< veljača, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Travanj 2021 (2)
Veljača 2021 (2)
Prosinac 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Lipanj 2020 (1)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (7)
Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Link knjige

Pišem jer je to jedina konstanta u mom životu.
Sve drugo me zanimalo kratko ili nikako.
Dobro došli na moj blog.
Irena Pušnik

Linkovi


You tube Kanal




Loading


Pisma iz razonode
05.02.2021., petak
Naviknuli smo se

5.2.2021.


Knjige

Link do priče

Puno pisaca u intervjuima je izjavilo da o tuzi mogu pisati kad god i bilo gdje, a da je o sreći malo zahtjevnije tipkati (niti imaju volje niti lakoće u tome). Upravo zato se javljaju periodi moje pisalačke šutnje, muka koji se ovdje i ne primijeti jer za čitatelja tekst se samo niže i jedino sam ja svjesna višemjesečnih prekida ovog vijenca od riječi. Osobno je to lijepo razdoblje za mene. Živim. James i ja prduckamo po kući, a nakon valjanja po krevetu i večeranja (isto u krevetu) idemo u duge šetnje koje je on odnedavno počeo mjeriti nekom aplikacijom na mobitelu. To bi bila summa summarum onoga što se u vremenu svjetskog lokdauna odvija između nas.

Opametila sam se pa hranu više ne dovlačim u ruksaku ili na biciklu već utipkam što želim i naručim dostavu. James je skoro svisnuo od zadovoljstva kad mi je iz kreveta javio o takvoj prvoj dostavi koja je njega zadesila kod kuće, a mene na poslu pa mi je uputio video poziv samo da mi prenese dojmove: Sav onaj sir? To si kupila za nas?! Pa pivo, grožđe, gumene bombone, bademe...sajder od krušaka...Nabrajao je. Bilo je tu više od sto naših omiljenih malih šuškavih vrećica s hranom.
Sutra možemo šparoge, luk i kajganu? Što kažeš na to? Pitao me veselo, a to čini kad ne želi jesti pahuljice i mlijeko već bi da se moja privrženost pokaže i u kuhinji. Neka jela nikad prije nije spremao kao što nije ni pio čaj. Kakav si ti Englez koji ne pije čaj? Uzviknula sam jednom prilikom u razgovoru dok smo se još upoznavali. Ubrzo sam kupila najveću kutiju crnog čaja P&G i popunila kuhinjske ormariće začinima. Večere je prije gotovo uvijek naručivao iz obližnjih restorana. Bilo je važno samo da u kući ima crnog kruha, maslaca u ogromnim količinama i više vrsta sira. Ali kad sam se doselila uvela sam toliko dobrih promjena kao što je paleta začina, kuhana hrana i raznovrsno voće.


Da se ne lažemo nije odmah bila ovakva idila. Govorio je: Slaninu (bacon) prepržiš, a kobasice ostaviš presne. Uvrijeđeno sam odgovarala da ih može sebi po volji i pripremati sam. Za ove prisilne pandemijske kućne dane i noći toliko smo naučili jedno o drugom da se više nesporazumi niti ne javljaju. Napokon se ne iščuđavam kad za doručak počne nizati grah, gljive, rajčice, dva jaja na oko, prženice od krumpira i već spomenute kobasice i slaninu. Treba mu pet tava i rerna da zgotovi prvo jelo u danu. Dok se još nisam ni umila on lupa loncima i nakuhava. Meni je ujutro samo do toga da zgrabim kavu i prije prvog gutljaja pojedem kakvo pecivo.


Tako nam je sad lijepo, a u travnju prošle godine James je skoro umro od virusa. Borio se dva tjedna. Kopnio bez teka. Izmjenjivale su se neugode od kostobolje do vrućice. Ostavljala sam ga nerado u postelji da bih umaskirana i s gumenim rukavicama tek nakon ponoći odlazila do obližnje benzinske gdje bih izdiktirala što želim preko malog otvora koji su načinili kako nitko ne bi ulazio unutra. Na tom kratkom putu od stana do pumpe vidjela bih nekoliko rotirki hitne pomoći parkiranih uz kuće mojih neznanih susjeda. Ja sam bila na furlough, iliti pandemijskom plaćenom dopustu.

Iako se isprva javio strah da ću i sama ovako patiti, nakon promatranja malaksalosti i muka koje je imao James, ispostavilo se da je moje tijelo otporno na sve što je James iskihao u maloj sobici. Tražila sam od njega dopuštenje da i ja zovem hitnu kad je izgubio pola kilaže, ali sve dok je mogao samostalno disati nije želio intervencije. Do toga je bilo došlo. Mogao je jedva disati.


Skoro godinu dana kasnije već smo zaboravili na ono što je zadesilo sva ljudska bića pa i nas. Ponovo možemo uživati u malim radostima kao što su kuhanje i poljupci. Došli smo do neke nove komocije u kojoj više nije tako strašno biti stalno doma jer smo naučili šutjeti zajedno, dati si prostora i kad smo doslovno tijelima jedno uz drugo, a mislima svatko na svojoj strani, slobodni. Svađati se i nemamo oko čega jer smo se toliko nasvađali da su svi nesporazumi pojašnjeni. Naime, u 24 sata kroz ovoliko mjeseci zajedno bilo je bezbroj prilika da mu prigovorim i da mi odgovori, da se naljutim pa odljutim. Da protestiram na sofi pa se mazno vraćam u krevet. I pjevali smo i plakali. Zato nisam pisala jer sam bila i jesam pretežno sretna, zaljubljena.

- 01:52 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.