utorak, 12.11.2013.
Komadići sjećanja
Što učiniti kad izgubiš dio sebe, nešto što ti je bilo bitno, ali je nekako jednostavno nestalo? Ima li smisla boriti se da to vratiš ili treba prihvatiti tu činjenicu kao promjenu koja je dio odrastanja ili nečeg takvog?
Sjećam se kad sam napisala prvu priču na koju sam bila strašno ponosna. Imala sam 10 godina i bila je objavljena u školskom časopisu. Danima sam tjerala svakoga koga bih uhvatila da sluša dok im čitam. Radilo se o meni i sestri kako radimo snjegovića u dvorištu i onda odjednom on oživi i počne nam pričati priču o dva dječaka koja su ga napravila na istom mjestu prije puno godina. Priča nam kako su oni došli na zločestu ideju da ga strgaju lopatom jer im se nije sviđalo kako je ispao i onda su se spremali na taj strašni čin, ali kad su uzeli lopate i kad je bio siguran da mu je kratki, zimski život gotov, iz kuće je izašla njihova majka i pozvala ih na ručak. Tako je snjegović ipak preživio tu zimu, a ja sam tijekom njegove priče shvatila da su ti mali nevaljalci bili moj tata i stric. Tako nekako. Ne sjećam se točno svega. Nije bila posebno duga priča, ali imala je napetih dijelova kad nismo znali hoće li snjegovića uništiti strašne lopate.
Prvi roman (ako možemo to tako nazvati) sam napisala u petom razredu osnovne i zvao se "Tajna nestalih djevojčica". Za razliku od priče, ovu knjigicu još uvijek imam. Napisala sam je rukom u bilježnici, umotala bilježnicu u bijeli papir i čak ilustrirala "korice". Radnja romana je počela s dvije obitelji koje odlaze na piknik u šumu kraj rijeke. Jednu obitelj čine mama, tata i dvije kćeri, a drugu tata i kći. Djevojčice se loptaju kraj rijeke, lopta padne u rijeku, jedna je pokuša dohvatiti i na kraju sve završi tragično smrću jedne od njih. Nekoliko godina poslije krenu se događati čudni događaji, netko je ubijen, netko dobiva prijeteće poruke, sjećam se da je i pas imao neku ulogu u svemu, a na kraju se sve rasplete tako što je otac djevojčice koja je poginula ne mogavši se pomiriti s njenom smrću i kriveći druge dvije djevojčice, odlučio osvetiti se. Hmmm možda bih ga trebala opet pročitati. Stvarno mi je priča malo mutna u sjećanju. No roman se čitao kao lud. Prelazio je iz ruku jedne moje školske kolegice, u ruke druge i tako dalje. Čitale su moje sestre, sestrične, prijateljice... Onda je moja "književna karijera" doživjela pravi bum. Počela sam pisati krimi priče i misterije o tinejđerima, njihovim ljubavima, osvetama, tajnama i krvoprolićima. Imam cijelu seriju Rosswellskih priča koje se tako zovu samo zato što se radnja odvijala tamo. Dobivala sam inspiracije iz novinskih članaka, romana koje sam čitala, serija, svakodnevnog života, filmova i tako dalje. Pisala sam kad god sam imala slobodnog vremena sve dok mi se ruka nije ukočila od pisanja jer sve sam to pisala ručno u bilježnice. Čim bih ispunila jednu, imale smo svečanu primopredaju u školi, a ona prijateljica koju bih odabrala da prva čita se uvijek osjećala posebno. Možda sam to i umislila u svojoj dječjoj glavi, ali cure su se prepirale i durile oko toga koja će prva čitati. Imala sam i svoje umjetničko ime i cijelu izmišljenu biografiju. Da, bila sam pomalo neobično dijete. Dok su se druge cure počele zanimati za dečke, ja sam svo svoje slobodno vrijeme trošila na pisanje.
Ne znam točno kad sam prestala. Možda u sedmom ili osmom razredu. Uskoro sam dobila i laptop i tad kao da sam počela pisati, pa brisati ili pisati, pa jednostavno ostaviti dokument da zaboravljen leži u nekoj mapi na laptopu. Negdje na drugoj godini faksa sam napisala Genetski kod. Nemam pojma kako sam uopće odjednom došla na ideju da opet pišem. Objavljivala sam svaki tjedan na blogu pa me to valjda natjeralo da dođem do kraja.
Sad imam desetak započetih priča na laptopu. Čekaju nešto. Ne znam što. Da ih netko ispriča do kraja. Likovi kojih ne bi ni bilo da nema tog mog svijeta mašte, zapeli su usred priče i tako čuče. Čekaju neka bolja vremena valjda. Ne znam hoću li ikada ispričati njihove priče. Previše razmišljam, previše propitkujem samu sebe i svoje ideje. Smislim priču, krenem pisati, a onda krenu pitanja.
Zašto bi on to baš tako učinio? Kako je ona mogla samo tako preći tog saznanja? Zašto nije reagirao drugačije? Ma nitko normalan ne bi tako postupio. To uopće nije realistično. To uopće nema smisla. Tu treba neki bolje zaplet. Ovo bi trebalo drugačije osmisliti. Ovaj lik je ispao skroz drugačiji nego sam mislila. Ovo mi je sad preslično onom filmu, ljudi će misliti da kopiram. Previše je sladunjavo. Previše je slučajnosti.
A onda dođe ono stravično: "Dosta za danas. Nastavit ću kad sredim misli." Pa nikad ne nastavim.
Rastužuje me to. Pisanje je nešto što volim. Ne očekujem od toga zaradu ni slavu ni da mi bude životni poziv. Ne mislim da sam genije. Samo želim opet onaj osjećaj koji sam nekad imala.
I tako dolazimo do pitanja s početka ovog posta.
