< travanj, 2020  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (7)
Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Link knjige

Pišem jer je to jedina konstanta u mom životu.
Sve drugo me zanimalo kratko ili nikako.
Dobro došli na moj blog.
Irena Pušnik

Linkovi


You tube Kanal




Loading


Pisma iz razonode
03.04.2020., petak
Biblija iz perspektive pisca

Link knjige


You tube Kanal

Isti tekst pročitala sam i snimila u glasovnom zapisu na you tube linku iznad

Meni je vrijeme pandemije donijelo čitanje biblijskih tekstova. Čitala sam ih i prije ali samo kao niz povijesnih zapisa jednog naroda. Nikada na biblijski tekst nisam gledala drugačije no tako. Židovi idu pustinjom i tamane sve pred sobom. To je za mene bila ta knjiga. Osjećala sam da je okrutna, da je opširna, da je u fragmentima posvuda sveprisutna. To je bio moj prvi dojam nakon prvog cjelovitog čitanja. Ostavila sam je na polici i nastavila živjeti kao da me se ne tiče. Povremeno bih je se sjetila nakon pisanja kakve priče ili stiha jer u ritmu ili ljepoti moji radovi nikad neće biti tako uzvišeni i bitni, znala sam i to me nije obeshrabrilo već na meni personaliziran način bilo je dano do znanja koja je važnost tog djela za ljudski rod.

Naime, kad vam se približi vjera, ona će do vas doći po pojavama koje su specifično bitne vama. Meni su to pisanje i ljubav prema voljenom muškarcu. Ako je u vašem životu ovo nebitno vi ćete poruke o vjeri dobiti putem onoga što je samo vama motiv da kročite kroz život. To može biti roditelj, prijatelj, posebno znanje, bolest i ozdravljenje ili iskušenje...to može biti bilo što u vašem životnom scenariju, ali svi koji se zapitamo o snazi vjere, koji se mrvicu približimo Bogu, dobit ćemo uputu i mapu s ucrtanim pravcem. Svatko će doći do istog cilja nekim drugačijim putem.

Ljudski rod može biti bez bilo koje druge knjige, ali ne može bez Biblije. Da nikad nisam napisala ni jedan redak, nikom to ne bi zafalilo. Ali da Marko ili Luka nisu zapisali svoju nisku riječi ljudski bi rod bio bez putokaza. Osobno mi je bliži bio Kuran u kojemu sam našla manje mača i ljudske žrtve jer kao žensko biće meni je teško misliti o sukobu, o borbi, o imanju neprijatelja. Naivno sam željela da su svi prijatelji, da zla nema, da je svijet idila. Ali nije. Zato sam u ovim vremenima izazova svjetske pandemije opet potražila utjehu i odgovore. I čitala sam iznova Postanak, Psalme, čitala sam napreskok i s kraja pa sredine...opet dobro poznate riječi Isusove imale su novu vrijednost za mene.

Shvatila sam da moja želja o svijetu bez patnje i sukoba nije istinita i da je samo želja i da mi kao takva ne može donijeti shvaćanje i istinu o ljudskoj prirodi i spoju čovjeka s Bogom. Da je baš to naivno htjenje bilo prepreka na mom putu da razumijem biblijski tekst jer me zanosila ideja da sam prekrhka i predobronamjerna da bih mogla slušati i čitati o zlu, grijehu, žrtvi, i svim teškim temama kojima nisam mogla davati prostora u svom svakodnevnom životu. Nisam, sve dok me iznova i iznova ne počinje pogađati činjenica da zlo doista postoji, da grijeh doista postoji, da sve negativno također postoji kao i ono što volim i što mi je ugodno. Da se i s tim pojavama koje meni nisu drage treba suočiti i da ih treba razmotriti. Da treba znati koji stav zauzeti u odnosu na njih. Kako se pozicionirati, kako se obraniti, kako se zaštititi.

Zato sam ponovo posegnula za Biblijom. Ako uzmemo samo ovaj tekst. Evo mi odgovora. Osjetila sam da moje pisanje nije tako veličanstveno. Kad sam isprva počela biti nezadovoljna napisanim uratkom ja sam se nesvjesno usporedila s ni manje ni više nego duhom svetim koji je nadahnjivao pisce poput Mojsija. Eto mi odgovora. Ponekad je sam osjećaj koji se u čovjeku izrodi pogrešan, a ponekad pogrešno zbog toga postavi i samo pitanje pa se izgubi u odgovorima koje si sam daje. Bit je Božje riječi da ne možeš pitati i davati odgovore sam.

Zbog toga smo mi ljudi izgubljeni. Ali kako Bog mene dobro zna i zna da samo ako, ovo govorim u mom slučaju, imam ispred sebe muškarca u kojeg sam zaljubljena i ako on slijedi upute od Boga dane, tada će i moj interes za Evanđeljem ili nekom surom biti prisutan. Govorim vam iskreno o svojim ljudskim slabostima koje su bile put da mi se približi znanje o Bogu. Vi ćete imati sigurna sam neki drugi put, vama je neka druga mapa dana pa evo iskreno od mene moj primjer. Mogu spomenuti još i velike nevolje. Ja sam jedna od onih koja se počinje moliti kada stvari postaju prijeteće i ozbiljne. Nije to nešto na što mogu biti ponosna, ali ljudski ponos sad nije niti bitna stavka. Želim svojom iskrenošću potaknuti i vas na osobnu potragu za Bogom. Nije toliko važno kojom stazom ćete poželjeti njemu biti bliži i zašto. Znat će on što je vama u vašem životu ljudskom važno pa će tim jezikom progovoriti.

Samo tražite odgovore i naći ćete. Samo čitajte i razumjet ćete. Možda imate neku barijeru poput mene koja se nisam htjela baviti teškim temama ljudske prirode u kojoj se pojavljuje i zlo i nepravda kojima se nisam voljela baviti niti čak izgovarati imena palih anđela jer mi je bilo mrsko slušati zvuk tih imena, ali sad sam se suočila i s tim dijelom da bih bolje shvatila dobro i zlo i taj kontrast.

Želim vam svako dobro. Samo tražite odgovore i naći ćete.

- 11:40 - Komentari (8) - Isprintaj - #
25.03.2020., srijeda
Što raditi sad?

Link knjige


You tube Kanal


Puno je emocija koje ovih dana obuzdavam. Potres u Hrvatskoj i ljudi koji se nose s virusom me dodatno ucviljuju kao i Engleska koja za sad radi od kuće i drži se pravila. Premijer je odlučno ponavljao jednostavnim rječnikom. Samo doma, van po hranu i lijekove, jednu šetnju u pratnji onih s kojima već živiš, a sve drugo ne. Vodi brigu da si dva metra od svih ljudi. Ne bude li tako, policija će učinit da bude tako. Ova vrsta tuge je neka nova. Osjećam nemir, a istovremeno znam da je samo u Bogu spas i njemu vjerujem pa ipak ljudsko u meni strepi.

Na svom poslu ionako ne vidim puno ljudi. Kad idem u noćnu smjenu ulice su puste, a kad se vraćam rijetko da i koga sretnem. Sve smo dezinficirali. 80 % plaće onima koji ne rade je pokriveno, a oni koji rade će imati i dodatnih 20% od poslodavca. Ja spadam u ove koji rade jer osjećam da mogu, da je rizik smanjen zbog malog broja ljudi koje srećem i koji se i sami plaše pa se drže podalje. I prije je u povijesti bilo pandemija i potresa, ali ovo su naše dvije pošasti. Jedno je čitati o njima u povijesnoj čitanci, a drugo proživljavati.

Mene je drmao strah od gladi. Nisam kupovala zalihe. Ono prvotno pražnjenje polica me uznemirilo. Morala sam racionalizirati da zaliha hrane ima. Da je samo prva vijest o potrebi ostanka doma u ljudima izazvala potrebu da se opskrbe i osiguraju. To je razumljivo no neki su i pokazali pretjeranu ne bih rekla sebičnost već nerazumni strah da će im faliti. Sve se poljuljalo. Svi planovi i ekonomija. Stabilizator država, kako koja, ali morat će pomoći.

Osobno ako ostanem zdrava kao što jesam neću biti zakinuta novčano. Ostaje mi da činim što i svi odgovorni ovih dana: Što više ostajem doma, na poslu držim razmak u odnosu na ljude, molim se i činim ono što trenutno mogu: čitam, kuham, čistim stan...A o događajima na vijestima pratim koliko je potrebno da sam informirana, a ne da me sasvim obuzmu brojke i govori, sveprisutnost tog nesretnog virusa. Moram priznati da me sve ovo guši kao što su nekada napadi panike činili. S tim da sam u stanju obavljati sve svoje zadatke i izdići se nadom iznad svega. Počela sam iznova čitati Bibliju. Vremena imam, volje imam. Nadam se da ste i vi našli neku sigurnu luku u koju pristajete kad situacija počne izmicati kontroli. Ovih dana slušam i Đanija Maršana: Bože, čuvaj Hrvatsku!

- 04:05 - Komentari (5) - Isprintaj - #
21.03.2020., subota
Prezivat ću se Potter

Link knjige


You tube Kanal

Sve je usporeno i stalo je kao što znate, a znate i zbog čega pa sam i ja bila neko vrijeme u šoku da nisam obavljala uobičajene dnevne male radosti poput pisanja bloga. Pokušavala sam uskladiti svoje ponašanje s novonastalom situacijom i sad mi se čini da sam shvatila što i kako trebam činiti. Osjećam da je svjesnost ljudi velika i da će sve biti u redu.


Jedna druga tema me zaokupirala, a to je koliko ću si posla zadati ako promijenim prezime. Naime, kao što sam pisala u nekom od prethodnih postova moj partner je mene pitao hoću li se udati za njega. Nema još prsten, veli, pogotovo nema dijamantni kakav sam mu u šali pokazivala kad smo prolazili pored izloga u našim šetnjama gradom.


Nikakav nakit ne nosim jer mi je nepraktičan. Ne bih nosila ni prsten pa je svejedno kakav će biti. Dogovorili smo se da može proći i onaj za deset kuna. Više dana sam provela razmišljajući o prezimenu nego prstenju. Iza mene je trideset i osam godina i dokumenti, lozinke, razni online računi. Kod svake sigurnosne provjere morat ću kod službenih institucija unijeti tu novost. Putovnica uskoro ionako istJeče (ovako se kaže, provjerila sam u rJečniku). Osobna isto. U sadašnjem prezimenu imam š što zbunjuje Engleze.


Praktičnije mi se ovdje zvati Potter nego Pušnik. U svakom slučaju imena koja preuzimam od svojih ženika su na P. I ovo sam dobila prijašnjim brakom. Trebala sam ostaviti svoje i prvi put. Bila bih danas Ms Wolf, Vukovićka. A da su mi baka i djed bili u braku bila bih Mandić.Ali nisu. A da mi mama i tata nisu bili u braku bila bih Valentić. Eto, to su sva moja prezimena.


Napisala sam nekoliko knjiga i potpisala ih s Pušnik. Sad će mi biti neobično kad napišem neke nove i potpišem ih s Potter. S druge strane ja više nisam osoba koja sam bila prije deset ili dvadeset godina. Neka Irena Vuković je bila djevojčica i učenica. Neka Irena Pušnik je bila mama. I dobila diplomu na faksu. Ova Irena danas nije više ta koja je bila. Ona je Ajrin. Nitko ovdje ne može izgovoriti R, Irena.


Konzultirala sam se sa sestrom i ona je rekla: Novo prezime, naravno. Nova zemlja, novi čovjek, novo prezime. Samo se nadam da je to sad to i da neće biti rastava i novih sastava pa da opet za par godina budem neka Smith. Bože pomozi!

Iskreno, da mi putovnica i osobna i ovako i onako ne istječu ne bih ni prezime mijenjala.


Pozdravlja Vas Irena! Živjeli!

- 17:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #
13.03.2020., petak
Link na video Odgoda putovanja


Link knjige


You tube Kanal








- 07:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #
07.03.2020., subota
Putovati ili ne, pitanje je sad!

Klikni za knjige:

Link knjige


You tube Kanal



Jedan ugodan dan na poslu. Subota. Nema puno ljudi. Kuhar mi je donio ručak na recepciju. Kasnije je došao da mu dam ključ od sobe jer je natjerao kolegu da se istušira. Nije više mogao biti uz taj smrad. Tolike godine života pa čovjek ne zna da treba biti uredan ako radi s hranom.

James mi šalje poruke. Našao je kupca za pajtona i vivarij ili kako li već zove zmijinu kuću koju je sam izgradio prije par godina. Sve je prodao za da kažem u kunama, 1600 kunića. Ja presretna. Rekao mi da na tom mjestu možemo staviti neki ormarić ladičar. Kako sporo, ali ipak on dolazi pameti. Nagurao je u onu malu sobicu dva sanduka za zmije. Ostaje nam corn snake, a ta je ipak ugodnija oku ako već mora imati takvog ljubimca.

Još nisam sigurna idem li avionom doma u Hr ili ne jer je cijeli svijet zaokupiran mišlju o virusu. Želim biti odgovorna. Više od pola godine nisam vidjela drage članove obitelji, ali što ću im kad imaju malu djecu dolaziti s aerodroma i to najužurbanijeg na svijetu da bi pričali o virusu. Sad ionako svi o njemu govore.

Najbolja verzija bi bila da mi aviokompanija otkaže let i vrati pare. Ali ako imaju imalo prisluškivačkih sposobnosti da ne bi gubili lovu oni bi mogli provjeriti naše fb statuse ili jutjubove i vidjeti tko što misli. Ja sam snimila cijeli video na You tube gdje govorim kako ne mislim riskirati i nahodavat se po aerodromima u vrijeme kad se ljudi najviše boje nečijeg kihanja. S druge strane znam da je sve napuhano u medijima, ali ovaj se virus širi kao i gripa, dovoljno da netko zaslini oko tebe i bam. Crkavaj!

Još jedna poruka od Jamesa. Slika naše pećnice iskočila na whatsappu i gumbići s pitanjem: Kako se ovo pali? To je nova mala naprava koju sam naručila preko Amazona. Upali tajmer i onda drugi gumbić odozdo skroz do kraja okreni. Nema Ajrin doma pa smo se malo izgubili oko pripreme večerice. Neka, neka...čim izađem kroz vrata osjeti da mu kvaliteta života opada. Mora sam pripremati ribu i prilog. A bio je sav smiješan kad me nazvao maločas na video da mi pokaže neke žohare kojima hrani tarantule. Trbica se povećala. Ukazala sam mu na to. Udahnuo je duboko kao model kad se fotografira za časopis. Fuj, ti kukci. Rekla sam, a on da su baš fini. Kako sam mogla zavoljeti tog lika, znam...zgodan je. Eto, tako, moj jedini kriterij za partnera. Je li zgodan? Je. Prodano!

Naučio je novu riječ na hrvatskom jučer. Sad samo ponavlja: Budalo! Budalo! S nekim mekim L kao Dalmatinci. Riječ sam mu rekla jer me štipao i uporno štipao. Uhvatilo ga nešto i nije me prestajao štipati. Eto tako on uči novi jezik, onako usput. A ja, ja učim biti smirena, razumna, odgovorna u ovom svijetu kaotičnom gdje nema stabilnosti i sigurnosti. Učim da je sasvim u redu ako prihvatiš da je tako i živiš dan po dan. Konačnu odluku hoću li otputovati ne mogu donijeti sad. Nadam se da će kompanija sve otkazati da ne moram ja.



- 20:31 - Komentari (17) - Isprintaj - #
06.03.2020., petak
James me uvrijedio

Klikni za knjige:

Link knjige


You tube Kanal



Nikako da prestanem reagirati burno na određeni dio dana kad je James zbog nečega nervozan ili gladan. Kao da prvi put čujem i vidim prizor. Već sam analizirala u kom času se ovo događa (sat vremena prije inzulina), ali opet ne mogu iskontrolirati emociju i uzdignuti se nad trenutkom, uvrijedim se. Onda zašutim. Onda se on uvrijedi jer ga ignoriram. Slijedi obostrano ćutanje pa nekad od muke odem u kuhinju. Onda ne znam kamo bih sa sobom jer mi je teško što me povrijedio pa u kupatilu cvilim barem pet minuta. U težem slučaju se otuširam da mi se vrati normalna životna dnevna energija. Mogli bi bolje. Trebali bi bolje pa nikako. Uvijek po staroj shemi. Kad ću više shvatiti da izgovara uvredu u trenutku bijesa. Nikakvu težinu sama riječ nema niti pokriće u mojim postupcima. Napokon čekam da mi dosadi to ponavljanje obostranih gluposti.

Kad sam vidjela da u krevetu leži umotan u jorgane i svoje misli kako sam ja ta koja je grozna, rekla sam mu: Dosta ovih djetinjarija. Što ćeš jesti? Moraš jesti makar smo se i posvađali. Vidjela sam da suzdržava smiješak što me ohrabrilo: Govori odmah. Dosta glupiranja. Prije nego će se vratiti u krpe ja sam si skuhala palentu iako sam iz noćne bila i ako bih birala krevet ili kuhinju odabrala bih krevet da mi trbuh nije bio doslovno bolan od gladi.

Za to vrijeme on je bio na razgovoru za posao na koji je otišao nakon što je tragao po kući za odjećom i papirima u čemu je tražio moju asistenciju dok sam ja samo imala snage otvoriti kapke i promatrati ga iz horizontale. Uopće se ne može dosjetiti da sam umorna. Probudio me zadovoljan s riječima: Honeeeeey! Da bi nakon par sati uređivanja i sebe i papira već izgubio strpljenje valjda i bio nervozan zbog nadolazećeg intervjua da mi je bez razloga rekao kako sam krava. Na to sam isti čas prestala odgovarati na njegove upite. Okrenula glavu i osjećala bol u prsima. On tako, a ja da titram oko njega. Ubrzo je vidio što je učinio pa je pokušavao medeniti, ali me nije više bilo briga u kakvom je on emotivnom stanju. Tako je otišao, a da se nisam potrudila omekšati situaciju. Na njegov pokušaj tepanja hladno sam odbrusila: I don't care.

Jednom dnevno se ovako izmaltretiramo. Kad se vratio, on je bio uvrijeđen, a ja sam pokušavala ublažiti sve jer ne volim da dugo traje ljutnja. Počne mi nedostajati naše druženje, zezanje, razgovor. Ali sad on nije dao da se vratimo u normalu nego je zaspao na pola sata.
Na pitanje kako je bilo na intervjuu je naglasio da sam izjavila kako me ne zanima pa stoga mi ne treba ni reći.

Napokon smo oboje odradili svoj krug uvrede i ljutne pa odljutnje. Prihvatio je moju ponudu da ima brokulu, krumpir, burger i naribani sir povrh svega. Prije nego sam otišla u kuhinju znakovito je skinuo čarape i praćnuo mi ih na lice. Onda je prstima posegnuo ispod jorgana da bi me uštipnuo za dupe. Tako smo oboje otpustili napetost. Ma da mi je idući put samo neodreagirati. Par sati mi ovako prođe u stanju uvrijeđenosti pa dođe do naleta ružnih misli.

Na kraju se opet valjamo po krevetu i tepamo si pa čemu onda ovo durenje?! U prvi razred ponovo da se naučiš ponašat. Rekla sam mu. A on meni da ja isto mogu biti s njim u klupi. Kad je pojeo obrok, počelo je kukanje. I to glasićem razmaženim kao da mu je pet godina, a ja da sam mama koja traži paracetamol. Ma bit će sve u redu pa ne boli toliko. Tempelatula, grlo i noge hladne. Pokazivao je prstom prema bolnim mjestima. Utrpala sam ga u tri jorgana i tepala mu da se osjeća bolje, a on je još uvijek govoreći onim glasićem naručio čaj. Dodirnula sam mu čelo i shvatila da ne glumi. Zbilja ima temperaturu. Umirem. Ovako ćeš me pronaći ujutro kad dođeš s posla. Šalio se tako da je ukočio pogled i tijelo, a vilicu istegnuo u veliki zijev. Sve me boli. Imam koronu.

Prvi je put spomenuo ovu napast iako je već danima u medijima. Nemoj da čujem da to govoriš. Ne mislim ja još u udovice. Ima da si sa mnom još barem četrdeset godina. Na to se opet našalio da mu je bolje da ga brže bolje nema. Jedno smo drugom poslali puse, a ja sam se uputila na posao. Ostala sam u razmišljanju kako i mogu li uopće izbjeći trenutke u danu kad jedno drugom zagorčavamo život. Djetinjasto je, nepromišljeno, a čini se ipak neizbježno.

Nastojat ću sutra ako me uvrijedi sjetit se ovog teksta i reagirati...pa...uvredom, naravno. Bolje i to nego šutnjom. Čut će me.


- 07:47 - Komentari (27) - Isprintaj - #
04.03.2020., srijeda
Tajni snimak razgovora

Klikni za knjige:

Link knjige

Klikni za tajni snimak razgovora:

You tube Kanal

Nitko u mojoj okolini nije poklonik blogova, vlogova, snimanja i dijeljenja nekog djelićka stvarnosti na internetu. Ja, s druge strane osjećam zanos, naboj energije u tom za mene kreativnom svijetu gdje možeš naći istomišljenike ili one koji se s tobom ne slažu. Osjećam se živom i vrijednom dok stvaram. Jer u svakom slučaju naići ćeš na reakciju. A onda i pažnju. Dobro, to je samo jedna stavka. Ima i ono kako možemo učiti i pomagati jedni drugima dijeljenjem iskustava. Pa nismo otoci, već ljudi. Trebamo jedni druge. Ne samo da nitko od mojih najdražih nije poklonik interneta već su me pokušavali sputavati i govoriti mi da to što radim ne valja, nije ni po čemu posebno...da sam dosadna.

Kako su moji prijatelji bježali od mojih kamera, a moje sestre skrivale svoja lica dok bih ja snimala, a sad i moj partner ima sličan stav kako nije sve za Instagram, ja sam ostala i dalje entuzijastična i sretna kad nešto napišem ili javno kažem...ali opet ovog puta...učinila sam nedopustivo: objavila sam skrivenu snimku mog dečka Jamesa i mene o margarinu ili kako ga on zove maslacu ni manje ni više već na you tubeu.

On ima stav da ništa nije za internet. Ok, osim njegovih tarantula koje snima za svoj kanal na kojemu nikad ne pokazuje lice. I tako u meni ostaje želja da kao Ella snimam svog Charlesa, ali ne...mi nismo takav par. James je pristalica mirnog povučenog života, a ja sam više neko misaono biće koje ne govori kako bi dobilo sponzore i uglavnom iznosi ono što se ljudima ne sviđa. Recimo da ću misliti kako je Josipina izvedba himne primjerena, kako se dva muškarca svakako mogu ženiti i posvajati siročad, kako chia sjemenke idu savršeno uz jogurt, kako me baš retrogradni Merkur uništio prošli mjesec svojim unazadnim kretanjem i kako je jedini spas u vjeri u Boga iako sam upravo izjavila da postojanje prošlih života nije isključeno.

Da bih ostala vjerna sebi, dosljedna u svojoj želji i potrebi da stvaram i kreiram sadržaj koji nije profitabilan, ja imam puno radno vrijeme u jednoj velikoj firmi. Nisam komercijalizirala ni svoj izgled ni svoje stavove. Što je ostalo u meni cijelo vrijeme? Vitalno je uzbuđenje kad snimam video ili pišem tekst, kad objavim knjigu na Amazonu. Počnem titrati od sreće. Pa mi se jave misli: O kad bi barem netko želio sa mnom snimati...

I tako jutros James govori kako bi volio fin doručak: jaja, špek, tost, grah...Niže sastojke onog što je uobičajeno engleski doručak, a za koji nismo kupili namirnice pa sam mu govorila da može nešto na brzinu pojesti kako bi što prije izašli van. Njegov interes je fino se najesti, a moj fino se prošetati. Kompromis ćemo naći nešto kasnije u danu kad se on dovoljno odmori od svog tosta s debelim slojem maslaca, a ja napišem novi tekst ili snimim novi video.

Ali ovog puta je i kradljivica u meni poželjela svoje zadovoljstvo. Snimila sam djelić razgovora koji smo vodili prije njegovog prvog obroka danas. Pokušava me nagovoriti da odem u dućan po špek, a ja nastojim da odemo kasnije zajedno, a da sad gricne što bilo. Ponekad stvari treba uzeti u svoje ruke i prekršiti par ne tako bitnih pravila. Kao što je činio Robin Hood, kao što čini mačka kad joj braniš da se penje po kuhinjskim elementima pa ona iskoristi trenutak tvoje nepažnje i zgrabi komadić mesa.

Dragi moji, vi koji dijelite svoje priče, videe, savjete i tako zabavljate i pomažete one oko sebe zamislite da svi imaju ovakav stav o privatnosti kao moji najdraži. Pa nitko nikad ne bi znao kako se pravilno jede maslac i tost na engleski način. Zato evo tajni snimak razgovora između mene i Jamesa u kojemu on otkriva eksluzivno za Blog.hr kako se isključivo i jedino ima jesti maslac i da bez maslaca ne smije proći ni jedan komadić kruha, krumpira ili kuhanog povrća. Ni za živu glavu ne staviti malo maslaca i nikako i nikad bez maslaca jer sve drugo je nedopustivo, pogrešno i neprihvatljivo ako živiš u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Zna se čija je zadnja...



- 10:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #
01.03.2020., nedjelja
Retrogradni Merkur

Link knjige

You tube Kanal



Nisam vrlo upućena u astrologiju niti pratim položaj nebeskih tijela kod donošenja životnih odluka, ali jedna podudarnost me navela da napišem ovaj tekst. Nanizalo se nekoliko neugoda, odgoda, nesporazuma pa evo i panika na globalnom planu s virusom koji je uplašio ljude. Koliko god ulagala truda kao što obično ulažem u svoje dnevne zadatke rezultati kasne, izostaju ili dolaze u ratama. Sve izgleda nekako teže nego obično. Čak sam i sama bila iscrpljena od smišljanja rješenja za izazove koji su se redali ispred mene. Neočekivane reakcije ljudi oko mene na poslu, od mog partnera i sad mi se čini kamo god bih krenula sve je kao u magli, nejasno.

Vjerujem da se i vi ne odvajate puno od mobitela pa je tako i meni moj mobitel pokazivao vijesti, a nekoliko puta na you tubeu ili portalima primijetila sam članke o retrogradnom Merkuru. On će takvim biti do 10.03. Danas je prvi. Pišem ovaj tekst još omamljena od događaja i riječi koje sam čula od ljudi oko mene. Ne samo da ne pratim astrologiju već ne pratim ništa dosljedno i slijepo. Ipak, mene je zanimalo kako se ponašati kad nastupi ovakav izazov. Uzmimo da je ostalo samo usporiti, odmoriti, udahnuti.

Planovi koje sam imala nisu se ostvarili, ali nisam ni odustala. Samo sam morala sebe staviti na prvo mjesto. Imati dovoljno odmora. Dovoljno zdrave hrane. Šetnje u prirodi. Razgovora sa samom sobom u kojima predlažem opet samoj sebi da određene teme ne mogu sad biti tema jer je rješenje negdje u budućem trenutku ma koliko bih ja voljela da je rješenje sad i odmah.

Emocije su postale pojačane. Što god da radim, pojavi se negativna strana. Recimo, bila sam ljubomorna u vezi. Na poslu nisam imala strpljena za ono za što uobičajeno imam. A ni ljudi oko mene nisu bili u boljem položaju. I oni su prolazili nešto svoje, ali to nije imalo doticaja s onim o čemu sam ja htjela pričati. Njih je mučilo nešto drugo. Nije bilo čak ni doticaja ni snage da se ono što je mene mučilo riješi. A ni oni nisu riješili svoje upite. Samo smo se jedni oko drugih kretali u nekim nesporazumima.

Napokon, otišla sam na godišnji pa se ono s posla samo od sebe otpetljalo samim tim što nisam bila tamo. Partner i ja smo došli do zaključka da treba samo usporiti. Povukli smo se iz sukoba. Odgovore nismo našli. Oboje smo se odlučili na mirniji dnevni tempo. Manje riječi, ali ljubaznijih i obzirnijih. I vratila sam se onom što me tješi i smiruje, a to je moje pisanje. Iako sam planirala na godišnjem pisati nove nastavke knjige na kojoj trenutno radim jedino što sam mogla sročiti bili su reci mog dnevnika. Tako vam sad ovdje iste ostavljam i nadam se da će u svima nama biti dovoljno snage da se bude skromniji, strpljiviji, zahvalniji, manje trvdoglav.

U što se pouzdajete kad nastupe dani izazova? Svakako da će nekima biti prirodno osloniti se samo na Boga, nekima je oslonac isključivo zdrav razum, a ja... nastojim sve upoznati, sve resurse oko mene. A najbitnije one resurse u meni koji se sastoje od kombinacije iskustva, znanja i vjere. Ne moram imati ništa odmah i sad. Ništa osim osobnog mira i zahvalnosti.

- 12:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #
19.02.2020., srijeda
Jedan dan s Jamesom

Link knjige

You tube Kanal



James i ja imali smo lijep dan. Sasvim uobičajen za nas, a ipak meni drag zbog nekoliko stvari. Prva je da dok sam spavala, on je razmontirao moj bicikl. Nekako sam uspjela nabasati na ružin trn koji mi je probušio gumu. Želio je da idem s njim kupiti novu, a ja još iz kreveta sam govorila neka ide sam. To nije želio. Kasnije je nakon večere izgovarao: Palenta fuj. Dođi. Nemoj. Tih nekoliko riječi koje na hrvatskom zna, a onda se sam sebi smijao. Ja sam sve to slušala kroz san jer sam se nakon šetnje do trgovine biciklima vratila odmaranju kako bih bila spremna za svoju noćnu smjenu. Reci: Hvala. To znači: Thank you. Željela sam njegovom vokabularu dodati ovu osnovnu riječ koja se obično uči među prvima u svim jezicima. Suprotno od fuj ti je fiiiinooo. Tada je izgovorio: Dinner fuj! A ja sam ga ispravljala: No, dinner, fiiiinooooo!

Onda je, čula sam još uvijek držeći zatvorene oči, gledao neki video koji sam snimila dok je hranio tarantulu i prigovarao zašto ga snimam. Nemooooj! Protestirao je kao ja kad me prerano budi iz sna jer mu je dosadno i želi nekamo ići pa me samo odalami jastukom po glavi. Dođiiiii. S tih nekoliko naučenih riječi uspijeva me udobrovoljiti.

Za večeru sam pravila sebi čorbu koje sam se sjetila u tom polusnenom stanju. On je imao tanko narezanu svinjetinu, neko tijesto koje je punjeno govedinom i povrćem, a u Engleskoj po dućanima košta koju funtu te kuhano povrće s maslacem i začinima. Ništa bez maslaca. Gledajući u moj tanjur izgovorio je: Fuj! Nisam ni pokušavala ponuditi ga jelom. Kad god skuham nešto kroejšan on zakoluta očima i kaže da ne jede on te strane stvari. Po meni je to neobično i ja bih bila vrlo radoznala isprobavati stranu kuhinju pogotovo kad predstavnicu jednog naroda i poznavateljicu jela imaš u vlastitoj kuhinji.

On se drži svojih obilnih večera, ručkova sendviča i engleskog doručka. Ja sam s druge strane sasvim navikla jesti malo graha za doručak. Prilagodljiva sam. Ne zgražam se poput njega na običnu zdjelicu palente. Fuj, nooo! Kaže mi lik koji trpa čipi čips između dvije šnite kruha.

Ovaj dan mi je značajan jer se nismo uspjeli posvađati. Ja sam se dovoljno naspavala. On je dovoljno i na vrijeme jeo i zabavljao se šerafanjem oko bicikla. Nije da sam ikad pokušala popravljati bicikl sama i da nešto posebno dijelim poslove na muške i ženske nego mi je drago da je samoinicijativno učinio nešto za mene. A da sam pokušala popraviti bicikl sama vjerojatno bih pogledala tutorijal na you tubeu. Uspjela bih, što da ne.

U jednom trenu smo oboje bili u kuhinji i on je otvorio zamrzivač gdje sam opazila ribu koju je prije par mjeseci ulovio. Pitala sam mogu li je sutra pripremiti za večeru. Nije planirao to jesti već dati mački pa kad sam napomenula da je za mene imao je protupitanje: Zašto uopće pitaš možeš li? Kao da ne zna koliko često me upitkuje za neke predmete ili hranu koju ne nađe tamo gdje ju je ostavio. Neki dan je skroz zaboravio da je jabuke kupio prije cijeli mjesec dana pa se jako iznervirao što ih više nema. Sasvim je zaboravio kad ih je kupio i da voće gnjije. Da izbjegnem rasprave ovog tipa volim pitati.

Tako je sad riba na odmrzavanju, a iako je kvalitetna i iz mora neće je jesti jer on ne ekperimentira s tim kroejšan načinima pečenja i kuhanja. Ipak kad nešto pripremim dođe vidjeti kako izgleda, a da bi probao ni slučajno. Tako ćemo mačak i ja imati sutra večeru, a on neka si kupi. Što mu mi možemo kad je zadrti Englez.



- 04:29 - Komentari (13) - Isprintaj - #
17.02.2020., ponedjeljak
Agatha Christie i moj dan u Londonu

Link knjige

You tube Kanal




Kad sam bila djevojčica događalo bi se da poneka od mojih prijateljica izađe van s knjigom koja nije bila za našu dob. Sjećam se Riki, pojavila se s Deset malih crnaca, Agathae Christie. Odmah sam poželjela dotaknuti knjigu, ali je bilo još djece koja su posezala za njom. Pričaj nam što se događa? Nestrpljivo smo zapitkivali i onda bi baš ta djevojčica koja je došla s romanom sjela u sredinu da bismo svi mogli čuti sadržaj djela. Te smo knjige zvali romanima.Tako se dogodilo i s naslovima poput Gričke vještice ili knjiga s polica naših roditelja s natpisom: Hedwig Courths Mahler. Nisam mogla raspoznati je li ovo autor ili autorica. Između nas kolali su naslovi Zabluda, Siroče, Neljubljena žena. Tada s deset godina mi smo u parku ili iza zgrade pričali o raspletima i zapletima ovih djela s takvom zanesenošću da bih noćima znala uz svijeću čitati kako bih imala o čemu pričati s prijateljicama sljedeći dan. Mama bi me uzaludno upozoravala kako moram spavati i kako ću uništiti vid škiljeći po stranicama koje su izgledale sjenovito i žuto od loma svjetlosti koja mi je titrala ispred očiju.

U školi smo imali biblioteku i te knjige tamo mi nisu davale toliko zadovoljstva koliko ove koje smo u druženjima slavili i voljeli. Dva bi učenika otišla u knjižnicu i vratila se s naslovima dvije ili tri knjige koje bi dobili za lektiru. Koliko su bile zanimljive ne mogu se sjetiti ni jedne. Znam da sam doma imala Pustolovine Toma Sawyera i željela sam biti kao on. Imala sam i Pipi Dugu Čarapu i željela sam biti poput nje. Zamišljala sam kako postajem glavni lik i idem posvuda u zamišljenim ljetnim danima punim dogodovština. Toliko sam voljela čitati da bih sve što se nalazilo u tatinoj kućnoj biblioteci odmah nakon što je dokupio koje djelo, pročitala. Nisam imala nikad restrikcije u smislu da je nešto neprimjereno mojoj dobi pa sam s deset godina već pročitala Djevojku O. A to zato što nitko nije ni znao da ih čitam. Roditelji bi bili na poslu, a ja bih s polica uzimala knjige.

Nije im palo na pamet da ću umjesto crtića i Branka Kockice čitati tamo neke sadomazohističke naslove ili tragičnog Maksima Gorkog i njegovo Djetinjstvo nakon kojeg sam ridala od bola. Našao se tu i Don Quijote. Tehnička enciklopedija. Atlas svijeta. Tisuću zašto, tisuću zato. Zagor. Alan Ford. Hajde da spomenem i časopis Bravo iz kojeg smo izrezivali sličice, a tekst je ako se ne varam bio na njemačkom. Ni jedna knjiga danas mi nije toliko sreće dala kao onda kad sam ih kao dijete čitala. Ja sam doista osjećala neko neopisivo ushićenje, zadovoljstvo, ekstazu od samog čitanja. Na Drini ćuprija. Nije bilo reda ni dobne odrednice za sve što mi se našlo na putu. Ja bih ako ne pročitala, a onda prelistala svaki naslov na koji bih nabasala.

I tako šetajući po Londonu kad sam naišla na spomen Agathai Christie ja sam osjećala kao da sam pronašla nešto svoje. Nešto što pripada baš meni. Od svih zdanja u gradu i čudesa kojima se možete diviti tamo sam zastala i tražila od prijateljice da me uslika. Od prijateljice koju sam zatekla u Londonu, a koja je sa mnom u malom parku prije tridesetak godina čitala ljubavne romane i one detektivske zbog kojih smo pokušavali pogoditi rasplet i kraj djela. Ponekad bismo se u raspravama i svađali. I ne mogu pronaći tu fotografiju, ali ću priložiti nekoliko drugih. Ponekad u trenutku izbrišem neke fotografije jer mi se učini da nešto na njima nije po mojoj volji. Ili mi je možda u starom mobitelu ostala. Tko bi znao?! Možda se pojavi u nekoj memoriji računala pa ću je naknadno dodati. Za sada uživajte u odabiru dostupnih fotki.







- 12:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.