nedjelja, 28.07.2013.
Prijatelji iz djetinjstva
Imam jednu prijateljicu koju poznajem cijeli svoj život. Rekla bih da smo prijateljice cijeli život, ali ne znam može li beba od nekoliko mjeseci imati prijatelje. Ona se rodila 29. prosinca, a ja 28. lipnja, dakle 6 mjeseci nakon nje. Bake i djedovi su nam bili prijatelji, naši roditelji također pa je možda bilo i za očekivati da budemo i mi.
Zajedno smo smišljale plesne korake za Tajčine pjesme, pobrale bakama vrtove dok smo se igrale da kuhamo (bake nisu bile sretne), izmišljale svakakve priče, igrale se, djelile tajne o prvim simpatijama, ošišale mog psa, donosile kući mačke... Ja sam od nje nasljeđivala knjige za školu jer je bila jedan razred iznad mene. Ona sad već ima curicu i pomislio bi netko da će nas to udaljiti jer su nam životi postali različiti. Dok sam ja bila studentica koja je imala ispite i izlaske, ona je imala ispite i dijete. No sad je i fakultet iza nas. Ona razmišlja o još jednom djetetu. Ja planiram svadbu i kupnju kuće, a kuća je sasvim slučajno ispala u blizini njene. Nadam se da će i naša djeca jednom biti prijatelji.
Bila sam u četvrtak poslije posla kod nje. Njena curica bila je s bakom i djedom u vinogradu pa smo ju zvale da ju čujemo. Popile smo kavu uz puno smijeha i čavrljanja.
Pojele smo sladoled.
Pekle smo pizzu.
Jedno divno poslijepodne. Došla sam doma u 10 sati navečer.
Imate li vi prijatelje koje znate cijeli život?
srijeda, 24.07.2013.
Blog i ja
Ovaj blog je dio mene i nitko mi ne može reći kako ga trebam pisati. Jednom mi je netko dao slični savjet u komentaru baš ovdje na blogu, ali ne sjećam se više kad je to bilo niti tko je to bio.
Prošla sam s blogom sve i svašta u ovih 6 i pol godina koliko ga pišem. Bilo je po pet postova u danu dok sam trebala učiti za ispite, a bilo je i mjeseci bez ijednog posta jer sam mislila da nije to za mene. Imala sam postova za koje sam mislila da nešto vrijede, ali nisu dobili niti jedan komentar, a imala sam i postova koji mi nisu bili nešto pametni, a završili su na naslovnici. Bilo je dana kad sam bila depresivna i blog je bio moje utočište - neko sigurno mjesto na kojem sam mogla izbaciti sve iz sebe. Ovdje sam dijelila svoje pjesme i priče, svoje snove, nedoumice i želje. Zapisivala sam citate iz serija i razgovore koji su mi nešto značili. Tu sam stavljala svoje radove iz PhotoShopa i dizajne. Zbog bloga sam naučila HTML i CSS. Bilo je ljudi koji su dolazili ostaviti zle komentare i maltretirati me, ali bilo je puno više onih koje sam upoznala i čije sam pisanje zavoljela. Ne bih mijenjala ništa.
U posljednje vrijeme sam sretna. Mirna sam. Posao me nekad ljuti, ali nastojim ne pisati o tome na blogu. Ne želim ovdje istresti nešto što ne bih trebala, pa poslije požaliti kad krive osobe to pročitaju. Ionako je svako moje nezadovljstvo poslom uglavnom privremeno i onda me prođe.
Znam da pišem bolje kad sam tužna. Kad sam u nekom ekstremno depresivnom razdoblju i kad mi ništa ne ide od ruke. Možda ovi postovi u zadnje vrijeme nemaju neku književnu vrijednost, ali imaju svoju vrijednost.
Stavio mi je netko nedavno bubicu u uho i ne mogu je se riješiti. Koči me. Ne dopušta mi da pišem. Nisam ljuta, niti tužna, samo imam tu neku želju... Ne znam ni sama... Poželim mu vikati da nije u pravu.
Prošla sam nekoliko svojih zadnjih postova i možda jesu više osobni i ima više banalnih stvari u njima, ali ne bih rekla da su nezanimljivi i bezveze. Niti u jednom ne prenosim sadržaj svog ručka, niti jedan ne zvuči kao status na Facebook-u. Valjda. Što ja znam. Nisam napisala status na Facebook-u milijun godina. No znam jedno. U svakom sam postu ostavila djelić sebe i sa svakim sam pokušala prenijeti taj neki djelić sebe na čitatelje.
"Usudi se opet pisati tvoje priče", reče on. Usudi?! Pa usuđujem se.
"Nadam se da te neću naljutiti ili rastužiti jer mi to nije namjera."
Nisi me naljutio, ni rastužio. Ali tvoje riječi izazvale su nešto u meni.
I neću dopustiti da blog nestane.
srijeda, 17.07.2013.
Pozdrav s mora
Mirno je. Puše neki lagani povjetarac, ali sunce već lijepo grije. Sjedim na terasi zaklonjena velikom, zelenom živicom od ostatka svijeta koji prolazi cestom. Nebo je predivne plave boje. Sjedim u hladu, ali noge su mi na suncu. Upravo sam završila doručak. Pijem kavu i čitam knjigu. To jest do maloprije je bilo tako, sad je knjiga na stolu, a na krilu mi je laptop i pišem. Nekako je idilično i mirno ovo jutro. Daleko sam od stresa i svega lošeg. Lijepo je. Stvarno lijepo. Poželjela sam to podijeliti s vama.
Već nešto više od tjedan dana sam na moru. Prvih tjedan dana bila sam s dečkom, sestrom i njenim dečkom, a onda je moj dragi u nedjelju morao kući jer je dobio samo jedan tjedan godišnjeg u ovom terminu. Morali smo mijenjati termin godišnjeg odmora zbog jednog projekta, ali neću pisati o poslu jer ne želim misliti na posao. Jednostavno uživam.
Bilo je to prekrasnih tjedan dana. Već se dugo nisam toliko smijala.
Ne palim baš laptop pa nisam bila na blogu. Mislim da blog.hr-u nedostaje aplikacija za mobitel. Onda bih vjerojatno više svratila. No nije bitno. Ionako će brzo završiti ovo idilično razdoblje i onda ću morati natrag doma u svakodnevnicu.
Nije ni svakodnevnica tako loša.
Nadam se da uživate u svom godišnjem odmoru ili ga iščekujete s veseljem ili pak već izrađujete fotografije i prepričavate dogodovštine.
P.S. Imam tu na terasi lastavičje gnijezdo. Bila su četiri mala ptića. Prije par dana su počeli letjeti. Čak su mi letili i po kući. Uglavnom, još uvijek spavaju u gnijezdu, a mama i tata dođu po njih ujutro da idu u let. Od kad sam jutros sjela ovdje, gnijezdo je već prazno pa sam mislila da su odletili, ali sad su baš bili mama i tata po njih i skroz se uspaničili vidjevši prazno gnijezdo. Lete uokolo kao ludi. Sve me strah da će mi se zaletiti u glavu. Čini se da su mali nevaljalci danas sami izletili iz gnijezda. Valjda će se pronaći. :)