razgovor s konobarom

30.04.2019., utorak

Ptica grabljivica



Ovo je već i dosad bilo najbolje ljeto ikad, a sve je vodilo k tome da postane još bolje.
Već godinama nastojim svoj posao u ljetnom partijanerskom raju iskorititi i za što više osobnih užitaka, no ovako uspješan još nisam bio. Mislim na to da sam puno jebao, jelte. Ne ženu ili ljubavnicu, to mi nije napeto, ono što me loži je umočiti ga u neku od brojnih izgubljenih žena koje u toj Sodomi i Gomori žele naći ono što u ostatku godine valjda ne uspijevaju: avanturu, možda ljubav, iskustvo, osjećaj poželjnosti drugima. Drugim riječima, uglavnom nastojim hvatati očajnice i kad u tome uspijem, osjećam se potpuno. S rentanjem apartmana u toj rupčagi sam počeo pred par godina. Mogu si priuštiti bolji smještaj, no u takvima kasno navečer ne bi bilo toliko pijanih, očajnih žena spremnih na svašta zbog tanke nade za dobiti išta. Kućerina iz sedamdesetih s puno soba, na pola puta između hostela i jeftinog pansiona je bila taman ono što mi je trebalo. Tamo ne dolaze oni koji imaju love i dovoljno samopoštovanja, a rijetki su i oni koji sa sobom dovode partnera ili partnericu. Sve što je potrebno i što sam godinama činio je pijuckati cugu s ledom u predsoblju kraj ulaza negdje oko 3-4 ujutro kad se pijani gosti vraćaju natrag. Među njima treba obratiti pažnju na žene koje izgledaju labilnije i ponuditi ih s cugom prije spavanja. Nesretnije, krupnije, ružnije, starije i usamljenije su one koje najčešće pristaju. Ako piće postane par pića, lijepe su šanse da ću ih za pol sata bezosjećajno jebati u doggy pozi. Gosti ovdje ne ostaju puno, najčešće svega 2-3 dana i iako većinu solo gostiju čine muškarci, a ima i nešto parova, obično svaki tjedan dođe bar par žena kojima se može baciti udicu. Ovog ljeta ima i jedna stalna koja radi u jednom od klubova na plaži. Zovu je Goca Droca. Ne znam kako izdrži smjenu no barem svako drugo večer se vraća u sobu poluonesviještena od alkohola ili tko zna čega.

Iako je ova metoda lova zadnjih godina bila relativno uspješna, ovog ljeta sam unaprijedio taktiku. Naime, u svojim noćnim vrebanjima najslabijih, primijetio sam da ljudi koji se vraćaju u sobe često zastanu i osluhuju kad kroz neka vrata dopire zvuk seksa. Svi su tamo radi seksa, nisu došli radi plaže i valjda im je zanimljivo i kad nekom drugom uspije. To mi je dalo ideju. Na kraju hodnika na prvom katu postoje vrata u malu ostavu; neuređenu bivšu sobu u kojoj stoje sredstva za čišćenje i toaletni papir. Ta soba jedina na katu ima onu klasičnu kućnu bravu s velikim ključem, a ne cilindrom kao vrata koja vode u sobe za goste. Ulazna vrata joj nisu na ravnom dijelu hodnika, već on neposredno pred njima skreće pa su bar metar uvučena. Gosti ne znaju čemu ta prostorija služi i ta su vrata bila savršeno pozicionirana za stvoriti iluziju seksa iza njih. Poskidao sam par pomno izabranih amaterskih porno uradaka snimanih sa statičnom kamerom u mračnoj prostoriji, postavio ih na stari laptop pa isti na barsku stolicu tako da virenje kroz ključanicu omogući pogled na ekran i ništa više osim toga. Postavljanje dva nešto kvalitetnija zvučnika je zvukove učinilo dovoljno glasnima i uvjerljivima koliko je to bilo moguće. I sve što sam trebao bilo je izabrati solo očajnicu kad prođe kraj mojeg lovišta i daljinskom kontrolorom upaliti filmić. Trijeznu osobu po danu ne bi bilo lako prevariti ovom iluzijom, no: pijane, u sred noći, u jeftinom pansionu u blizini razvratne plaže... Recimo da skoro sve, kad začuju glasne zvukove seksa, barem zastanu na hodniku prije nego li što uđu u svoju sobu. Većina ih i prošeta do kraja hodnika da može bolje osluhnuti. Neke se odvaže i provire kroz ključanicu. E te vrebam.

Pristup je različit, kako već procijenim situaciju. Neke u par sekundi utaže znatiželju i odu prema svojoj sobi. Kod njih nemam puno manevarskog prostora pa se samo "slučajno zateknem u hodniku odlazeći po bocu“ te ih pozovem na piće kod sebe. To rijetko uspije, rjeđe nego ako im bacim udicu već u predsoblju. No neke, opuštenije i najčešće pijanije među njima, si uzmu minutu-dvije vremena za slušanje pa ih, privučen zvukom, "slučajno zateknem dok vire". Nakon početne neugode i kratkog razgovora o besramnosti glasnih jebača, one vrlo često odu sa mnom do sobe. Vrh je bio kad sam, nakon što sam ju dugo izbjegavao zbog potencijalnih komplikacija sa stalnom stanarkom, odlučio pokušati upecati vrlo pijanu Gocu Drocu. Dao sam joj uobičajenih par minuta i kad sam "slučajno naletio privučen zvukom", nije me ni primjetila već je pijano ležala ispred vrata s gaćicama spuštenima do ispod koljena i rukom na klitu. Kako nije obratila posebnu pažnju na mene ni kad sam joj se obratio prigodnom rečenicom, pa ni kad sam otkopčao hlače hineći da i ja želim drkati, legao sam na nju i žestoko ju pojebao. Nije pružala nikakav otpor, dapače, promijenila je disanje i pokušavala se kretati bokovima, no gledala me staklenim očima koje nisu odavale da potpuno kuži što se događa. Bilo je to sjajno iskustvo, kao da jebem pohotnog zombija. Nisam znao čega će se ujutro sjećati pa sam je nastojao ne sresti idućih par dana, no kad smo se napokon sreli, jednog popodneva prije odlaska na posao, samo me ljubazno pozdravila i prošla dalje.

Prošlo je od toga par tjedana, od tad sam poševio par drugih žena, ne baš očajnih, ali sezona završava, nisam više mogao biti izbirljiv. Tad su mi već prolazile i ono koje znaju točno što žele. Jednu takvu sam upoznao večeras na svom štandu. Nisku, okruglastu u broj preuskoj odjeći, ali zadovoljnu sobom i samosvjesnu. Ta je žena je bila materijal za curu, a ne za očajnu lovinu. NIje kupila turu brodićem, nekako se nisam previše ni trudio oko toga, no lijepo smo pročavrljali prije nego se uputila k frendici u lokal u kojem ova radi. Već se udaljila par metara kad se okrenula i vratila reći mi u koji lokal ide. Jedan od onih kurveraja na plaži, ali u posjeti je, razumijem. Zatvorio sam štand nešto ranije kako bih joj se mogao pridružiti. Da čovjek ne povjeruje, frendica kojoj je došla u posjetu je bila Goca Droca. Ona se zvala Liza, što je neodoljiva međimurska skraćenica od Elizabete. Kako je Goca morala raditi i tek nas je povremeno obilazila i nudila pićem, dva smo sata pričali o svemu i svačemu. Kad su razgovori skrenuli u pikantne teme, saznao sam da je Liza i puno zanimljivija nego što sam mislio. Iz pretprošle veze joj je ostala strast prema kinky seksu i hrpa S-M rekvizita koje joj je nakupovao bivši. Saznao sam i da je posebno napaljuju rituali koji prethode seksu. Saznao sam i da je odana kad je u vezi, ali kad nije, da joj nisu strana eksperimentiranja. Štoviše, kaže Liza da je posjetila Gordanu baš zato jer su se lijepo igrale pred ljeto i nije mogla dočekati da završi sezona i da se vrati u Zagreb. Gordana voli sve, nadimak nema bez razloga, a ovaj put je izrazila posebnu želju za analcem, te je Liza u svojoj torbi ponijela i dildo s remenjem za pričvršćivanje oko pojasa. Samo što Gordani nikako da završi smjena, a i čini se da je dosta popila pa je pitanje za što će biti kad završi.

Uglavnom, nije je trebalo dugo nagovarati da odemo do našeg pansiona i da mi malo pokaže što ima u svojoj torbi s kinky opremom. Zapravo, čini mi se da je damski sačekala da ja to predložim, ponovno damski razmišljala trenutak-dva, onda obzirno otišla priupitati Gordanu ima li što protiv da ju ja odvedem. Vratila se s pomalo zabrinutim izrazom lica i sporo, pažljivo birajući riječi rekla je da Gordana nema ništa protiv da mi odemo, ali kad završi s poslom, želi nam se pridružiti i dobiti sve što joj poželjela. Instantno sam se sjetio kako je fantastično bilo jebati je onako polusvjesnu i iako sam sada, zbog neodoljive Lize, poželio i nešto drugačije, pomisao da guzim odrvenjenu Gocu mi uopće nije smetala. Dapače. Nisam htio prerano pristati pa sam strpljivo čekao da Liza završi sa svojim opreznim izricanjem Gocinih uvjeta, par trenutaka hinio da o njima razmišljam te joj rekao da mi se sviđa i da zapravo želim samo nju. Ali opet, ne možemo sada zajebati Gocu zbog koje je Liza i skroz ovamo pa pristajem na njene uvjete. Sjeli smo na moju Vespu i odvezli se. Ne znam može li se čovjek do ušiju zaljubiti u par sati, ali sviđala mi se Liza i to jako, dao sam joj čak i da tijekom vožnje nosi moju kacigu.

Poljubili smo se čim smo sišli s Vespe. Inače ne držim puno do poljubaca, zapravo nimalo, ali ovaj kratki poljubac mi se činio gotovo kao duhovno iskustvo. Mekan, mirisan, s osobom koja mi je fatalna. Da smo bili u Vegasu, možda bih je već tada bio i zaprosio. No nakon poljupca se naglo uozbiljila i blago me odgurnula napravivši tako rukom malo prostora između nas. Ne grubo ili išta, sasvim nježno, no vidio sam da nešto želi raščistiti. Rekla mi je da je ranije bila ozbiljna kad je pričala o važnosti koju posvećuje ritualima. Željela je da ju večeras slušam i sudjelujem u ritualima na njezin način, a da razgovarati o njima možemo neki drugi put. Kao kod japanske ceremonije čaja: razgovor o istoj dok se izvodi uništava ceremoniju. Uzbuđeno sam pristao. Srce mi je jače zakucalo i kad je usput uzela iz svog auta sportsku torbu.

Čim smo ušli u moju sobu, počela se skidati i tražila od mene da napravim isto. Nije to bilo svlačenje za seks, ubrzo sam to shvatio, samo obično svlačenje i uredno slaganje odjeće na stolicu. Uzela je toaletnu torbicu, uhvatila me za ruku i povela u kupatilo. Zajedno smo se tuširali u kadi i Liza je pritom hladno ignorirala moju erekciju. Umjesto toga se potrudila dobro me cijelog nasapunati i oprati. Pomišljao sam da mora da je u prošlom životu bila vrhunska gejša. Tražila je da sjednem na rub kade, kleknula među moje noge, izvukla iz toaletne torbice kremu i britvicu te mi vješto i pedantno obrijala testise i većinu okolnih dlaka za koje je zaključila da nisu seksi. Brijao sam se već na sličan način i čak i tada mi je milovanje testisa bilo uzbuđujuće. A tek sada... Kad smo izašli, tražila me da joj iz torbe dodam korzet te da odem promijeniti posteljinu na krevetu dok se ona obuče. Tražila je čistu i bijelu, što je bila sreća, jer sam samo bijelu i imao. No više od svega me veselilo da ću zaviriti u torbu. Korzet je bio od kože i stajao je složen odmah na vrhu. Kad sam ga izvadio, zavirio sam na još sekundu-dvije unutra i vidio par vrsta bičeva i onih naprava za lupkanje koje su izgledale kao decentnija verzija metlica za ubijanje muha. Vidio sam i par različitih dilda, maleni metalni butt plug te oveći crni dildo s na dnu pričvršćenim kožnim remenjem. No nešto drugo je dominiralo, po cijeloj duljini torbe je ispružena bila čvrsta drvena šipka, slična štapu za metlu samo nešto deblja. U sredini je imala pričvršćene lisice, a na rubu sa svake strane čvrsto kožno remenje. Ovo je svijet koji zaista ne poznam.

Trebalo mi je neko vrijeme da složim krevet jer je htjela da plahta bude dobro utegnuta, kao u vojsci. Kad se vratila u tom korzetu, bio sam očaran. On je je još više isticao njezinu bucmastu formu, ali prije svega njezino neskriveno zadovoljstvo vlastitim tijelom i seksualnošću. Tražila me da iz torbe izvadim butt plug i stavim na njega malo lubrikanta. S blagom drhtavicom sam to i učinio, na što mi je ona okrenula leđa, podignula jednu nogu na krevet i tražila da joj ga instaliam. Pokušao sam je pritom pomaziti no odlučno mi je rekla da je tražila samo instalaciju. Pažljivo sam joj ugurao maleni plug u dupe i pomislio kako se crveni cirkon ovako jedva vidi među guzovima. Rekla mi je da vidi da sam očaran i da, ako želim, mogu lizati cirkon, ali ne smijem koristiti ruke. Slijedio sam njezine upute i legao na krevet te gledao kako se to veličanstveno dupe spušta u čučanj iznad moje glave. Posegnuo sam jezikom prema cirkonu no nisam ga mogao dobro dohvatiti pa sam je instinktivno izvana rukama primio za noge. Pomalo nervozno je ustala iz čučnja i ljubazno mi rekla mi da me tražila da poštujem rituale i upute te da kuži da nisam naviknut, ali kad mi kaže da ju ne diram, to i misli. Ustala je s kreveta i ovog puta sama otišla do torbe. Vratila se sa onom drvenom šipkom s montiranim lisicama i remenjem i malim, recimo, bičem. Nisam pružao nikakav otpor kad mi je ruke pričvrstila lisicama u središtu šipke, a onda noge oko gležnjeva privezala svaku na jednom kraju iste. S rukama i nogama u ravnini, bio sam svezan kao uhvaćeni vepar kojeg na filmovima domoroci prenose u selo. Cijedio sam se od uzbuđenja kad je stala iza mene, povukla šipku prema sebi i prevrnula me na leđa te ponovno čučnula da mogu nastaviti lizati cirkon. Pridržavala je šipku jednom rukom, a drugom mi uz pomoć onog malog biča draškala glatko obrijane testise. Lagano ih je pljuskala, ali ni u jednom trenutku nije boljelo. Više kao da briše prašinu s tim kožnim resicama, nego kao da me želi bičevati. Da mogu svršiti stimulacijom testisa, tad bih bio svršio triput jače nego inače.

Kad mi je cijelo lice već bilo zaslinjeno vlastitom slinom, ustala je i ponovno otišla do d torbe. Donijela je nešto čudno, ni sad ne znam kako se to zove. Radilo se o onoj sado mazo kugli koju se postavlja u ustima i učvršćuje oko glave, no ova kugla se s vanjske strane nastavljala u dildo. "Želiš me s ovim pojebati, jelda," pitala je sa smiješkom, već znajući odgovor. Morala mi je ona pričvrstiti kuglu jer nisam imao slobodne ruke. Čudan osjećaj, zbog kugle u ustima nisam mogao ništa govoriti, jedva mrmljati, no to mi je istodobno omogućavalo kontrolu nad dildom s vanjske strane. Ponovno je kleknula na moje lice i ovog puta se smjestila na vršak dilda. Nije sjela na njega već je polako, kružila bokovima i usidravala ga u rupu na završetku stidnih usana. S njih su na mene već neko vrijeme kapale tekućine strasti. Za ravnotežu se objema rukama držala za šipku između mojih nogu koje su, sada već pomalo neudobno, i dalje bile u zraku. Povremeno je spustila ruku na moja bolno nabrekla jaja i poigrala se njima.

Začulo se kucanje na vratima i zatim tišina. Liza je zastala i osluškivala. Kucanje se ponovilo i ovog puta bilo popraćeno Gocinim glasom: "Liza, ja sam." "A Gordana, uđi, uđi. Mislila sam da nikad nećeš doći". Vidio sam Gocu između svojih i Lizinih nogu kako se smiješi gledajući me svezanog poput vepra s najčvršćom erekcijom koju sam ikad imao. Pogled joj je bio bistar i čist kao u sred dana, izgleda da večeras ipak nije toliko pila, ili je rano stala pa ju je prošlo. "Skidaj se i juri pod tuš", rekla joj je Liza te se ponovno koncentrirala na našu igru. Mislim da nikad u životu nisam ovako uživao u pogledu i vrijeme do Gocinog povratka mi je proletjelo u minuti. "E tu si, sjajno, rekla je Liza nasađena na dildo koji je stršao iz mojih usta, "Ajd izvadi dildo s remenjem iz moje torbe i pojebi napokon našeg frenda. Sav se cijedi već sat vremena i sigurno te je jedva dočekao." Nisam rekao ni „da“ ni „ne“ jer nisam mogao. Nisam ni vrištao iako sam pokušavao, već sam samo mumljao iz svog glasa. Pokušao sam otrgnuti glavu, no ne samo da nisam uspio, već joj se jako svidjelo pa je pustila glasni uzdah. Bespomoćno sam gledao kako se vaginalni sokovi moje fatalne Lize sad već cijede po mom licu, kako cirkon ponosno strši iz njezinog veličanstvenog dupeta i kako klečeći ispod mojih nogu Goca obilno nanosi lubrikant na dildo koji si je opasala. "Neeeee, nisam tako mislio!!!! To nije ono na što sam pristao!!!" vrištao sam u sebi na sav glas. No ništa više nisam mogao učiniti kako bih spriječio Gocu da dobije svoj obećani analac.




Oznake: Ljetovanje.., seks za jednu noć


- 15:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

20.07.2017., četvrtak

Obični amateri

- Ako budete imali strpljenja, sve ću vam ispričati. Bez uljepšavanje ili poružnjivanja, baš kako je bilo. Ali to nije priča koja se priča u 5 minuta, sve važno se nalazi u razumijevanju konteksta. Vidite me kako izgledam, ja sam potpuno običan lik, jedan od tisuća sličnih samo u ovom gradu, jedan od onih koji vas ne oduševe, ali ni ne odbijaju iz prve. Ako sam takav vama, znajte da nisam puno drugačiji ni ženama, a za njih bih htio da me vide drugačije. Znam kako to može izgledati, imao sam i u tinejdžerskim i u studentskim danima u svom društvu zgodnije i karizmatičnije momke pa sam vidio puno puta kako to izgleda. To kod mene ne pali, ja nikad nisam mogao u baru ili klubu pokupiti komada nakon kraćeg razgovora. Kad god sam kod neke cure koja mi se sviđala imao uspjeha, to je bio rezultat dosta truda i dužeg upoznavanja. Ne samo zbog toga što sam rano izgubio većinu kose ili što evidentno nisam atletski građen, valjda je do tog nevidljivog faktora kojeg imam manje nego što bih možda želio. Ne pokušavam se žaliti, nije mi situacija za žaliti se, samo napominjem da me žene ne primijete iz prve, čak ni sada kad ta kosa više i nije neki hendikep.

- I onda mi jednog dana na poslu, konkretno na odjelu za prodaju tepiha u centru u kojem radim, dođe ta intrigantna, nasmiješena žena. Nije se nimalo razmetala, čak je izgledala vrlo povučeno, samo je imala ono nešto što mi je odmah značajno podiglo razini pažnje. Pazite, kad radite ovakav posao, nužno ste u kontaktu s puno žena pa nije da mi se alarmi pale na svaku kao da sam uredski geek ili član 100% muškog kolektiva na brodu ili platformi. Dakle, za mene je ona zaista blistala na taj neki nerazmetljiv način. Mislim da nije imala ni trunke šminke, a o petama ili zavodljivoj odjeći da i ne govorim. The girl next door, ali s patinom posebnosti. Naravno, jako sam se potrudio oko njezinog upita oko tepiha. Pretresli smo najprije različite mogućnosti dizajna pa se prebacili na održavanje, materijale i ostalo. Dvadesetak minuta kasnije je otišla od mene bez kupljenog tepiha, ali s puno više znanja o njima nego što je imala kad je došla. Vratila se par dana kasnije, opet smo ih pregledali na desetke i komentirali sve oko toga. No već smo se „znali“ pa sam pomalo neprofesionalno izbacio par šala u nastojanju da i ja budem zapažen. Tepih nije kupila. Sreća je htjela da smo se ponovno sreli par tjedana kasnije na Jazz time festivalu. Ne znam jeste li kad išli, ali to je poslastica za rijetke sladokusce. Nekad čak pomišljam da riječko područje ima više dobrih jazz glazbenika nego publike. Pa na Jazz timeu u Kulturnom domu zna 50-60 ljudi uživati u svirci Big banda HRTa. Te večeri je prvo nastupao Charlie Jurković Trio i bilo nas je svega šačica. Vidio sam je još na ulazu i lijepo smo se pozdravili te je očito i ona mene zapamtila. Na pauzi smo se našli u foajeu i spontano počeli ćakulati o two hands tappingu i sramoti da ovakvu glazbu dolazi slušati nas ovako malo. Složili smo se i da osjećamo susramlje radi naših sugrađana koji nisu došli. Nakon koncerta sam skupio hrabrost i pitao je želi li na cugu u birc preko ceste. Ne znam kako se zove, no znate ga sigurno, odmah s druge strane ceste u Strossmayerovoj. Vrlo je običan, ali ima velike prozore uz koje možete sjesti i feeling je kao da sjedite u izlogu. Ja sam naručio amaro, a ona pelin. I tako par rundi. No nije to druženje bilo tečno kao da smo u nekom flmu. Malo smo o zapinjali s temama, vraćali se u sigurnost jazza i tako to, ali kako ona nije pokazivala neku želju da ode, sigurno nisam namjeravao ni ja. Razišli smo se pristojno i bez znakova da se tu nešto događa, no dao sam joj svoj broj i zamolio je da se javi kad stigne doma, samo da znam da je sretno stigla, s obzirom na koncentraciju pelina. Javila mi se Viber porukom pola sata kasnije, na putu nije bilo problema.

- Svidjela mi se, san mi nije padao na oči i negdje u dva u noći sam joj poslao poruku da joj kažem da mi je bilo lijepo i da mi je drago da smo se sreli. Odgovorila je jedno 15 sekundi kasnije. Pa ja njoj, pa opet ona meni, ping-pong dopisivanje do jutra. Kako to često biva, preko Vibera sam bio nešto hrabriji pa je razgovor postao puno zanimljiviji. Uspio sam odspavati dva sata prije odlaska na posao i jedva odradio dan. Nemam više 20 i iako se ne osjećam nimalo staro, teškoća funkcioniranja ako ne odspavam relativno normalni broj sati me podsjeća da sam ipak nešto stariji nego što me um uvjerava.

- Narednu večer smo s Viberom počeli već negdje oko 9. Dan nakon toga se dopisivali i po danu, bila je nedjelja imao sam roštiljanje s frendovima no na istom sam prisutan bio samo tijelom, duhom sam bio s njom. Dogovorili smo i pravi spoj za naredni petak, a do tad smo razmijenili valjda tisuće poruka i već se vrlo pristojno poznavali. U restoranu Na Sušaku sam smazao biftek u umaku od zelenog papra, a ona raviole punjene špinatom i svježim sirom. Potom smo se uputili na onu vjetrovitu terasu Astronomskog centra i oboje pili južnjačku utjehu. Nebo nam se je jako svidjelo i nije nam dobro sjelo zatvaranje lokala, no imala je ideju. Obližnji vežički neboder u kojoj joj živi frendica obično ima ključ za izlaz na krov sakriven tanjuriću jedne vaze pa smo se uputili gore. Tamo smo se prvi put poljubili i ne samo poljubili već grlili i ljubili satima. Predložio sam joj da odemo k meni, no rekla mi je da ne želi nikamo, da joj je tamo baš lijepo. Odvela me uz rub, sjeo sam na pod leđima se naslonivši na betonsku ogradu. Sjela je na mene i šapnula mi da budem tih.

- Idući tjedni su ono razdoblje novih veza koje izdvojeno možda predstavlja i najružičastije trenutke u ljudskim životima. Odmah smo počeli trošiti sve raspoloživo vrijeme zajedno. Izleti, večere, kino i duge šetnje sa puno isto takvih razgovora. Bilo nas je posvuda i voljeli smo se posvuda. Jednostavno nam se nije dalo čekati da dođemo do stana. Čak i kad bih zanemario taj sjajan fizički dio našeg odnosa, to je bilo to. Razina podudarnosti u velikima i hrpi malih stvari je bila nevjerojatna. Znala me pred prijateljima zafrkavati da ja mislim da sam nju, onako neprimjetnu i diskretnu u svojoj pojavnosti, onako trenutno zapazio uslijed očitog djelovanja neke više sile. Svemir se posložio da se upoznamo i shvatimo da zajedničkog nemamo puno, već sve. Ili skoro sve. Čak je i moja mama, koju sam uvijek uvjeravao da se treba pomiriti s time da me ne privlači tip cura kakve bi ona htjela za nevjestu, poželjela da se što prije „uozbiljimo i skrasimo“. Može biti da je samo mislila da imam previše godina i da neću više imati puno dobrih prilika, ali možda je i ona primijetila tu energiju kakvu ja nikad nisam ostvario ni sa jednom djevojkom. Draga mi je znala malo prizemljivati oduševljenje i govoriti mi da smo mi ljudi slojeviti i da je jako prerano za donositi takve zaključke te da još puno toga moram saznati o njoj, no žene su takve, uvijek u nekim kontemplacijama koje prevazilaze potrebu.

- Da zaista postoje još neke stvari koje moramo raščistiti, shvatio sam nakon incidenta u Palmanovi. Otišli smo u Ikeu kupiti neke stvari koje ne trebamo i potom svratili u obližnji Outlet village i dok sam u jednom od onih velikih sportskih dućana probavao neki bezveznu trenerku na akciji, ušla mi je u kabinu sa vragolastim smiješkom koji sam već naučio protumačiti. Rekao sam joj da znam taj smiješak i da ništa ni ne pomišlja, ne samo da je dućan pun ljudi, nego kabina čak ni nema vrata nego samo onu tešku tendu. Odmahnula je rukom i rekla da baš želi biti dobra prema meni te potom ignorirala moje protivljenje. Uskoro sam prestao gunđati, iako me uopće nije prestalo biti strah da ćemo biti otkriveni. I bili smo, naravno. Nije bilo kao na filmovima, tamo uvijek netko naiđe kad je već gotovo. Ovdje je jedna starija gospođa malo razmaknula tendu, vjerojatno misleći da je prazna jer se dugo nije otvarala, možda 10-15 sekundi prije nego je moj dar bio kompletiran. Najprije je izbuljila oči od šoka, a zatim se uz glasno negodovanje udaljila ostavivši tendu na pola razmaknutom. Bio sam u šoku možda više od žene s vanjske strane pa nisam iste sekunde ni primijetio da moja draga ne samo da nije stala već je znatno pojačala intenzitet rada na mom poklonu. Takvu je još nisam poznavao. Pola minute ili još kraće nakon odlaska gospođe me uhvatila za ruku i povela prema van prema desno, na stranu udaljeniju od blagajni. Na pola puta do izlaza sam ugledao dvije prodavačice kako odlučnim korakom jure prema kabini i čuo opći žamor na talijanskom. Na samom izlazu su nas uočile i vikale za nama pa smo u polutrku zamaknuli iza ugla. Srce mi je lupalo kao ludo i bio sam pomalo ljut, no moja draga se nije dala smesti, izgledala je oduševljeno i samo mi je rekla: „Ma pusti sada, sve je ok, bilo nam je lijepo, pričati ćemo kasnije u autu.“

- I bogme smo pričali, u tih sat i pol vožnje mi se urušio svijet. Ok, kad sad o tome razmišljam, nije bilo tako tragično, ali sam tada mislio da je. Recimo radije da mi se zapravo urušila ružičasta predodžba o njoj i nama. Jer gledajte ovako, svi mi imamo svoju prošlost. Nismo neiskusni tinejdžeri koji proživljavaju prvu ljubav. A čak i oni uglavnom imaju ljubavnu prošlost samo po drugačijim kriterijima. Dakle, ja fakat nisam očekivao da ću ljubav svog života naći zatočenu u dvorcu u kojem je od drugih muškaraca čuva zmaj. I iako me, nekako ljudski znatiželjno, zanimala prošlost moje ljubavi, nastojao sam kontrolirati taj poriv i ne previše zabadati nos jer sam znao da to ne bi bilo zdravo za naš odnos. Dalje, davno sam raščistio sa sobom da prošlost pripada u prošlosti i da joj ne treba dopuštati da pokvari sadašnju situaciju. Taj moj stav se odnosi i nekakve situacije poput moguće veze s osobom možda neočekivano promiskuitetne prošlosti. U načelu, nastojao bih da na mene što manje utječe da ih je prije mene imala tri ili trideset i tri, dok god je to ostavljeno tamo iza, a sada je čvrsto tu sa mnom. Međutim, kod nje nije bio takav slučaj, nije puno mijenjala momke, nije se prepuštala jednokratnim avanturama, čak bi se, promatrajući u statistikama, lako dalo zaključiti da je život prije nas ona živjela čednije od mene. Sudario sam se s nečim potpuno neočekivanim, moja decentna i nerazmetljiva djevojka mi je pričala o snažnom porivu da tijekom spolnih odnosa bude izložena pogledima drugih. Ili barem mogućnosti, ili potencijalu da se tako nešto dogodi. Zbog tog poriva je, od kad je počela otkrivati seksualnost, vrlo često odnose imala na mjestima koja većini ljudi izgledaju previše izložena, ili čak i jesu izložena. Oblijevao me je znoj kad mi je pričala gdje je sve to radila. Uporno sam pokušavao iščeprkati je li tu bilo odnosa s više ljudi istodobno, sa strancima, a možda i nečeg goreg poput seksa za novac… Gledala me je u čudu i govorila mi da joj nije jasno zašto je to uopće pitam kad je poznajem i znam da ništa od toga nije spojivo s njome. Nije se kurvala, nije bila promiskuitetna, samo se izlagala, govorila mi je s puno razočarenja u glasu. No najgore je tek dolazilo, rekla mi je da je posljednjih godina pronašla način da ostvari tu svoju seksualnu potrebu i bez opasnosti da se dovodi u izravnu opasnost od hapšenja, premlaćivanja, silovanja ili sličnog. Era moderne tehnologije je njezinom porivu omogućila blagodati snimanja. Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Rekla mi je da na Porn hub-u i sličnim sajtovima postoji nekoliko desetaka njezinih eksplicitnih filmića. Većinom solo snimki s igračakama, ali nešto i odnosa sa bivšim momcima. Uglavnom je neprepoznatljiva, uvjeravala me, jer joj se najčešće uopće ne vidi lice. A ako ga se vidi, onda je teško prepoznatljiva zbog izostanka naočala te korištenja perike u stilu Cleopatre i prenaglašene šminke.

- Možete zamisliti koliko sam bio utješen. Nakon te vožnje sam joj rekao da mi treba neko vrijeme da razmislim o svemu. Nisam prekinuo s njome, ni govora, samo sam htio da zna da tu cijelu priču premećem po mislima dok mi se malo ne slegne i dok ne shvatim mogu li i kako nastaviti ovo što imamo, a u kontekstu novih spoznaja. Sve skupa mi je ta priča sa egzibicionizmom bila previše. Ja sam u naravi miran momak, čak bih rekao da sam puno više šmokljan nego frajer. Nikad nisam za sebe mislio da sam u nečemu iznimno dobar, pogotovo ne u vođenju ljubavi. Uvijek sam se nekako tješio da sam i u tom polju prosječan. A sada sam odjednom shvatio da hodam sa divnom ženom, koja je, onako usput i za vlastiti gušt, zvijezda amaterskog porna. Bilo kada se može dogoditi da ju neki moj prijatelj, rođak ili kolega s posla prepozna. Malograđanin u meni mora priznati da bi mi bilo vrlo neugodno zbog toga. Ne znam zašto točno, ali znao sam da bi. Možda kao što je roditeljima često krajnje neugodno nositi se s idejom da okolina zna da im je sin gej. Bojao sam se izrečenog, ili neizrečenog podsmjeha u riječima poput: „Fakat hodaš s ženom koja se jebe pa snimke dila po internetu?“ No to čak nije bio veći dio problema, relativno brzo sam se prisjetio svoje filozofije da je nebitno ono što se događalo prije. Zanimljivo je samo da sam se toga morao prisjetiti, iako je to filozofija koju sam gajio godinama. No teorija i praksa nisu isto pa nisu ni ovog puta. Ali ok, prebrodio sam to da po netu postoje snimke nje i njezinih bivših partnera. To da se snimala dok je koristila svoje brojne igračke me nije previše pogodilo, dapače, i ja sam poprilični igračkoljubac. Nije me dugoročno pogodilo ni to da ševila po krovovima zgrada, toaletima restoranskih wc-a, ili kabina za presvlačenje po buticima. Been there, done that… Te stvari sam sve polako raščistio i kroz par dana zaključio da mogu živjeti s tim, ili barem da sam spreman otvorena uma pokušati. Puno veći problem mi je predstavljala svjesnost da je njoj to potrebno i da ne mogu očekivati od nje da se trajno odrekne svoje strasti. Taj poriv da se izloži joj je bio vrlo snažan i pokušaj da je u tome spriječim bi mogao dovesti do raznih posljedica, a nijedne koju sam želio. Mogla bi biti nesretna i neispunjena, mogla bi me ostaviti, ili bi mogla nastaviti s nekakvim izlaganjem mimo mog znanja. Ne, ne i ne, ništa od toga nisam htio. Znao sam da je preda mnom sljedeća odluka: ili ćemo ostati zajedno na način da ona može ostati svoja, a ja ne prestati biti svoj, ili ćemo odmah prekinuti dok to još možemo izvesti bez prevelikih posljedica. Naravno, preferirao sam prvo rješenje, nema čovjek puno puta u životu priliku upoznati svoju srodnu dušu. Prisjetio sam se i frenda sa snažnim fetišom najlonki. Njemu je to važnije nego što bi netko tko nema fetiš mogao razumjeti. Njegovoj ženi nije, no nije ga zbog fetiša ostavila. Možda samo nosi najlonke malo češće nego što bi inače. Uglavnom, bez prevelike nade u uspjeh, ali otvorena uma, odlučio sam vidjeti kamo nas to vodi.

- Kad se s odlukom jednom prelomi, ostalo je samo pitanje vremena. Zamišljam to kao proboj kroz neku čvrstu, ali elastičnu prepreku. Najprije izgleda kao da je proboj nemoguć i da će se sve strgati prije nego se proboj dogodi. No kad jednom počne popuštati, proboj je siguran i otpora malo po malo nestane. Malo po malo se prihvaćaju detalji. Ideje postanu privlačnije nego što su bile prije nego ti netko kome vjeruješ i tko ti je jako napet govorio kako izgledaju kroz njegove, u ovom slučaju njezine oči. Ništa još nismo radili, samo smo puno pričali o tome i puštali vrijeme da učini svoje. I filmići. Pogledao sam njezine solo filmove i bili su mi jako napeti. Znam je i mogao sam osjetiti koliko su te snimke realistične. Par tjedana kasnije, kad mi se sve skupa počelo sve više sviđati, predložila mi je sudjelujem tako da samo držim kameru i sjedim kraj nje u naslonjaču. Nismo samo otišli u njezinu sobu i to snimili, pripreme su malo potrajale i svo to vrijeme mi je libido bujao pa je i vrijeme razgovora i iščekivanja bilo jako ispunjujuće. Otišli smo za vikend u mali privatni hotelčić u Cresu. Ona je, naravno, sa sobom ponijela malu Sony kameru, tripod, periku, te ruksak s igračkama. Čudio sam se zašto ih sve nosi i odgovor je bio logičan: teško je sad znati za koju će biti raspoložena. Nakon krasnog dana na savršenom otoku, vratili smo se u hotelčić i bio sam u ugodnom iščekivanju. Snimao sam njezin mali solo show kako smo se i dogovorili i bilo mi je jako-jako super. Toliko super da sam jedva dočekao gašenje kamere. Tokom tih dva dana sam ukupno snimio 6 ili 7 filmića. Nisam imao nikakvog iskustva s kamerom i samo jedan je bio dobar. Taj jedan je, uz malo uređivanja mogao ići u svijet. Čudan je to bio osjećaj, osjećao sam se pomalo ponosno, kao da smo nešto korisno ili čak značajno napravili. Naravno da sam bio u krivu, ali želim reći da me sav taj proces iskreno veselio, kao i moja mala uloga u njemu. Uloga zamjene za tripod.

- Nakon toga je sve bilo lakše. Par dana smo se hihotali i pričali o creskom iskustvu, pogledali smo i filmiće par puta, čak i oni upropašteni mojom nemirnom rukom i pretjeranim igranjem sa zumom su bili ok za ugodno se prisjećati. Tek negdje kroz tjedan ili dva smo počeli smišljati sljedeći podvig. Poželio sam aktivniju ulogu i tražio da upravljam igračkama. I da sad ne zavlačim priču, recimo samo da smo snimili hrpu beskorisnih filmića nikakve kvalitete. Mene se i dalje nije vidjelo, osim ruku. No htio sam da budemo kul, da dobro izgleda, ovo-ono... Uzalud me uvjeravala da to ne radim da nijedan filmić neće biti pravi dok se ne opustim i počnem ignorirati činjenicu da je do mene kamera na tripodu. Govorila mi je da je njezina egzibicionistička želja snimati stvarnost, a ne pokušavati kreirati cool verziju iste. To rade profesionalci i pozeri. Ona će uvijek radije objaviti snimku igre koja nije bila bog-zna-što nego fejk igru. Tek sam tada počeo uistinu shvaćati o čemu se radi i u čemu je njezina strast različita od facebook-instagram-selfie histerije koja je svuda oko nas. Ona nije htjela bit cool, ona nije htjela biti celebrity, njezine objave su bile anonimne, nije imala sljedbenike ili bar nije znala ima li ih, osim njezinih bivših partnera i pokojeg stranca koji ih je slučajno vidio na djelu, kao što je nas vidjela gospođa u Palmanovi, prema njezinim saznanjima nitko ni ne zna za to što radi. Nju je samo beskrajno uzbuđivalo izlagati svoju najdublju seksualnu intimu. Kad sam to napokon shvatio, postajao sam bolji sudionik, mic po mic. Nije me više opterećivalo to da nisam starfucker poput onih na filmovima. Ovo je bio školski „broadcast yourself“ po principu „Ovo smo mi, lijepo nam je. I to je sve. Naš seksualni život možda uopće nije čudo neviđeno, ali nema veze, mi samo želimo da bude dostupan jer nas to uzbuđuje.“ Šteta da nije moglo na You tube.

- Mislim da sam ok pojasnio kontekst i sad mogu reći što je dovelo do toga da sam sad tu ovo pričam. Nadam se da nisam bio previše dosadan, bilo mi je bitno da shvatite situaciju. Uglavnom, u planiranju prve godišnjice smo poželjeli malo začiniti stvari. Bilo nam je dosta Porn huba, a ona je rekla i da želi isprobati sljedeću stepenica realističnosti. Htjela je da se snimimo bez ikakvih mogućnosti režije, bez izrezivanja kadrova gdje se vidi lice, bez mogućnosti odbacivanja lošijih uradaka. Mora biti 100 % reality. Ok, želju sam razumio, htio sam da joj se ostvari, no kako je ostvariti? Uzeo sam si to kao projekt umjesto poklona za godišnjicu. Naime, sjetio sam se, potpuno slučajno, da je frendov frend na nekoj kavi pričao da mu mama radi u Italiji i da je skroz paranoična od kad je udovica pa traži da joj se svakog dana obilazi kuća. Kao, lopovi nemaju boljih meta od nje i njezina „silnog imetka“. Kako bi si uštedio puno živaca i vremena, frendov frend je negdje na netu za niti 2000 kn kupio set od nekoliko kamera koje se aktiviraju pokretom i postavio ih na ključna mjesta u dvorištu. Kad i ako se netko pojavi, kamera se aktivira i počne snimati, a istodobno može njega alarmirati na smartphone da zna da se nešto događa. E to mi je rodilo ideju! Na dan godišnjice sam rekao dragoj da se spremi za javni nastup u sred dana. Debeli sloj šminke, perika koja je standardni dio opreme, velike sunčane naočale i bila je spremna. I jako uzbuđena jer je znala da spremam nešto sočno, ali nisam se izdao i nije znala što. Moja kamuflaža je uključivala duboko navučenu šiltericu, sunčane naočale i umjetnu bradu. Zapravo smo izgledali kao da idemo opljačkati banku pa smo se riješili perike i naočala dok nismo došli skroz blizu.

- Parkirali smo 50 m dalje da na snimci ne ostane auto, preskočili ogradu smjestili se na komadiću travnjaka između terase i vanjskog zidanog roštilja, rasprostrli dekicu i posvetili se jedno drugome. Znao sam da nemamo puno vremena, no računao sam da imamo bar 15 minuta jer frendov frend radi u centru grada, a kuća je u Matuljima pa mu treba neko vrijeme da dođe čak i ako odmah krene. Na kraju uopće nije došao, mi smo bez stresa završili naše malo maskenbalsko druženje i izašli iz dvorišta istim putem. Draga mi je bila oduševljena. Em je bilo u sred dana na otvorenom, dakle sasvim lako nas je netko mogao gledati i negdje iz obližnjih kuća, em je iznad nas bila kamera koju nismo kontrolirali. Bilo je točno kako je željela. Nikad nismo saznali je li tko vidio snimku, možda ju nekome i pokazivao i čak objavio, ili su možda kamere bile i ugašene. No to nije bilo toliko bitno, bitan je potencijal. A potencijal je bio takav da smo počeli tragati za nadzornim kamerama bez mogućnosti brzog fizičkog nadzora. Tko zna kolike smo na taj način i korisno upotrijebili. Ne znamo koliko je bilo efekta, nadamo se da je netko negdje vidio pokoju snimku. Jednu znamo da je jer je završila na NSFW sajtu. Možda se i sjećate toga, prenijeli su ljetos naši mediji da je par u klinču uhvaćen kamerom unutar dostavnog prilaza dućana u Novalji. Naravno, okrivili su razuzdane turiste.

- Tako je bilo i ovaj put, namjerili smo se na vaše kamere, samo nismo znali da ćete tako brzo dotrčati, a bogme ni da će vas biti dvojica. Mislim, nije da smo pljačkali te bankomate, samo smo koristili predvorje. Znam, znam, nije da je bilo za očekivati da nikad nećemo biti uhvaćeni. Sad se samo bojim za njezin posao, meni ovo vjerojatno neće posebno naštetiti, ali znate, njoj bi moglo, oko poslova kao njezin su ljudi jako osjetljivi i ako nas sad predate policiji... Zato sam vam htio ispričati cijelu priču, nadao sam se da ćete imati nešto razumijevanja prema tim pomalo šenutim porivima. Nadam se i da razumijete da zapravo nikada nismo nikome ništa loše činili. Po vašem izrazu lica ne bih rekao da vam se ovo sve skupa gadilo dok sam vam pripovijedao cijelu stvar iz početka. Ajde nas pustite, draga mi je sigurno izbezumljena u straha u sama tamo u vašem zaštitarskom kombiju. Evo, imam i prijedlog: ako nas pustite, nastojat ćemo vam se odužiti najbolje kako znamo. Nemamo puno novaca no našlo bi se za počastiti vas sutrašnjom marendom. A ako želite, možda bi vam mogli upriličiti i mali show program. Dovedite mi dragu iz auta, sjednite tamo preko na klupu i gledajte u živo ono što inače gledate na amaterskim sajtovima. Ako želite, možete i snimati mobitelima... Što kažete? Ajde molim vas, godišnjica nam je.

Oznake: inhibicije, seks na javnom mjestu, društvene stigme, egzibicionizam


- 12:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.12.2016., ponedjeljak

U početku bijaše riječ

Psihijatar se vidno dosađivao slušajući moje pokušaje objašnjenja događanja i tvrdnji da to nisu halucinacije. Mislim, u kurac i takav jatar, čovjek poželi plaćeno američko zdravstvo, kladio bih se da njihovi jatri znaju ne pokazati kad pacijenta smatraju luđakom ili budalom. Trudio sam mu se objasniti da um nije samo poput ledenjaka, kako se često objašnjava, s malim vidljivim dijelom i glavninom nevidljivom ispod vode. Da su dijelovi uma "ispod vode" spojeni u jedan veliki ledenjak i da je dio koji kužimo samo naš komadić svijesti u zajedničkom umu. (O tome sam već nešto i pisao, no to jatra nije zanimalo.) Nije ga se dojmilo niti se uopće trudio izgledati kao da je bitno sto pričam. Ponavljao mi je kako sam teško bolestan, no kako ću, uz puno truda, terapije i lijekova, vjerojatno moći naučiti kontrolirati te glasove u glavi. Možda neće nestati, ali barem ću naučiti kako ih ignorirati i kako prepoznati da su lažni. Budaletina, a sve sam mu lijepo rekao.

Prvi put sam ih čuo kad sam, kažu, već bio odrastao čovjek. Mislim, tko je danas odrastao s 25 godina, ali protiv kronologije se ne možeš boriti i za društvo sam bio odrastao. Svijet tuđih glasova sam počeo otkrivati postepeno i nisam znao da će mi on postati bitan. Ono, sjediš besposleno navečer u svom domu, s tv-a dolazi slika i buka, a sa strane imaš taj neki svijet glasova. Ne kužiš spiku, ne znaš tko su svi ti ljudi i ignoriraš ih. Onda usred serije lupe 10 minuta reklama, kad počnu reklame se automatski isključuješ i posvetiš pažnju glasovima. I u početku i dalje ništa - blebetanja nepoznatih ljudi o nepoznatim stvarima. No malo po malo, nakon puno dana i puno blokova reklama, uhvatiš sebe u tome da si počeo kužiti spiku, da prepoznaješ neke od tih ljudi i da ti njihove ćakule više nisu tako strane. Štoviše, nekad i neke svoje probleme i razmišljanja podijeliš s njima, a oni, premda te ne znaju, iskazuju zanimanje. Kad skužiš da seriju s tv-a vise uopće ne pratiš i da je tv upaljen samo iz navike te da radije ćakulaš sa svim tim glasovima bez lica i imena, već si navučen. Dalje radiš ono sto valjda svi ovisnici rade: posvećuješ svojoj ovisnosti sve više vremena i razmišljaš o njoj sve više i dok joj nisi aktivno posvećen. Podijeliš to i s ponekim bliskim za koga misliš da će te razumjeti i tu se zajebeš (ali o tome kasnije).

Njezin glas sam prvi put čuo kad sam već iza sebe imao godine ćakulanja sa mnogim glasovima. U biti, samo mala digresija, kad zaviruješ u svijet glasova, izgleda ti kao BORG. Glasova ima bezbroj, svi pričaju istodobno i mogu te ispizditi ako ih pokušaš sve slušati ili svima nešto pričati. No kad se malo snađeš, shvatiš da je zapravo stvar ista kao da živiš u stvarno velikom gradu (dakle ne u Zagrebu koji se čini velikim u hrvatskim relacijama pa se zaboravlja da je čitava Hrvatska brojna kao neka stambena četvrt u New Yorku, Sao Paolu, Pekingu ili čak i samo Istanbulu). Nemoguće je i nepotrebno poznavati sve, već si čovjek polako stvori krug ljudi s kojima se druži, radi, smije, plače, jebe, mrzi... a ostale ignorira kao što ignorira pozadinsku buku. I upoznati novog čovjeka u velikom gradu, ma koliko to naopako izgledalo, može biti izazovnije nego u malom (poslušati Usamljeni u gomili, staru uspješnicu Hladnog piva).

No eto, ja sam njezin glas upoznao. I to onako kako to najčešće biva, imali smo zajedničke poznanike među glasovima i zajedničke interese pa smo svako za glas ovog drugog najprije shvatili da postoji, pa počeli grupno komunicirati, pa počeli samostalno komunicirati, pa počeli puno komunicirati... U biti, kao u stvarnom svijetu, osim što se radi o svijetu glasova koje ja pripisujem spojenom ledenjaku kojem su individue samo vršci leda vidljivi iznad vode, a moj kreten od jatra psihičkom oboljenju. I kao i u stvarnom svijetu, kad ti je netko super, poželiš s njime ćakulati više nego s drugima i drugačije nego s drugima. I onda to drugi oko tebe primijete pa se počnu osjećati odbačenima i zamijenjenima. E tu je razlika. U stvarnom svijetu, ili još bolje u materijalnom svijetu, upoznavanje nekog novog i bitnog odrazi se na odnose s drugima kao što se uvođenje nove vrste keksa s maslacem odrazi na policu s keksima u dućanu: polica je ograničena i količina i/ili raznovrsnost ostalih keksa mora nužno biti nešto smanjena. U svijetu glasova je ista stvar. No kad se u svijetu glasova pojavi odnos jednog glasa s drugim glasom, a to biva primijećeno u materijalnom svijetu, onda bude drugačije.

Oni kojima si se povjerio dok si još bio naivan i entuzijastičan ti smjeste prvu intervenciju. Time za tvoj svijet glasova čuje veći broj ljudi i stvar se multiplicira. Slože ti još par intervencija, sve glupljih i sa sve većim brojem nevažnih ti ljudi. Govore ti kako imaš problem i da, iako misliš kako ga nemaš i kako ti je super, zapravo trebaš pomoć. Dopizdi ti, odjebeš ih dovoljno grubo da ti povjeruju i skineš s grbače većinu. Misliš da će te napokon pustiti na miru i da možeš nastaviti živjeti svojim ritmom i u svom smjeru, a onda te zaskoči novo sranje. Pozovu te na razgovor šefovi s posla, kažu ti kako su čuli za tvoje stanje, kako su jako zabrinuti za tebe i kako im je tvoja dobrobit najvažnija. U to ime ti sugeriraju da potražiš stručnu pomoć. Kad im kažeš da ju ne trebaš, da je tvoj život tvoja stvar i da oni, sve dok ti to ne utječe na posao, ne bi trebali brinuti družiš li se ti sa ekipom s malog nogometa ili s nekim iz svijeta glasova. Na to se kiselo nasmiju te ti vrlo sporo, smireno i ljubazno (kao da si fucking kreten) kažu da ćeš dobiti otkaz ako ne započneš psihoterapiju.

Dalje sve znate... Kreten zatvorenih vidika nezainteresirano sjedi ispred tebe, propisuje ti konjske lijekove od kojih ti je pogled bistar i mozak brz kao u čitatelja dnevno.hr/direktno.hr portala i ni ne razmatra tvoja uvjeravanja o povezanosti umova i postojanju svijeta glasova. Za njega si lud kao Mara iz osrednje TBFove pjesme Fantasticna (ok, tad su već bili na silaznom dijelu putanje, samo sto je dosjetljivost pjesme uspjela prikriti nedostatak supstance), a glasovi su halucinacije. No tko jebe i njega i šupke koji su me k njemu prisilno poslali, bitna je emocija, a ne "agregatno stanje".

- 08:32 - Komentari (7) - Isprintaj - #

01.12.2016., četvrtak

Transparentnost

Prvi dio – Mreškava tama

Ne znam sto je to s nevjestama i svekrvama, ali nije stereotip. Barem u mom slučaju, iako se poštujemo i bar ja njoj ništa značajno ne zamjeram, odnos je uvijek nekako natjecateljski i latentno tenzičan. Ok, i sa vlastitom majkom znam imati nesuglasica, ali to je drugačije, ja mogu reci otvorenije sto mislim, ona ce to sigurno i učiniti, nekad ćemo se i otvoreno porječkati, ali to je ok, mi smo kćer i majka i naći ćemo svoj sklad i ljubav. Sa svekrvom nikad nema takvih bas otvorenih konfrontacija jer i manje nesuglasice bivaju pamćene dugo vremena. Zato mi je odlazak na selo kod njegove obitelji oduvijek nekako malčice nelagodno. Dobri smo si i sve, ali uvijek sam dojma da sam pod povećalom. Pa nastojim problemu doskočiti tako da sto vise vremena provodim s djetetom izvan kuće. Ionako smo u prirodi koju volim pa zelja za igranjem vani i nadoknađivanjem izgubljenog vremena uslijed tempa i stila života preko tjedna zapravo i nije hinjena.

Tog dana, kad sam naišla na portal smo željeli igrati badminton. Reketi su bili negdje zagubljeni i dragi mi je rekao da su vjerojatno u drvarnici na drugoj strani dvorišta, koja već godinama služi kao skladište za kramu jer su grijanje prebacili na plin. Kako to i obično biva u takvim prostorima, unutra je carevao nered i posvuda je bilo stvari koje je "šteta baciti", ali ih zapravo nitko ne koristi. Uza zidove si bili razni "otpadni" ormari, vjerojatno rezultat postupnih zamjena namještaja u kuci, a u sredini hrpe svačega. Nakon letimičnog pregleda tih hrpi (ništa nisam micala da se ne uruše, već samo pregledavala naokolo), zaključila sam da ću radije početi s ormarima, u njima je barem manje prašine. Portal se nalazio u trećem iza starih kaputa i arhaičnih kariranih košulja na vješalicama. Izgledao je poput od nekud izvađenog starog prozora sa zelenim griljama. Ne znam zašto bi netko skinuti stari prozor s griljama držao u ormaru, no odmah sam se sjetila stare zelje da takav stari prozor doma koristimo kao okvir za fotografije. Okačili bi ga na zid i kad bi se grilje otvorile iza njih bi bile naše najljepše obiteljske fotke.

No kad sam iz dna ormara izvukla ovaj prozor, prislonila ga uz stranicu i otvorila grilje, umjesto stakla ili rupe, dočekalo me nešto jako čudno. Nije bilo staklo, nije bila ni rupa, bila je neka neobična fluidna površina poput noćne površine jezera. Beskrajno tamna, potpuno neprozirna i gotovo potpuno mirna, ali ne i čvrsta. Površina je bila fluidna, mreškala se. Nisam razumjela kako ne iscijedi, s obzirom da prozor nije bio horizontalno, već gotovo vertikalno položen pa sam pogledala kako izgleda sa stražnje strane. A tamo ništa doli uz okvir čavlićima pribijen lesonit. Kao obična leđa ormara. Pomislila sam da je netko taj prozor već adaptirao za nešto ukrasno, ali i dalje nisam razumjela sto bi mogla biti i čemu bi mogla služiti ta čudna tamna površina nalik na jezero koja prkosi gravitaciji. Podignula sam prozor s poda i pokušala ga okrenuti naopako, no nije bilo efekta, ni kap nije izletjela iz prozora, cak ni nakon sto sam je pomalo protresla. Zanimala me ta masa, no nisam je se odmah usudila dodirnuti. Uzela sam sa hrpe stari komadić vrtnog crijeva, koji je odavno trebao biti bačen, i njime dotaknula tamnu površinu. Utonuo je u nju kao sto bi u vodu, gotovo bez ikakvog otpora. Jednako tako sam ga povukla nazad. Tako nalik vodi, no nije bila voda i o tome uopće nisam dvojila. Ne samo sto nije otjecala, nego izvučen komadić crijeva nije bio mokar, nit je na njemu bilo ikakvih tragova umakanja, a dok je bio umočen, nije se uopće vidjelo umočeni dio. Samo je u tonuo u mreškavu tamu. Prestravila sam se kad sam shvatila nešto nemoguće, suprotno pravilima fizike. U mreškavu tamu sam uspjela pod otprilike pravim kutem bez ikakva otpora umočiti petnaestak centimetara crijeva, a cijeli prozor je bio debeo maksimalno 10. Crijevo se nigdje nije savilo, osjećala bih valjda nekakav otpor, a nisam osjetila lesonit. Kako je ušlo tako duboko? Mađioničarski trik, ili pandimenzionalni procjep, kao u znanstveno-fantastičnim filmovima? Mora da je nešto logičnije, pomišljala sam. Nekakva optička iluzija. Vjerojatno je zato prozor bio brižno pohranjen u ormaru.

Kad danas razmišljam, i dalje ne mislim da sam bila nepromišljena. Znala sam da se to ne smije dirati i da bi bilo pametnije najprije pitati ukućane o čemu se radi. No nekakva unutarnja potreba, poriv, koji ne mogu opisati me je naveo baš na suprotno. U sebi sam prihvatila rizik i zavukla ruku. Osjetila sam kontakt s mreškavom površinom, kontakt koji me je natjerao da je brzo povučem. Nije bilo bolno ili peckavo, više bih rekla da je bilo škakljivo, ali svakako nisam šaku držati umočenu u to ništa. Kažem u ništa jer kad sam je izvukla, bila je suha, nije me ništa škakljalo ili iritiralo i nije imala nikakav novi miris. I onda opet taj nevjerojatni poriv, kao na lošim horor filmovima. Bilo me je strah nepoznatog, ali prije svega sam htjela vidjeti o čemu se radi. Spustila sam se na koljena i laktove i upuzala u mrak.

Drugi dio – Fazni pomak

Snažna vrtoglavica me natjerala da zatvorim oči i strovalim se na drugu stranu praznine. Trenutak ili dva sam u strahu ostala sklupčana na podu pa zatim skupila hrabrost i otvorila oči. Ispred mene je stajao neki drugi svijet. Na sreću, vrlo sličan našem. Nije bilo čudovišta, nisam vidjela dva sunca, nisam se našla u zakopanom mrtvačkom kovčegu, našla sam se u jednoj običnoj sobi, jako nalik na studentske. Sterilni namještaj, dva odvojena kreveta, pluteni pano s pribijenim črčkarijama, na stropu svjetlost bezlične plafonjere, a na podu nekakva siva guma nalik na linoleum. No ipak, već na prvi pogled je bilo jasno da nisam samo prošla u drugi dio ovog našeg običnog svijeta. Sve navedene stvari su izgledale nekako polučvrsto, možda čak i pomalo svjetlucavo, iako nisu svjetlucale. Možda gotovo holografski. Oprezno sam ustala i malo razgledala. Sve se doimalo kao da je prostor stvaran, a ali kao da ja nisam zaista u njemu. Kao da sam fazno pomaknuta. No mogla sam hodati, što mi je odmah značilo da je prostor solidan. Mogla sam dotaknuti predmete, mogla sam osjetiti miris, odnosno ustajalost zraka. Pokušala sam skinuti jednu razglednicu sa panoa, no nisam mogla. Mogla sam je dodirivati, mogla sam dodirnuti i čavlić kojim je bila pribijena, ali nisam je mogla skinuti. I to nije bilo jedino neobično, nisam mogla pročitati tekst iako se nije činio strano. Čudno za opisati, slova mi nisu bila nepoznata kao kinesko ili klinasto pismo, činila su se poznata, ali opet ih nisam mogla čitati.

U istraživanju me prenuo zvuk guranja ključa u bravu. U panici se nisam sjetila pobjeći kroz mreškavu tamu natrag na sigurno, već sam se bacila iza vratima udaljenijeg kreveta. Potpuno glupo, nisam mogla čak ni pod krevet jer bok nije bio šupalj i imala sam puno sreće da zapravo nisam trebala strahovati da ću biti otkrivena. U sobu je ušlo dvoje mladih ljudi, potpuno normalnog izgleda, osim sveprisutne nekonkretnosti. Izgledali su kao da su par posto prozirni. Kao da ih je doradio nekakav Photoshop filter. Ušli su pričajući i sve vrijeme su pričali nekim vrlo nam srodnim, a opet nerazumljivim jezikom. Nešto poput poljskog ili slovačkog, intonacija zvuči skroz poznata, ali nisam razumjela ni jednu riječ. Izuli su cipele i skinuli jakne te sjeli na krevet iza kojeg sam se ja skrivala. da su me mogli vidjeti, već bih bila otkrivena. Ona je imala naizgled gustu smeđu kosu stegnutu u čvrstu punđu. On je bio štrkljavi kovrčavi momak s blago kukastim nosom. Pušio je cigaretu. No dok sam ja njih vidjela polučvrsto i pomalo prozirno, oni mene očito nisu uopće vidjeli. Što je čudno jer sam sama sebi bila jedina normalno izgledajuća pojava u sobi, no očito je tako bilo samo kroz moje oči.

Nisu gubili vrijeme, nastavili su ćakulati no započeli su svlačiti odjeću i po pokretima i opuštenosti kojom su to činili se moglo vidjeti da to ne rade prvi put. Uskoro je ona bila samo u grudnjaku, a on u slip gaćicama i sportskim čarapama. Ruke su im bile posvuda i ton razgovora je počeo manje zvučati kao ćakula.

Osjećala sam se sigurnije pa sam u tišini, ali hrabro izdignuta kraj kreveta počela promatrati što rade. I izgledalo je jako poznato, tko je živio u studentskom domu, osjetio bi déjŕ vu. Momak je sad već ležao zavaljen, a ona klečala pokraj njega i kroz igru mu rukom pokušavala uzeti cigaretu iz usta. Uspjela je, ali po cijenu da je on istodobno zavukao prste među njezine noge. Ugasila je cigaretu u tanjurić na noćnom ormariću par centimetara od mene te istegnula vrat prema gore i nabacila zadovoljni smiješak. Istezala se je tako par minuta poput mačeta dok ga netko mazi. Samo što nije prela. Pasivno uživanje. Kad je odlučila prekinuti to predenje, bila je vrlo jasna u tome što želi. Ispružila je ruku prema njegovim gaćicama iz kojih kita ionako samo što nije iskočila, maknula ih u stranu i dala joj prostora. Potom je, gledajući ga ravno u oči, tu ruku prinijela svojim ustima, nanijela na nju puno sline i utrljala je na oslobođenu kitu. Utrljavanje mu se očito svidjelo te ga je ponovila stvar još dvaput. Potom se uz blagi hihot prebacila preko njega i sigurnim pokretom ga uvela u sebe. On je i dalje nehajno ležao sa blaženim smiješkom na usnama i pustio je da radi bokovima. Najprije par puta oprezno i nježno, a potom nešto odlučnije. Izravnala se u tijelu, skinula grudnjak i rukama si, primivši ih odozdol, sama stiskala sise. Činilo mi se da je potom sve je bilo gotovo kroz par minuta. Najprije je kroz blago stenjanje svršio on, a ona na to uopće nije reagirala već je uz malo zvuka, ali vidne trzaje tijela napravila isto par trenutaka kasnije. Tek dok je ona svršavala je on prebacio ruke na njezine bokove i čvrsto je stisnuo, kao da joj pomaže u zadnjim trzajima. Strovalila se kraj njega i oboje su ušutjeli. On je udaljeniju ruku naslonio na njeno rame i dlanom joj pomazio lice, a ona je ruku prebacila preko njegova trbuha i pustila je tamo da miruje. Ostala sam mirno uz njih još desetak minuta i kad sam zaključila da ih obuzima san, najlakšim mogućim korakom krenula prema portalu. Stres mi je bio golem jer nije bilo dovoljno tiho i smrznula sam se te čula vlastito lupanje srca kad je pod na jednom mjestu glasno zaškripao. Kako gumirani pod može zaškripati? Možda je linoleum položen na daske... No od njih nije bilo nikakve reakcije. Nikakve. To mi je donijelo olakšanje, ne samo da me nisu mogli vidjeti, nego ni čuti. Spustila sam se na koljena i laktove i bez oklijevanja prošla kroz mreškavu tamu.

Nakon novog vala nekontrolabilne vrtoglavice, našla sam se natrag u bezveznoj prašnjavoj drvarnici. Ni na trenutak nisam dvojila da ću se tamo naći i tek me kasnije uhvatila panika zbog ideje da me portal mogao baciti bilo kamo. Ipak, vratila sam se natrag u svekrvin zaselak, sve oko mene je ponovno imalo punu čvrstinu i osim mojih drhtavih ruku, sve je bilo kao da se ništa nije dogodilo. Zatvorila sam grilje i oprezno, puno opreznije nego kod vađenja, vratila prozor u stražnji dio ormara. Odmah sam znala da ću o ovome šutjeti. Ne znam zašto, prozor je u njihovom ormaru i vjerojatno netko zna za njega, no ovo iskustvo nisam bila spremna dijeliti. Čula sam da me dijete zove izvana i javila sam joj se iznimno drhtavog glasa. Dobro da je bila ona pa nije primijetila potresenost. Od badmintona taj dan očito neće biti ništa.


Treći dio – Amaterski porno

U igri s djetetom sam se nekako uspjela sabrati i mislim da nitko od ukućana nije primijetio koliko sam potresena proživljenim nemogućim događajem. No te večeri mi u hladnoj seoskoj sobici san nije lako dolazio. Dok je dragi hrkao na susjednom jastuku, ja sam zurila u prazno, a u glavi mi se u beskrajnoj petlji vrtio film sa svim proživljenim. Tek tada mi mira nisu dali strahovi koji su mi osvješćivali što se sve lošega moglo dogoditi. Ne samo da sam mogla završiti u paklu, gnijezdu divovskog orla, srednjem razdoblju Krede, ili usred srednjovjekovne bitke, nego se moglo dogoditi da se ne mogu vratiti, da završim u ništavilu, nekoj kiselini ili svemirskom vakumu. Sve u svemu, smatrala sam svemirskom srećom da sam završila kao nevidljivi promatrač seksa dvoje, običnih mladih ljudi.

Narednih dana su me strahovi prošli i često sam se u svom uredu znala zateći kako razmišljam o seksu gledanom izbliza. S čudnim prihvaćanjem nemogućeg portala, počeli su dominirati dojmovi zanimljivog iskustva. Vratilo me ono u studentske dane kad je seks bio nešto svakodnevno i nesputano poput pudinga nakon ručka. Kad su svi bili opušteni i s malim očekivanjima koja nisu bila teška za zadovoljiti. Doba jedne sasvim podnošljive lakoće postojanja. Poželjela sam se vratiti u tu sobicu i tako nešto još koji put vidjeti. Napokon sam razumjela zašto moj dragi, kao i momci/muževi mojih frendica u opuštenim zajebancijama znaju tvrditi da evoluirani pornofil gleda samo amaterski porno. Ja sam amaterski porno uvijek vidjela kao sirove snimke bez pažnje na detalje i sa puno celulita i malih kita, ali razmišljanje o onom kovrčavom momku i na njemu nasađenoj djevojci utegnute punđe me je natjeralo da preispitam svoja gledišta.

Kad smo dva tjedna kasnije dogovorili da za vikend ponovno idemo kod njegovih, počela mi se javljati želja da ponovno prođem kroz portal. Možda ovog puta završim u srednjem razdoblju Krede, ali nema veze, tad sam već vjerovala da ću se moći normalno vratiti. Sreća mi se osmjehnula već u petak nakon večere, svi osim mene su željeli ići na obližnji sajam cvijeća, a mene je „boljela glava“ pa sam ostala u svekrvinoj kući. Čim su otišli, pojurila sam u drvarnicu i pažljivo izvadila prozor iz ormara. Ovog puta sam ga prije otvaranja detaljno pregledala izvana no i dalje mi se činio kao stari zeleni prozor sa lesonitom na zadnjoj strani. Pomislila sam da to ovog puta možda i je pa sam nestrpljivo otvorila grilje i razveselila se kad sam iza njih zatekla mreškavu tamu. Sa puno manje oklijevanja nego prošli put sam se spustila na koljena i otpuzala kroz nju.

Nakon vrtoglavice sam otvorila oči i ponovno ugledala sobu. No sasvim drugačiju i s ljudima već unutra. Soba je bila vrlo prostrana i starinski namještena s tamnosmeđim namještajem od punog drva. Sa puno slobodnog prostora s obiju strana je negdje pri sredini prostorije stajao isto tako starinski krevet s visoko postavljenim madracem čije su opruge škripale. I imale su zašto škripati, na krevetu sam ugledala neobičan prizor: muškarca u kasnim dvadesetima s brčićima i glupom kozjom bradicom kako klečeći sav zadihan ševi znatno stariju gospođu korpulentnih dimenzija. Ona je stajala nagužena na koljenima i laktovima, a njezin golem trup je bio posvuda i u svakom pokretu se sav micao poput golemog komada tijesta. Nije mi to bila baš scena kakvu sam očekivala i uslijed goleme razlike ove i prošle situacije s one strane portala, nisam ni primijetila da sam ponovno došla ravno na nečiju ševu. Ipak, iako vizualno ne baš napaljujuće, odlučila sam ostati. Prvo zato što ne znam kad će mi se i da li će mi se pružiti nova prilika za prolazak kroz portal, a drugo zato što sam nakon prvotnog šoka obratila pažnju na sam seks i vidjela da se čudni par sjajno zabavlja. Ona je nesputano dahtala i na trenutke vrištala, a on je na znojnom licu imao blaženi, gotovo glupavi izraz momka koji ništa ne bi mijenjao u životu. Svršila je glasno i jasno te se minutu-dvije nakon toga prevrnula na leđa i pokretima prstiju ga pozvala k sebi. Pomaknuo se je, prišao joj s boka i odmah joj stavio pulsirajuću kitu u usta. Sisala je sa velikim užitkom i dok je glasno svršavao, mumljala je od zadovoljstva. Okrenula sam se i krenula prema portalu, trebalo mi je sabrati dojmove. Pred silazak u mreškastu tamu sam se okrenula i još jednom ih promotrila. Kita mu je omlohavila, ali njena mumljajuća usta su se i dalje veselo igrala s njome. Zatvorila sam grilje, vratila prozor i uputila se prema kući. Putem sam osjećala kako je izdajnički potočić između mojih nogu odlučio umjesto mene. Te večeri sam prvi puta masturbirala u svekrvinoj kući.

Prvi, no ne i zadnji. Portal je na mene djelovao poput droge i svaki put kad sam kroz njega prošla, gledala sam nečiji sasvim običan seks. Bilo je svačega. Od muškaraca koji u parkovima masturbiraju gledajući tinejđere kako se pipkaju, prostitutki sa svojim mušterijama, stisnutog seksa na zadnjim klupama koji sam promatrala kroz prozore njihovih automobila, pa do strastvenog masturbiranja domaćica dok gledaju porno filmove preko televizora i tihih noćnih odnosa među muškarcima na polujavnim mjestima. No najviše je bilo običnog seksa, običnih parova u običnim sobama. Kako je seks koji mi je portal pokazivao bio vrlo različit i moje su reakcije bile takve. Nije uvijek bilo uzbudljivo, neke prijelaze sam znala koristiti za razgledavanje zanimljivog namještaja soba i dvorana, nekad mi je seks bio odbojan pa su boravci bili jako krati i vraćala sam se s mišlju „što mi ovo treba“, nekada je bilo jednostavno dosadno. No čak i kad je sam seks bio dosadan, moglo mi je cijelo iskustvo biti zanimljivo. Do portala nisam znala da u meni čuči voajer, a sada mi je već, kao u nekom ultra uvjerljivom realityju bilo zanimljivo promatrati tuđe rituale prije i nakon. U onim slučajevima kad mi je bilo posebno napaljujuće, znala sam požaliti da ne mogu biti pravi punopravni sudionik. Ponekad bih mazila nekoga po leđima, nisu me osjećali pa je užitak bio samo moj, par puta sam muškarcima zavukla prst u analni otvor pa promatrala hoće li snažno svršiti, jednom sam nekom zgodnom momku čak sočno polizala brižljivo obrijane testise dok je on lickao partnericu. Često bih tijekom gledanja dodirivala sebe. U tome sam se osjećala nesputano i sigurno pa sam često znala fino svršiti s one strane portala. Često bih i, nakon dobrih scena, kasnije tu kumuliranu želju naplatila svom dragom u svekrvinom sobičku. U te dvije godine smo na selu boravili češće nego ikad i ja sam uživala u ukradenom vremenu.

Četvrti dio – Volumen

Ja sam otkrila voajera u sebi, moj brak je doživio seksualnu renesansu što je očito jako prijalo i mom dragom, a naša kćer je još više zavoljela selo i sve manje bila umišljena gradska damica. No nije baš sve bilo tako sjajno. Ne, nisam osjećala nikakvu grižnju savjesti zbog invazije tuđe privatnosti. Smatrala sam da im ne radim nikakvu štetu. Nisam ih poznavala, nisam ih osuđivala, nisam nikome ništa prenosila. Nikome nikada nisam ni spomenula portal. Samo sam možda u zafrkantskim razgovorima oko pornografije i ja prešla na stranu muškog dijela društva pa uvjerljivost počela jasno nadređivati estetici. Problem su počeli predstavljati sve kompliciraniji odnosi sa svekrvom. Kako smo puno vremena provodili kod njih, ona je sve teže kontrolirala poriv da mentorira naš život. A kako sam ja žena, pogotovo moj. Odnosno, kad god nešto nismo radili na način koji je ona smatrala jedinim ispravim, a to je bilo stalno, nalazila je suptilne ili manje suptilne načine da nam to predbaci. Pogotovo meni. Nekad su to bila sitna prebacivanja oko kuhanja, urednosti, prčkanja po obitelju, a nekad jasne upute kako nešto treba riješiti. No tog dana je baš pretjerala. Valjda joj se nakupilo nezadovoljstva pa me je u desetominutnom pripremljenom monologu „stavila na mjesto“. Smatrala sam primjedbe nekorektnima i nezasluženima, no znala sam da je odnos sa svekrvom ženama uglavnom kompleksan i da ju je bolje pustiti da štogod prigovori nego se zakrviti. No kad je, valjda, primijetila da je ne doživljavam dovoljno i da možda nisam dovoljno uzrujana na izrečene kritike, odlučila je uplesti sina u priču. A on se, budala, kao da ne vidi što se događa, dao navući na potvrđivanje njezinih teza prije nego što ih je ona pretvorila u kritiku mog ponašanja. I kad je shvatio da to ide protiv mene, umjesto da mi stane u obranu, on je ko pizda šutio. Sve što je napravio je da je odmahnuo rukom dok mu je ona bila okrenuta leđima. Kao da nije bitno. Bila sam bijesna da me nije zaštitio. Bijesna.

Kad se stvar malo stišala, rekla sam da idem prošetati do rijeke, obula gojzerice, stavila vjetrovku, izašla iz kuće i uputila se ravno u drvarnicu. Trebao mi je ispuh i ništa bolje mi nije padalo na pamet. Prošla sam kroz portal i uletjela ravno na grupnjak. Nije još počeo, no odmah je bilo jasno što se sprema. Prostorija je bila nalik na oveću garažu preuređenu u muški prostor za uživanje. Zidovi su bili grubi, napravljeni od izlivenog betona, po stropu su bile neonske lampe u onim plavim pravokutnim opal kutijama, pod je isto bio od golog betona samo u središnjem dijelu obložen tepisonom, a u sredini prostorije se nalazio bilijarski stol, sa jedne strane stol pun pivskih boca i ostataka nekakve mesne gozbe, sa druge strane par nekakvih sitnih fotelja s relativno visokim bočnim stranicama, iza bilijara mala apartmanska kuhinja, u kutu peć na drva valjkastog oblika. Ne računajući mene, u prostoriji ih je bilo ukupno petero i to četiri muškarca i jedna žena. Muškarci su normalno izgledajući ekipa u ranim četrdesetima, samo je jedan izgledao nešto mlađi. Bili su odjeveni u štof hlače i džempere na V vrat preko košulja. Relativno uštogljeno izgledajuća ekipica i očito ne mehaničari. Žena je bila putena brineta izraženih oblina i dosta provokativne odjeće. Nije bila stvar u samoj odjeći, nosila je crnu suknju do koljena, najlonke s uzorkom i narančastu bluzu s volanima. No sve joj je stajalo kao da će joj sise i dupe svaki čas poderati broj preusku odjeću i izletjeti van. Da ne duljim, prepoznatljivi kavanski modni izričaj za privlačenje pažnje. Neukusno, ali učinkovito.

Zanimljivo, nije se doimala nimalo sramežljivo, ni impresionirana njihovim brojem. Zavodila je ona njih, a ne oni nju. I to svih. Motala se među njima dok su igrali bilijar nekakvim pokušajima plesanja, glasno se smijala njihovim šalama, svako malo nekog pošlatala po dupetu dok je bio namješten za ispucavanje lopte. I oni su, nimalo začuđujuće, na to dobro reagirali. Svi su se smijuljili i igrali njezinu igru. Osim onog nešto mlađeg lika, on je bio malo mrgodniji i povučeniji. Kad su šlatanja oko bilijarskog stola postala eksplicitnija, on se sjeo u jednu od onih fotelja sa strane. Sjela sam do njega pa smo „skupa“ promatrali. A ono što smo gledali nije izgledalo romantično, no sudionici su svi bili napaljeni. Pogotovo sudionica. Pipkala ih je, jednom po jednom im otkopčala remen i šlic, otkopčala dogme na svojoj bluzi i izvukla bujne sise iz grudnjaka, a da pritom nije skinula grudnjak. Potpuno predvidljivo se potom popela na bilijarski stol, preko kojeg su u tom dijelu prebacili kariranu kauč-deku, legla na leđa i prepustila se njihovim rukama i jezicima. Iako sam do tada pomišljala da je riječ o profesionalki, sve manje mi se činilo tako, ona je tamo bila radi sebe. Uz hihot je pozvala prvog među svoje noge, a uz kratki vrisak ga primila. Dok ju je ševio na bilijarskom stolu, druga dvojica su joj gnječili grudi i svoje viseće kite. Mrki momak do mene nije bio nezainteresiran kao što sam ranije mislila, sad mi se činio samo nešto umjereniji. Onako zavaljen u fotelji, otkopčao je šlic, spustio hlače i pustio van najveću erektiranu kitu koju sam ikad vidjela uživo. Usprkos izloženosti prizoru gurmanskog seksa na stolu, oči su mi se prilijepile na taj njegov alat. Nije stvar bila toliko u dužini, koliko u ukupnom volumenu. Opseg joj je bio gotovo zastrašujući. Moja fizička reakcija je bila trenutna i, kao možda nikada od tada, poželjela sam osjetiti transparentnu kitu u sebi. Promatrala sam kako je polagano navlači, no i dalje mirno sjedi na svom mjestu s drugom rukom nehajno prislonjenom na visoki bočni naslon fotelje.

Na trenutak sam se sjetila nekorektnog prigovaranja svoje svekrve i kukavičke šutnje svog muža. Nije me to ohladilo, ali me je ljutnja učinila odlučnom. Spustila sam se na koljena ispod te predivne kite i primila glavić u usta. Htjela sam bar pokušati i više od toga, cijedila se i bila sjajnog okusa, ali nisam mogla jer mi je smetala njegova ruka koja me lupala po licu kad god bi se u navlačenju približio vrhu. No veliki glavić je bio moj sve dok god me pri ustanku iz fotelje muškarac nije srušio na pod, a da ni to nije ni primijetio. Bio je njegov red i moram reći da sam u tom trenutku bila ljubomorna na pohotnicu na bilijarskom stolu. Kad je ušao u nju, ponovno je vrisnula kao na početku. I dalje klečeći na tepisonu kraj njegove fotelje, čeznutljivo sam virila preko ruba stola i gledala ga kako snažno prodire u nju. Cijedila sam se od želje pa sam napola strgnula gaćice i pažljivo se dodirivala prstima po klitu ne želeći baš odmah svršiti. No doslovno mi ništa nije bilo jasno kad sam osjetila da mi se netko odostraga pripio uz dupe i u jednom potpuno neobazrivom pokretu grubo ušao u mene. Da se nisam doslovno cijedila i bila predorgazmična, ovo bi možda bilo grozno iskustvo, no u onom stanju sam samo vrisnula od neočekivanog, neopisivo dobrog osjećaja. Nisam stigla ni trenutka razmišljati o tome što se događa, tko je iza mene i kako me netko transparentan uopće može vidjeti, a kamoli brutalno poševiti. Prethodno koncentrirana samo na muškarca s velikom kitom i sretnu pohotnicu, uopće nisam pratila gdje su u tom trenutku ostali muškarci iz društva. Počela sam gotovo trenutno svršavati, već nakon dva ili tri ispunjujuća pokreta u svojoj nutrini. Kao da pripada nekom drugom, čula sam vlastito delirično, nekontrolirano glasanje. A uz njega muško stenjanje, gotovo režanje. Beskrajnih nekoliko sekundi kasnije sam se gotovo skljokala na pod, od čega me spasilo prislanjanje na sjedeći dio fotelje. Muškarac iza mene je ostao priljubljen, samo me rukom, sada sasvim nježno, mazio po boku.

Kad sam se napokon okrenula, još pomalo kroz maglu vidjela sam kako mi se smiješi lice mog dragog. „Vidim da si pronašla moj stari 'kanal' za gledanje amaterskog seksa“, promrmljao je klipan smijući se. Nasmijala sam se i ja, više se nimalo nisam ljutila na njega.

Oznake: voajerizam, voajer, seks


- 14:14 - Komentari (4) - Isprintaj - #

12.07.2016., utorak

Savršen dan

Dolazio sam tamo već godinama. Zapravo, još od kad sam u tridesetima zaključio kako je šumska parcela blizu prometnice upravo savršeno vikend odmoriste za čovjeka koji previše radi i prevelik dio života provodi za lošim ekranom u uredu sterilno sivih zidova. I kroz sve te godine se znalo dogoditi da nekoga tamo sretnem... Znao je zalutati pokoji osamljeni (krivo)lovac ili ubirač gljiva. No nikad još nisam doživio da se netko ulogorio, a kamoli da je na sred moje mini čistine opasane drvećem parkirao kamper. Mislio sam da je staza proširena taman za moj Berlingo, no ovaj netko je očito spretan vozač. Gdje li je našao bas moju parcelu u svoj ovoj sumi i kog vraga tamo radi? Uglavnom, čim sam kroz drveće vidio vozilo, zaustavio sam svoj auto i oprezno nastavio pješke. Jer, moguće je svašta... Možda se samo netko došao pojebati, ali možda je to kamper pun sirijskih izbjeglica i sklonjen je sa strane kako bi mogli u miru odmoriti na svom putu prema sjevernoj Europi. Ili možda netko priprema zabranjene supstance po uzoru na Waltera i seriju Breaking bad. Ni na udaljenosti od nepunih 30 metara i dalje nisam mogao vidjeti sto se događa jer sam kamperu prilazio sa lijeve stane, a njegova bočna vrata su bila na desnoj. No čuo sam, iako jedva, tonove iz Satellite of love, slavne pjesme Loua Reeda. Između nelagode i straha sa potencijalno neugodnom situacijom i znatiželje da spoznam sto se tamo događa, izabrao sam sredinu: obići lagano kamper kroz šumu pa sa sigurne udaljenosti s druge strane baciti oko.

Glupi pas... Nisam se uopće sjetio da bi tamo mogao biti pas, ali tanki glas lajanja „Duracell“ psa je bio sasvim jasan i bio sam otkriven prije nego sto sam stigao na pola puta. Čuo sam da mi se lajanje približava i za par sekundi je mala bijela vreća buha već dotrčala do mojih nogu i počela me šnjofati. "Miško, Miško, što si to našao, dođi nazad!" čuo sam kako ga s one strane glasno mirno priziva topli ženski alt. Ok, možda ne bas alt, ali svakako ne nekakav visoki glas koji bi čovjek očekivao od žene koja zove svog psa. Pokušao sam uzmaknuti par metara, ali Miško se nije odmicao od mene već me zaigrano slijedio. Jebate, ja si isto dozvolim da me u šuljanju uhvati nečija kućna maza. Vidjelo se po Miškovoj dlaci da mu je stan prirodno okruženje jer oko-kućni psi nisu nikad ovako uredno podšišani i očetkani. Uzmaka vise nije bilo pa sam skupio nešto nužne hrabrosti i normalnim se hodom uputio prema kamperu. "Jebem mu sve," pomislio sam: "Sirijci očito nisu, a uz malo sreće nisu ni kuhari metha jer je za očekivati da bi i imali nešto većeg i opasnijeg čuvara. A opet, očito je odradio svoj posao i bez da je pit bull... Uf."

Kad sam s prednje strane u Miškovom društvu obišao kamper, dočekao me čudesni prizor. Ne, nisam ugledao Waltera Whitea u žutom zaštitnom odijelu, nego zanosnu mladu ženu svijetlog tena i svijetlosmeđe kose s naznakama riđog pigmenta. Sjedila je za stolom u pletenoj vrtnoj stolici ispod glomazne tende i tipkala po notebooku. Kad je pogled dignula iznad notebooka i pogledala me, bila je potpuno smirena i naizgled nimalo iznenađena, kao da sam ja cijelog dana bio tamo s njom i vratio se s odlaska na pišanje iz ugla. I nije imala ni krpice na sebi.

"Dobar dan", reče ljubazno: "Nadam se da Vas moj mali zaštitnik nije ugnjavio."
Objašnjavao sam joj pomalo smušeno da me nije ugnjavio, već samo malo iznenadio. Nadovezala se s nekom drugom pričom o psiću i gostima, pa ja svojom teorijom o mačkama i psima i uskoro sam shvatio da sa potpunim strancem čudno opušteno pričam u sred šume i to dok je ona potpuno gola. Ok, gotovo potpuno, na stopalima je imala jednostavne japanke kakve žene cesto nose na plažu.

Kad me ponudila čajem, trenutno sam prihvatio. Možda i malo previše brzo, ali ako je to i primijetila, nije mi dala do znanja da je. Poklopila je notebook i gurnula ga u kraj stolica, ustala i odšetala u unutrašnjost kampera. Dok se udaljavala okrenuta mi leđima, imao sam prilike malo je bolje odmjeriti. I sto reci, bila je žena u srednjim tridesetima, par centimetara niza od mene, skladne građe, s izraženim oblinama u području grudi i bokova. Nije bila pomodna mršavica, nije bila ni posebno krupna, ali bilo je je i izgledala je slasno. Na taj je dojam umnogome utjecao nekakav opći stav, dio kojeg je bio upravo demonstrirani hod. Naime, nije tu bilo nikakvog šepurenja, no niti nesigurnosti, koračala je sigurnim korakom sportašice, ali je i u tim čudnim okolnostima zračila nekom finoćom. Znam da zvuči paradoksalno, ali tako mi se to tada činilo.

Ona je pila rooibos, a ja šipak. Sjedili smo za njezinim kamperskim stolom i ćakulali. Saznao sam da joj je posao vezan uz računalo, a jako voli prirodu pa pokusa, kad joj to vremenski uvjeti dozvole, spojiti ugodno s korisnim. Ispričao sam joj da sam tu parcelu kupio kako bih pobjegao od računala i sivog ureda te da imam kolibu 50 metara dalje iza prvog šipražja. Rekla mi je da je samo sišla s ceste i parkirala gdje joj se činilo zgodnim i da nije imala pojma čiji je to posjed. No u tome nije bilo isprike, nit sam ja istu trebao, samo mi je objasnila kako se zatekla bas tamo. Kasnije smo pričali o životu, prirodi, filmovima i glazbi pa cak i o religiji. Kad joj je album Transformer Loua Reeda stigao na pjesmu Perfect Day, pomislio sam da zaista i je takav.

Tijekom narednih sati sam o njoj saznao štošta i ništa. Saznao sam da je duhovita, britka uma, da je načitana i da je vidjela nešto svijeta. Saznao sam i da ne pusi sranja, odmah žustro reagira na dvojbenu izjavu ili gestu, ali i da se razveseli jednako lako kao i naljuti. I da je tip osobe koja se zna veseliti malim i lijepim stvarima.

Na kraju smo zajedno proveli čitavo popodne. Izvukao sam iz Berlinga carsko meso i bukovače koje sam nosio za sebe i konsolidirao to s njezinom juhom od poriluka i punjenim rajčicama. Zafrkavali smo se jedući i pijuci kao stari frendovi. I ništa od vidljivih situacijskih okolnosti se nijednom nije ni pojavilo kao prepreka u tome. Ni razlika u godinama, ni razlika u društvenom statusu, ni razlika u privlačnosti. Zapravo, iako je popodne proteklo vrlo čedno, imao sam nekakav osjećaj da ne primjećuje koliko izgleda bolje od mene i da joj bas i nisam odbojan. Neke stvari, recimo one tehničke prirode, nikad nisam saznao. Primjerice, kako se preziva, sto točno radi, zašto je sama, ni zašto je gola. Štoviše, cijelog dana to pitanje nitko nije povlačio, a ona se nije odjenula dok smo pričali, ali ni dok smo jeli ni dok je prala suđe.
Navečer smo se razišli prešutno ne razmijenivši kontakte jer smo bili svjesni da je ovo bio samo slučajan događaj u kontinumu prostor-vremena.

Dok sam se vozio doma, sa glupim sam smiješkom na licu poluglasno pjevao stihove koje sam ranije čuo s njezinog boomboxa: "Oh, it's such a perfect day, I'm glad I spent it with you."

- 14:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

05.07.2016., utorak

Kutije

Sigurno su svi barem pokoji put na domaćim portalima pročitali vijesti o znanstvenim istraživanjima psihologa koja pokazuju da su ljevičari inteligentniji od desničara. Nemajući pojma o psihologiji i ulazeći uopće u točnost navedenih tvrdnji, moram priznati da je objašnjenje za njih privlačno jer se doima kao da bi moglo biti točno (poput teorije flogistona koja je bila privlačna i koja je imala smisla, ali se ispostavila potpuno netočnom). Naime, prema tom objašnjenju na koje sam naletio nekoliko puta, desničari su tradicionalisti zato sto je lakše stvari «stavljati u kutije» nego ih tretirati otvoreno i razmišljati o njima. Tome i služi pozivanje na tradiciju. Dakle, ne da bi se obranila tradicija sama, nego da bi ju se iskoristilo kako se ne bi trebalo razmišljati zašto je to tako i bi li neki drugi način rješavanja toga mogao biti barem jednako dobar. Privlačnost teorije je u tome da se lako možemo sjetiti priloga ove teze. Recimo, sjetite se one skupine retardiranih huligana koji bacaju cigle na gay pride ne znajući uopće objasniti zašto zapravo njima gay ekipa smeta. Ili klinaca na Thompsonovom koncertu u Čavoglavima kojima je prihvaćanje nacionalističkih ili čak neonacističkih dogmi jednostavnije nego pokušaj spoznavanja o čemu se tu zapravo radi. Da i ne spominjem vrlo poznatu činjenicu da ljudi s godinama postaju konzervativniji i vise polažu na tradicionalne vrijednosti. Možda je to rezultat «shvaćanja» svijeta, a možda se samo radi o tome da intelektualni kapacitet kopni pa je korištenje «kutija» logičan izbor?

Danas sam nakon dugo vremena sreo frendicu s kojom sam se pred dosta godina poklao bas oko homoseksualaca. Pritom je ona, u maniri konzervativca cijepljenog protiv razmišljanja, rekla da ako je nekom u prirodi da ga/ju privlači isti spol, ona nema niš protiv, ali samo dok to rade iza zatvorenih vrata. Jer naime, nju vizualno smeta ideja dva dečka koji se drže za ruku, ili nedaj-Boze, ljube. Na to sam joj, iskreno zgrožen da sam takvu argumentaciju čuo od mlade, pametne i školovane osobe, a od ne primjerice umirovljenog boksača koji pati od previše primljenih udaraca u glavu, rekao da i mene vizualno smeta neukusna kričavo zelena boja kojom je moj susjed ofarbao garažna vrata pod mojim balkonom. I da oboje te svoje vizualne smetnje možemo objesiti mačku o rep. Nedavno me bas ovdje na internetu :) nešto podsjetilo na tu neopisivo neinteligentnu argumentaciju (ne kažem da je frendica neinteligentna jer znam da nije, no smatram da za koncipiranje tog argumenta nije koristila previše sive mase). Naime, u raspravi o tetovažama je jedna sudionica svoj naglašeno protivan stav eksplicirala izjavom da je ona vizualan tip i da ne bi voljela gledati nečije tetovaže predugo vremena pa bi se istetovirane osobe klonila preko ljeta kada joj je tinta vidljiva.

Ipak, postoji segment mog života u kojoj mi kutije pasu. I taj segment je vrlo ne-metaforičan jer se doslovce radi o kutiji: mojoj sobi. Da, da, dobro ste primijetili, konačno sam došao do teme. Doduše, ono sto mi je većinu života predstavljala soba mi danas predstavlja cijeli stan, ali princip je isti i uvijek se radi u kutiji u kojoj se osjećam ugodno i sigurno. Dakle, potpuno nalik na sigurnost koju tradicionalisti osjećaju kada stvari mentalno stavljaju na njihovo mjesto.

Kao klinac sam imao sreću da svoju sobu nisam trebao dijeliti i vjerojatno je već tada nastao taj osjećaj sigurnosti, zaštićenosti i iskrene sreće kada sam se nalazio u njoj. Kad sam bio u sobi i najveći problemi su mi bili lakše podnošljivi. Ostatak stana je pripadao obitelji, uključujući mene, ali soba je bila samo moja i to mi je oduvijek pružalo poseban osjećaj utjehe. Slično se nastavilo u studentskim danima kad mi je moja soba predstavljala u domu to isto: moj prostor sreće i sigurnosti. Jednom sam negdje Čuo da je postojala kraljica koja je tražila da joj se u njene odaje montira još nekoliko lažnih vrata pored onih kroz koja je ulazila. Rekla je da joj zatvaranje tih vrata kad navečer ulazi u odaje pruža nevjerojatan osjećaj olakšanja zbog ostavljanja svjetovnih problema s kojima se mora baviti za dana izvan sobe. I taj osjećaj olakšanja joj je toliko bitan i snažan da ga želi proživjeti nekoliko puta.

Mnogim je ljudima strah od otuđenja i samoće možda i najizraženiji strah kojeg imaju. (Ako niste, pogledajte sjajan film About Schmidt, ili barem ponovno preslušajte staru pjesmu Hladnog piva Usamljen u gomili.) Možda i meni jednom tako postane. Međutim za sada moram reci da mi je na neki čudan način utješno to da sam običan i nebitan čovjek koji na večer s osjećajem olakšanja zatvara vrata svoje kutije. Cijeli svemir ostaje tamo vani, a ja sam tu unutra, u svojoj kutiji. I ljubav između mene i moje kutije ne prestaje cvjetati. Pa cak ako ce me netko zbog toga proglasiti konzervativcem, preživjet ću. Zapravo, evo, sam ću priznati: u pogledu soba sam i ja desničar.

- 09:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.07.2016., petak

Summertime

Blogerska cuga je na moru. Nije to tako čudno, pasje su vrućine, sezona je godišnjih odmora i skupina blogera koje većinom od ranije poznam se nalazi u kafiću na plazi u sklopu jednog zabačenog odmarališta šibenskog arhipelaga. Iako fakat ne volim blogerska druženja koja nisam sam u potpunosti „izmoderirao“, odlazim i ja. Ima nas ukupno desetak. Osim mene još tri momka i šest cura. Raspon godina od 25 do 40. Ćakula najprije pomalo zapinje jer internet poznanici shvaćaju da se uopće ne poznaju, no srećom, tamo je jedna hot cura sa zajebanom iskrom u očima, a znam ju od ranije pa je komunikacija lakša i prirodnija. Valjamo gluposti i eksamo shootere. Preko stola je jedna štreberica, onaj tip cura koje se iz meni neshvatljivih razloga lako daju impresionirati mnome i to usprkos tome da tako nešto ne pokušavam jer takve cure nisu za mene, ja volim stav. No ne skida oči s mene smije se svakoj glupoj polupijanoj sali koju provalim zafrkavajući se s poznanicom s iskrom. Do mene sjedi neki nabildani pozer Johnny Bravo tipa. Samodostatan je, besprijekorne hipsterske frizure i misli da samo treba pogledom izabrati „ribu u akvariju“ koja mu se najviše sviđa. Do moje poznanice je i „riba“ koju je to večer izgleda izabrao i pokušava ostati izabrana glumeći da joj je samo do brze ševe s njime.

Nešto ne valja sa strujom lokala i svjetlo ponekad treperi, zbog čega nakon par krugova odustajemo od opreme za Pictionary i vraćamo se cugi. Eh da je imat i pljugu.
U jednom trenutku nestaje svjetla na par sekundi. Svi se nasmijemo, poznanica provali foru i svjetlo se vrati. Par minuta kasnije ista stvar. I tako još par puta. Ne smeta nas. No pri jednom od gubitka svjetla osjetim da su mi nogu ispod stola napipali nečiji nožni prsti. Može bit i da je bilo slučajno, ali mislim da nije. Prvo nešto nalik na uzdužno milovanje, a onda primjetno jednokratno lupkanje. Ne znam tko je to napravio i šutim jer ni u zajebanciji ne želim nikome izazivati ovakav tip neugode. Nakon sto se svjetlo vrati pogledam prema nogama, iako naravno tuđe stopalo više nije tamo, no kraj stopala vidim zgužvani papirić za Pictionary kojeg prije nisam uočio. Uzimam ga i spremam u džep, možda je to skroz nepovezano s onim čudnim dodirom, no možda i nije.

Koristim prvu priliku za odlazak na wc i čitam tekst s papirića: "Točno u 2 u kabini za presvlačenje tu dole niz plazu. Uđi u nju, čekaj i šuti." Instinktivno pogledam na sat i vidim da još nije ni ponoć. Ne znam zašto sam odmah pogledao. Ne znam tko mi je to u mraku dodao, ni je li bilo namijenjeno bas meni. Ni ako je, ne znam želim li poći. Poznanica s iskrom je komplicirana, štreberica je problem sama po sebi, a ona treća što sjedi do poznanice ne želi mene nego pozera. Odbacujem ideju odlaska i vraćam se u društvo. Naravno, u idućih sat vremena se postupno i nesvjesno predomišljam i želim ići vidjeti sto se događa.

Razilazimo se oko 1 kad nas konobarica obavijesti da moraju zatvoriti zbog komunalnih propisa. Dugo mi je do 2, možda da ipak odustanem? Prošetat ću rivom i razmisliti... Naravno, u 10 do 2 se nalazim kraj kabine. Kafić je zatvoren, a plaza neosvijetljena, ne vidi se ništa. Mobitelom posvijetlim ulazak u kabinu. To je jedna od onih u obliku produženih slova S, napravljenih od metalnih cijevi i s navučenom ceradom. Tako se bez vratiju dvoje ljudi može istodobno presvlačiti jer je svatko u diskreciji svog dijela kruga tog slova S.

Ne znam što mi je činiti, zapravo mi je malo i nelagodno, ali sad kad sam već tu, sačekat ću bar da vidim tko će se pojaviti. Naslanjam se izvana na konstrukcijsku cijev kabine, gledam prema moru i čekam. Prošlo je i pet minuta nakon dva i nigdje nikog. More izgleda skroz crno u ovako mračnoj noći. Počinjem pomišljati da nitko neće ni doći nego da sam dignut na jeftinu foru. Jedino ako... možda su upute sa papirića fakat bile doslovne i netko u sjenama borova čeka da se moja sjena pokupi u kabinu, kako je i pisalo. Kad je bal... Ulazim u kabinu, ništa me ne košta odstajati i u njoj par minuta. A kabina bezvezna, na podu nešto sitno preostalog smeća, gazim po nečemu što izgleda kao omot onog trokutastog soka kakve smo pili kao klinci. Čak i cerada kabine koja dijeli odjeljke ima pola metra vertikalnog procjepa. To su jake cerade, netko ju je morao namjerno izrezati, ne vjerujem da je tako mogla puknuti od vjetra. Fakat ne razumijem vandale. :/

Razmišljanja mi prekida zvuk koraka. Nije jako čujan, no mirna je noć pa mi je jasno da netko prilazi. Obuzima me nervoza, nabijam šiltericu još jače na glavu. Kao lopovi u filmovima kad ne žele da im kamere snime lice. Nisam nervozan toliko zbog toga što ne znam tko bi od večerašnjeg društva mogao ući u kabinu, nego što ako je neki slučajni šetač, ili policijska ophodnja? Kako bi izgledalo da me netko tamo zatekne samog u sred noći? Scena za izaći u novinama. Uf.

Dok nelagoda i napetost u meni buja, koraci se skroz približe i osoba uđe u kabinu. No ne kod mene, nego preko, u drugi odjeljak. WTF? Ovo me baš zbunilo. Nisam ništa planirao, nisam htio ni doći i dovukla me samo znatiželja da vidim tko me pozvao, a sad taj netko, ili netko drugi iako mislim da je za to vjerojatnost mala, ulazi u kabinu s druge strane. Što sad? A ništa, bježati neću, čekam.

„Ksss-ksss“, začujem tiho iz susjednog odjeljka. No od dole! Pogledam u tom smjeru i vidim da je vertikalni procjep na ceradi rastvoren par centimetara. Vidim i vrške prstiju. Koji klinac?! Je ovo nekakav gloryhole ili neka slična stvar koja u stvarnosti postoji koliko i bezmasni sladoled? Dok se ja čudim i zbunjeno razmišljam, ponovno čujem potmulo „ksss-ksss“. Nemam šanse ništa saznati iz toga, to bi mogao biti bilo tko. Čekam. Procjep na ceradi ostaje blago otvoren, čeka i ona (ako je ona, no valjda je, jebemu). Nemam pojma koliko vremena sam proveo čekajući, činilo mi se puno, no možda i nije prošlo više od par minuta. Vrijeme drugačije ide u stresnim situacijama. Cijela stvar me zapravo jako uzbuđuje, no prilično me strah. Otići ću, evo idem. Ma u kurac, glup sam što god napravim pa impulsivno odlučim bit krajnje glup. Ne idem, otkopčavam remen, spuštam bermude i približavam se procjepu. Vrlo nabreknut. Procjep se dodatno otvara kad mu se približim i prsti nježno prihvate moj kurac, kao da mu pomažu ući. Nalik na situacije kad dolaziš sam u nepoznato društvo, pa te netko tko te zna dođe uzet na ulazna vrata kako bi pristup nepoznatima bio ugodniji. Sad više baš ne nemam puno manevarskog prostora, tijelom se približavam ceradi toliko da ju diram nosom. Kurac mi je s druge strane i prsti ga nježno istražuju. I jaja, zna dobro što radi, draška jaja, kako mi je sad drago da sam ih neki dan obrijao! Kad osjetim dodir usana na glaviću, začujem i prvo mumljanje. Instantno. Mumljanje puno govori, ovo sve skupa nije zbog mene. Dalje je sve slično svakom drugom oralcu, doduše jako dobrom (vjerojatno zbog glasnog mumljanja koje mi značajno podiže razinu uzbuđenosti). Skroz se priljubljujem uz ceradu kako bih mogao dublje ući kroz procjep. Rukama se držim za gornji dio metalnog okvira i potpuno sam stabilan, čak mi je i udobno, a ne samo jako ugodno.

Mala digresija, mislim da bi se većina mislećih muškaraca složila da je primarni uzrok užitka u oralcu psihološke prirode. Klasičan seks ima tu vrelinu, vaginalne tekućine, stapanje, analac ima tjesnoću i obuhvat, oralac ima jaku psihološku komponentu. Prepuštanje sebičnom trenutku. I ovdje sam se prepustio, no nisam pouzdano znao kome je ovo sebičan trenutak. Jasno je da je meni bio, apsolutno sebičan, no možda ne samo meni. No mumljanje od preko je postajalo sve nesputanije, povremeno je pobjegao i kakav kratki prigušeni krik (visokog tona, više nema sumnje da se radi o ženi, iako mi je to u tom trenutku već bilo manje važno) i ubrzo je mumljanje preraslo u dahtanje. Ne znam je li ona preko još nešto i sebi radila, osim ovoga što je radila meni, no sve vrijeme sam bio siguran da je. Žene su čudne, mogu multitaskati i mislim da je multitaskala. Imala je jednu ruku slobodnu za sebe, možda i kakvu igračku, ali sad već previše pretpostavljam.

Te su mi misli i hipoteze oko tehničke prirode događaja koji se upravo odvijao malo i produljile užitak. Nisam svršio brzo kao što bih očekivao. I drago mi je da nisam jer se dogodilo nešto čudesno. Po teškom disanju i očitom gubitku koncentracije na pružanje oralca (manje pokreta, na trenutke i samo držanje mog ponosa u ustima) sam shvatio da ona namjerava svršiti. Ona! Kakav mi je to samo osjećaj bio (!!!), svršila je dok sam joj bio u ustima. Svršila je glasno grgljajući i mrmljajući. Nju nije bilo briga za prolaznike ili je izgubila kontrolu, ali osjećaj mi je bio nevjerojatan. Eksplodirao sam jedno 5-6 sekundi nakon toga.

Mrmljanje se nastavilo, jednom mi je rukom sada ponovno mreškala jaja, a kurac mi je pulsirao u njezinim ustima. Samo je nastavila kao da ništa nije bilo. I tako valjda još par minuta dok se nisam skroz smežurao i smanjio. Boljelo me je cuclanje netom ejakuliranog kurca, ali nije mi padalo na pamet da ovo prekinem. Izvadila ga je iz usta, uklonila prste kojima mi je dodirivala jaja i odmaknula se. Još uvijek se držeći za metalni okvir, povukao sam se tijelom malo prema nazad i hvatao dah. Čuo sam da izlazi iz kabine i ubrzanim koracima se udaljava. Osjetila se užurbanost hodu i iako sam jako htio, nisam izašao kako bih barem po silueti pokušao ustanoviti o kome se radi. Ne bi bilo fer. Pričekao sam još par minuta, par minuta koje su mi ionako trebale da mi koljena prestanu klecati, i uputio se prema svom apartmanu.

- 12:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

01.04.2015., srijeda

posljednja pomast

- hvaljen isus i marija.
- navijeke.
- ispovijedam se bogu svemogucemu i tebi oce. posljednji put sam se ispovijedao pred desetak godina. zelio bih ispovijediti svoje grijehe. ne bih isao previse u detalje, navesti cu samo podrucja u kojima nisam bio dovoljno dobar i mozda par izdvojenih dogadjaja u kojima se nisam proslavio. jer generalno, to s grijesima je bas kao u mitskoj pjesmi paula anke: "mistakes, i had a few, but then again, to few to mention. i did..."
- ma joj dorijan! neces mi valjda sada recitirati sansone, nisi valjda zato trazio bas mene?
- jok ivek, trazio sam tebe zato sto si drugar medju svecenicima, a ako s nekim covjek moze pricati, to je s drugarima. uvijek se sjecam kako si jeo rambo kekse u strazarskoj kuhinji i kako su te nepismeni dripci pokusavali isprovocirati upornim pustanjem pornica kad si bio u sobi.
- ah, gotovo odrasli ljudi, a s mozgom osnovnoskolaca. nikad nisu shvatili da me ne uspijevaju uznemiriti. nego, vratimo se ispovjedi, moze?
- moze da, imas pravo... uglavnom, mislim da ne zalim najvise za stvarima koje sam ucinio krivo, vec za onima koje nisam ucinio dobro, odnosno one kod kojih sam bio previse lijen i previse komotan da bi ih napravio kako treba. a zivot je skroz cudna stvar, od malena znamo da imamo ogranicen rok trajanja i svejedno se tako lako pogubimo i trosimo vrijeme na trivijalnosti. blogovi, forumi, face-space, politicke rasprave s desnicarima, kontekstualna prijateljstva poput onih s bajkerima, susjedima i slicno. i svadje. to je mozda i najgore jer nije samo izgubljeno vrijeme, nego izaziva i onu negativu koju imamo u sebi, ali vecinu vremena biva skrivena u nekom kutu i ceka priliku za erupciju pizdarija.
- dodo!
- sorry, sorry, znam. uglavnom, da se vratim na pricu, najvise se kajem zbog vlastite lijenosti da pametnije koristm vrijeme koje mi je dano. sad kad evidentno znam da je to vrijeme isteklo i dalje to bas i ne dozivljavam u potpunosti pa mi se valovi tjeskobe mijesaju s valovima tupila. i ne znam sto je gore, dal’ ta tupa razdoblja kad mi se cini da uopce ne razmisljam, ili ona tjeskobna u kojima mozak radi do sad neotkrivenom brzinom i obradjuje gomile sjecanja, slika, veselih i tuznih trenutaka. kao da se priprema za arhiviranje. a to je besmislica. ateisti bi rekli da ce sutra ujutro moj hard disc biti sprzen te da ovo sad arhiviranje sjecanja predstavlja samo gubljenje vremena. mi koji znamo bolje, znamo da ce svijest samo promijeniti formu. no ni nama ne treba arhiviranje jer, kad bi trebalo, sto bi bilo s ljudima koji iznenada stradaju u saobracajki ili od infarkta, ili pak s dementnima ciji mozak vise nije sposoban za arhiviranje?
- bog sigurno ne dopusta da mu se na takav nacin gube duse pa se slazem s tobom da arhiviranje ne moze biti od presudnog znacaja za prelazak.
- sjajno ivek! evo zasto si mi tako drag, iako si svecenik, nisi cijepljen protiv sireg razmisljanja.
- ajd mi reci kako si? bojis li se jako ovoga sto predstoji?
- ma ne znam sto ti reci na to... da mogu izbjeci kraj, rado bih ga izbjegao. no tada bih se i vise bojao, odnosno, bojao bih se mogucnosti da necu uspjeti s tim izbjegavanjem. a ovako znam da ne mogu nista pa skoro da sam miran. kao kad sam na operacijskom stolu cekao operaciju slijepog crijeva: znas da ne postoji rutinska operacija prije koje ti se anesteziolog dodje predstaviti i da bi moglo biti svasta. no nista vise ne mozes napraviti za izbjegavanje zahvata pa se jednostavno skuliras. i zapravo, ne mogu si predociti kako ce to biti ne postojati. ok, samo mijenamo formu, ali ne znamo u sto pa je stvar jos apstraktnija. no boljeti ne bi trebalo, a ako i bude, onda ce boljet jako kratko pa samo moram bit strpljiv i sutra u 11 cu imati odgovore. no zalim i tugujem zbog svojih bliznjih. ja valjda idem na bolje mjesto, ali oni ostaju ovdje sa sjecanjem na ovaj strasan dogadjaj. i to sami. nije da sam ja ikad bio neki superjunak sposoban obraniti obitelj od svih zala, ali i pomoc kakvu sam pruzao je bolja od nikakve. bojim se za sve njih. nemoj im to reci, jer ja im svima stalno govorim nek samo budu hrabri i da ce sve biti dobro. no zapravo, kad bih imao izbora ne izgubiti zivot, svejedno bih ga dao kad bih zauzvrat dobio sigurnost da ce zaista biti tako. a valjda hoce, jebemu sve.
- ma bit ce sve dobro, dodo, nemoj se prepustat ovakvom ocaju. imas lijepi broj prijatelja koji ce uskakati kad bude trebalo. evo, vidis da i veceras dolaze, nitko se nije ispricao i izbjegao stres zadnjeg susreta. sto si isplanirao?
- vidjet ces ivek, vidjet ces. zapravo, mislim da mozes fino pretpostaviti... klopamo junece bifteke, moj ce bit u umaku od zelenog papra i s mladim krumpirom, a drugima po njihovim zeljama. nakon toga palacinke s lino ladom i podravkinim djemom od sljiva. i onda laganini... donose mi hrpe ploca s big bandovima i nesto floyda i beatlesa. i bowiea, naravno. i cd s djangom. dok to bude sviruckalo, cugat cemo amaro i southern, mozda neki i pivo, a mozda netko uspije i pljugu prokrijumcarit. bit ce kao uvijek, malo igara na ploci, malo smijeha i zajebancije, malo kvazifilozofiranja... i onda, kad svi odu, ostaje samo obitelj i najtezi dio. no ima i tu lijepa stvar: draga mi je obecala svoj savrseni blowjob za oprostaj. kako bi mi put lakse pao.
- siguran sam da ce ti put bit bezbolan i destinacija sjajna, prijatelju. pustit cu te sada malo i ostalima. gospodin ti odrijesio grijehe, idi u miru u ime oca i sina i duha svetoga.
-amen.
- 10:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

30.03.2015., ponedjeljak

Ljubav u doba zombizacije

Sto je misao? Je li mozak proizvodjac misli ili puki neuralni mehanizam koji sluzi kao njihov primopredajnik? Ako je ovo potonje, gdje te misli nastaju? Kako to da se ne mijesaju s tudjim mislima? Ako negdje postoji ocean misli koje se potom prenose i distribuiraju milijardama ljudi putem milijardi mozgova, kakav tek mora biti mozak koji organizira skladistenje i logistiku tog oceana?

Ne, nemam ja odgovore na gore navedena pitanja, ali, pomalo ironicno, od kad sam postao zombi, ta i takva pitanja me opsjedaju. Prije nego je ovo postao planet dominacije zombija, pitali smo se postoji li Bog ili iza ove stvarnosti nema nicega. Pa taj pretpostavljeni (ali ne i dokazani) virus i opca zombizacija drustva... Nekima su i nakon toga ostale iste ideje. Sjecam se televizijskih suceljavanja jednako indoktriniranih i beskrajno samodopadnih teologa i prirodnjaka o tome mijenja li pojava zombija njihova (u okove cvrsto izbetonirana) polazista. Okove znanosti kod prirodnjaka i okove vjere kod vjernika. Jer, nije se moglo ignorirati da hodanje bezumnih zivih mrtvaca zahtjeva promjenu paradigmi. Znanstvenih zbog toga sto su se suocili s pljuskom kad se ispostavilo da ne razumiju zivot (jer da ga razumiju, mogli bi razumjeti i zivot zombija), a religioznih jer se pojavilo bezbroj novih pitanja od toga imaju li zombiji dusu pa do toga jesu li oni znak da je vjecita bitka dobra i zla zavrsena i znaci li zombizacija pobjedu tamne strane? Stvarnost je bila relatvno jednostavna: ljudi su umirali i potom se "budili" mrtvi i bezumni, ali ipak vrlo gladni i sposobni koristiti sva svoja osjetila barem na nekoj bazicnoj razini. Mrtve oci su mogle gledati, usi cuti, usta jesti i zeluci probavljati. I to bez funkcioniranja krvotoka i bez mozdane aktivnosti. Oni koji nisu postali zombiji, postali su lovina, a cesto potom i hrana.

Stvari su mi postale nesto jasnije kad sam umro i postao zombi. Ne, nisam vidio bljestavu svjetlost, nije mi zivot proletio pred ocima, nisam sreo pokojne nonice ni none, samo sam osjetio bol, zatim propadanje, dugo propadanje i onda nista. Kao gubitak svijesti. I onda sam se probudio, iskljucena sklopka se je ponovno ukljucila, ali kao da nije uhvatila spoj do kraja. Svijest se vratila, tijelo je bilo budno, ali nedostajala je veza izmedju tog dvojeg. Dojam mi je bio zastrasujuc iznad mogucnosti da to opisem rijecima. Kao da sam budan um u tijelu potpuno paraliziranog covjeka. Vristao sam od straha iz sveg uma. Naravno, nisam pustio ni glasa, link prema ustima i glasnicama nije radio. I, sto bas ne sluzi na cast mom intelektu, trebalo mi je par minuta da shvatim da sam postao zombi. Stvari su mi postale jasne tek kad mi je tijelo ustalo s poda i pocelo se kretati prema nigdje. Sreca da sam bio na otvorenom prostoru pa sam barem mogao gledati sto se dogadja i kuda me tijelo nosi. Bio bih ispizdio na zivce da sam se u zombija pretvorio u nekom zatvorenom prostoru i da u njemu provodim dane, mjesece ili godine sve dok netko ne naleti u potrazi za hranom ili sklonistem i otvori mi vrata...

Da sad ne duljim, svuda sam bio, sve sam vidio. Vidio sam svoje tijelo kako jede strvine gomile ulicnih pasa, jednog zlatnog retrivera, zive miseve i bube, te cak i nekog jadnika koji se spotaknuo kad ga je grupica nas okruzila. Cuo sam ga kako ocajnicki vristi dok su mu moji zubi zvakali kvadriceps. I tada sam ugledao nju. Valjda su nam se grupe spojile tijekom te gozbe. Ni ne pitajte, nemam pojma zasto nam tijela vole biti u grupi. Bit ce da i ona imaju neki ocean (ili prije baru) s mislima i nacin da se te misli sire kroz mrtva tijela ciji umovi nastavljaju zasebno egzistirati u tihoj kohabitaciji. Uglavnom, iako je bila mrtva, odmah sam shvatio da je bombasticna. To sto je bila zombi nije me previse smetalo. Nakon sto sam i sam to bio vec nesto mjeseci i samo se s takvima "druzio", malo su mi se prilagodili estetski kriteriji i nisu mi vise zombiji bili gadni kao kad sam se od njih skrivao po gradu. A ona je u zombijevskim okvirima bila prava ljepotica. Ne neka anoreksicna mrsavica kao popularne praznoglavke u starom svijetu, nego pravi komad zene. Vjerojatno je prije smrti bila sportasica. Velike sise, impresivna guzica, jake noge... Da su se zombiji imali obicaj tuci i da sam joj se zamjerio, ne sumnjam da bi me mogla srediti. I, ono sto mi se posebno svidjalo, onih par cuperaka kose koji joj jos nisu otpali su bili crvenog pigmenta. Ma divota, zaljubio sam se u nju jos prije nego smo pojeli onog vristeceg nesretnika.

I sto vam reci, ljubav zaista ne poznaje granice pa moze egzistirati i u ovakvom, vrlo cednom odnosu. Provodili smo zajedno mjesece, a da je nikad nisam pomazio po licu, nasmijao joj se ili joj izgovorio neki od brojnih haikua koje sam za nju zamislio (ne i zapisao, bojim se). Stovise, moje tijelo se prema njoj odnosi u ignorantskoj maniri kao da je ona bilo koji drugi clan nase lutajuce grupe, a ne moja femme fatale. Pitao sam se jesam li samo ja zaljubljen u nju, ili je vole i brojni drugi umovi unutar mrtvih tijela medju nama? Pitao sam se i na cemu baziram sigurnost da je i ona zaljubljena u mene? Jer cak i ako je tocna moja pretpostavka da su nam misli u nekom oceanu, opet nista ne potvrdjuje da one tamo komuniciraju. Ali opet sam bio siguran da je tako, da se i ja njoj svidjam. I moram vam reci: da sam znao da cu se kao zombi osjecati tako lijepo i da ce mi misli zatreperiti kad god mi tijelo pruzi tu milost i dopusti mi da ju vidim, ne bih se uopce bio bojao ove stvarnosti. Sad se vise ne bojim nijedne. Ova se je nekad doimala kao najgora nocna mora pa mi je zbog nje postala sasvim dobra. Cemu se onda bojati narednih?
- 12:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

26.02.2014., srijeda

steppenwolf

standardna prica, mladic od 19 godina pun glupo-idealisticnih stavova o stanju svijeta krene studirati ono sto ga zanima, a ne ono za sto ima posla. 5-6 godina nakon toga ima diplomu iz neke od logija koja mu u potrazi za poslom vrijedi koliko i poster na kurta cobaina. nakon suocavanja sa stvarnoscu, pita se sto zna raditi i, zahvaljujuci c kategoriji polozenoj u auto jedinici hrvatske vojske, postaje vozac kamiona.

Get your motor runnin'
Head out on the highway
Looking for adventure
In whatever comes our way


ljudi, pod dojmom americkih filmova, cesto bajkere vezuju uz divljastvo i zivot na cesti. pojma nemaju. vecina europskih bajkera u petak vadi kicaste custom-cruisere, odvozi se na 30-40 km udaljen moto susret, parkira, utrosi dva dana pijuci pivo i glumeci nesputanost uz ac/dc cover band, vraca se doma u nedjelju popodne, svlaci bezrukavnike s resicama, i pocne pripremati klince za novi dan u skoli, a sebe za naporan tjedan u dosadnom uredu ili u supermerketu. pravi ljudi ceste su soferi kamiona. oni znaju sto je provoditi dane na beskonacnim sivim autocestama s radijom kao jedinim drustvom. oni znaju koliko su opasne noci na smrdljivim odmaralistima benzinskih pumpi i oni znaju koliko je covjek sjetan i sam kad lijeze u skucenu imitaciju kreveta na zadnjem dijelu vozacke kabine, sanjajuci svoj krevet, vrt i novi plasma televizor. tako je i meni bilo tih tri godine sto sam ih proveo, uglavnom, na talijanskoj autocesti sunca.

dogadjaj koji sam vam htio ispricati se dogodio u jednom povratku doma na periferiji padove. bila je smrdljiva zimska noc, a magla na autocesti je bila gusta poput mlijeka. iako sam vec bio prilicno umoran, vozio sam svoj sleper prazan prema doma i naumio prije jutra lezati u svom krevetu. kako bih to mogao ostvariti, pola sata ranije sam popio dva red bulla i spremio se preostalih 4-5 sati odvoziti u sutu. “a u kurac krasni”, bila je psovka koju sam spontano izrekao kad sam vidio obavijest o zastoju zbog sudara na autocesti na 10 km ispred mene. znao sam da sudar po ovakvoj magli obicno znaci 10-ak u vlakic spojenih auta i barem par sati prije nego to rasciste. a to pak znaci da je moj plan o brzom povratku kuci propao, a da mi popijeni bullovi nece dati da odspavam na odmoristu. stao sam na prvoj benzinskoj, usao u danonocni grill i narucio spaghette napolitano. ti grilevi su poput kockarnica, po noci tamo nikad ne mozete vidjeti normalan svijet. samo osamljene stepske vukove poput mene.

ni ne znam zasto smo tocno zapoceli razgovor. sjedio je za susjedim stolom, jeo lasagne i psovao zbog zastoja. kombinirajuci moj los talijanski s njegovim losim engleskim, uskoro su se moje sumnje pokazale tocnima: ispred nas je bilo porazbijano 20-ak automobila i autocesta ce do jutra biti zatvorena. moglo ju se obici lokanom cestom do venecije, ali po ovoj magli u sleperu to mi nije padalo na pamet. on je imao slican problem samo sto mu je odrediste bila bolonja. sat i pol vremena kasnije, nakon razmjene iskustava usamljenog zivota na cesti, nisam bio ni previse iznenadjen kad mi je predlozio da odemo do njegovog kamiona i nastavimo se socijalizirati. mala digresija, kamionska odmorista na autocesti su mjesta gdje se lako pojebati. uvijek se tamo nadje koja ostarjela kurva ili homic koji ti nudi pusenje. no nikad nisam bio cak ni privucen takvim necim. i to ne samo zato sto za toplinu tijela traze novac, nego i zato jer mi je eroticnija vlastita ruka od ponuda tih ocajnika iz sivog polusvijeta benzinskih pumpi. ovo nije bio takav slucaj. lik je bio obican sole poput mene, par godina stariji i sretno ozenjen. nikakav ocajnik. naravno, nisam prihvatio ponudu, ali kako nisam homofoban, potaknuo sam da nas odgovor nastavi u tom pravcu jer me zanimalo kako objasnjava tu cudnu ponudu.

rekao mi je da to nema veze s homoseksualnoscu i da nista ne voli vise od dobrih petica na plavusi. jednostavno, okolnosti stvaraju situaciju takvom kakva je. kao u zatvorima u kojima vecina muskaraca koji spavaju s drugim muskarcima nije gej, nego samo trebaju malo topline i utjehe, zagrljaja i oslobadjanja. on sam, nastavio je, ni ne trazi ni ne daje guze nego cijela stvar pocinje i zavrsava sa oralcem. usrecis stepskog vuka, drugi stepski vuk usreci tebe i benzinska pumpa ti ostatak te noci ne izgleda tako prokleto usamljena. rekao sam mu da jos i mogu zamislit dozvolit da mi neki muskarac popusi, jerbo, adje recimo da se da zatvorit oci i zamisljat da si na zrcu, ali kako on misli da se da uzvratit nekome, a ne mislit da je to gej? rekao mi je da je on prvih par puta bio samo primatelj oralca sa jednim starijim poznatim kolegom, a nakon toga se iz ciste znatizelje odlucio pokusati uzvratiti mu. i nije mu bilo bad koliko je mislio. nakon par puta mu je to postalo samo dio igre: usrecis nekog i on usreci tebe i gotova prica. bar si siguran da neces zeni doma donijeti neku bolestinu koju si pokupio sa kurabom i za to jos potrosio lovu.

nemam pojma kako i kada sam prihvatio njegovu ponudu da za prvi put samo primim oralac, a onda, dok se sljedeceg puta negdje ne sretnemo, imam vremena razmisliti zelim li mu i uzvratiti. vjerojatno zato sto sam mislio da sanse za sretanjem i nisu bas neke, obzirom na razgranatost cesta i zadataka, a i, mora se priznati, dugi razgovor o seksu covjeku oslabi gard. uglavnom, sljedece se izdogadjalo kao u magli: platio sam pristojnu sumu za pojedenu i popijenu spizu, kupio jednu kutiju lucky strikea za put, otisao sam u toalet oprati svoj ponos iznad lavaboa, te se klimavim korakom odsetao do njegovog kamiona. on me cekao tamo i smijeskao se: “ajde, ajde, znas kako pise na vodicu kroz galaksiju za autostopere: bez panike.” deset minuta i dvije cigarete nakon toga sam gledao njegovu blago procelavu kosu iz pticje perspektive.

iskreno, ocekivao sam tko zna sto. znate one price da bi osoba istog spola trebala bit bolja u oralcu od osobe suprotnog jer zna tocno sto pruza uzitak? zaboravite na to. vise manje rijec je o istoj stvari. nista lose, da me se ne shvati krivo, ali nikava kozmicka razlika se tu ne javlja. ok, vjerojatno mi je uzitak smanjivala pretjerana koncentracija na analizu iskustva dok je isto trajalo. no u jednom trenutku, nekih 3-4 minute od kad se je poceo truditi oko mene, sam u sred svoje analize primijetio nesto sto sa zenama nisam bas imao prilike vidjati: on je bio totalno ufuran i ocito je i sam iznimno uzivao u tome sto mi je radio. to me naglo i sasvim nenadano gurnulo preko ruba.

Yeah, darlin'
Gonna make it happen
Take the world in a love embrace
Fire all of your guns at once
And explode into space


usprkos red bullu, narednih sam par sati spavao kao da sam zavaljen na mekanu travu ispod bora uz neodoljivo umirujuce zvuke cvrcaka. ne trebam ni reci da sam, tog ruznog zimskog jutra, cijelim putem do doma razmisljao samo o tih par minuta. obecanje da cu bar razmotriti uzajamnost pri eventualnom drugom susretu nisam trebao ni davati. jer takvo razmatranje nisam mogao izbjeci cak ni da sam htio. a pred lice mi se vracala slika zadovoljstva na njegovu licu koje sam ugledao neposredno prije litice.

Like a true natures child
We were born
Born to be wild
We can climb so high
I never wanna die
Born to be wild
Born to be wild








- 08:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.02.2014., četvrtak

covik va smisnen kapoti

"mama, znas ca je bilo danas, moran ti to pravit..."
"ok, ces mi pravit, daj samo prvo hoj oprat ruke pa ces jis hrenovke dok mi povidas."
"ja, ja, gren. i super da iman hrenovke za veceru! ja obozavan hrenovke i mislin da bis mi ih trebala na gusce prontivat."
"jos ih i prevec na gusto jis, skoro saku setimanu, bilo bi bolje da na gusce delamo manestru."
"fuj, ja mrzin pastroce! raj cu hrenovke, puno raj. nego, daj da ti pravin ca je bilo.
sedili smo ja i dalibor na skalah poli butige i cakulali nesto za motore. onda su z igralista prisli deno, nermin, vedran i jos par njih z belih zgradah i zajno su poceli cakulat za nogomet. i onda mi je deno reka da pojen doma ku mi je dosadno das on zna da san ja njezan i da se ne interesiran za nogomet kao si muski."
"joj kako je poredan i bez krijancije taj mici, rec cu ja to njegovoj materi prvi put ca je sritin..."
"ma nemoj joj nis govorit, samo ce me jos vise zajebavat da me mama brani."
"san ti rekla da ne govoris zajebavat nego zezat!!! ala, pravi ca je dalje bilo."
"ma nis prevec, on je kao i vajka govori da si pravi muski vole nogomet i da san zato ja ko curica, a drugi su se smijali i sako malo ca dodali. osim dalibora, on je reka da me puste na miri, ali nisu ga abadali. i onda, va jenen momenti nan je blizu prisa jedan barba. bi je cirka star kao tata, ali malo veci od njega, z kratku bradu i obucen va neki smisni kapot dug skoro do kolen i z kapuljacu. a napred je ime batune ki su zgledali kao komadici kosti: duguljasti i siri na jenen kraju, a malo uzi na drugen. ja san ga vidi da prihaja, ali san misli da ce samo pasat po skalah, a on je frma hodit pred nami i reka: "dorian, nu gres malo z kraja da ti nesto pravin." ja san se malo cudi jer nisan zna ki je, a on je zna ki san ja, ali san onda pomisli da je to kakav tatin pretel z dela kega san ja zabi. deno ga je onda pogleda i reka mu: "recite mu, barba, da samo curice ne igraju nogomet." a on mu je odgovori bez da ga je pogleda: "mali, reka bin ti da mucis ako nimas nis pametno za rec, ali onda bis mora vajk mucat", i si su mu se poceli smijat i govorit "deno, reka ti je da nimas nis pametno za rec!" deno je bi dosta zivcan, ali mu nic vise ni reka."
"ma cekaj i nisi valja sa kamo z njin, san ti rekla sto puti da se pazis ljudi ke ne poznas?!"
"ma ja, ali ovajsti je mene pozna, a i nismo sli nikamo nego do boka butige, a dalibor i svi su bili tamo... uglavnon, misli san da ce me pitat ca za tatu ili tako ca, a on mi je reka neke cudne stvari, pol ga nisan kapi."
"kakve cudne stvari, ni te valjda dira ili ca?!!"
"ma ne, ni mi ni prisa tako blizu... samo je bulji va me i govori te cudne besede."
"ok, pravi onda ca ti je reka?"
"reka mi je da se ne sekiran ca me zajebavaju, da ce sve bit dobro i da ni istina da moran volit nogomet samo zato ca san decko. onda mi je reka neka puno citan i bavin se z stvarima ke me zanimaju i da ce se poc na svoje mesto kad pojen va srednju skolu, a jos vise kad pojen na faks jer cu tad imet skroz druacije ljude oko sebe. reka san mu da jos ni ne znan dal cu poc na fakultet ni va ku srednju skolu cu poc, ali je reka da neka se strpin da pride vrime za odlucit i da cu na kraji dobro zibrat. onda mi je reka da ce deno i onijsti ca me zajebavaju si finit na nekoj bausteli. ca je to baustela? i da ce po cele dneve visit va ostariji i kladionici. i da za nikega od njih nic nece bit moguce nac na gugli osim ku ki poje va przun. a ja da treban bit dobar i finit skolu pa ce mi se sve kako treba poslozit. kad san cu da je reka toliko cudnih besedah, pomisli san da je od ca, forsi z talije ili slovenije pa san mu reka: "barba, skuzajte ali ja mislin da ja vas uopce ne poznan. ca ste vi pretel od tate ili mame? ca da in recen, z kin san cakula?" a on mi je reka da ne zivi vec puno let tu, ali da se je sad dobro spameti kako je bilo kad je bi mici. i reka je da se zove sejno kao i ja. ca poznas ti kakovega doriana vasih let? i ca je to baustela i kladionica i ca to znaci rec da se deneta nece moc nac na gugli? ca je guglo?"
"ne moren se sad bas spametit za nikakovega doriana nasih let... cu pitat tvojega oca, forsi je ki od roda z slovenije... a to bi objasnilo i te cudne besede. baustela je zidarija, to znan, ali za kladionicu i za taj guglo niman pojma. forsi je stvarno furest. stvarno se moras pazit furestih ljudi, a ca da ti je ca stori?! no dobro, poji sad do kraja te hrenovke pa cemo skupa gledat dinastiju, ako ces..."
"super su hrenovke!"
- 10:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.12.2013., utorak

norwegian wood

„znas dodo, meni se ti bas cinis kao super lik“, bila je osnova sadrzaja njezine poruke. bio sam ushicen i polasakan. ego mi je skocio u nebesa. jer ja sam sam sebi bio samo obican bloger, a ona je bila diva, blogerska legenda, blogerica kojoj se na desetke muskaraca bacalo pod noge nakon svakog posta. blogerica koja je uspijevala u svojim postovima uvijek zvucati i seksi i inteligentno, erotski nabijeno, ali nikad ne previse „ponudjeno“. i sad se ona, nicim izazvana, odlucila javiti meni, jednom od tisuca blogera koji se svojim pisanjima nastoji bolje upoznati sa svijetom i sa sobom samim. sto ju je uopce privuklo k meni? - „u svojim postovima, zvucis staro i ozbiljno poput mudraca, a u komentarima se zajebavas pa kuzim da je dojam iz postova nekompletan, ali potpuno si mi nedefiniranih godina. No, ako bih morala nagadjati, rekla bih da si prosjedi cvikeras u pletenom djemperu.“ na kraju se ispostavilo da je ona cijelih pet godina starija od mene i da ona nosi naocale u najboljoj maniri (porno) uciteljice. eh, internet... slika sebe koju pustamo kroz opticke kabele je uvijek tako plosna i nepotpuna, cak i kad to ne bismo htjeli. meni nije na pamet padalo u svojim postovima izgledati ni staro ni ozbiljno, samo se iz teksta teze razaznaje ton, a kao i svi, sve sto sam radio je pisao o stvarima koje su mi u tom trenutku bile zanimljive. i zasto sam onda izgledao tako ozbiljno i zar je moguce da je kontrast ozbiljnosti u tekstovima i zajebavanja u komentarima doveo do toga da jedna a-listerica napravi prvi korak i javi mi se? izgleda da je.

par desetaka izmijenjenih poruka kasnije, trazila me broj telefona. jer, „mail nije dovoljan jer sputava i ona ga suvise vezuje uz posao pa kad tako dobro komuniciramo, zasto se ne bi mogli i cuti...“ nevoljko sam ga dao, sve skupa se brzo odvijalo, njezin tempo je bio puno brzi od mog i na kraju sam joj dao broj samo zato jer nisam uspio smisliti dovoljno dobar razlog da to ne ucinim. „nema veze, ionako se vjerojatno necemo cesto cuti telefonom“, pomislio sam. naravno da sam bio u krivu, zvala me vec istog popodneva, sjecam se da sam taj polusatni razgovor s tremom odradio setkajuci po parkingu ispred lokalnog kafica. i dalje mi nije bilo sasvim jasno zasto me zvala ni kako se postaviti glede toga. nekako sam osjecao nelagodu, ali ne dovoljnu da bih joj to rekao. no nema veze. iducih dana smo u blitzkrieg maniri ispaljivali rafale mailova, sms-ova i poziva. kad me je pozvala da ju posjetim, nisam se vise toliko cudio. „dodji da se upoznamo, totalno bez obaveza. sto bude, bit ce.“ cijela prica mi je i dalje izazivala blagu nelagodu jer nije bila u mom tempu, no bio sam na godisnjem odmoru i bez pametnijeg posla pa na kraju sam zakljucio: „zasto ne?“

po karti sam se dovezao do njezine zgrade i pozvonio na vrata rentanog stana. osjecao sam se cudno, a kad je otvorila vrata, jos cudnije. ne zato sto nisam znao kako izgleda, jer smo u mailovima razmijenili slike, nego zato sto se internetom tesko upozna covjeka. ok, uvijek i posvuda ima online specijalista koji pokusavaju glumiti velike jebace pune samopouzdanja, ali ne mislim na te spodobe jer je njh zapravo lako identificirati i izdefinirati. pravi „problem“ internet komunikacije se ne svodi na rl kompleksase koji su online face, niti na neku slicnu namjernu neiskrenost. problem je vise u nenamjernoj neiskrenosti odnosno u pokazivanju samo jedne, ljepse strane sebe. jer internet ima taj vremenski odmak: procitas nesto, razmislis, komentiras. ili cak: procitas, odes, vratis se, procitas ponovno, razmislis, komentiras ili ne komentiras. dakle, daje promisljenije reakcije nego one koje su u izravnoj komunikaciji moguce. poput onih japanskih biznismena koji tijekom pregovora s amerikancima obavezno unajmljuju prevoditelja iako sasvim dobro razumiju engleski. vrijeme koje im prevoditelj na japanski tumaci sto je americki kolega rekao japanci tako mogu koristiti za bolje promisljanje reakcije i odgovora. internet pak skriva lice, gestikulaciju, ton... a da i ne spominjem da je moguca vremenska odgoda puno duza nego prevoditeljevo kasnjenje. i onda su, htjeli ne htjeli, na internetu svi malo drugaciji pa cak i moji postovi mogu nekome izgledati ozbiljno.

bila su to lijepa dva dana. jeli smo bifteke i pili tamno pivo u restoranu uz nastup klape, rozatu i macchiato na terasi kafica uz more, kokice i fantu u kinu tijekom projekcije misticne rijeke, fererro rocher i muskat u krevetu... „nema nikakvih obaveza“, rekla mi je: „dobro nam je, slobodni smo, vidjet cemo kamo ovo ide.“ povjerovao sam joj. i zasto i ne bih, ona je i na blogu bila vrlo iskrena? iako je nekad koristila onu staru foru gdje je inkriminirajuce stvari predstavljala kao da su se dogodile neimenovanoj prijateljici. no to nije neiskrenost, to je samo zastita od sranja kad se privatnost tipkanja po tipkovnici narusi. nisam trebao vjerovati, ovog puta nisam trebao. jer svi su znakovi bili tu: razlika u tempu, inzistiranje na broju telefona, zatim inzistiranje na cestim razgovorima pa poziv k sebi na vikend, a ne na, recimo, kavu. ali nisam ih znao citati. mozda zato sto sam bio mladi, mozda zato sto sam muskarac, mozda zato sto sam bio naivan ili cak bedast. a mozda i zato jer ih nisam zelio procitati. i sada, nakon tolikih godina kasnije i dalje ne znam kako nisam prozreo da je sva neopterecenost odnosom samo patina.

kada sam joj par tjedana kasnije rekao da ne zelim ovo sto smo mi imali pretvarati u nesto vise, da mislim da je divna cura i da zelim da nadje nekog super lika, ali da to nisam ja, bila je u potpunosti u soku. iskreno i ozbiljno. sate, bez pretjerivanja, sam proveo na telefonu objasnjavajuci joj zasto i kako govorim to sto govorim. najteze je bilo pokusati joj objasniti kada i kako sam tocno dosao do toga da je u tom odnosu ne vidim buducnost i zasto joj to nisam rekao istog casa. i nijedno obrazlozenje nije bilo dovoljno dobro. ni to da sam zapravo samo hvatao tempo i nisam stigao razmisljati, ni to da sam naivno povjerovao u ono „bez obaveza“, ni to da je spoznaja o tome da „to nije to“ dosla postepeno, a ne odjednom (kao rjesenje problema puta kroz vrijeme emmettu brownu kad je udario glavom o salicu). to sto sam odgovarao vrlo iskreno i pokusao je ne dodatno povrijediti muljanjem (sto bi, smatrao sam, onako pametna cura ionako odmah procitala) nije uopce pomagalo. bila je i ostala vrlo povrijedjena, a ja sam ispao svinja koja ju je povrijedila. nimalo nije vjerovala u moje dobre namjere i izostanak zelje da joj nanesem patnju. vjerojatno mi ni danas ne vjeruje kad se toga sjeti. covjek valjda ponekad mora ispasti i svinja. no nesto sam naucio iz te cijele price i „drugi puta cu pametnije“. znam da nju to ne tjesi, ali sto je tu je.
- 18:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.12.2013., subota

the philosophy of time travel

jos koji dan i pedeset prvi. ali ne, nema tu vise nikakve panike, ni potrebe za razvijanje strategije ponasanja jer je sve vec godinama poznato i pretvoreno u ohrabrujucu i umirijucu rutinu. sve je lakse kad covjek zna tocno sto treba raditi. doduse nakon skoro 30 godina uvjezbavanja, nije ni cudno da znam i da sam izbjegavanje rodjendanskog kezenja doveo do savrsenstva. kad bi nekome trebalo dati nacelne upute, vjerojatno bi se svele na sljedece: ako ne moras, nemoj ici na posao, a ako moras, potrudi se naci si neki posao koji ce te drzati sa strane od ljudi koji bi mogli znati. rodjendani su savrseni za razna arhiviranja... osim toga, kavu taj dan ponesi u termosici, a na marendu odi u netipicno vrijeme. i ako bas nemas peh, to bi trebalo biti dovoljno. doma je nesto kompliciranije. zena me dobro zna i pusta na miru, a sin je ulaskom u tinejdjersko doba razinu usredotocenja na sebe podignuo u dovoljnoj mjeri da vec par godina nije pitao kako to da mamin rodjendan slavimo dva dana, a moj nijednom. pokoji od dragih prijatelja i dalje zna krivo shvatiti taj moj prijezir spram rodjendana pa mi ga zaobilazno cestita govoreci besmislice poput: «zovem samo da cujem sto ima i tako, da ti zazelim dobru spizu na stolu, a vidjet cemo se krajem tjedna kad ti bude zgodno». zapravo, jedini pravi cestitar je moja mama s kojom moram odraditi telefonski razgovor u kojem mi ona cestita rodjendan, prica mi anegdote iz dana koji joj je promijenio zivot i cudi se da je vec toliko proslo. ali dobro, skupim svu svoju energiju i tih par minuta hinim zainteresiranost i milinu.

no da pojasnim onima koji su na krivom tragu: ja nemam problem s protokom godinama i podsjecanjem na isti. zivim malim, beznacajnim, ali relativno komfornim i sretnim zivotom i ne suocavam se bas sa paranojama o izgubljenom vremenu. bar ne jos. i nisam se s time suocavao ni pri prelasku onih okruglih brojki o kojima slusamo drame: «ajmeeee trideseta, gotova je mladost», «ajme cetrdeseta, a jos nista nisam postigao», «ajme pedeseta...».:( lani sam presao potonju pedesetu i nisam se cak ni trebao podsjecati da je rijec o hologramskom prepreci bez ikakve sustine nit da ona izgleda kao nekakvo zaokruzivanje vremena samo zato sto slucajno koristimo bas dekatski, a ne recimo heksadecimalni sustav. rodjendane ne volim iz sasvim drugih razloga, a iz tih istih drugih razloga ne volim ni primjerice: glupe pireve, doceke nove godine ni bilo kakve tipove paradnih dogadjanja. mislim pritom na ona koja od covjeka traze da se mora osjecati dobro i smijesiti. ja se, naravno, obozavam osjecati dobro i, zahvaljuci dobrim ruzicastim naocalama koje posjedujem, vecinu vremena se tako i osjecam. tako da to nije ni zbog nekakvog nakupljenog revolta prema sreci. jednostavno ne volim situacije u kojima su smijesak i hinjenje dobrog raspolozenja i emocionalne dotaknutosti ocekivani. i onda se, barem u slucaju rodjendana, ispostavlja laksim jednostavno ga ne obiljezavati, nego uvijek nanovo objasnjavati neobjasnjivo: da nemas problem s godinama nego se jednostavno ne zelis «razdragano» smijesiti samo zato sto ti taj dan svi cestitaju i ocekuju od tebe da postujes svoj dio konvencije. fuj. pirevi su, dakako, jos puno gori, ali i kad mi se dogodi da me netko pozove na jebeni bijeli pir pun bezlicne forme i lazne srece, ipak nekako uspijevam vecinu vremena stajati sa strane i s frendovima provoditi vrijeme kao da smo u lokalnom bircu. nove godine su lako rjesive: otputujem i stvar rijesena. jer putovati volim pa, osim sto izbjegnem glupa cestitavanja, uzivam u putovanju. a rijecki karneval... djisus, nisam se za karnevalskog dana spustao u grad valjda od prve godine studija kad je dvoje prijatelja doputovalo izdaleka i inzistiralo da odem s njima. od tada docekam ljude negdje na picu, pustim ih da sami odu gledati paradu i nakon toga se, eventualno, nadjem s njima negdje na klopi. po mogucnosti u steakhouse-u na grobniku. jer kad na stol dodje biftek u umaku od zelenog papra malokome je vise na jeziku potreba za prepricavanje dogadjanja s karnevala. kao da se, uostalom, ima sto o tome pricati... i onda ispadne da su ti moji jebeni rodjendani fakat najveci problem jer su individualizirani trenuci u kojima se bas od mene i samo od mene trazi da se smijesim i budem razdragan dok su ostali toga oslobodjeni i sve sto trebaju je stisnuti ruku drugaru i iskreno mu zazeljeti sve najbolje. a to nije problem. znam da nije jer meni tudji rodjendani nisu problem (osim u izboru poklona), obzirom da tad pritisak smiejsenja nije na meni nego na nekom drugom.

ako bih trebao ispricati jedan svoj rodjendan koji bih rado zaboravio, a ne mogu jer mi je bad radi truda meni dragih ljudi, bio bi to moj dvadeset sedmi. skoro su dva i pol desetljeca od toga prosla pa ce mi vjerojatno malo faliti detalja, ali u osnovnom osjecaju, imam ih i vise nego sto bih to zelio. dan je prolazio kako treba... razgovor s mamom (poput povlacenja flastera: ajmo na brzinu rijesiti to cestitavanje da mogu dalje), dan na poslu posvecen arhiviranju, izbjegavanje kafica i, nakon dolaska doma, suptilno izbjegavanje mogucih druzenja. zapravo, prolazilo je i bolje nego sto sam ocekivao i bio sam zbog toga prilicno zadovoljan. vecina dana je prosla i jos je samo trebalo provesti krasno vece sa svojom, tada novom, a uvijek odusevljavajucom curom. ta nekomformisticka djevojka (alergicna na drustvene nepravde, uvijek raspolozena za setnje po kisnom korzu i odlazak u kino na gledanje nerazumljivih filmova) je bila toliko razlicita od prosjecnih cura iz moje okoline da sam joj se veselio poput majoneze na tanjuru sa suhim i tesko progutljivim pilecim prsima. kako to biva u pocecima, a s njom i nakon njih, od iscekivanja tog susreta sam imao ne samo zadovoljstvo nego i pozitivnu tremu. obukao sam svoj omiljeni set potpuno neupadljive odjece i krenuo se s njome naci. samo sam jos uz put trebao svratiti pokupiti neke materijale kod tadasnjeg frenda s posla. dosao sam ispred njegove zgrade i vidio da me ne ceka u prilazu kao sto smo telefonski dogovorili 10 minuta ranije. nije bilo mobitela pa sam morao parkirati i odsetati do parlafona kako bih ga mogao cimnuti. «joj sorry, taman mi iskrsnuo jedan telefonski razgovor koji ne mogu prekinuti, daj se please popni gore po te papire.» «pas mater», pomislio sam, «mene ceka moja ljepotica i zelim cuti objasnjenje jebene bergmanove persone, a ne se penjati u stan kolege s posla... da i ne pricamo da ce navaljivat da nesto i popijem...» «ajd' dobro, nema se smisla zivcirati, bit ce hit-and-run i za 3 minute sam nazad». naravno, udjem u stan, frend se taman pozdravlja s nekim na telefonu i daje rukom znak da udjem u dnevni. «ma nemam vremena, kasnim na nešto, daj mi samo reci di su ti papiri i bježim dalje.» on me na trenutak izignorira kako bi zavrsio telefonski razgovor pa me laganu uhvati za nadlakticu i krene voditi u dnevni: «ajd', tamo su papiri, popit ces casu necega pa idi za poslom.» otvorim vrata dnevnog, zakoracim na dovratak i unutra ugledam cijelo svoje drustvo! njih petnaestak, kao na američkom filmu stoje šutke u prostoriji sa zločestim smiješkom na ustima koji su zadržali čak i dok su potom polusložno povikali «sretan rodjendan!!!» jebemu sve, ako tad nisam dozivio infarkt, necu nikad. bio sam u trenutnom stanju soka do te mjere da sam instiktivno koraknuo korak nazad i nasao se ponovno u hodniku. dan danas, kad se prisjecaju dogadjaja, me svi jebu zbog te reakcije. tesko je opisati tijek misli od tih 2-3 sekunde dok se nisam sabrao. za pocetak, imam dojam da ih je bilo 10, a ne 2-3 (sekundi, jelte). drugo, lica prijatelja su mi izgledala tako strano i neprepoznatljivo. recimo kao da su vostane figure, ili kao da gledam kirurge kad narkoza vec pomalo djeluje. i jedina misao koju sam uspio skupiti u cjelinu i koje se i danas sjecam je bila: «ne, ne, ne, ne mogu ja ovo, draga me čeka, zakasnit cu.» pritom, sav u soku, nisam ni primijetio da je ona zapravo medju prijateljima i, sto sam kasnije saznao, da jedan od kreatora tog partija iznenadjenja. dalje je islo kako je islo: ja sam se sabrao i uspio nabaciti «razdragani-sretni smijesak» te se pozdraviti sa svim tim neopisivo dragim ljudima. onda smo sjeli i pili. neki su se i napili i stvar je krenula svojim normalnim tijekom. do danas je njima ostalo samo sjecanje na vrlo uspjesan party iznenadjenja i moj slavni korak natrag u instiktivnom pokusaju bijega. meni je ostala trauma tog trenutka i nosenje sa slatko-kiselim sjecanjem. u tom sjecanju je jedan od pravih sokova koje sam dozivio isprepleten s milinom i ljubavi prema meni najdrazim ljudima koji su se potrudili i dosli, neki i izdaleka, na moj nezeljeni party.
- 08:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

sasvim obican seks

da bih mogao ispricati svoju fantaziju na nacin da ona bude razumljiva, morao bih vam prethodno ispricati svoj zivot. za to mi je forma bloga odvise skucena i autobiografska knjiga bi bila primjerenija. medjutim, nisam slavan ni bogat pa niti mislim da bi ikoga zanimala moja autobiografija niti si mogu priustiti platiti ghostwritera da ju u moje ime sroci. stoga cu ipak pokusati ovako pa kako ispalo da ispalo.

mislim da sam se oduvijek osjecao kao muskarac. barem oduvijek od kad se sjecam da sam poceo luciti razlike izmedju muskaraca i zena. za razliku od uobicajenih prica o zbunjenosti glede rodnog identiteta, ne sjecam se da sam ikad bio posebno zbunjen. kao sto sam normalno dozivljavao znatne socijalne razlike medju klincima s kojima sam odrastao i jedva pojmio da senad nosi jeftine debele naocale koje dijeli socijalno i jede sendvice ispunjene kuhanim krumpirom, a da andrej iznosi iz stana razne cudesne djindje koje mu ocuh donosi s broda, tako sam i na to da sam ja decko koji nema pisu gledao kao na nesto ne posebno cudno. osjecaj «cudnosti» je dosao tek u skoli kad je zapocelo s upiranjem prstom i prezrivim opaskama vrsnjaka. jer kad ti 15 klinaca iz 4.a govori da si nakaza i bolesnica, ne mozes se ne pokolebati. no to je druga prica pa recimo samo da su mi bile potrebne godine prije nego sam to uspio isfiltrirati u svojoj glavi i vratiti se na ono sto sam kao dijete predskolskog uzrasta znao: ja sam djecak koji nema pisu.

ok, nakon ovog malog opceg intra, dolazim blize fantaziji koju vam zelim prenijeti. no opet uz par nuznih pojasnjenja. prvo je ono za koje znam da ga ljudi najteze shvacaju: privlace me zene, samo zene, ali ja nisam lezba, nego sam hetero muskarac koji je nekim cudom prirode zavrsio u zenskom tijelu. osim brojnih seksualnih frustracija zbog nemogucnosti mastrubiranja nepostojecim penisom, ta mi je cinjenica dala i neke povremene kratke trenutke zanosa. posebno se to odnosi na dodirivanje vlastitih grudi zamisljajuci da su tudje. naravno, za dovrsavanje posla je uvijek bilo nuzno izdajnicko povrsinsko trljanje srednjim prstom medju usnama. to je, kao sto vjerojatno mozete i pretpostaviti, uz uzitak i olaksanje donosilo i vjecitu porciju frustracije jer je tada reality check bio neminovan obzirom da se bilo nemoguce ne prisjetiti da penis ne bubri tamo dole.

zacudo, prvu nazovi-vezu sam imao s muskarcem, momkom iz skole koji se nije dao smesti brojnim ogovaranjima koja su me pratila. bilo je to cudno razdoblje za kojega su najsretniji bili moji starci. vjerovali su da sam se konacno "opametio" i da je doslo vrijeme kad ce moci od znanaca i rodjaka podnijeti moje spominjanje i bez crvenjenja i vjecitih opravdanja. "a sta mozes, ona ima te neke fiks ideje... valjda mladost mora imati svoje hirove." ni sam ne znam tocno zasto sam usao u tu vezu. bilo je nekoliko razloga, ali recimo da je glavni bio taj da nisam mislio da je moguce imati djevojku i s njom odnos kakav bih htio. a to je obican odnos izmedju muskarca i zene, dakle ono sto je vecini parova sasvim obicno i nimalo mastovito. bas to, nimalo mastovito je bila moja glavna, vjecna i tako nedostupna fantazija. sto se same veze tice, bila je, malo je reci, cudna. mislim, ivan je bio sjajan prema meni i opcenito je sjajan covjek te smo i danas dobri, ali seksualno mi se odnos doimao tako prokleto gej. fizicki je to donekle i moglo funkcionirati, on je imao "kljuc, a ja bravu", ali sve vrijeme sam osjecao neku odbojnost prema tome da lijezem s muskarcem. srecom, ne znam iz iskustva, ali vjerujem da je bilo nalik na musku ljubav u zatvorima (naravno, ne pricam o silovanjima): dva momka daju jedan drugome bliskost, dodir, odnos i olaksanje. no zapravo zele biti sa zenom samo sto to trenutno ne mogu.

nakon ivana sam otkrio irc, a kasnije i iskricu i blog. nemate pojma koliko takvi sustavi udaljenog komuniciranja znace osobi koja je u zivo toliko puta bila ismijavana i omalovazavana kad bi mogla hrabrosti i nekome odlucila priznati svoje preferencije. pocevsi od mogucnosti neprimjetno prirodnog izrazavanja u muskom rodu pa nadalje. no u pocetku me to dovelo samo do nekih cudnih i praznih veza sa zenama koje preferiraju zene. znam da nekome to i dalje moze zvucati cudno, ali ja nisam htio lezbijski odnos. htio sam imati djevojku koja bi u meni vidjela momka. tako da, najbolje sto sam imao su bile moje mastarije, sada vec unaprijedjene raznim vibracijskim spravama za povrsinsko koristenje koje... hm, ne, nisu mi omogucavale da zaboravim, ali me nisu onako bolno podsjecale na moje tijelo kao sto je to radio izdajnicki prst medju usnama. tada sam vec znao i kako cu svoju davnu zelju realizirati: strani sex shopovi su nudili strap on dodatke koji su s unutarnje strane imali stimulator za aktivnog partnera. kupio sam ih nekoliko sve dok kroz kucnu solo simulaciju nisam dobio ono sto sam trazio: strap on koji pomicanjem dilda prenosi predivnu senzaciju na onu tocku koju je nekada pohodio izdajnicki prst. ne moram ni reci sto je to donijelo mojoj masturbaciji, ali, kao sto svi znate, masturbacija je u odnosu na vodjenje ljubavi kao tofu u odnosu na paski sir. kao i svakom muskom usamljenom srcu, trebala mi je zena. i onda se to dogodilo.

javila mi se par puta komentarom ispod mojih postova na blogu. onda sam, kako to na blogu obicno biva, ja par puta komentirao njezine postove i kroz dva-tri tjedna bili smo veliki blog frendovi. tipkali smo na msn messengeru te veceri kad je primijetila da se previse razumijem u sportske grudnjake i ducane koji ih u nasem gradu drze te me tako provalila. kad sam se vec pripremao izgubiti jos jedan dobar odnos, zvala me je na kavu u mali caffe na korzu. obirom da sam netom prosao kroz razotkrivanje, a i obzirom da sam znao da je u trogodisnjoj vezi, nisam si dozvolio od te kave previse ocekivati. ok, sad znam da sam se potajno nadao, ali nisam dozvoljavao toj nadi da se pretvori u svjesno kontempliranje o toj mogucnosti. naravno, uranio sam u mali caffe 15 minuta kako bih se imao vremena opustiti i mentalno pripremiti za petrin dolazak (ne zove se zbilja petra, to joj je bio nick na blogu pa sam je jos dugo tako zvao). pripreme nisu bile duge obzirom da je i ona dosla ranije, odnosno usla u birc samo par minuta nakon mene. (jebate, i sad me trnci prolaze kad se sjetim kako joj je straznjica fantasticno izgledala u pamucnim kariranim hlacama.) najprije je bilo cudno, kako to s novim ljudima meni obicno biva, ali nakon treceg southerna smo vec dosta opusteno pricali i nitko ne bi pomislio da se od prije znamo samo iz virtuale. nakon te «kave» su uslijedile jos tri. postupno smo postajali prisniji, ali i dalje to nitko nije izgovorio. kad smo se za peti susret odlucili, umjesto na kavu/southern, otici pogledati bergmanovu personu u erste club, vise nije bilo ni potrebno nista izgovarati. kako to pise u losim krimicima «napetost se mogla nozem rezati», iako smo se pred svijetom pokusavali praviti glupi. par dana kasnije je njezin decko postao stvar proslosti, a nas dvoje je zavrsilo na zadnjem sjedalu moga auta parkiranog medju drvecem na kraj bocarije na pecinama.

dok sam doma godinama unaprjed razmisljao o tom trenutku, nisam mislio da ce se dogoditi u autu i pribojavao sam se kako ce proci s tim neophodnim tehnickim zahvatima montaze pomagala. malo je za reci da sam te veceri drhtao od straha kako ce sve skupa ispasti. no na kraju je sav strah ispao bespotreban. petra je svojom opustenoscu nadvladala moju tremu pa sam, 15 minuta ljubljenja i slatanja kasnije, zaboravio sam na svoje strahove. nakon toga je montaza strap on-a protekla kao nuzni dio smetnji izmedju predigre i igre poput svlacenja traperica ili navlacenja kondoma: bili smo napeti pa nam je to smetalo, ali ne na nacin da bi nas ohladilo. osjecaji i deliricna zbrka u glavi koju sam potom osjecao dok je kisa pljuskala po krovu auta mora da su usporedivi sa stanjem nakon uzimanja lsd-a ili kokaina. zapravo, sumnjam da su te droge tako dobre.

dok smo, u olaksanju nakon, jos znojni i slijepljeni sjedili spetljani i ukoceni na zadnjem sjedalu, prisla je mom uhu i saptom, kao da bi je netko osim mene mogao cuti, zaustila: «drugi put ga zelim probati u guzu, nadam se da te to nece smetati…» «sto bi me smetalo», odgovorio sam joj s odusevljenim smijeskom: «pa za tim svi momci luduju.»
- 08:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.12.2013., petak

lex perkovic

sjedio sam na kaucu i gledao htv.
rasprava o famoznom lex perkovic se taman bila zahuktavala. nisam mogao vjerovati sto nam se dogadja: jedva da smo usli u eu, a opet sve po starom - eu nas gazi, a mi pronalazimo drzavne interese koji su iznad interesa drzave. tko bi to od jednog milanovica bio ocekivao, pas mater... u jeku tih razmisljanja i preglasno pojacane politicke kontakt emisije, nisam ni primijetio da se sulja oko mene.
"dragi, sto kazes da skoknemo do sobe i da te malo razveselim?"
"ma ne bih sada, ovo mi je jako napeto."
"ma pusti politiku, to je samo diplomatski nesporazum. uostalom, i ja te mogu uciniti jako napetim"
"stvarno ne bih sada, jebemu sve ako bih ikad bio pomislio da cemo uletiti u govna 3 dana nakon sto udjemu u eu. stvar je kao u pjesmi smak svita tbf-a prema kojoj smo primljeni na dan apokalipse. i to sve jer ovi crveni bezglavci brane nekog starog udbasa koji je radi sranja i u jugi i u vrijeme tudjmanovog apsolutizma. u picku materinu i spijunske sette bandiere...."

u opcem jadu i kuknjavi nisam isprva ni primijetio da je cucnula na tepih kraj kauca i otkopcala mi dugmad na trapericama.

"znas sto dragi, ako ti je to tako bitno, ti radi to sto moras, a ja cu raditi ono sto ja moram."

konacno pocinjem shvacati trenutak u kojem se nalazim i posvecujem paznju sretnim okolnostima koje covjeka mogu obradovati ma koliko puta mu se dogodile.

"ajd dobro, nije to tako bitno... ako smo prezivjeli zerp, piranski zaljev i ljubljansku banku, valjda cemo i ovu diplomatsku katastrofu", kazem i uvucem prste medju njenu kosu.

samo par minuta nakon toga, dok sam bio u sedmom nebu i na samom rubu savrsenstva, htv pusta prilog s izjavom vivviane redding i to mi trenutno prebacuje paznju taman u krivom trenutku pa ne kuzim sto mi se dole dogadja.
osjecam puls u donjem dijelu trbuha pa val pulseva pa cujem zestoke psovke.

"u picku materinu pa sta mi nisi mogao rec?! u picku materinu! nisam se stigla maknut. stoput sam ti rekla: samo ne u kosu, jeb'o te lex perkovic da te jeb'o."

gledam je jos uvijek pomalo zbunjen i kroz smijeh odgovaram: "oprosti draga, to je bio nesporazum."
- 08:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.12.2013., ponedjeljak

zasto volim svoj grad

voditeljica oštrog garda, tankih usana i prezentiranog dojma o vlastitoj vaznosti, pocinje s uvodnim rijecima i izvjezbanim glasom postavlja pitanje. intervju konacno pocinje, a trema mi polako pocinje kociti misice.
«gospodine, kao jedan od pobjednika nagradne igre naseg radija, osvojili ste rucak za cetiri osobe u restoranu «aero steak» te imate priliku izreci u zivo svoje misli na temu «zasto volim svoj grad» prenijeti nasim slusateljima. kao sto znate, nakon sto odradimo svih 10 intervuja, nasi urednici ce izabrati najzanimljivije misli te ih postaviti na panelu u gradskoj citaonici gdje ce biti izlozeni trideset dana. zapocnimo s onim sto ste mi rekli prije snimanja: vi zapravo niste rodjeni ni odrasli u ovom gradu, zar ne?»

a nista, sad sam tu i red je poceti pricati one stvari koje sam si doma poslozio.
«dobar dan slusateljima. da, nisam od ovuda. dosao sam tu na studij i kao to obicno biva odlucio ostati.»

«da, to je tipicno, klinci iz manjih sredina dolaze u gradove studirati, svidi im se gradski nacin zivota pa se ne zele vratiti doma na selo»

ova mala mi je i izgledala otrovna, a sad se ispostavlja da i je takva...
«nije to, gospodicna, samo tako... kao prvo, nisam ja dosao ovamo iz nikakvog sela, nego iz lijepog i dobro razvijenog kraja. osim toga, prednosti zivota u gradu nekako cesto naglasavaju oni koji drugo ni ne poznaju pa ne znaju da su ljudi u manjim sredinama cesto ugodniji i kulturniji, a ritam zivota je humaniji. i trece, a to se tice mog slucaja, ja sam dosao studirati u ovaj grad zato sto sam ga od prije jako volio i tu sam se vidio, a ne tako sto sam igrom slucaja dosao ovdje studirati pa ga zavolio. mozda to ne izgleda kao neka razlika, ali meni jest.»

«dobro, recite nam onda zasto ste zeljeli doci bas ovdje, a ne recimo u zagreb ili u split.»

«taj dio je tesko opisati... znam dosta ljudi kojima je bas zagreb grad po njihovom gustu, no nikada ih nisam uspio razumijeti jer koliko god vremena provedem u tom gradu, nikad mi se ne promijeni dojam da taj grad nije za mene. nekako, kad ga se sjetim, mislima mi dominira siva boja. a split mi je zanimljiviji i ima peristil i sjajan nocni zivot, ali mi opet nekako ne pase. ne znam kako to objasniti, sav je prenaglasen, fali mi u njemu neke suptilnosti. tako da mi je bas nas grad savrseno sjeo. ne smatram ga najljepsim gradom lijepe nase, a svi znamo da je, zbog amfiteatarskog brdovitog okruzenja s jedne strane i mora s druge, u ogranicenju sirenja i mogucnosti adekvatnog unaprijedjenja prometa. zbog brdovitog okruzenja je ovdje cesto zadrzavanje oblaka pa stalno pada kisa, a ja volim motore pa mi je to opet problem. no ima taj neki tesko objasnjiv ritam i ljude koji se minimalno pacaju jedni drugima u zivote, a istodobno nisu previse distancirani. vecinom nisu ni onako kozmopolitski arogantni... ne znam, mozda je to zbog luke i povijesne granice koja je tu postojala, ali ima svakakvih ljudi od svakuda i nekako je to svima normalno te se manje primjecuje bilo kakav elitizam. ta nekakva atmosfera pruza nama koji ovdje zivimo prigodu da budemo svoji, a da to nikoga ne bode u oci. uz to, ovdje na izborima ne pobjedjuju razni bandici i kerumi pa se barem ne moram «pravdati» frendovima kao sto moji zagrepcani cesto moraju kad ih zajebav... zafrkavamo zbog bandica.»


«hm, zanimljivo da, ali ovo nije zamisljeno kao komparacija grada s drugim gradovima, mozete nam govoriti vise o tome zasto ga volite. recimo, spomenuli ste cestu kisu. kako se nosite s time.»

«a kisa da... nekad zna padati tako dugo i tako naporno da je kao u forrestu gumpu i imate dojam da pada sa svih strana. no to je tako, ako ovdje zivite, morate se naucit zivjeti uz kisu. kad smo prije momci i ja znali imati organizirane vikend voznjice motorima, uvijek smo gledali prognoze iz dva-tri izvora i pokusavali ustanoviti hocemo li otici po kisi i se po njoj vratiti. a to je pomalo iritantno jer se motori i kisa bas ne vole. no, motori na stranu, nije ta kisa ni tako strasna. znate kako nikolina deranja zna zapoceti dan s izrecenom mislju «vrijeme ce danas biti lijepo, ako volite kisu». ja je nekako cesto ignoriram. mislim reci, ne volim sa sobom nosit kisobrane, nerviraju me jer su uvijek nespretni, a kad ih se sklopi jos budu i mokri, kapaju po podu i nekako su mi gadni za baviti se s njima. zbog toga najcesce, ako bas nije neki pljusak, ili ako me ne ceka dugotrajno hodanje, jednostavno ne uzmem kisobran i ponasam se kao da ne pada. recimo, iz zgrade do auta i iz auta do odredista vrlo rijetko ili skoro nikad ne rabim kisobrane. to malo sto mi se smoce ramena i glava se ionako osusi kroz par minuta, a izbjegao sam natezanja s kisobranom. no zna biti trenutaka kada je kisa bas predivna. recimo, korzo je najljepsi bas za kisnih noci. onako sav obasjan amber svjetlom, nesto krasno. sjecam se kako smo jednom, djevojka koja mi se je jako svidjala i ja za kisne zimske veceri krenuli bez kisobrana korzom na putu prema projekciji bergmanove «persone» u erste clubu. na projekciji je u tom bankinom kaficu, koji je tih srijeda glumio malu kino dvoranu, bilo mozda 10-15 ljudi i ne bi se bas reklo da je guzva. no mi smo sjedili samo rame uz rame. nikakvih dodira ni jasnih iskaza bliskosti nije bilo. to se njezinu decku ne bi dopalo i ne bi bilo u redu iako sumnjam da bi ikada saznao. pa smo samo sjedili jedno kraj drugoga u nepotrebnoj blizini i gledali film. do danas nemam pojma o cemu se na filmu radilo jer se nekako nisam uspijevao koncentrirati na njega. ali se savrseno mogu sjetiti te atmosfere zabranjene potrebe za dodirom obraza, ukrizavanjem ruku ili zagrljajem. nisam cak ceznuo za nekakvim seksualnim kontaktom kao sto bi se mozda ocekivalo od zaljubljenog momka u tim godinama, nego samo za mogucnoscu ispruzanja ruke i dodirivanja obraza. nakon filma smo jedno sat vremena hodali po kisnom korzu i medjusobno si pricali stvari o sebi koje su se, kako to biva, doimale tako neopisivo znacajne iako su bile sasvim male price. kisu nije da nismo primjecivali. jesmo, bilo je jasno da je i ona tamo, ali umjesto smetnje, ona je bila dio tih nasih trenutaka. ne znam tocno reci sto s tim mislim i meni je zbunjujuce. nakon toga, kad sam je vozio doma, usput smo stali jos malo popricati uz cestu ispod krosnji stabala na jednom bulevardu. sjedili smo svako na svom sjedistu i gledali se na 10 cm udaljenosti, ali opet nitko nije pruzao ruku ili usne. znali smo da ce, ako do toga dodje, biti kao pucanja brane: od pojave prvih kapi vode na krivoj strani do opce poplave u selu ispod bi proteklo nista vremena. prema tome, dopustanje da prodje samo par kapi nije bila izvedivo i mi smo to znali...»

«dobro. hvala vam gospodine, no sad smo ponovno jako skrenuli, a vrijeme nam je gotovo isteklo» cujem kako mi s vidljivom nervozom govori voditeljica: «mozete li nam za potrebe panela i za nase slusatelje, pokusati jos jednom, ali ovaj puta u nekoliko recenica, reci zasto volite svoj grad?»

smeten sam skroz. skoro da sam zaboravio da sam na radiju i da pricam stvari koje se nikoga ne ticu, a jos manje ikoga zanimaju. moram se pokusati skoncentrirati i zakljuciti misli.
«da, da, oprostite, malo sam se smeo... rijeka je predivan grad; grad s nekom posebnom, neopisivom i suptilnom energijom. s nekakvim svojim otvorenim, ali ne svakome cujnim ritmom. nesto sto, bar ja, ne osjecam da imaju drugi veci gradovi u hrvatskoj, ali nesto sto se itekako da osjetiti u drugim super gradovima poput primjerice ljubljane, salzburga, lisabona, ili porta. ne i u barceloni, barcelona je vise kao split. i tko ovdje zivi mora nauciti tolerirati kisu, ili, ako je sretan, mozda je i voljeti. mislim da ja volim kisu.»

voditeljica sad vec ni ne pokusava prikriti nervozu na licu. tko zna cuje li se to i u njezinom glasu u eteru? uz blago kolutanje ocima izgovara:
«eto, hvala vam lijepa na vasim mislima. postovani slusatelji, culi ste sesti od deset intervjua s gradjanima izvucenima na proslotjednom eventu na mljekarskom trgu. najzanimljiviji dijelovi tog i ostalih intervjua ce biti izrezani i objedinjeni na panou u gradskoj citaonoci u sklopu projekta «zasto volim svoj grad». sutra cemo kao goscu imati gospodju zic sa zameta, a danasnju emisiju cemo zakljuciti uz jedan glazbeni broj».
- 13:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.11.2013., subota

bilo mi je prvi put

kad pričam o prvom putu, zapravo se radi o razdoblju, a ne o točci u vremenu. bila sam taman krenula u treći razred srednje, a on je bio friško završio školu i krenuo raditi. poznavali smo se godinama i uvijek mi je bio drag. ja sam mu to i jasno pokazivala, ali on, tipično muški, ništa od toga nije uspio shvatiti. pa je jednom sjeo do mene u busu i skroz smo lijepo pričali, a drugi put je već zašlatavao neku glupu klinku iz ekonomske. kad je konačno uspio shvatiti signale, odvezao nas je u svom smiješnom malom i poluraspadajućem autu na spoj u susjedni grad te smo cijele večeri šetali ulicama, jeli topli sendvič i bojali se sto dalje. čekala sam da se odvaži i poljubi me i zamalo da sam sama učinila prvi korak. nevjerojatno je koliko su momci prestrašeni odvažiti se na prvi poljubac cak i kada je sve jasno i svi znaju da predstoji. tako sam se i ja tada u damskoj maniri igrala igre strpljenja i čekala taj njegov potez. kada je došao, bio je iz nekog trzaja, nagao, kao da me želi iznenaditi poljupcem da mu se ne uspijem izmigoljit ili tako nešto. taj poljubac i nije bio bas nešto za sjecanje sto se same tehnike tiče. i iako inače puno pažnje polažem na umijeće ljubljenja, ovom momku to nisam uzela za zlo jer je bio sav drag i mio te ga je trema satrla. kasnije smo imali puno dobrih poljubaca, a taj prvi je bio opet dobar po tome sto je prvi.

tjednima kasnije, kad smo već zaključili da bi trebali napraviti „ono“, znali smo večeri provoditi u tom njegovom smiješnom autiću mazeći se. u stvari, većinu vremena je on mazio mene, a ja sam njega držala oko vrata. u stvarnosti, imala sam žudnju za nečim konkretnijim jednako koliko i on, samo sam smatrala da mi se ne doliči da ju previše pokazujem. a on je bio divan, nježan, obazriv, pun zelje i bez apsolutno ikakvog pojma kako svladati prepreku prvog puta. naravno, ne mislim da nije znao anatomiju ili tako nešto, ali nije znao opustiti ni sebe, a kamoli mene i onda je sve skupa bilo pod stresom kao da vježbamo nešto. i onda, kad smo se konačno uspijevali koliko toliko opustiti i namjestiti, onda ga nije znao namjestiti nego je fulavao i pokušavao me ubost u bedro, ili već negdje drugdje i potom, naravno, ponovno izgubio svu opuštenost. jedne od tih večeri, parkirani kraj neke male riječice, uspio je ući u mene. no ne cijeli, ne-ne, nego do pola. boljelo me je kao da pokušava ući rukom. nevjerojatno nešto. ne znam dal' zbog manjka opuštenosti, ili sam zaista bila tako sićušna, ali zaista je bilo strasno. on je bio sav optimističan i oduševljen i hrabrio me kako smo došli do pola i kako ce biti sve u redu, a ja sam plakala od boli i frustracija. dugo nakon toga, kad sam probala i u guzu te se ponovno suočila s problemom premalenog prostora, ispostavilo se da je ta guza zapravo bila puno manje problematično iskustvo. ok, sad znam da su priče o uživanju u analcu glupost i da je osjećaj kao da sjediš na školjci čineći veliku nuždu, no da je tako strasno boljelo: nije. puno gela i igranja prstima i prilagodi se tijelo. ali taj prvi put na obali rječice u smiješnom malom autu, taj je bilo grozno. danas znam da je trebalo tražiti udobnije mjesto, da se trebalo prije dobro napaliti i igrati prstićima i da je on treba malo vise samopouzdanja, ali 'zalud sada sve to znanje.

konačan uspjeh je došao još nešto kasnije, na starom neudobnom kauču u kućici njegovog prijatelja u sredini ničega. prebrodili smo taj bol polovičnog ulaska i moj vrisak kad je probio barijeru. krvarila sam kao za obilnih menstruacija i boljelo me je k'o sam vrag, ali konačno je uspio ući u mene i konačno sam postala žena. on je, naravno, odmah svršio i nije to bio bas neki seks za pamćenje. zapravo, sto se tiče mog uživanja, i mnoge nakon toga bih voljela rado zaboraviti kad bih mogla. ali osjećaj da „to“ zaista radimo je bio vrlo poseban.

sljedeći vrlo poseban osjećaj je bio u toj istoj kućici samo par tjedana kasnije kad sam prvi put skliznula niz posteljinu i spustila mu se među prepone. ne znam zašto, on je bio potpuno šokiran. kaže da je, zbog toga sto sam po prirodi jako fina i pristojna mislio da bi mi tako nešto bilo neprihvatljivo pa se uopće bojao nadati. eh, muškarci... nekad mislim da oni zaista ništa o ženama ne znaju.

(izlet u drugi spol)

- 22:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.11.2013., srijeda

nocne more

kao dijete, znao sam cesto vristati u snu i cak zvati mamu. snovi koji su do toga dovodili su bili razni. no moze izdvojiti dvije grupe: snovi o proganjanju i na snovi o padanju. snovi o padanju su uvijek bili na istu shemu: sve izgleda normalno, igram se sa svojim braticima i nema niceg nadrealnog, osim sto negdje postoji rupa bez dna. najcesce je ta rupa bila u neposrednoj blizini bakine kuce, na susjedovom parkiralisnom mjestu. u stvarnosti, tamo nikad nije bilo nikakve rupe, no u snovima, bas je tamo uvijek bila i siguran sam da sam ju na desetke puta sanjao. uglavnom, kroz djecju igru, nista ne sluteci, ja sam u tim morama cesto nekako uspijevao doc u blizinu te rupe i pasti u nju. san je uvijek zavrsavao tako da sam vristao padajuci i to me probudilo. sama rupa je bila kao na stripovima: mracna, ali vrlo pravilna cijev nalik one na zatvorenim toboganima u vodenim parkovima. medjutim, koliko se mogu sjecati, iako je cijev bila uska, nisam nikada dodirivao rubove nit dobio dojam da se radi o cijevi od neke prepoznatljive fizicke materije. zapravo, cini mi se da je rupa najvise slicila na nacin na koji u sf-filmovima prikazuju svemirske crvotocine, odnosno procjepe kroz prostor-vrijeme. zacudo, te stare snove sam sanjao puno prije nego sto sam otkrio sf pa nije vjerojatno da su me crvotocine stimulirale na takve snove. mozda su prije takvi snovi nekog drugog stimulirali za crvotocine. no uglavnom, takav san nisam imao vec dugo-dugo godina i cisto to da ih se sjecam ukazuje na razinu intenziteta kojima su obilovali.

snovi o proganjanju su dosli kasnije. mislim da sam njih poceo imati kao tinejdjer, dok su ovi o padanju bili ucestali kad sam bas bio dijete. u snovima o proganjanju je fabula bila vrlo slicna brojnim horor triler filmovima: ja sam bio dio skupine koja je bjezala i skrivala se od nekog misterioznog, ali strasnog neprijatelja. cesce su to bila neimenovana cudoviste, a rjedje opasni pojedinci cije bismo postojanje lako mogli pripisati i ovom svijetu. snovi su cesto zavrsavali vrlo napetim situacijama, cesto situacijama koje su se cinile bezizlazne pa moguce da je budjenje bilo izlaz. za razliku od snova o padanju, ovi nisu imali zajednicke elemente glede prostora, sudrugova, a ni vrste cudovista. jedino konzistentno u tim snovima bilo je to skrivanje i bjezanje od cudovista. no nesto drugo me kod tih snova intrigiralo: vrlo cesto sam ih sanjao u nastavcima. dakle, sanjam, probudim se, zaspim i nastavim san. nekad kroz manje izmjene, nekad cisti nastavak. druga opcija je da sam nastavljanje sna znao imati i nekon duzeg vremena od prekida (nemoguce mi je sad reci je li se radilo o tjednima, ili mjesecima), ali ok, to mozemo pripisati nekakvoj "gresci u matrici". obzirom da sam snove proganjanja imao godinama (da ne budem krivo shvacen, nije mi to bilo tipicno sanjanje, sanjao sam proganjanje mozda u prosjeku par puta godisnje) i imam ih povremno jos i danas, mogu primijetiti da se uveliko promijenio i moj odnos prema njima. naime, nekad su me znali probuditi i jako prestrasiti pa sam se, doslovno, bojao ponovno zaspati jer nisam htio nastaviti sanjati to isto. prevencija je bila da ostanem budan vise od par minuta, mozda kratko gledam tv pa onda ponovno zaspim kako bih "razbio" taj flow. danas me ti snovi vise ne strase (ili me strase jako rijetko) pa kad se probudim u biti nastojim sto brze ponovno zaspati jer mi san zna biti kao gledanje neke serije a-la the walking dead pa zelim nastaviti i vidjeti sto je bilo kasnije. evo, nema mjesec dana da sam imao takav slucaj.

no ako bih trebao izdvojiti jedan san koji je bio prava mora, radilo bi se o necemu za sto do dan danas nisam siguran da se radilo o snu. bio sam vec student kad se san dogadjao, a jasno se sjecam da sam u snu pokusao (ne i uspio) zvati mamu pa mislim da to pokazuje koliko je bilo dramaticno. ovako je to bilo: nesto me probudilo iz sna, osjecao sam prostor i tezinu mracne sobe. znao sam gdje sam, znao sam tko sam, dakle nista nije bilo bajkovito. i bio smajako prestrasen zbog neceg sto sam dozivljavoa kao neposrednu opasnost. kao da se nesto zastrasujuce i nadprirodno nadvilo nada mnom. ne i materijalno, nisam nista mogao osjetiti svojim uobicajenim osjetilima (nije se nis' vidjelo jer je bio mrak, a nista nisam ni cuo ni misao. no bio sam prestravljen. a strasno je tek dolazilo... naime, pokusao sam upaliti svjetlo (sto sam i inace radio kad bi me nesto prestrasilo u snu, ali nisam se mogao pomaknuti. nije bilo kao da me nesto drzi ili kao da sma necime sputan, bilo je kao da sam u potpunosti paraliziran. tada sam, uslijed potpunog uzasa, pokusao kriknuti i dozvati mamu. ali iz meme je izasao sasvim necujni sapat. ne samo da se nisam mogao pomaknuti, nisam mogao ni viknuti.nakon nekog neodredjenog vremena kasnije, cijela stvar je prestala jednako naglo kao sto je i dosla. strah je nestao, niakav dojam opasnosti vise nisam imao, mogao sam se pomaknuti i upaliti svjetlo. naravno, kad sam ga upalio, sve je bilo normalno.

ne bih sada teoretizirao o tome sto se dogadjalo. je li bila rijec o ultra-realisticnom snu, nadnaravnom iskustvu ili nekoj cudnoj biokemijskoj pojavi budnog mozga i usnulog tijela. ali da je bilo strasno, je.
- 11:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>