subota, 04.05.2013.
Biti sam sa sobom
Nekako dugo nisam imala cijelo poslije podne i večer samo za sebe. Danas mi se baš tako sve posložilo. Dragi je otišao na momačku, jedna sestra kod dečka, druga je vani. Vrijeme se kvari. Grmi. Nekako mi je draže ostati doma. Čitam. Gledam serije. Čak sam i napisala prvo poglavlje neke potencijalne knjige. To je već treća priča koju sam započela unatrag godine dana i nekako sve manje vjerujem da ću ikad išta više završiti. Kao da me svaka priča ponese u početku i sigurna sam da ta baš ima ono nešto u sebi, ali prođe me to ushićenje nakon nekog vremena i više mi se ne da pisati jer mi priča nije zanimljiva. Ili je problem što sam ju smislila do kraja. Kao da mi se nakon tih početnih poglavlja sve poslaže u glavi i onda mi se ne da to sve zapisati jer ionako nitko drugi to neće čitati, a meni je bilo dovoljno nekoliko prvih poglavlja da likovi postanu živi u mojoj mašti i da mi ispričaju svoju priču do kraja. Moram napisati barem tih prvih nekoliko poglavlja jer me inače progone. Ne mogu to ni objasniti. Valjda je to stvar mašte. Ili nas pisaca.
No, danas uživam sama sa sobom. Sutra mi sestrična ima prvu pričest i bit ću opet okružena hrpom ljudi. Ovi trenuci koje provodim sama nekako su sve rjeđi i sve dragocjeniji. Nemojte me krivo shvatiti. Volim biti okružena ljudima. Ne bih željela biti stalno sama, samo je ponekad lijepo na nekoliko sati pripadati samo sebi.
