< veljača, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Travanj 2021 (2)
Veljača 2021 (2)
Prosinac 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Lipanj 2020 (1)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (7)
Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Link knjige

Pišem jer je to jedina konstanta u mom životu.
Sve drugo me zanimalo kratko ili nikako.
Dobro došli na moj blog.
Irena Pušnik

Linkovi


You tube Kanal




Loading


Pisma iz razonode
10.02.2021., srijeda
Imam novi Iphone


Knjige

Link do priče


Nadala sam se naspavati nakon noćne smjene, ali moji susjedi iznad su normalni ljudi koji idu u krevet oko devet i bude se u sedam. To se ne poklapa s mojim sova stilom života pa sam pokrivala uši jastucima dok su i dostave koječega jedna za drugom zvrndale na vrata. James mi je šuškao iznad glave malim paketićem u kojemu je bio novi Iphone. Nisam imala snage okrenuti glavu u njegovom smjeru već samo promrmljati: Kasnije...ti otvaraj sve. A onda je nastupio san bez obzira na vrisku i ples malih nogica što žive na katu iznad nas i glasa njihove majke koji ih je upozoravao da se barem malo smire.


Vjerujem da me nakon koja četiri sata sna James probudio kako bi doznao moju lozinku elektroničke pošte. Novi mobitel znači i nove sigurnosne postavke, unos podataka, razgovore s operaterima, postavljanje aplikacija...Sve je to obavljao dok sam ja spavala da bi nestrpljiv kakav je došao na ideju neka se probudim da već sve pokrene još dok ja spavam. U njegovom svijetu stvari treba odraditi što prije, a u mom se uvijek ima vremena. Jedva sam se suzdržavala da ga ne odgurnem rukama kad je sjeo do mene i prislonio telefon na moje uho da bih odgovarala nekoj operaterki sa škotskim naglaskom sa: Mhm, aha, mhm...upravo sam se probudila iz noćne, može li to moj dečko s vama u detalje raspraviti? Rekla sam da se što prije vratim snovima. Tada sam odgovorila na njena pitanja: datum rođenja, adresa, ime prvog kućnog ljubimca i prepustila je Jamesu.


Opet sam utonula u tako željen san koji je na samom početku još odgodila i zakašnjela dostava tjednih namirnica zbog poledice i spomenuta buka susjeda. Sve je usporenije. Nastojala sam kapke držati otvorene da ne propustim delicije i naručena pića. Nije mi uspjelo. Dostavljač je morao lupati na vrata. Ispričao se i ostavio vrećice ispred mojih nogu. Pospano sam mu zahvalila i uvukla se natrag u krpe. Ponadala sam se da napokon mogu odmoriti, ali James je vodio pregovore s mojim operaterom i mogla sam čuti kako davi čovjeka detaljima o mom računu onako kako bi pričao o svom broju i uplatama (vrlo detaljno).


Tek navečer mogla sam mu zahvaliti za trud jer je engleski meni ipak drugi jezik i nije da obožavam službenu konverzaciju. On se trudio da mi ne podvale kakva sitna slova u ugovoru i da sve bude jasno. Mahao je malim aparatom ispred mog lica i pjevušio: Who has new mobileeee? Da nije sinoć preko interneta odabrao novu tarifu, model telefona za mene ja bih imala ovaj stari sve dok se ne bi doslovno raspao. Već godinu dana imam razbijen ekran i na njemu neke dvije crne rupe promjera centimetar, vratašca od kartice sam osigurala selotejpom jer se inače sama otvaraju (iskaču!) pa se uređaj pali i gasi, a zadnje je otkazao mali utor za punjač pa bih uređaj morala držati u raznoraznim položajima kako bi se baterija napunila.


Kad me James vidio što izvodim s punjačem kako bih podesila žicu i tu metalnu pločicu za koju mislim da se jednostavno pomjerila ili izlizala od uporabe, odmah je u moje ime tamo na onlajn stranici našao Iphone s otplatom od godinu dana jer smo komentirali kako neki ugovor na duže nije baš ugodan niti za pomisliti, a kamoli imati. Ovo ti se odbija od tvog sajdera od krušaka, zezala sam ga jer će moj račun za mobitel sad biti poduplan pa nešto drugo što inače kupujemo treba srezati. On je predložio neka naručujem manje krafni i mafina, a da razine alkohola treba zadržati na potojećim tjednim priljevima.


Na kraju dana sretno sam krenula na posao u gumenim čizmama, s dva para čarapa na stopalima. Palo je nešto snijega koji se zadržao po travi, učinio krajolik predivnim, svjetlucavim ispod gradskih svjetala. Poledica tu i tamo nije me spriječila da bicikliram. Tek na poslu palo mi je na pamet kako James sad može čitati moje mejlove. Može tako sve do godine tko zna koje unatrag vidjeti što sam tipkala, kome sam tipkala. Ma i nije važno...samo da ne pronađe one fotke iz faze kad sam mislila: Mudro je izazovne fotografije odašiljati bez lica. A tko zna, možda ga i zabave moje kreacije iz mladosti. Iz vremena kad mi se još dalo koketirati i tipkati o strasti, maštati o divnim ljubavnicima od kojih je pokoji i bio zanimljiv.
Daleko je to iza sad sve. Imam novi Iphone. A možda i partnera koji neće kopati po mojoj pošti (pomislila sam da hoće samo zato što bih ja bila znatiželjna i prekopala njegovu). Čovjek sigurno spava od umora i postavki mog novog mobitela.
- 04:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #
05.02.2021., petak
Naviknuli smo se

5.2.2021.


Knjige

Link do priče

Puno pisaca u intervjuima je izjavilo da o tuzi mogu pisati kad god i bilo gdje, a da je o sreći malo zahtjevnije tipkati (niti imaju volje niti lakoće u tome). Upravo zato se javljaju periodi moje pisalačke šutnje, muka koji se ovdje i ne primijeti jer za čitatelja tekst se samo niže i jedino sam ja svjesna višemjesečnih prekida ovog vijenca od riječi. Osobno je to lijepo razdoblje za mene. Živim. James i ja prduckamo po kući, a nakon valjanja po krevetu i večeranja (isto u krevetu) idemo u duge šetnje koje je on odnedavno počeo mjeriti nekom aplikacijom na mobitelu. To bi bila summa summarum onoga što se u vremenu svjetskog lokdauna odvija između nas.

Opametila sam se pa hranu više ne dovlačim u ruksaku ili na biciklu već utipkam što želim i naručim dostavu. James je skoro svisnuo od zadovoljstva kad mi je iz kreveta javio o takvoj prvoj dostavi koja je njega zadesila kod kuće, a mene na poslu pa mi je uputio video poziv samo da mi prenese dojmove: Sav onaj sir? To si kupila za nas?! Pa pivo, grožđe, gumene bombone, bademe...sajder od krušaka...Nabrajao je. Bilo je tu više od sto naših omiljenih malih šuškavih vrećica s hranom.
Sutra možemo šparoge, luk i kajganu? Što kažeš na to? Pitao me veselo, a to čini kad ne želi jesti pahuljice i mlijeko već bi da se moja privrženost pokaže i u kuhinji. Neka jela nikad prije nije spremao kao što nije ni pio čaj. Kakav si ti Englez koji ne pije čaj? Uzviknula sam jednom prilikom u razgovoru dok smo se još upoznavali. Ubrzo sam kupila najveću kutiju crnog čaja P&G i popunila kuhinjske ormariće začinima. Večere je prije gotovo uvijek naručivao iz obližnjih restorana. Bilo je važno samo da u kući ima crnog kruha, maslaca u ogromnim količinama i više vrsta sira. Ali kad sam se doselila uvela sam toliko dobrih promjena kao što je paleta začina, kuhana hrana i raznovrsno voće.


Da se ne lažemo nije odmah bila ovakva idila. Govorio je: Slaninu (bacon) prepržiš, a kobasice ostaviš presne. Uvrijeđeno sam odgovarala da ih može sebi po volji i pripremati sam. Za ove prisilne pandemijske kućne dane i noći toliko smo naučili jedno o drugom da se više nesporazumi niti ne javljaju. Napokon se ne iščuđavam kad za doručak počne nizati grah, gljive, rajčice, dva jaja na oko, prženice od krumpira i već spomenute kobasice i slaninu. Treba mu pet tava i rerna da zgotovi prvo jelo u danu. Dok se još nisam ni umila on lupa loncima i nakuhava. Meni je ujutro samo do toga da zgrabim kavu i prije prvog gutljaja pojedem kakvo pecivo.


Tako nam je sad lijepo, a u travnju prošle godine James je skoro umro od virusa. Borio se dva tjedna. Kopnio bez teka. Izmjenjivale su se neugode od kostobolje do vrućice. Ostavljala sam ga nerado u postelji da bih umaskirana i s gumenim rukavicama tek nakon ponoći odlazila do obližnje benzinske gdje bih izdiktirala što želim preko malog otvora koji su načinili kako nitko ne bi ulazio unutra. Na tom kratkom putu od stana do pumpe vidjela bih nekoliko rotirki hitne pomoći parkiranih uz kuće mojih neznanih susjeda. Ja sam bila na furlough, iliti pandemijskom plaćenom dopustu.

Iako se isprva javio strah da ću i sama ovako patiti, nakon promatranja malaksalosti i muka koje je imao James, ispostavilo se da je moje tijelo otporno na sve što je James iskihao u maloj sobici. Tražila sam od njega dopuštenje da i ja zovem hitnu kad je izgubio pola kilaže, ali sve dok je mogao samostalno disati nije želio intervencije. Do toga je bilo došlo. Mogao je jedva disati.


Skoro godinu dana kasnije već smo zaboravili na ono što je zadesilo sva ljudska bića pa i nas. Ponovo možemo uživati u malim radostima kao što su kuhanje i poljupci. Došli smo do neke nove komocije u kojoj više nije tako strašno biti stalno doma jer smo naučili šutjeti zajedno, dati si prostora i kad smo doslovno tijelima jedno uz drugo, a mislima svatko na svojoj strani, slobodni. Svađati se i nemamo oko čega jer smo se toliko nasvađali da su svi nesporazumi pojašnjeni. Naime, u 24 sata kroz ovoliko mjeseci zajedno bilo je bezbroj prilika da mu prigovorim i da mi odgovori, da se naljutim pa odljutim. Da protestiram na sofi pa se mazno vraćam u krevet. I pjevali smo i plakali. Zato nisam pisala jer sam bila i jesam pretežno sretna, zaljubljena.

- 01:52 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.