utorak, 24.09.2019.

Jesen

Počela je jesen.

Moja Helena voli jesen jer onda skupljamo šareno lišće, kestene, žireve, tikvice i slično i radimo „naš jesenski ukras za stol“. Jedemo kestene. Možemo se opet pokrivati dekicama. Pada kiša pa možemo i skakati po lokvama. Leon još nije doživio sve čari jeseni. Za sad samo pokušava sve nabrojano staviti u usta.

Mene jesen nekako potiče da krenem spremati po kući i sve premetati i preslagivati i riešavati se stvari. Ne znam zašto me uhvati ta želja za čišćenjem i spremanjem. Što ne bi to trebalo biti u proljeće? Pretpostavljam da je razlog što kreću kraći i hladniji dani, pa sam više u kući i onda više gledam uokolo po kući što bi sve trebalo. Trenutno mi jedino fali malo vremena za tako nešto. Malac me zeza jer bi stalno sam hodao, a zanaša ga kao kakvog pijanca pa ga moramo neprestano loviti.

Volite li vi jesen? Što vas posebno veseli?

Evo i naš trenutni jesenski ukras (svaki vikend nadodamo nešto):

- 16:20 - Ostavi trag (2) - Isprintaj - #

petak, 20.09.2019.

Dani prilagodbe

Ovaj mjesec imamo puno prilagodba u našoj obitelji.

Helena je krenula u vrtić. 2.9. joj je bio prvi dan. U početku je jedva čekala i brojala dana do polaska, a tek poslije ju je malo ulovila kriza. Prvih dana je bilo super dok nije ostajala cijeli dan, a onda joj je do 16 sati postalo malo dugo. Sad pokušava svaki dan progurati da radim do 3 ili do 2 ili kako se već sjeti. Stavili su je u grupu s predškolcima. Kao miješana je grupa, ali mislim da je otprilike 25 djece koja će nagodinu u školu i njih 5 manjih. Neobično mi je to. Nagodinu će dobiti novu grupu i tete. Nadam se da nećemo i tad imati prilagodbu. Sad smo već na drugom danu u kojem nismo imali suza ujutro.



Leon je postao pravi mali dječak. Ima godinu i mjesec dana. Krenuo je hodati. Pada posvuda i stalno ga lovimo. Sav si je ponosan na sebe. Vidi mu se po izrazu lica. Čak i kad padne na guzu, nabaci ponosni osmijeh, digne se i ide dalje. Puno je živahniji od Helene i više sklon istraživanju. Sve mora vidjeti, otvoriti, izvaditi, preokrenuti… Naravno, važno je i dalje da se sve isproba stavljanjem u usta. On je krenuo na čuvanje kod bake, tj. prva tri dana u tjednu ide jednoj baki na čuvanje, a druga dva ga čuva druga baka kod nas doma.



Ja sam, naravno, krenula na posao. Natrag. Ponovno. Kakogod. Nije mi se baš lako priviknuti na sve iako sad već nekako i jesam. Ponešto se izmijenilo, nešto su preuzeli drugi ljudi, a neke stvari se bome nisu ni pomakle previše u skoro godinu i pol koliko me nije bilo u firmi.



Nas troje bili smo dva mjeseca na moru ovo ljeto. Samo nam se mijenjala ekipa. Malo baka, pa baka i djed, tetke, tata, prabaka i pradjed. Helena i Leon obožavaju more. Nisam imala plan koliko ćemo biti iako su me svi ispitivali o tome znajući da sam ja osoba koja voli biti na moru. Rekla sam si da idemo, pa ćemo vidjeti kako bude. No oni su oboje i nakon dva mjeseca jednako oduševljeno ulazili u more kao i prvog dana. Ovo nam je vjerojatno bila jedinstvena prilika za biti toliko na moru jer vjerojatno neću više na porodiljni ako pitate mog muža (iako nikad se ne zna haha).

Tako sad slažemo neke nove rutine, borimo se s nedostatkom vremena i pripremamo za jesen skupljanjem kestena, lišća i ostalih jesenskih plodova. Ja slažem fotoknjige za Heleninu četvrtu godinu i za Leonovu prvu (krajnje je vrijeme da ih dovršim, pokušavam uloviti neki popust koji je do kraja mjeseca). Između ostalog pokušavam i ponovno udahnuti život blogu, pa mi slobodno pomozite oživjeti ga. sretan

- 16:20 - Ostavi trag (3) - Isprintaj - #

petak, 28.12.2018.

Samo neke misli

Kako se vratiti na blog i napisati post nakon toliko vremena? Da počnem s onim pričama da me dugo nije bilo jer sam se bavila drugim stvarima kao što su djeca, muž, kuća, obitelj, izrada fotoknjiga sa slikama klinaca mojim i muževim roditeljima za Božić itd. Ili da se jednostavno pravim da nije uopće prošlo toliko vremena i nastavim pisati. Ma o čemu uopće pisati? Treba li mi blog?

Pisanje je bilo veliki dio mene. Sjećam se kako sam poslije škole jurila doma da bih napisala zadaću i naučila, a onda se bacila na pisanje i pisanje i pisanje. Nisam tad ni pisala na računalu nego u bilježnice rukom. Pisala bih dok ne bi došlo vrijeme za spavanje ili dok me ruka ne bi toliko bolila da više nisam mogla. Kako je samo bilo jednostavno tada pisati. Nisam se opterećivala time da li mi rečenice dovoljno dobro zvuče, da li su mi likovi dovoljno stvarni i da li su mi događaji mogući ili jednostavno previše nemogući i naivni. Pisala sam i dnevnike. Ispunjavala stranicu za stranicom o svom životu, svojim snovima, idejama, željama... Ne znam u kojem sam trenutku točno prestala. Valjda se s vremenom strah da moje gluposti ne pročita mama ili sestra pretvorio u nešto više. Mislim, znala sam zapisati svašta što me u nekom trenutku mučilo ili ljutilo, a onda ako bi netko to pročitao, bilo bi teško objasniti da ne mislim nešto tako kako piše...

Ono što hoću reći je da mi je s vremenom ostao samo ovaj blog. Sve ostalo se nekako rasplinulo. I teško mi ga je pustiti. Nisam nikad imala neki hobi, neku veliku strast. Netko slika, netko crta, netko izrađuje nakit i tome slično. Meni je valjda to oduvijek bilo pisanje. Na neki način se bojim da ako ga pustim, neću više imati ništa samo moje, samo za moju dušu.

Moguće da baljezgam gluposti. Volim svoj život. Volim gdje sam trenutno. Obožavam svoju djecu. Volim biti mama. Ali tako je lako dopustiti da mi se cijeli život vrti samo oko njih i zanemariti sve ostalo. Sad su mali i trebaju me, ali znam da će već za koju godinu doći vrijeme kad me neće toliko trebati i ne želim tada nemate ništa. No pa ne baš ništa. Volim ja čitati, pogledati film ili seriju, ukrašavati kuću za ljeto, jesen, Božić... Ne znam uopće kako bih to sročila. Od kad znam za sebe, htjela sam biti mama. Jedino drugo što sam htjela je biti spisateljica. Na neki način ako pustim pisanje kao da puštam polovicu sebe. Zato je teško pustiti. Čak i kad nemam što pisati.

Ovih dana uživam u polumraku uz žaruljice bora i žaruljice po regalu. Trenutno je mirno jer mi je Helena ostala spavati kod bake i djeda, Leon spava, a muž je negdje s dečkima s posla. Inače je rijetko mirno. Neka. Volim našu nesavršenu svakidašnjicu. Volim i one dane kad doživim i pet živčanih slomova dnevno, a još više volim one nježne, predivne trenutke pune ljubavi i dječje osmijehe koji su najveće blago svijeta.

Sretan Božić i laku noć!

- 20:54 - Ostavi trag (1) - Isprintaj - #

petak, 21.09.2018.

Rastemo, šišamo se, vježbamo...

Naš mali lavić raste. Išli smo na kontrolu za mjesec dana starosti i imao je već 5,5 kilograma i 59,5 cm (ne znam kako je uspjela odmjeriti baš tih pola centimetra).

Jučer se moja djevojčica odlučila ošišati. Nije sama nego smo išle kod frizera. Nije neka drastična promjena, ali moram priznati da mi je bilo malo teško pri srcu odrezati te loknice. Moralo se i to dogoditi. Već joj je bila jako duga kosa i tanka nakon mora. Jako se petljala.

Nakon šišanja taman smo naišle na utrku Trkom protiv raka. Klinci iz igraonice u knjižnici su imali neke vježbe za početak prije utrke. Helena se odlučila da bi i ona vježbala s njima i kako si je zamislila, tako je i ostvarila. Nekad stvarno ne znam na koga je ona tako brbljava, otvorena i odlučna.

Tako smo mi jučer krenuli u dućan i na igralište, a na kraju smo 3 sata bili u gradu, na šišanju i na utrci. Leon nam je većinu događaja prespavao u kolicima.















Eto uživam ovih dana. Znam da stiže jesen. Ima i ona svojih draži, ali falit će mi šetnje, igrališta i biti toliko vani s klincima. Zato koristim dok mogu. Sve se nekako stigne. Čak sam i prozore prala. Ma sve nužno se stigne. Osim kuhati. Mrzim kuhati. No o tome u nekom drugom postu možda. cerek

Što vi radite ovih dana? Da li se veselite jeseni?

- 15:59 - Ostavi trag (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.09.2018.

Sad sam mama dvoje djece

Prošlo je nešto malo više od mjesec dana od zadnjeg posta. Vjerojatno ste pretpostavili da sam rodila (tj. ako itko uopće prati ovaj moj blog, ali ako i ne ja se zavaravam da prati smijeh)

Kćer sam 2015. rodila točno na termin. Samo se mali postotak djece rodi točno na termin. No pogodite što... I sina sam rodila točno na termin. sretan

Naša mala štruca rodila se 13.8. Još koji dan i imat će već mjesec dana. Imao je 4150 grama i 55 centimetara kad se rodio. Odlučili smo ga nazvati Leon. Tata nije baš bio za to ime, ali na kraju je popustio meni. Meni je ime baš lijepo. Paše mi i uz sekino Helena koju često zovemo i Lena ili Lenči. Također, kako je ova trudnoća od početka bila klimava i morala sam ju čuvati prvih mjeseci i ne pretjerivati s aktivnostima do samog kraja, nekako mi je prigodno da je to moj mali lavić.

Porod mi je ponovno bio brzinski. Zadnjih 45 minuta jakih, bolnih trudova, a prije toga oko 2 sata nekih trudova koji nisu bili tako snažni ni bolni i mogli su se prohodati i prodisati. Ponovno me zapala divna babica iako ne ista kao kod prvog poroda. Cijelo vrijeme mi je bila na pomoći i nemam zamjerki. U 12h su mi krenuli trudovi, a u 15 i 13 se rodio Leon.

Pitala sam se prije kako ću podijeliti ljubav koju osjećam prema Heleni sad odjednom na dvoje djece, ali nema brige. Ispada da s novom bebom stigne i cijeli novi paket ljubavi pa se ljubav uopće ne dijeli nego se udvostruči. cerek

Ovaj puta mi je krva slika bila puno bolja i nisam bila anemična kao nakon prvog poroda pa sam sve to lakše podnijela i nekako brže došla k sebi. Već smo s nekih tjedana dana krenuli u šetnje. Vrijeme je bilo baš lijepo, a muž mi je bio doma dva i pol tjedna pa smo uživali svaki dan.

Helena je dobro prihvatila bracu. Postoji neka mala ljubomora. Prema njemu je dobra, ali ponekad zna biti ljuta na mene ili plakati bez da mi želi reći što je jer tako braco radi. Ima dana kad nije lako. Pogotovo kad sam sama s njih dvoje, a svaki bi nešto, a ja sam samo jedna. No u svakom slučaju, sretna sam. Oduvijek sam htjela biti mama i sad baš uživam u tome što su mi trenutno njih dvoje praktički sve u danu. Uspjela sam čak i pročitati jednu knjigu i gledati neke serije. Napravim ponešto i po kući, no ako mi se ne kuha, naručim jelo, ako ne stignem čistiti, okrenem glavu na drugu stranu kad ugledam paučinu i slično. Da sam tako mogla kad sam rodila Helenu, bilo bi mi puuuno lakše. S njom sam se baš ubijala da moram stići sve i teško mi je padalo kad nisam.

Nekako mi se čini kao da je Leon oduvijek s nama. Ne mogu se sjetiti kako je bilo prije. S druge strane tek mu je mjesec dana. Prošla su točno 4 tjedna od poroda.

Tko zna što nam budućnost nosi. Znam samo da sam zahvalna Bogu za moja dva čuda i samo neka mi oni budu živi i zdravi. Ostalo ćemo nekako.





- 15:47 - Ostavi trag (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>