< prosinac, 2019  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Link knjige

Pišem jer je to jedina konstanta u mom životu.
Sve drugo me zanimalo kratko ili nikako.
Dobro došli na moj blog.
Irena Pušnik

Linkovi


You tube Kanal

Pisma iz razonode
04.12.2019., srijeda
Iz mog osobnog dnevnika...

Link knjige



Na putu do mjesta gdje radim me zaustavila žena koja se u deset navečer vraćala s posla i izgubila u prostoru. Najprije mi je rekla pogrešno naziv ulice, a točan broj kuće. Da bi kad smo već krenule u pogrešnom smjeru dodala poštanski broj i ime manje uličice u kojoj živi. Osjetila sam poveznicu s nedavnim čitanjem o putovanju duša koje kako neki opisuju u hipnozi nakon napuštanja tijela nekamo vodi Svjetlo Vodič. I tako sam dok sam pratila put na mobitelu i dok je ona kaskala iza mene pričajući na nekom svom istočnjačkom jeziku svoje žute rase, pomišljala kako činim dobro djelo. A u meni je izronila želja za nagradom. Dakle, ne samo da sam se bez razmišljanja uputila da joj pomognem nego se vrag nedugo nakon te dobre odluke odmah javio. E, taj je glas govorio: Ponosan sam na tebe, ali i nagrada bi te trebala stići. Utišala sam tu glupost u sebi i otipkala kolegi s posla da ću moguće zakasniti koju minutu i navela razlog zašto.

Stigla sam točno jednu minutu prije početka radnog vremena. I ta se izgubljena gospođa dosjetila da bi mi se zbog ovog šetanja s njom po hladnoći i tami moglo dogoditi da naštetim sebi. Utješila sam je da je sasvim u redu ako i zakasnim jer će moj kolega biti već tamo. Toliko smo eto razmijenile informacija o sebi. Ona da je izgubljena na putu s posla, a ja njoj sam odmah rekla kako baš idem na posao.


Dan sam provela s Jamesom. Ako se prisjetim jutra nekoliko je lekcija koje sam savladala otkako sam s njim. Dakle, vraćala sam se s posla u osam ujutro (dan prije), a njegov je auto bio smrznut ispred stana. Nije se uputio na posao. To me najadilo, što bi rekla moja mama. No, ušla sam u kuću bez ljutnje. On se protegnuo u krevetu u koji se obično i ja zavučem. Ali tad sam razočarana što je on u sobi, a ja sam se nadala pošteno naspavati pa nije bilo po mom, ja sam se skupila na sofi. Iako je stančić originalan još mi je drago kad se vraćam tamo Jamesu. Dva sanduka sa zmijama, jedan terarij za tarantulu koji meni sad više služi kao lampa jer ga palim kad ne želim ni veliko svjetlo na stropu, a ni ono što je ostalo od stare lampe na podu...Tako da eto, zbilja ne može se svagdje naći niti takav stan niti takav partner. Originalni.

Otspavala sam tri sata kad me probudio glas mog muškarca. Prepoznala sam tko je s druge strane, njegov duhovni otac koji ga neko vrijeme nije
obilazio niti zvao. Ne zamjeram mu jer J ne shvaća koliko je težak drugim ljudima. A srce se onih koji ga vole omekša pa je on iako usmjeren jako na sebe tako šarmantan da mi koji smo povezani na bilo koji način s njim ako želimo funkcionirati s Jamesom kroz vrijeme nemamo drugi način nego iznova opraštati. Naime, J izazove svojim ponašanjem neku svoju nevolju pa zove upomoć one koji nisu imali udjela u stvaranju iste. Recimo, kupio je BMW, a nije imao stalan posao. Time je prouzročio da smo ostali bez hrane. Pozvao je svog duhovnog oca da mu se najada smatrajući da deset funti neće biti sporno i da će ih dobiti od tog čovjeka. Međutim, dobio je lekciju razuma koju nije mogao slušati pa se drsko ponio prema čovjeku koji godinama sluša njegove žalopojke. Ovaj je na koncu došao nakon par dana na naš prag, a J je kovertu s novčanicom razmaženo i ljutito bacio kraj sebe. On kao da ne vidi poveznicu između riskantnog ponašanja i nastalih posljedica, nešto što bi prosječna osoba vidjela kad zbroji dva i dva. On hirovito poželi nešto i nabrzaka to ostvari kao da će nastupiti i kakav oprost od same stroge, krute stvarnosti.

A eto, nakon svega duhovni otac ga je nazvao ili je J njega. Ne mogu reći jer sam spavala. A kad me već probudio pretvarala sam se da i dalje spavam kako bih neometano slušala najnoviju ispovijed. Prepričavao je svoju verziju događaja na najnovijem poslu. Traže, veli, da više i brže radi, a on je tamo tek tjedan dana. Sjetila sam se svih muka kad je sa mnom radio. Izluđivao bi me koliko je bio tvrdoglav, kao kakvo magare kad stane i neće naprijed. Ništa on nije vidio od onoga što sam ja vidjela (priliku za siguran, lak posao). U njegovoj verziji na njega se vrši pritisak. Ok, već sam navikla. Slušala sam dalje. Govorio je o ruti koju koristi do posla što je sve bilo poznato duhovnom učitelju. Zatim je prešao na auto. Kako više nema BMW, kako smo zajedno uštedjeli i kupili gradski autić. Na to ga je duhovni otac upitao: Jesi li se oženio? Naime, po svim pravilima svoje religije J je u ogromnom prekršaju koji bi ispravio baš činom ženidbe. S povećanim zanimanjem sam iščekivala ovaj odgovor: Ajrin i ja, još smo zajedno. Traje već... Ne, nisam se oženio. Još procesuiram. Pomislila sam: Procesuiram i ja svaki dan. No, znam da je i ovo za nas oboje uspjeh. Ostali smo zajedno tri godine. Papiri ni meni ne trebaju. Ne bih se u slučaju potrebe znala u stranoj zemlji razvesti.

Koliko god mene izluđuju njegove navike, toliko i njega muvaju moje. Činjenica da smo još oboje u istom prostoru je ogroman uspjeh. Evo primjera nesporazuma koji je proizašao iz dva različita tumačenja istog razgovora. Nešto kasnije nakon tog telefonskog ispovijedanja on me pita što ćemo za večeru. Uvijek tu idem s protupitanjem: A što bi ti? I tako on izjavi da bi odrezak uz salatu. Na to mu predložim da idemo odmah u dućan (bilo je dva sata do njegove uobičajene večere). Nije želio tvrdeći da ima još vremena. Paradoks je za mene da ne misli na večeru iako je već ranije danas ručao u Costi u sklopu Tesca. Po mojoj logici ja bih kad sam već tamo odmah u jedan kupila ono što ću objedovati u šest jer se tako ne bih morala vraćati na isto mjesto. Još dodam misao da ne trošim gorivo i povećavam vrijeme provedeno uživajući na sofi.

Njemu to nije logično. Morat ćemo uskoro imati razgovor o tim pripremama večere koje često budu izvor nesporazuma (želim tjedni popis onog što ćemo jesti). Ponovila sam: Idemo sad odmah po namirnice jer si kasnije netom prije same večere prenervozan. Nastavio je ležati. Kako sam ja sama bila gladna izrekla sam: Ja idem u kuhinju, ali pravim nešto što ti ne jedeš. Tikvice. I tako sam se zadržala u kuhinji reckajući luk, pjevušeći, a onda nestrpljivo čekajući da se s obje strane sprže kolutići tikvice. Pojela sam ih s kriškom kruha, a dok su se po mom dojmu sporo pekle iz malog lončića sam pojela ostatak palente od jučer. On u kuhinju nije ulazio već sam čula vrata od kupaone i tuš. Koliko je vraga u meni, jedan glas je počeo huškanje: Kakvo tuširanje sad, sumnjivo je, za koga se tušira. A James je, kako ću saznati kasnije, od mirisa iz kuhinje i ne slušajući što sam rekla prije nego ću u istu ući, shvatio da ja nama kuham večeru.

U pola šest me pitao što sam nam pripremila. Ja sam u nevjerici buljila u njegovo lijepo lice. Imamo nesporazum. Rekla sam da pržim tikvice. A jer si spomenuo odrezak koji se nalazi u dućanu, mislila sam da kasnije idemo tamo. Nesporazum je nastao u činjenici da ja često odem u kuhinju i nakon pjevušenja i lupanja suđem ostavim na tanjuru spremljeno jelo za njega. Moj odlazak u kuhinju znači u 99% slučajeva i pojavu tog tanjura nešto prije šest kad se on uputi tamo da bi zavirio u to iznenađenje i odlučio koliko je za taj obrok potrebno inzulina.

Oboje smo izvodili zaključke koji nisu odgovarali stvarnom stanju, a sad je nastupila poznata nervoza kad on od gladi nema razumijevanja za argumente koji stižu s moje strane. Tad počne postavljati neka pitanja na koja ja ne odgovaram nego u nevjerici pomičem glavu lijevo desno gledajući nekamo u stranu. On, samo želi odgovor na specifično pitanje, a ne zanima ga namjera koju sam imala kad sam htjela preskočiti taj trenutak nervoze koji se pretvori u njegovo deranje. To isto deranje mene ne dotiče jer sam učinila sve da ne dođe do situacije njegove gladi. U mom unutarnjem svijetu, nema greške. Po mojim kriterijima, nema greške. Radi se o nesporazumu. Ponovila sam i na njegovo traženje da mu pokažem te tikvice, donijela sam iz ormarića poveću tikvicu čija je veličina baš podsjećala na njegov ud. Evo ovaj kurac sam pripremala, smijala sam se i mahala mu ispred nosa.

Samo se ti možeš početi smijati u ovako ozbiljnoj situaciji. Nemaš kapacitet da shvatiš moje pitanje već vrtiš svoje odgovore o kojima te nisam ništa pitao. Tupio je i on opet samo svoje. Ponavljaš isti obrazac! Napokon mi je objasnio mojim riječima jer je to rečenica koju ja njemu često ponavljam u ovakvim prepirkama. Kad se oboje stišamo, ja ispod svog jorgana, a on igrajući igricu na mobitelu mi smo u stanju shvatiti što smo oboje pokušavali jedno drugom reći. Ali ne i za vrijeme rasprave... tek kad on zašuti, a ja se umorim od objašnjavanja čime sam se vodila kod donošenja odluka i poteza koje je on još pritom pogrešno protumačio. Prije bih se i rasplakala, ali taj dio odavno već preskačem. On sam je skratio minutažu verbaliziranja. Tako mi učimo o tome najviše u šutnji kad se barem meni, kao bljesak pojavi njegova verzija istine i uočim da je on djelomično u pravu. Da smo oboje promašili neki prioritet druge strane, da je fokus bio na različitim mislima, različito izvodimo zaključke i u konačnici ne shvaćamo se uopće. Samo mislimo da pričamo o istoj temi, ali ne...svatko priča svoju verziju istine koja postoji u percepcijama koje su paralelno prisutne ali se ne dotiču osim u presijeku te naše šutnje. Tada pomislim da nije vrijedno ono oko čega smo se prepirali nikakve rastave. Na koncu se svede na to da oboje smekšamo. U ovom slučaju on je otišao u kuhinju i prepoznala sam samo zvuk ribeža kad mi je bilo jasno da je uzeo sir iz frižidera, a tek ću kasnije vidjeti da je podgrijao malo graha po boji ostataka umaka u lončiću. Eto, nije crknuo od gladi kako ja zamišljam da će ako se ovako mimoiđemo u rezoniranju. Glas u meni je opet tjerao vodu na svoj mlin: Šipak bi našao grah da ti ga ja nisam kupila kad si me požurivao u dućanu kako „ Ajriiiiiin, nije vrijeme sad za velike kupovine, došli smo samo ručati sendvič u Costi.“

- 06:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #
07.11.2019., četvrtak
You tube kanal

Hello everybody, I am Croatian living in England. Instagram: irena047

Ena England is bilingual channel in English and Croatian language about my daily life.
Welcome and come back anytime for new videos. I am author of few interesting books (kids, self help, summer novel...) which you can find on Amazon, search:
I r e n a P u s n i k.

I write because that is only permanent phenomenon in my life. All other things kept my attention for a short time or not even that long.

Ena England je dvojezični kanal na kojemu možete gledati videe o mom svakodnevnom životu. Dobrodošli ste uvijek. Autorica sam nekoliko zanimljivih knjiga (za djecu, samopomoć, ljetna novela...) koje možete naći na Amazonu ako upišete moje ime pod kojim objavljujem I r e n a P u s n i k.

Pišem jer je to jedina konstanta u mom životu. Sve drugo me zanimalo kratko ili nikako.


You tube Kanal
- 00:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #
05.11.2019., utorak
Nešto kao Robin Hood

Moral je nešto što bi većini ljudi trebalo biti zajedničko kad određuju je li neki njihov postupak pravedan u odnosu na druge ljude. Iako bi trebalo da je to ujednačeno kod svih ljudi vidimo da se u stvarnom životu javljaju razlike kod tumačenja svakog pojedinca što je moralno, a što nije.


Tako postoji općenita definicija morala koja kaže da je to skup pravila u društvu kojim se određuje što je dobro i loše. Ono što bi većini bilo isto kad se čovjek nađe u određenoj situaciji. Moral je prepušten svakom čovjeku na prosudbu u trenutku kad treba djelovati nakon što je promislio kako će djelovati (i hoće li uopće).


Recimo da se našao u situaciji da mu je trgovkinja izvratila sto kuna više. Koliko ljudi, toliko ćudi, svatko će reagirati drugačije. Netko bi zadržao novac iako zna da će blagajnica na kraju smjene vjerojatno sama morati platiti manjak. Dakle, netko će misliti samo na svoju korist i u tom slučaju bismo to ocijenili kao nemoralno i sebično. Jer je osoba iskoristila priliku, situaciju da bi samo sebi udovoljila.


Moral se uči u obitelji i školi, ali većina je rođena na određeni način pa sve škole svijeta ne mogu ispraviti one koji ne mare za druge ljude. Njihova svijest o lošim posljedicama za druge ne postoji. Na zamišljenoj ljestvici od jedan do sto, neki ljudi poput psihopata i sebičnjaka imaju svijesti o moralu točno nula.


To je usko povezano i s grižnjom savijesti, odnosno koliko ćemo sami sebe mučiti nakon što smo nepravedno postupili prema drugima. Tako ako unaprijed znamo da ćemo se kajati, osjećati loše, tjeskobno jer znamo da smo imali izbor pa smo odabrali baš štetu za druge, mučit ćemo sami sebe kasnije. Ta grižnja savijesti nas spriječava da isključivo mislimo na sebe i svoj profit. Ne samo zato što možemo zamisliti kako će se osjećati druga osoba, ne samo da imamo suosjećanja već štitimo i sebe od vlastite kazne besanih noći i prisjećanja na pogrešno djelo.



Pragmatska svijest je tu da ocijeni prikladnost sredstava za neki praktični cilj pa možemo znati da je recimo alkoholiziranje do besvijesti loše za zdravlje.
Estetska svijest nam služi da razlikujemo lijepo od ružnog.


Dakle, moral nije samo ono što po definiciji neko društvo smatra poželjnim ponašanjem već i koliko smo u svojim genima i odgoju oblikovali svatko za sebe pravila koja ćemo nositi u sebi svakodnevno kad mislimo kako ćemo djelovati uvažavajući osjećaje ljudi oko nas. Ili možda ne uvažavajući osim samo ono što nama paše. Tko bi to znao? Prilika čini lopova, kažu tako da je i moral vrlo subjektivna kategorija.

Ja prva sam svakakva i ovisi imali li kamera i očiju oko mene ili je sve prepušteno samo mojoj procjeni. Mogu biti zbilja svakakva, ali ne prema potrebitima, prema onima u lošijem položaju od mene. Nešto kao Robin Hood.

Link knjige
- 02:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #
30.10.2019., srijeda
Iz mog dnevnika 2019


Počinjem pisati nakon stanke ne znajući točno koliko je trajala. Upravo sam odslušala na BBC radiju pisma Sylvije Plath i dok sam istovremeno prala šalice, tanjuriće i žlice ostale od ručka u meni je zavladao mir. Nalazim se u Engleskoj, u Kentu, i živim s neobičnim muškarcem kojeg poznajem unatrag nešto manje od dvije godine. Pisati sam prestala jer je moje zadnje pisanje bilo odveć ispovjedačko, žalosno i nisam željela imati detaljan zapis onoga što se odvijalo između nas.

A mir koji sam osjetila maločas nakon što sam se jedan period odvojila od čitanja i pisanja me podsjetio na moju naviku i ljubav prema knjizi, prema užitku čitanja, stvaranju i bivanju u literaturi. Što me to odvojilo od mene same? Morala sam tragati za načinom kako opstati, zaposliti se, iznaći papire za boravak u ovoj zemlji. Svakako je to uzelo ogromnu energiju od mene i u spletu događaja ja sam bila odvojena od tipkanja riječi.

Iako je ovaj zapis počeo bez plana ja već sad doživljavam jedno poznato i drago osjećanje poput povratka domu nakon duga lutanja. Povratku mom pisanju. Ili je možda uzbudljivije reći da sam se osjećala kao u finom zagrljaju najdražeg muškarca nakon što su nestali oni neki čija blizina nije bila ugodna kako se u prvi mah činila.


Link knjige
- 07:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #
20.10.2019., nedjelja
Kids books





Link knjige
- 02:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Fotografija





Link knjige
- 02:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Što je to napad panike?


Bilo bi bolje da nisam nikad proživjela definiciju napad
panike u njenom punom značenju, ali sad vam ne bih
imala o čemu pisati (uhvatimo se odmah za slamčicu
pozitive). Ok, vjerojatno bih našla neku drugu temu za
pisanje jer moj um je kodiran tako da je viđeno –
napisano.

Znate ono kad počnete studirati ekonomiju pa
svijet odjednom gledate isključivo kao niz brojeva ili
počnete studirati kemiju i svijet je samo hrpa spojeva
atoma. Pojavi se jedno sužavanje svijesti i usmjeravanje
pažnje na jedan način razmišljanja kao da više ničega
nema. Takva je ta panika. Kad nastupi, više ničeg drugog
nema osim duboke neugode sastavljene od vaših
najvećih strahova.


To je strah u svom najsnažnijem
izdanju koji paralizira redovne tjelesne funkcije.
Uhvatimo se za slamčicu pozitive, iznova...iako izgleda
presnažna paniku možeš pobijediti i to samostalno.
Imate mene kao živi dokaz. U ovom trenu ne paničarim
već pišem što je i jedan od načina kako sam se
samoizliječila.

Ako ste prošli nekoliko epizoda napada panike tada ćete
prepoznati njene simptome i to je bitno uvrditi jer nakon
nekoliko prvih susreta s panikom ja nisam znala što je to
i kamo da je svrstam, a samim time nije moguće ni
obračunavati se s njom.

Tada se može dogoditi najgore:

dugogodišnji poremećaj (panika se useli u vaše tijelo i
fino besplatno tu raste dok vi ne poduzmete sve
potrebno da ona ode). Odmah vam želim reći zašto se
moja panika nije zadržala dugo. Pomogao mi je ego.
Onaj kojeg sam učila kontrolirati i ublažavati da ne
budem odveć bahata.


Taj moj ego jednoga jutra izmučen
od strane panike u meni, prozbori:
- Ja sam prepametna za ovo!
- Za što si ti prepametna? Panika se uznemireno
oglasila. A onda je uslijedio dijalog.
- Prepametna sam ja za tebe, paniko moja. Rekla
sam pa mi je ona brzo, ironično uzvratila.
- Ti prepametna ?! Pa ja te držim u krevetu kao
bolesnicu, ne možeš otići ni do frižidera po
sendvič! Baš si pametna! U najboljim godinama
drhtariš i bojiš se disat. Osnovnu i to još
automatsku funkciju ne obavljaš kako treba i ti mi
se javljaš da si pametna. Hahaha ! Pametniji je
komarac.
Ego se nije dao obeshrabriti.
- Saznat ću ja sve o tebi. Ne znaš ti koliko sam ja
knjiga pročitala u svom životu. Ne mislim ja ovdje
u sobici ležat zauvijek. Vani je lijepo. Priroda je
lijepa. To je paniku već uspaničarilo. Brzo je
reagirala.
- Ostat ćeš tu u sobi i bojat se dok ti ja kažem!

Što je tu je, panika se jednog dana uprizorila u mom
životu, a da o njoj nisam znala više od scena iz komedija
u kojima glumci drže papirnatu vrećicu na nosu i nešto
udišu-izdišu. Obično je to bilo smiješno.

Napad panike je poremećaj koji se periodično javlja i
trenutno onemogućuje osobu u obavljanju bilo kojih
drugih korisnih radnji. Manifestira se kao ubrzavanje ili
smanjivanje disanja i pulsa.

Osjećaj je paklen kao da
ćemo svakog časa pasti u nesvijest, ali ipak ne padamo.
Dlanovi se znoje, govor je blokiran, ne možemo se
pomaknuti s mjesta kao da su stopala pričvršćena
čavlima za tlo. Poremećaj je popraćen gubitkom nade i
preuveličavanjem refleksa obrane od opasnih situacija.
Bol u prsima, slabost, gubitak teka, preznojavanje. Tijelo
i psiha neuredno reagiraju na umišljenu opasnost koje
više nema.



Neugodna situacija koja je izazvala prvi
napad panike odavno je iza nas, ali mi još uvijek
reagiramo na sam strah da bi se mogla pojaviti opet, da
će se pojaviti ponovo i sasvim smo uvjereni da će se 100
% nešto ružno dogoditi iznova.


Iz dvojezične knjige Pobijedite napade panike sami, Cure panic attacks all by yourself

Irena Pušnik


Link knjige
- 02:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #
19.10.2019., subota
Dora iz 5a



Ninina mama je rekla da djevojčice stalno trebaju biti sređene. Zato Nina uvijek nosi čistu i ispeglanu odjeću, a na glavi brdo šnalica. Ne znam baš. Meni je bolje u trenirkicama i tenisicama. Nekad liči na božićno drvce. S Ninom je tako, a Ana me počela kopirati. U ponedjeljak ja obučem crne tajice i rozu majicu, a u utorak vidim Anu.


Hoda ona ispred Nine i mene prema školi u crnim tajicama i rozoj majici. Neki ljudi ti brzo počnu ići na živce. Ne znam kaj ću po tom pitanju. Moram pitati mamu. Joj, ja sve pitam mamu. Od rođenja me naučila da je sve pitam čak i one stvari koje su meni bljak. Zapravo ne moram je ništa previše ispitivati. Govori ona sama. Govori i stvari koje ne želim čuti. Evo jučer. Počela je brbljati o menstruaciji.


Učili smo o tome iz prirode i meni je toga dosta. Ali ona misli da me treba odgajati i mogu vam reći da se previše nekako trudi. Opširno opisuje. Traži primjere na internetu. Znam da njenoj baki nije imao tko objasniti hormone. Kad je baka dobila menstruaciju, jadna se isprepadala i počela plakati. Mislila je da je bolesna i da će sutra umirijeti.



Aaaaa, drago mi je da nisam iz bakinog stoljeća. Moja baka Ena kaže da mi danas u petom razredu znamo više od nje, a ona ima šezdeset i jednu. Svijet se ubrzao i napredovao. Samo nije baš sigurna kud to vodi. Na dobro ili na loše. Ne mogu sad misliti o tome. Mislim samo na sistematski i nadam se da će nas pregledati odvojeno od dječaka. Stvarno me ne zanimaju i stvarno me malo sram. Idem sad pisati zadaću. Nekad se mama tako jako izdere na mene zbog škole.



Jedostavno misli da je škola najbitnija stvar na svijetu. Zato ja idem u dvije škole. Upisala me u glazbenu. Moram ići na solfeggio i svirati klarinet. Mrzim to stvarno! Dobro je jedino što poslije nastupa jedemo kolače u slastičarni. Tata, mama i ja sjedimo i mljackamo tortu od sira. Da nema torte od sira mislim da bih jednostavno odustala od glazbene. Ali isto tako znam da mi to moja mama ne bi dopustila.


Nekad je stroga kao vojnik. Glas joj postane oštar i naređuje. Sad stvarno moram ići pisati zadaću jer već mogu zamisliti i čuti njezino kvocanje: Najprije zadaća pa sve drugo! Tvoj jedini zadatak je učenje. Možeš ti to. Idemo! Zar ja odgajam ljenčine!



Link knjige

Mjesto: Zagreb
Organizator: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade

Nagrada 'Zvonko' Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade (HDKDM), za neobjavljeni roman dodijeljena je Neni Lončar, autorici romana 'Šest guba čarolija i jedan užas na kvadrat'.

Pobjednica ovoga prvog natječaja HDKDM-a na svečanosti u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, dodijeljena je prigodna medalja i stotinu primjeraka tek otisnutog romana 'Šest guba čarolija i jedan užas na kvadrat'.

Tom su prigodom pohvaljeni rukopisi Josipa Sanka Rabara 'Priče i bajke za djecu', Irene Pušnik 'Dora iz 5.a' i Daje Globan Kovačević 'Čarobnjak rebusa'.

- 02:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Goranu


Ne sluteći ništa hodam kroz jesen
Jednu jesen u kojoj si prošao kraj mene u svom kaputu.

Tvoj hod smjeliji od vjetra pamtim
i tvoju kosu, valove mora.

Još čujem tišinu,
oko tebe spori ples jesenjeg lišća.
Sva su mi čula u trenu
zastala kraj dragog mi bića.


Iz zbirke Stih prije sna



Link knjige

- 02:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.10.2019., petak
Tuniška nevjesta (odlomak romana)





Link knjige, roman Tuniška nevjesta



Drugi dan svoga boravka u Tunisu odlučila je provesti na
izletu. Pravila od jučer nisu vrijedila. Filip i ona bili su
dvoje. Ali samo dvoje turista u afričkoj zemlji. Podnosili su
tjelesnu blizinu bez obzira na emotivnu udaljenost. Godine
zajedništva dale su im neku međusobnu neprimjetnost.



Već sad
se dalo naslutiti da između njih ostaje prijateljstvo i
privrženost. Pred ogledalom, dok su oboje četkali zube,
oponašali su voditeljicu puta i time razbili težinu jučerašnje
privatne ljubavne propasti. Doći u Tunis, a ne vidjeti deve i
Saharu?! Glupost! Tako je bez uvijanja rekla još u busu, na
putu od aerodroma do hotela, vrckava zblajhana
pedesetogodišnjakinja.



Brzo je pokupila keš dok se tko nije
predomislio i naglasila da vraća novac onome tko se ipak sutra
do polaska u osam predomisli. Melani je spremila kremu za
sunčanje s faktorom pedeset, litru mineralne, vlažne maramice,
tuniške dinare za napojnice i crno-bijele marame koje je
kasnije u autobusu učila vezati „na arapski“ po uputama
voditeljice. Nakon spremanja potrebnih stvari u torbu za sebe
i Filipa (što je ona obično činila za oboje), spustili su se u
restoran na doručak. Čekao ih je klimatiziran autobus s
turistima iz Hrvatske, Srbije i Slovenije. Ljubazni osmjesi.



Ovdje, daleko od kuća, u arapskom dijelu Afrike bili su
poprilično slični ti balkanci, europljani...
Uslijedilo je kojih osam sati vožnje sa sjevera zemlje ka jugu
do pustinjskog pijeska. Panorama se za Melani učinila
troslojna: hoteli, naselja pa pustinja. Najprije su iz
vidokruga nestajali hoteli. Pojavile su se jednokatnice
pravokutnih oblika bijele boje s plavim vratima i prozorima.
Većina njih nedovršene i s pločama iz kojih su stršale metalne
šipke zbog kojih bi se dalo naslutiti da će se gradnja još
nastaviti nekamo u visine. Voditeljica je putem odgovarala
družini u autobusu o porezima i smeću.


A porez se ovdje plaća tek kada se gradnja dovrši (tako da je nitko nikad formalno ne
dovršava). Melani se čudila smeću kojeg je bilo posvuda uz
cestu. Limenke, papirići. Plastične vrećice ponegdje vijore s
drveća kao da su upravo tamo narasle. Mesnice na otvorenom na
plus četrdeset. Šverc goriva uz cestu. Nakon prizora naselja,
na autoputu je nepregledno more maslina, i samo maslina.
Kasnije će ih zamijeniti kaktusi. U osmom mjesecu imaju
jestivi plod Hindi. Kako je bio srpanj, Melani je mogla samo
zamisliti kakvog je okusa. Nakon što su nestali kaktusi ostao
je samo pijesak.


Autobus se nakratko zaustavio zbog karavane divljih deva.
Filip je neprestano spominjao glad, a Melani mu je iz torbe
izvadila letak s planom putovanja na kojemu je pisalo kus-kus
(i to dvaput). Prihvatljiva kombinacija ako moraš nahraniti
autobus pun turista. Jelo se sastoji od posebne sitne pšenice
uz piletinu ili neko drugo meso, ali u ovom aranžmanu oba puta
s piletinom uz kurkumu.


Voditeljica puta je dobro osjećala
raspoloženje svojih turista pa bi pričala ponešto o povijesti
ili današnjemu životu Tunižana i tako kratila napornu
višesatnu vožnju. Melani i Filip nikada nisu proveli toliko
vremena u autobusu. Krajolik im je odnio jučerašnju napetost.
Bili su zadivljeni prizorima beskraja pijeska i njihove
emocije učinile su se tako česte, nekako rasplinute i
očekivane.

Oznake: Roman Tuniška nevjesta


- 03:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.