- Sophie? - čula sam Ryanov glas.

Skrenula sam pogled na njega. Uzela sam njegovo lice u svoje ruke. Zagledala sam se u njegove tamnosmeđe oči. Crna kosa bila mu je prošarana bijelim pramenovima. Nasmiješio se.

- Vidiš me, zar ne? - pitao je.

Kimnula sam bez riječi.

Nasmiješio se. Široko, od uha do uha. Osmijeh mu se vidio u vrckavom sjaju u očima.

- Andromeda je bila ovdje - rekao je. - Ostavila ti je ovo.

Pružio mi je zrcalo. Bilo je veličine ljudskog lica, izrezbareno, obrubljeno zlatom.

Uzela sam ga u ruke i duboko udahnula. Podigla sam ga u visinu lica.

- Lucy se malo igrala s tvojom kosom - rekao je i nasmijao se. - Bilo joj je dosadno.

Pogled iz zrcala uzvraćala mi je djevojka intenzivno plavih očiju. Kosa joj je bila crna, prošarana različitim nijansama crvenih i ljubičastih pramenova.

Prvi put u životu sam ugledala sebe.

- Jesi li siguran... - počela sam.
- Da si to ti? - odgovorio je. - Prilično. Moram ti priznati da ti šarenilo super stoji.

Ponovno se nasmijao vrtivši jedan od mojih šarenih pramenova oko prsta.

- Eh, da, djed ti je ovdje - dodao je. - Vani je na hodniku. No mogla bi prije izlaska razmisliti o oblačenju.
- Oblačenju? - odgovorila sam. - U što?

Pokazao je prstom prema noćnom ormariću. Zatim je počeo ustajati.

- Kamo ćeš? - pitala sam.
- Ostavit ću te da se presvučeš u miru - rekao je. - Bit ću vani.

Nasmiješio mi se i izašao. Na noćnom su ormariću stajale crne hlače i tamnoljubičasti pulover. Bilo je hladno. Vani je padao snijeg. Navukla sam rukave pulovera do početaka prstiju na rukama, kako sam često činila dok mi je bilo hladno, i izašla van.

Netko mi se bacio oko vrata i izbio mi sav dah iz pluća. Prepoznala sam Lucyn miris.

- Lucy - propentala sam. - Gušiš me.

Smjesta me pustila. Nosila je izblijedjele traperice poderane na koljenima, crnu majicu s kapuljačom i marte, a crnu kosu je svezala u rep.

- I? - pitala me. - Kako je to vidjeti?
- Predivno - odgovorila sam i nasmiješila se.

Tada sam vidjela svog djeda. Smiješio se, a u plavim su mu očima skakutale vrckave iskrice. Zagrlio me.

- Moram razgovarati s tobom - rekao je.

Uputio mi je ozbiljan pogled. Ušli smo natrag u sobu i sjeli na krevet.

- Što je? - pitala sam.
- Nagađam da ćeš prije ili kasnije htjeti vidjeti slike svojih roditelja - rekao je.

Nasmiješila sam se.

- Da - odgovorio je. - Što znači da je vrijeme da ti ispričam priču za koju sam se nadao da je nikad nećeš morati čuti.

Uputila sam mu zabrinut pogled. Pružio mi je dvije fotografije.




- To su tvoji nepravi rodtielji - rekao je.
- Moji nepravi roditelji?
- Da - odgovorio je. - To je moja kćer i njena ljubav.

Uzdahnuo je.

- Vrijeme je za priču - rekao je. - Sjećaš li ičega iz svog ranog djetinjstva?
- Sjećam se da je bilo hladno i da mi je mama uvijek navlačila krznene rukavice - odgovorila sam. - Sjećam se mirisa tog krzna.
- Rođena si u Norveškoj, u studenom. Bila je to jedna od najoštrijih zima u Norveškoj. Ja sam u to vrijeme bio s tvojim djedom, a sa mnom su bili i moja kćer i njen muž. Tvoj djed je svirao klavir, a ja sam sjedio kraj njega. Tvoj otac je pokazivao tvojim nepravim roditeljima grad. Tvoja majka je ušla u sobu. Plavi uvojci su joj bili rasuti po licu. Bilo je vrijeme da rodi. Na brzinu smo je odveli u bolnicu. Čim si se rodila u očima ti se vidjelo da si čarobna.
- I slijepa? - pitala sam.
- Da.
- I što je onda bilo? Zar me nisu htjeli?
- Jesu, naravno. Tvoja majka te obožavala.
- Pa... što se dogodilo?
- Voldemort je noć nakon što si se ti rodila napao bolnicu. Tada sam saznao tko i što su moje dijete i njen suprug.

Uputila sam mu zbunjen pogled.

- Bili su smrtonoše. Smrtonoše! Uzeli su te iz ruku tvoje majke i donijeli te ovamo. Majka te tražila svuda, no promijenili su ti ime.
- Pa kako se onda zovem?
- Zoveš se Sophie. Sofija, ako baš hoćeš. Sofija Lisbet Grieg.
- Što se dogodilo sa Leeivma?
- Ubili su ih Aurori nedugo nakon što su te doveli ovamo. Tvoja prava majka ti je usadila to sjećanje na hladnoću. Rukavice su bile njene.
- Gdje je ona? A tata?

Čulo se kucanje na vratima.

- Ovdje su. I tvoj djed, koji već godinama pije eliksir života od kamena mudraca - rekao je.
- Je li on...?
- Skladatelj Edvard Grieg? Jest - rekao je i nasmiješio se.

Otvorio je vrata. U sobu je ušla visoka žena dugih plavih uvojaka i plavih očiju, za njom visok čovjek tamne kose i tamnih očiju te sjedi starac. Žena mi se nasmiješila toplo i nježno.

- Min datter - rekla je. Suze su joj klizlie niz lice.
- Engleski - čula sam muškarca kako joj šapće na uho.
- Sophie - rekao je Howard. - Ovo je tvoja majka Astrid, tvoj otac Erling i tvoj djed Edvard.

Žena je već držala moje lice u svojim toplim rukama. Poljubila me u čelo.

- Hvor gjore hun utseende? - rekla je. Nisam razumjela ni riječ.
- Oh, oprostite - rekao je Howard. Mahnuo je štapićem.

Odjednom se na mojim ramenima pojavilo mnogo plave kose. Ponovno sam uzela zrcalo i izgledala sam drukčije.

- Tako ti zapravo izgledaš - rekao je Howard.



- Mnogo bolje - rekla je Astrid i nasmiješila se. - Moja kćer.

Zagrlila me. Uzvratila sam joj zagrljaj, još uvijek prezbunjena i prezapanjena da nešto kažem.

Dok sam je grlila, osjetila sam nešto poznato, još nešto čega sam se sjećala iz svog ranog djetinjstva.

Kucanje njenog srca.

- Sjedni ovamo, Sophie - čula sam Ashdownov glas.

Ryan me poveo prema stolcu. Polako sam sjela. Osjetila sam hladno željezo.

- Jesu li to lanci? - šapnula sam Ryanu.

Nije odgovorio. Pretpostavljala sam da mu je lice poprimilo onaj mračan izraz.

- Pomozi mi to stegnuti, Ryane - ponovno sam čula Ashdowna. - Što čvršće. I bez šteđenja. Samo ćeš joj nauditi budeš li ju štedio.

Ryan nije ništa odgovorio. Čula sam zveckanje. Osjećala sam nešto poput okova, ovdje ondje i kakav remen.

- Sophie, pokušaj se pomaknuti - rekao je Ashdown.

Počela sam se batrgati kao da sam u luđačkoj košulji. Čula sam mahnito zveckanje, ali znala sam da se nisam pomaknula ni milimetar.

- Dobro je - rekao je Ashdown. Čula sam kako vadi nešto tanko iz džepa. Štapić. - Jesi li spremna?

Kimnula sam. Ashdown je čaroliju odlučio izvesti neverbalno.

Krenuo je prvi val, ne tako jak kao ostali. Bio je zapravo drugačiji i čudniji. Počeo je kao sitno peckanje u vršcima mojih nožnih prstiju, polako se podižući. Kada je stigao do mojih očiju već je bio užaren kao žarač i istovremeno nekako usijan. Osjetila sam ga unutar svojih kapaka i poželjela vrisnuti. Vrištati i vrištati i vrištati. Toliko je peklo. No sjetila sam se Ryana. Sjetila sam se u toj agoniji da je on ovdje i promatra me. Nisam mu htjela otežavati ni mrvicu. Dokle god sam mogla, nisam ispustila ni glasa.

Idući valovi napadali su ravno oči. Osjećala sam se kao da me netko zapalio iznutra. Valovi lavine kao da su mi se slijevali niz kapke. Opet i opet, svaki vrućiji od prethodnog.

Još uvijek sam čvrsto stiskala zube ne dopuštajući da i najmanji vrisak sklizne sa mojih usnica.

Ubrzo mi je počelo zujiti u ušima. Obuzeo me strah. Bila sam slijepa. Sluh, miris i opip su bila jedina čula na koja sam se mogla potpuno osloniti. A sada mi je jedno oduzeto. Bila sam prestravljena.

Još uvijek sam osjećala Ryanov miris u prostoriji. To mi je nekako davalo snage da izdržim još malo. Još malo. Još malo...

Ali koliko još? Uistinu sam izgubila pojam o vremenu koji zbog moje sljepoće nikada i nije bio pretjerano dobar. Moglo je proći i 5 minuta i 5 dana...

Odjenom mrak. I tišina. Kao da je cijeli svijet stao. Osjetila su me napustila. Ali napustila me i bol.

Što je ovo? Smrt?

I ponovno vatra, jača no prije. Više nisam mogla. Počela sam vrištati iz sveg glasa. Vrištala sam i vrištala i vrištala. Ništa više nije postojalo. Ni Ryan, ni Ashdown, ni ta prostorija, ni Hogwarts, ni Lucy, ni Alistair...


Samo ta sveobuhvatna bol...

(...)

- Sophie? - čula sam nježan Ryanov glas.

Ležala sam na mekom krevetu pokrivena prekrivačem koji je mirisao na mandarine. Cijela je soba nekako mirisala na mandarine. Negdje je morala biti zdjela prepuna mandarini.

Podigla sam ruku prema svojim očima.

- Ne - rekao je Ryan i zaustavio mi ruku. - Još uvijek imaš zavoje. Ne smiješ ih skidati.
- Koliko je prošlo vremena? - pitala sam.
- Od čega?

Od boli. Od vrištanja. Od agonije.

- Od čarolije - odgovorila sam.
- Dva dana - odvratio je Ryan. - Ashdown je rekao da je to normalno. Mislim, da spavaš.
- I kad smijem skinuti zavoje? - pitala sam.
- Sutra - rekao je. Znala sam da se smiješi mojoj djetinjoj nestrpljivosti.

Pomaknula sam ruku prema mirisu mandarina gdje se osjećao najjače i izvukla jednu iz zdjele. Počela sa ju guliti.

- Strah te, zar ne? - pitao me Ryan sasvim tiho. - Da nije uspjelo?

Odmahnula sam glavom.

- Da je uspjelo? - bio je iznenađen. - Zašto te toga strah?
- Ne znam ni čitati - rekla sam.
- To nije teško - rekao je.

Sjeo je kraj mene ispruživši noge na krevetu. Poljubio me u čelo.

- Naučit ću te čitati - rekao je nježno. - Naučit ću te kako izgleda koja boja. Naučit ću te čitati note da možeš svirati gitaru i kad ne znaš melodiju.
- Bojim se - prošaptala sam naslonivši glavu na njegovu ključnu kost.
- Znam - odgovorio je gladeći me po kosi. - Znam...

(...)

- Jesi li spremna? - čula sam Ashdownov glas.

Kimnula sam. Čvrsto sam zatvorila oči osjećajući kako Ashdown odmata zavoje. Nestao je i zadnji sloj. Potražila sam Ryanovu ruku. On ju je smjesta stisnuo.

- Ovo je tvoj san, Sophie - šapnuo mi je u uho. - Ciljaj na Mjesec...
- Ako i promašiš, stići ćeš među zvijezde - dovršila sam tako da me nije mogao čuti.

Polako, veoma polako, otvorila sam oči.

I ugledala sam ono za čime sam žudjela cijeli život. Zraka sunca obasjavala je moj krevet. Podigla sam pogled i kroz širom otvoren prozor promatrala zoru.

- Kako mu je uspjelo? - pitala sam zapanjeno.
- Kako mu je što uspjelo? - pitao je Ryan.

Nisam mu odgovorila. Umjesto toga, krenula sam prema muškim spavaonicama. Uspela sam se uz stube. Znala sam da je u hodniku s muškim spavaonicama Alistair spavao u trećoj spavaonici s lijeva. Prelazila sam rukama preko vrata. Pokucala sam na treća.

Nije bilo odgovora. Ušla sam.

- Teško mi je pronaći te ako ništa ne kažeš - rekla sam. Znala sam da je ondje sam.
- Ovdje sam - rekao je Alistair.

Krenula sam prema njegovom glasu i naletjela na njegovu ruku. Primila sam ju svojom. On me privukao i sjela sam na krevet preko puta njega.

- Kako? - pitala sam.
- Tako te ja vidim - rekao je.
- Ne možeš me tako vidjeti - rekla sam.
- Ne, Sophie - rekao je. - Ti se ne možeš tako vidjeti.

Ustao je. Brojala sam korake. Jedan, dva, tri. Stao je kraj prozora. Nisam se micala. Zavladala je šutnja.

- On te ne može tako vidjeti - rekao je nakon nekog vremena.
- Tko?
- Ryan.

Bila sam iznenađena tim odgovorom.

- Kakve sad Ryan ima veze s tim? - pitala sam ga.

On nije odgovorio već je ponovno sjeo na krevet i uhvatio me za ruke. Smrznula sam se. Bila sam prestrašena. Nisam se mogla ni pomaknuti. On mi se sve više približavao. Osjećala sam njegov dah na svom licu.

Poljubio me.

- Nemoj, molim te - rekla sam. Osjetila sam suzu kako mi klizi niz lice.
- Zašto? - pitao je i ponovno me poljubio. Odgurnula sam ga i ustala.

Sada su mi niz lice klizile suze, jedna za drugom. Htjela sam otrčati, pobjeći, ali nisam se mogla ni pomaknuti.

- Zar ne ideš? - pitao me i ustao. Uzeo mi je lice u ruke.
- Ne radi mi to - rekla sam i pokušala okrenuti glavu od njega. Nije mi dopustio.
- Jedno mi nije jasno - rekao je. - Što vidiš u njemu?

Napokon mi je došlo do mozga da moram otići. Snažno sam ga odgurnula i potrčala prema vratima. Otvorila sam ih uz tresak i počela trčati niz stepenice.

- Sophie! - čula sam Ryanov povik. U trenutku sam bila u njegovim rukama. Pokušala sam zaustaviti suze, no nisam mogla.

- Sophie? - rekao je nježno. - Što se dogodilo?

Odmahnula sam glavom.

- Prestrašila si me - dodao je. - Uvijek me strah dok trčiš.

Nisam odgovorila.

- Što se dogodilo? - pitao je.
- Ništa - rekla sam drhtavim glasom i nastavila plakati.

To što sam uvijek voljela kod Ryana je bilo to što nikad nije gnjavio. Naravno, nije vjerovao da je "ništa" istina, ali nije me gnjavio time. Znao je da ću mu reći kad se smirim ako je toliko važno, a ako mu ne kažem da je to ipak nešto osobno.

Podigao me u naručje i odnio me u moju spavaonicu. Položio me na moj krevet i legao kraj mene. Ja sam i dalje plakala. Glava mi je bila naslonjena na njegova prsa. On me nježno gladio po kosi.

- Hoćeš li se buniti ako zaspim? - pitala sam ga tiho.
- Neću - odgovorio je i poljubio me u čelo. - Samo spavaj.

(...)

Ujutro sam se probudila, a on je još uvijek ležao kraj mene. Znala sam da je budan jer nije disao onako kako diše dok spava. Ipak, čekao je da se ja probudim. Nije otišao.

- Dobro jutro - rekla sam i sjela u krevetu.

Nije odgovorio.

- Što je? - pitala sam zabrinuto.
- Moram razgovarati s tobom - rekao je i uzdahnuo. - Sjećaš li se mog obećanja? *