srijeda, 20.08.2014.
Moje vjenčanje - dio drugi
Nervoza je rasla. Nisam si mogla pomoći. I ne pomaže kad svako malo netko pita: "A kad ćeš se ti obući u vjenčanicu? Već su dva sata". Dragi mi je poslao poruku da su se fotografkinja i snimatelj zadržali kod njega i da će uskoro stići do mene. Naravno da su stigli i stigle smo se kuma i ja poslikati u 100 poza. Ja više od nje. Ma previše slikanja za mene.
U 15 h smo imali dogovoren "dolazak po mladu". U međuvremenu sam se sjetila da smo zaboravili otići po revere i narukvice za kumove i mladoženju. Tata je brzo odjurio u cvjećarnu, ali Nives (osoba zadužena za cvijeće i ukrašavanje sale) ih je već bila predala s buketom mojoj djeveruši koja jedina nije bila sa mnom od početka jer joj je zadatak bio donijeti buket i dopratiti mladoženju tako da oboje stignu u komadu (njegova sestra). Imala sam 10 djeveruša ako se pitate, ali nisu morale imati haljine iste boje, niti posebna zaduženja, samo su uskakale kad je trebalo. Bit je bila samo da znaju koliko su mi važne. :)
Kad me tata doveo niz stube (a bome ih ima dosta) u dvorište, nije bilo oka koje nije zasuzilo. Vjerujte mi, znam jer sam tražila takvo lice u mnoštvu da spriječim svoje suze da poteku, ali uz sav trud pobjeglo ih je par i meni. Čak je i fotografkinja pustila suzu. Ma taj moj tata je stvarno najbolji.
Nakon toga sam ja okitila mladoženju i kumove, nazdravili smo i zaplesali uz tamburaše. Slikala sam se sa svima mogućima kao da sam postala slavna na jedan dan. Slikanje mladenaca smo odgodili za poslije crkve jer nije bilo vremena.
Skoknula sam s kumom popraviti šminku (ah ta suza na obrazu), a onda smo oformili kolonu zajedno s tamburašima i krenuli pješke prema crkvi. Prvi barjaktar je negdje u to vrijeme podlegao piću i na brzinu je nađena zamjena.
Bila sam vesela iako su mi noge bile bolne do crkve. Ne pamtim bol, samo pamtim kako je bilo lijepo skakutati i kako sam bila vesela. :)
Vrijeme je bilo sunčano. Crkva je bila puna. Drago mi je zbog toga, jer je tih pola sata u kojima smo si obećali vječnu ljubav i dobili Božji blagoslov zapravo najbitniji u cijelom danu. To je ono što slavimo taj dan.
petak, 08.08.2014.
Moje vjenčanje - dio prvi
Večer prije vjenčanja kitili smo šator u dvorištu. Ogradu nismo mogli jer su prognozirali kišu i vjetar za tu noć.
Dakle, bio je petak, 13. lipnja, i bilo je baš savršeno večer. Moje sudjelovanje u kićenju se sastojalo u zapovijedanju i sugeriranju (ma nisam bila strašna), jer sam to poslije podne bila na manikuri. Eto, mogu reći da su mama, tetke, strina, sestre, sestrične, susjeda i sestrin dečko odradili odličan posao. Bilo je tu i klope, i glazbe, i pića. Volim što imam mnogobrojnu obitelj.
Te večeri sam otišla u krevet malo iza 23 sata i nisam mogla zaspati od uzbuđenja. Na kraju sam ih sve čula kad su odlazili. Zaspala sam u neko doba, a oko 3 me probudila kiša i grmljavina. I onda opet nisam mogla zaspati. Baš kad se želiš naspavati kako treba, nema šanse. Nekako sam opet zaspala, ali sve u svemu jako malo sati sna. Baš me zanima je li tako svim mladenkama. Ne bih nikad za sebe rekla da ću biti toliko uzbuđena.
Ovo je fotka odmah poslije jutarnjeg tuširanja:
U 8 sam išla na frizuru u frizerski salon "Antonio" u Bjelovaru. Ne znam da li sam pisala o drugoj probnoj frizuri koja je bila odlična nakon one prve u drugom salonu koja nije bila dobra, ali Antonio zna svoj posao i ovim putem pohvaljujem i zahvaljujem. Frizura je ispala savršeno. Naravno, tata me dovezao u salon, ode on, ja sjednem na stolac i skužim da sam zaboravila kopčice za kosu. Brzo sam zvala tatu da mi ih donese i objašnjavala koje su to (svi ženski članovi obitelji su bili negdje po frizurama pa je zadatak dopao tatu).
Ovo je slikica frizure već dosta kasno tijekom noći, pa je možda i ispuzio koji pramen, ali čini se da nemam neku od ranije.
Doma sam stigla nešto pojesti, pa išla u 11 na šminkanje. Kako se inače ne šminkam nisam ni sad htjela puno šminke niti umjetne trepavice. Ne znam kakav je bio finalni produkt, jer sam si neobična našminkana, a svi su mi govorili da sam lijepa, ali što će reći mladenki na dan vjenčanja !? Prosudite sami:
Oko pola 12 je već krenula dolaziti moja vojska rodbine. Kad imaš toliko divnih ljudi da ti čuvaju leđa, ništa ne može poći po zlu. Bar ne velikom zlu.
Stigla je i kuma iz Zagreba.
Oko 13 i 15 su trebali stići snimatelj i fotografkinja. Kad ono 13 i 45, a od njih ni traga ni glasa...
četvrtak, 07.08.2014.
Back on track... or something
Gotovo svaki dan odlučim da danas definitivno moram napisati novi post na blogu i onda prođe dan i ništa. Ne znam da li to znači da nisam dovoljno odlučna u donošenju odluka ili sam jednostavno lijena.
Dogodi se svašta što poželim podijeliti na blogu. Na primjer kad smo mužić i ja prvi put kuhali pravi ručak u našoj novoj kuhinji. Izabrali smo jedan ručak iz knjige s 30 minutnim jelima Jamie Olivera. Nama je trebalo sat i pol da zajedno pripremimo jelo, ali bilo je jako fino na kraju. Baš jako fino.
Pekli smo i ribu u soli. Također iz neke Jamie-jeve kuharice i ispalo je isto baš fino.
Vrijeme nam je neko jesensko. Stalno kiše u većem ili manjem obliku. Moji (mama, tata, seke, stric, strina, sestrične) su na moru. Njima je dobro. Ja bih na more.
Doba dana u kojem uvijek poželim pisati blog je negdje od 8 do 16 sati kad sam na poslu. Ovih dana je većina ljudi na godišnjem pa je nekako usporeno. Ima posla, ali nema gužve. Pomislio bi čovjek da je tako bolje i stvarno je, lakše se radi, ali dan traje duže i čak je nekako dosadno. Što je, tu je. Bar je plaća na vrijeme. Bit će ubrzo ludnice kad će mi sigurno faliti ovo razdoblje. Tipično ljudski - nikad nam ne paše.
Stigle su mi slike od vjenčanja. Zadovljna sam, ali imala sam nekih želja i prohtjeva, pa još čekam finalnu verziju fotoalbuma. Od sutra ću krenuti s postovima o vjenčanju. Tako da ostane zabilježeno na blogu, a možda me i vrati u tu neku rutinu pisanja koju sam nekako izgubila.