Intenziv prosvjetljenja, suvremeni metod duhovnog razvoja
subota, 19.01.2008.
Što je prosvjetljenje?
Sama riječ, doslovno, znači unijeti svjetlo negdje gdje je do tada bila tama, tako da se može vidjeti. Tu, očito, imamo opisni način objašnjavanja koji ukazuje na to da se spoznalo, vidjelo, nešto što je do tada bilo nepoznato, da je neko postao svjestan nečega čega do tada nije bio svjestan.
Ipak, postoje mnogi načini kako neko može postati svjestan nečega čega do tada nije bio svjestan, a da to nije prosvjetljenje. Uvid, kao cilj mnogih, ako ne svih psihoterapeutskih metoda i škola, ima za posljedicu da čovjek postane svjestan nečega čega do tada nije bio svjestan. Ipak, uvid nije isto što i prosvjetljenje. Šta je to što prosvjetljenje čini tako posebnom, specifičnom vrstom iskustva?
To je to što iskustvo prosvjetljenja ne podrazumijeva bilo kakav indirektni proces spoznavanja: osjećaj, intuiciju ili nešto slično.
Naš uobičajni, svakodnevni način spoznavanja stvarnosti je uvijek putem nekog procesa. Tu su fizički procesi opažanja – čula vida, sluha, mirisa, dodira i okusa – te mentalni procesi mišljenja ili intuitivni i osjećajni, emotivni procesi. Tu smo uvijek mi, onaj koji opaža, te ono što se opaža, uz bilo koji od gore pomenutih načina opažanja. Čak i sebe indirektno doživljavamo kroz neki proces: osjećamo se, posmatramo se, mislimo o sebi itd. U našim životima uvijek je prisutna neka vrsta samoopažanja.
Dobar način da se u nekoliko riječi definiše prosvjetljenje jeste reći da je to direktno iskustvo istine. Berner je takođe koristio definiciju da je prosvjetljenje svjesno stanje direktnog znanja samog sebe onakvog kakav uistinu jesi.
On je prestao koristiti riječ «iskustvo» jer ta riječ, ipak, implicira neku vrstu procesa, doživljaja koji implicira nas (subjekt), te ono što se doživljava (objekt). Znanje o kojem Berner govori nije, naravno, intelektualno, niti logičko znanje, već direktno znanje, znanje nečega direktno, bez procesa, bez posrednika. To je ona vrsta znanja o kojoj su govorili mediteranski gnostici s početka naše ere (gnosis, gr. znanje).
“Direktno” znači bez bilo kakvog procesa. Za um je praktično nemoguće da to logički razumije. U prirodi uma je da spoznaje putem nekog spoznajnog procesa. Za um, svako iskustvo je indirektno iskustvo, jer podrazumjeva proces kojim se to iskustvo stiče. Direktno iskustvo je, stoga, apsurd za um i za logiku. Logički posmatrano, direktno iskustvo ne može postojati, jer bi to – po uobičajenoj logici – bilo jednako tvrdnji da dva objekta mogu zauzimati isti prostor, ili da jedan objekat istovremeno može biti na dva mjesta. To je naravno nemoguće u logičkom svijetu strukturisanog vremena i prostora. No, direktno iskustvo neovisno je o zakonitostima vremena, prostora i uma.
Iskustvo prosvjetljenja može svako imati, činjenicom same svoje prirode. Samom činjenicom našeg postojanja, činjenicom da smo ovdje, rođeni i živi u tijelu, mi možemo imati iskustvo prosvjetljenja. To nije neko tajno, mistično iskustvo rezervisano za malobrojne i “posvećene”. To je naše iskonsko duhovno naslijeđe, nosimo ga sa sobom jednako kao što svi imamo istu sposobnost da naučimo da govorimo, čitamo i pišemo. To je smisao budističke izreke da svi imamo “Buda prirodu” tj. “prirodu Bude”, sposobnost da se probudimo, da doživimo prosvjetljenje.
Iako svako od nas pojedinačno stvara i održava svoje sopstvene iluzije, laži i zablude, svi zajedno dijelimo istu stvarnost. A tu stvarnost svako od nas može spoznati, direktno iskusiti, jer smo svi već u njoj. Svako od nas je već dio života, niko nije izvan njega. To je, opet, smisao izreke u nekim duhovnim školama da smo, u osnovi, svi već prosvjetljeni, ali toga nismo svjesni.
Takođe, ne postoji način na koji se direktno iskustvo može silom izazvati. Drugim riječima, ne postoji način na koji se može učiniti da se neko prosvijetli. Kada bi to bilo moguće, to bi značilo da postoji metod, proces, postupak, jedno posebno kako izazvati prosvjetljenje, da postoji neki recept, a to je u suprotnosti sa definicijom prosvjetljenja kao direktnog iskustva istine, tj. iskustva koje se ne dešava kroz neki proces opažanja subjekt-objekt.
Jedino što je moguće učiniti jeste kreirati najpovoljnije moguće okolnosti da se iskustvo prosvjetljenja dogodi. Intenziv prosvjetljenja daje takve okolnosti. To je razlog zašto je Intenziv strukturisan tako kako je strukturisan. Ali, da li će se iskustvo prosvjetljenja dogoditi ili ne, to je stvar između samog praktičara i Istine.
Taj diskontinuitet, tu apsolutnu prazninu između prosvjetljenog i neprosvjetljenog stanja svijesti nemoguće je fizički premostiti bilo kojom metodom, tehnikom ili receptom. U nekim duhovnim školama taj procjep između Istine i uobičajenog stanja svijesti nazvan je “bezdanom”, jer se ne može premostiti logikom. Može se samo preskočiti onim skokom koji se u tradiciji kršćanskog misticizma naziva “skokom vjere”.
Iz svega do sada navedenog može se lako uvidjeti da je o prosvjetljenju lakše govoriti u negativnim terminima – to jest šta prosvjetljenje nije – nego govoriti šta prosvjetljenje jeste.
Jedan način da se umu i logičkom shvatanju približi pojam prosvjetljenja jeste reći da onaj koji doživljava prosvjetljenje i ono što se doživljava ulaze u svojevrsno stanje jedinstva, odnosno da subjekt i objekt prosvjetljenja postaju jedno. U slučaju samoprosvjetljenja, to bi značilo da ja postajem jedno sa samim sobom - što je logički besmisleno. U stvari, kao što je već rečeno, svaki pokušaj da se pozitivističkim riječnikom opiše prosvjetljenje uvijek izlazi izvan okvira logike, i zato je jednostavnije govoriti šta prosvjetljenje nije. Osim toga, pokušaji da se prosvjetljenje opiše riječima često završavaju kao mistične fraze i opisi, nejasne racionalnom umu, poput Isusovog “Ja i Otac smo jedno”.
Takođe, prosvjetljenje nije neki mentalni doživljaj. Prosvjetljenje nije nešto što se dešava u našem umu, već izvan našeg uma. Prosvjetljenje ne ovisi o našim idejama ili našim mentalnim procesima. Ne ovisi ni o našim osjećanjima. Prosvjetljenje nije osjećanje ili emocija.
Iskustvo prosvjetljenja ne znači da time neko postaje drugačiji, da postaje drugačiji čovjek nego što je bio, da postaje neko drugi. Kao posljedica prosvjetljenja može se promijeniti nečiji život, ali ti uvijek ostaješ ti. Samo sa nešto više razumijevanja i svjesnosti nego ranije. Da li to znači da iskustvo prosvjetljenja uvijek ostaje sa nama, te da li time postajemo savršenija bića? To zavisi od više faktora, prvenstveno od dubine iskustva, te od nečije spremnosti da svoj život promijeni i uskladi sa istinom koju je doživio. Da li to znači napuštanje nezadovoljavajućih odnosa sa drugima, promjenu posla, nove hobije, drugačiji dnevni raspored, napuštanje starih navika… Sve to zavisi od osobe do osobe. Ali, lični napredak se zaustavlja do onog stepena do kojeg osoba nije voljna da se mijenja. Promjena je osnovno stanje u univerzumu. Sve se mijenja, sve teče. Čovjek treba biti voljan da mijenja svoj život u skladu sa istinom koju je doživio, inače će stagnirati i zasnovati svoj život na neistini, a to može voditi samo osjećanju neispunjenja, nezadovoljstva i frustracije. Jedan način da se ovo kaže jeste da čovjek svoje iskustvo prosvjetljenja mora integrisati u život, kako bi od njega imao neke koristi. Inače, to će samo ostati lijepo sjećanje kojem se čovjek može iznova vraćati kada je sam, ali neće postojati nikakav vidljiv napredak u njegovom životu. Jedan od najboljih načina za integrisanje iskustva prosvjetljenja u život jeste redovna, svakodnevna spiritualna praksa, te religiozan način života. Ipak, ima mnogo ljudi koji jednostavno učestvuju na Intenzivima bez da slijede neki poseban duhovni sistem, i koji su zadovoljni sa tim. Takođe, ne bih želio stvoriti utisak da čovjek mora očekivati drastične promjene u životu kao posljedicu direktnog iskustva istine. To može biti tako, ali i ne mora. Mnogi ljudi jednostavno nastave živjeti svoje živote kao i do tada, ali sa dubljim osjećanjem unutarnjeg zadovoljstva i ispunjenosti nego ranije. Postoji jedna stara izreka u Zen budizmu, koja kaže: “Prije prosvjetljenja brda i rijeke bili su mi samo brda i rijeke. Sada, nakon prosvjetljenja, brda i rijeke su mi i dalje samo brda i rijeke”.
Ipak, morate biti voljni da prihvatite promjenu, inače ćete stagnirati.
Stoga se čini da je jako važno nakon Intenziva provesti neko vrijeme kontemplirajući o tome šta smo iskusili, te kako svoj život ubuduće možemo što bolje prilagoditi tome što smo iskusili, kako to iskustvo možemo što potpunije «unijeti» u život.
Takođe, potrebno je započeti sa nekom vrstom redovne duhovne prakse, koja će pomoći pojedincu da krene u pravcu većeg jedinstva sa Istinom, bez obzira kojoj religiji ili duhovnoj školi formalno pripadao.
