subota, 23.11.2013.
Reading Lolita in Tehran
Lagano se pretvaram u osobu koja nema planova za petak navečer što i nije toliko loše jer barem imam više vremena za čitanje.
Ovaj tjedan sam čitala knjigu iz naslova posta koja se u hrvatskom prijevodu pojavljuje pod nazivom "Lolita u Teheranu" što mi se baš ne sviđa previše jer naslov nekako gubi na svojoj biti. Nabokova "Lolita" je u vrijeme koje obuhvaća knjiga u Islamskoj Republici Iran bila jedna od zabranjenih knjiga tako da je čitati takvu knjigu predstavljalo neku vrstu otpora pa mislim da su prevoditelji ispustili bitnu riječ iz naslova.
Za početak ću pretipkati dio teksta s poleđine knjige da vam približim radnju jer mislim da je dobro sažeta u njemu.
"Svakog četvrtka prije podne, u Islamskoj Republici Iranu, za nesmiljene diktature ajatolaha Hoeminija, hrabra i nadahnuta profesorica Azar Nafisi potajno okuplja sedam svojih najboljih studentica zapadne književnosti. Dok islamski odredi za zaštitu ćudoređa provode racije u Teheranu, fundamentalisti zauzimaju sveučilišta, a slijepi cenzor guši umjetničku slobodu, djevojke u književnoj radionici Azar Nafisi izlažu se opasnosti odbacujući zakonom propisan zar i neutaživom gladi uranjajući u svjetove Jane Austen, Francisa Scotta Fitzgeralda, Henryja Jamesa i Vladimira Nabokova. ..." (Azar Nafisi: Lolita u Teheranu, Naklada Ljevak, 2005.)
Da moram ocjeniti knjigu, kao što profesori ocjenjuju učenike u našim školama, dala bih joj 3+ ili -4. Knjiga mi je zanimljiva jer volim učiti nove stvari o drugim kulturama, ali nekih 100 stranica prije kraja sam pomislila: "Ok, sve je rekla. Što nam još može otkriti a da joj treba 100 stranica za to? Zašto nije ovdje završila."
Također, ono što zamjeram spisateljici je činjenica da se u cijeloj knjizi jako fokusirala na samu sebe. Jasno mi je da je na neki način ovo njena autobiografija, ali likovi njenog muža, roditelja i djece su nekako sasvim u drugom planu, na neki način jedva ih se dotaknula i nisam baš doživjela njenu vezu s njima. Nadalje, u knjizi se sastaje nekoliko mladih žena koje čitaju iste knjige i razgovaraju o njima i svojim osobnim životima, ali opet mi je nekako premalo tih priča. Mislim da je knjiga dobra, ali ovo su neke stvari zbog kojih joj ne bih dala peticu.
Iz nekog razloga mi je najviše ostala u sjećanju jedna od djevojaka koja je jako religiozna i svojim izborom zbog svoje vjere sama je odlučila nositi zar, marame i šalove i njima skrivati svaki komadić svoje kože i kose. Ona to radi i prije nego je zakonom bilo određeno tako. No onda, kako nam pojašnjava, kad su na vlast došli ljudi njene vjeroispovjesti i kad je svim djevojkama i ženama naređeno da se tako odjevaju i skrivaju, nije samo njima oduzeta sloboda izbora nego i njoj. U njoj se javljaja osjećaj zbunjenosti. Do tad je takav način odjevanja bio njen osobni izbor kao što je i poštivanje njene vjere bilo njen osobni izbor, ali kad to bude naređeno svima, ona gubi taj svoj osobni izbor jednako kao i one. Moram priznati da sam to tog njenog objašnjenja na nju gledala kao i ostale junakinje ove priče - kao da se njoj nije toliko toga promijenilo.
Vrijedi pročitati knjigu. Možda bi bilo dobro prije pročitati i Lolitu, Ponos i predrasude, Daisy Miller i ostale knjige koje se u ovoj obrađuju. Ja ih nisam pročitala sve i bili su mi puno draži oni dijelovi gdje autorica piše o knjigama koje jesam pročitala jer sam mogla svoje dojmove usporediti s njenima, dok sam njene dojmove o knjigama koje nisam pročitala mogla samo pročitati ako razumijete što želim reći.