Etnoseksualac u raljama života

26.11.2005., subota

Strah od križa

Ko su ovi ljudi ovdje. Vidim im gruba, sura, znojem izbrazdana lica, gledam njihove ruke koje liče na hrastovu koru, ko su ove žene koje rubom marame brišu suze s lica i koje kao da jedva čekaju pokope da se mogu na miru i neometano isplakati, da izbace iz sebe sav onaj jad i čemer koji ih prati otkad su ispale iz majčine utrobe. Osim grubih muških ruku i još grubljih pogleda, majčinih prijekora i djetinje gruboće i neosjetljivosti za ništa drugo i ne znaju a opet su pune blagosti i mirnoće čak i onda kad su pogana jezika i kad se dovikuju sa kletvama preko kamenih zidova. U njima je nataložena sva tuga ovog surovog kraja koje i nezna za mir i ljepotu i u kojem je ženska suza jedina kap ljudskosti i ljubavi u ovom kraju gdje se od pamtivjeka " s krvi ruča i s krvi večera" i gdje se "sve krvavi žvaču zalogaji". Od koga je i od čega ovaj nesretni narod, ova krpa ljudskih kostiju, ova luda i uzburkana krv koja proključa čim se otkine od pupčane vrpce i koja se umiri tek kad je staviš pod zemlju i od koje i zemlja pišti kad je proliješ po njoj. Šta to vrije u našim glavama dok lupamo čelom o kamen dok nam možđani ne popucaju, šta to ključa u našim prsima, u tom ludom srcu koje udara ko bubanj, šta to pokreće ove mahnite udove koji su stvoreni da rade zlo sebi i drugima. Prezreni i odbačeni branimo se ludim nerazumnim ponosom, sami sebi kopamo duboke grobove, lakomisleni smo i naivni, dovoljna je jedna lažna riječ da jurnemo u propast, ne osvrćemo se i ne žalimo, krivimo sebe preko drugih, ne priznajemo vlastite slabosti, plačemo kad nas niko ne gleda, spremni smo nasjesti ko mala djeca na iste priče, posle smo ljuti i bijesni što smo glupi, što su nas iskoristili, što su nas odbacili ko nepotrebni teret koji nikome ne treba, kinje nas i vrijeđaju oni za koje smo bili spremni jurnuti s ludim glavama u ponore, smiju nam se i rugaju rođena braća a mi se pravdamo, hoćemo ispasti dobri u njihovim očima, čekamo opet priliku da ih razuvjerimo i tako stoljećima..stoljećima...valja se ovaj suludi narod u svojoj i tuđoj krvi, ne znajući ni gdje smo pošli ni gdje ćemo završiti.

Baksuz veli da je to u redu i svak ima svoje mjesto i ulogu u ovom svijetu. On kaže da smo mi slični lijepoj kurvi s kojom svi žele spavati al niko ne želi da ih vide s njom. Tu si gdje si, takav si kakav si, oni su takvi, nema žaljenja, nema isprike, šuti i trpi, promijenit se ionako nećeš a i ne želiš. Čemu onda pričati, čemu žaliti, koga kriviti. Krivi li ovca vuka ili žaba zmiju. On odmahuje rukom na žrtvu i veli da si žrtva čim se rodiš a kad se ovdje rodiš onda ti barem nikakva kletva ne može naškoditi.


Živac kaže da smo sami krivi. Guramo se tamo gdje nas niko ne zove, skačemo u vatru a posle se žalimo da smo opečeni. Tražimo poštovanje a sami sebe preziremo. Između zalogaja on pokazuje na glavu i kaže "dobro" a onda na srce i vrti glavom "ne valja". Trebamo učiti veli od onih gore.

- Pa oni su jebogati bacali cvijeće pred kralja dok su nas žandari kundačili...



1928 god.

...dan-dva poslije ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini dva žandara u redovnoj ophodnji selom bivaju premlaćena. S ramena su im skinute puške i bajonete i poslani su nazad. Sutra dolazi vod žandara i sabire sav narod na ledinu. Muškarci su odvojeni od žena i ona dva žandara hodaju između muškaraca i prepoznaju napadače. Upiru prstom u jednoga od njih i žandari ga izvode i krvnički kundače. Njegova žena u poodmakloj trudnoći izlijeće i grozno zapomaže, kuka i leleče, žandari je hvataju i udaljavaju, ona se otima i dolazi pred žandarmskog narednika Uzelca pada mu pred noge i moli. On nijemo stoji ruku prekriženih na leđima. Žandari se i dalje iživljavaju na njenom mužu, ona izbezumljena jauče, ustaje se zagrće haljinu, ispada ogromni trbuh i ona briše suze, ustobočuje se pred narednikom koji i dalje stoji nepomičan kao kip..

-Pucaj Uzelac..

Narednik se napokon pomiče, zgranut i iznenađen, vrti se u mjestu..onda rukama daje znak da je odmaknu..ali ona se neda bijesno grize, otima se i opet se ustobučuje pred njim, žandari su zbunjeni..

- Pucaj Uzelac...moš jednim metkom ubit dva Hrvata..pucaj..majku ti jebem žandarsku..

Žandari je hvataju, grubo je trgaju ona urliče van sebe...narednik stoji zbunjen i preneražen, u tom trenutku ga zasipa kamenje, dobija udarac u glavu, pada okrvavljen, žandari pucaju, leti kamenje, pucaju glave, žene i muškarci padaju ranjeni od žandarskih metaka, krv se razlijeva po ledini, žandari se povlače vukući sa sobom svoje drugove isto tako razbijenih glava.

Sutra je došla vojska iz sinjskog garnizona, opkolila cijelo selo, dovukli su čak i topove, a onda su povezali sve muškarce, starce i mladiće u lance i vodili ih tako ko stoku..dok je cijelo Duvno izišlo na drumove i pjevalo

"U Krnjinu trije'st i šest kuća
muško, žensko, svi ko vatra vruća"



- 19:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< studeni, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

O čemu se ovdje radi (mora se nešto napisati)

Red smijeha, red suza...

Linkovi