ponedjeljak, 06.01.2020.

Writing Challenge 2020 - poglavlje 2

Napisano kroz dva dana pa imam dva seta po 5 random riječi za korištenje. :)
attraction - atrakcija
puffy - prozračan
forgetful - zaboravan
spooky - jezivo
spray - sprej
hissing - šištanje, siktanje
cats - mačke
omniscient - sveznajući
drum - bubanj
ordinary - obično


Drugo poglavlje (2442 riječi)

Kad sam bila dijete, imala sam sve što bih poželjela. Najbolje igračke, najbolju odjeću, najbolje učitelje, mnoštvo prijatelja, ma baš sve. Život se nije mogao činiti savršenijim i jednostavnijim.

Ponekad mi počne nedostajati to razdoblje. Nisam poznavala nikakve brige. Samo radost i sreću. Život se činio ugodan, prozračan.

Za moj 15. rođendan otac je priredio pravu predstavu za mene i moje prijatelje. Bilo je raznih stvorenja, ali lavovi su bili glavna atrakcija. Bili su istovremeno jezivi i nezaboravni. Takav je bio moj otac. Da sam ga zatražila to, našao bi načina da mi skine zvijezde s neba. Imala sam starijeg brata i stariju sestru, ali bila sam očeva ljubimica i miljenica.

Negdje u tom razdoblju sam shvatila da sam zaljubljena do ušiju. Ne znam kad je naše prijateljstvo preraslo u nešto više. Prikrao mi se taj osjećaj. Ili je možda uvijek bio tu i godinama sam bila zaljubljena, a da nisam znala.

Dorian je oduvijek bio u mom životu. Njegov otac radio je za mog oca. Nikad nisam znala što točno. Nije me zanimalo. Bile su to stvari koje su se događale izvan mog savršenog balončića. Jednoga dana njegovi otac i majka doživjeli su nesreću i oboje su umrli. Moji roditelji su se nakon toga nastavili brinuti za njega. Bio mi je prijatelj od malih nogu. Bio je uz mene kad sam prohodala, kad sam padala i uporno ustajala, uvijek kad sam ga trebala. Bio je samo godinu dana stariji od mene, ali oduvijek se prema meni odnosio zaštitnički.

Nikad neću zabraviti kako mi je za taj rođendan poklonio prsten s malim, rozim srcem. Dao mi ga je dok smo stajali sami na balkonu. Izašla sam samo udahnuti malo zraka i na tren biti ne okružena tolikim ljudima, a on me očito slijedio ugledavši priliku da ostanemo nasamo.

- Prekrasan je! - radosno sam uskliknula i zagrlila ga prislonivši svoju glavu na njegova prsa.

Zagrlio me i odjednom je njegovo srce počelo kucati brzo i glasno. Otkucaji su mi ispunjavali čitavo biće s obzirom da mi je uho bilo praktički naljepljeno na njegova prsa. Znala sam da i on osjeća isto što i ja. Nije bilo potrebe za riječima. Svaki otkucaj njegova srca govorio mi je to. Bio je uzbuđen i nervozan. Podigla sam pogled prema njemu. Nasmiješio mi se i onda me poljubio.

Od toga trena život je bio još divniji, još lepršaviji. Radili smo razne ludosti kao na primjer sprejem u boji ispisali naše inicijale i mala srca na zidu moje sobe. Poslije nisam mogla ukloniti boju pa sam nalijepila postere preko toga jer nisam htjela da itko zna. Naša veza morala je biti naša tajna iz raznih razloga. Na kraju se ispostavilo da je moj otac cijelo vrijeme znao. Naravno da je znao. Bilo bi čudno, čak zabrinjavajuće da nije znao uz sve silne uhode koje je imao. Nekome bi to možda bilo jezivo, ali ja sam se zapravo oduvijek osjećala sigurnije zbog toga što sam znala da otac uvijek sve zna.

Nekako sam se pribrala dovoljno da kažem kolegici da me pokriva kratko i da zajedno s Dorianom izađem iz ureda, pa onda i iz zgrade. Bila je to jedna od prednosti mog posla. Imala sam dobru ekipu. Netko me uvijek bio spreman pokriti ako bih morala izaći nešto obaviti, a mogli smo i dosta toga odraditi kasnije izvan radnog vremena pa tako nadoknaditi sate.

Hodali smo jedno pored drugog iako sam ja vodila, a on me slijedio. Nije više rekao ni riječi. Nisam se usudila pogledati ga pa ne znam da li se i dalje smiješio ili je možda bio sasvim ozbiljan. U meni je i dalje zvonilo zvono za uzbunu. Nešto se moralo dogoditi kad je došao po mene. Sada. Nakon toliko godina. Već sam i zaboravila taj prvi dio mog života. Činio mi se poput neke priče iz knjige koju sam čitala ili pak filma koji sam pogledala. Nestvarno. Ne moj život, nikako ne moj život. Moj život bile su moje kćeri i moj suprug, naša kuća i naši psi, naša putovanja, izleti i sve ostalo što je sačinjavalo našu svakodnevnicu.

- Kamo idemo? - upitao je nakon nekoliko minuta hodanja prema parku i potom po parku.

Nemam pojma kamo idemo. Nekamo dalje od mog posla i mojih kolega, dalje od svega. Poželjela sam nas nekako izolirati da saznam u čemu je stvar i da ga pošaljem natrag pa da se mogu opet pretvarati da je sve to bio samo san. Bila sam tako dobra u pretvaranju.

Usporila sam korak, pa na kraju stala i sjela na klupu.

- Što se dogodilo? - upitala sam ga gledajući u daljinu, a ne u njega.

Sjeo je pored mene i duboko udahnuo. Samo iz tog zvuka znala sam da mu nije bilo lako doći ovdje i potražiti me.

- Oprosti - rekao je prvo.

Za što? Za ono što je bilo ili ono što se spremao učiniti?

- Ne razumijem. Prošlo je 15 godina... -

- 15 godina i 4 mjeseca - rekao je kao da je to bilo posebno važno. Imala sam osjećaj da zna i koliko točno dana i sati i minuta.

- Mislila sam... - počela sam, ali nisam znala kako završiti rečenicu. Što sam mislila? Da se mogu pretvarati kao da prva polovica moga života nije postojala pa će zbog toga i nestati?

- Mislila si da si ovdje sigurna i da drugo ništa ne postoji. Da si možeš izgraditi novi život - rekao je umjesto mene.

Pogledala sam ga napokon i na tren kao da sam se prebacila u prošlost. Kao da smo opet imali 15 i 16 godina i lunjali šumom i proplancima. Sjećam se kako je sunce obasjavalo njegovo lice i koliko sam voljela njegove oči. Gotovo da mogu osjetiti njegove meke usne na mojima i njegove tople ruke kako me grle.

Zatvorila sam oči na tren, ali dovoljno da otjeram sjećanja iz misli. Shvatila sam da sam čak i tada zapravo bježala jer zapravo smo se skrivali od svih i pravili se da budućnost ne postoji. Je li bio ijedan dio mog života da nisam bježala i skrivala se i pretvarala?

- Zašto si došao? - izravno sam ga upitala.

- Nora, ne bih došao da sam imao izbora. One noći kad je izbila Velika pobuna... -

- Tako to zovete? -

- Tako su to nazvali, da. Velika pobuna. Ima i drugih naziva, nije važno. -

- Bio je to podli napad. Ubili su mi cijelu obitelj. Ubili bi i mene da... - rekla sam i bilo je tako neobično govoriti o tome. Nikad nisam.

- Nora, tvoj otac povjerio mi je tu veliku zadaću da te odvedem na sigurno. Znao je da ako itko zna tajne prolaze za bijeg, onda smo to mi. Znao je da smo bježali stotine puta. Znao je da smo lutali šumom. Znao je za nas. Znao je i dopustio je to. Jer te volio. Ali nije mi samo zbog ljubavi naredio da te odvedem na sigurno - govorio je Dorian, a spominjanje starih vremena i oca tjeralo mi je suze na oči.

Odjednom se začulo neko siktanje i šuštanje negdje u grmlju. Na prvu sam se prepala. Naravno da bez razloga jer bili smo usred gradskog parka i uokolo je bilo ljudi, a i bio je dan. No cijeli razgovor natjerao me da budem u strahu.

Iz grma su jedna za drugom istrčale dvije mačke.

- Ne razumijem poantu priče - rekla sam opet skrenuvši pogled na njega.

Uzeo je moju ruku među svoje i pogledao me u oči.

- One noći kad sam upao u tvoju sobu i probudio te... -

- Već sam bila budna. Bubnjevi za uzbunu su se oglasili čim su napali zidine - ispravila sam ga.

- Naravno, bubnjevi. Kakogod. Kad sam ušao u tvoju sobu, tvoji brat i sestra već su bili mrtvi. Tvoja majka bila je van sebe, a tvoj otac nije ni pomišljao na to da pobjegne i ostavi ju na milost i nemilost njima. Jedino što je imao preostalo bila si ti. Ne samo kao njegova kćer nego i kao jedina nada za budućnost. -

Izvukla sam svoj dlan iz njegovih jer nisam više mogla podnijeti da me dodiruje. Bilo je previše poznato.

- I dalje na razumijem - rekla sam. Istina je bila da nisam ni željela razumijeti. Samo sam željela da ode iz mog svijeta.

- Kod kuće je situacija poprilično gadna -

- Ne želim slušati o tome. To više nije moj život - prekinula sam ga prije nego mi je uspio išta više reći.

- Moraš slušati. Tiče te se. Tvoj otac dao mi je uputu da te sakrijem ovdje. Tako da preživiš i da se vratiš kad bude vrijeme. Sad je vrijeme. -

- Prošlo je toliko godina. Ja više ne pripadam tamo. Moj život je sad posve drugačiji. Imam djecu. -

- Znam. Imaš dvije kćeri i... I muža. I tri psa. - rekao je. Dakle znao je sve i svejedno me potražio i odlučio mi to oduzeti.

- Molim te, idi. Vrati se kući. -

- Da postoji drugi način. Da postoji netko drugi. Vjeruj mi, da postoji bilo što drugo, ne bih sada bio ovdje. Ljudi pate i umiru pod vladavinom tiranina. -

- Ne mogu ništa učitniti - rekla sam preklinjujući ga pogledom.

- Nora, dio nas organizira ustanak protiv vlasti. Ljudi su se spremni pobuniti i boriti za bolje sutra, za budućnost svoje djece. -

- Onda svrgnite vlast. Neka bude demokracija - čujem kako riječi izlaze iz mojih usta.

- Ne ide to samo tako. Ljudi su naviknuti na sustav vlasti kakav imamo. Oni samo žele promjenu vlasti - pokušava mi objasniti, ali ja sam tvrdoglava.

- Onda neka okrune tebe. Ti im budi kralj. Ili bilo tko koga žele. Bilo tko. -

-Ne ide to tako. Dio plemstva neće se pobuniti protiv kralja ako im ne damo drugu osobu koja po krvnoj liniji polaže pravo na prijestolje. -

- Ali svi su mrtvi - kažem mu.

- Nora, tvoj obitelj bila je na tronu stotinama godina. Pola života provela si u toj palači. -

- Provela sam ga pokušavajući pobjeći od palače i svojih dužnosti. Ne namjeravam se vratiti. Ovo je moj život, ovo je moj dom! - govorila sam ljutitim šaptom da nas ne čuju slučajni prolaznici.

Nasmijao se i vidjela sam da misli da nisam normalna. Ali ovo je bio moj dom.

- Nora, ovo je tvoj svijet? Dosadni posao, čišćenje kuće i briga za obitelj? Sjećam se kad si imala snove i velike planove za budućnost. Sjećam se koliko sam te volio. Taj tvoj nesputani, neustrašivi duh. Znao sam da nam tvoj otac nikada neće dopustiti da se vjenčamo, ali nadao sam se da će ti barem dopustiti da budeš i dalje svoja. Nikada mi nije palo na pamet da ćeš sama sebi zabraniti isto i osuditi se na život od kojeg si zapravo bježala - govorio je u nevjerici mašući glavom.

- Ne poznaješ me. Ne ovu mene sada. Ti znaš samo ono šašavo, naivno dijete koje sam jednom bila. U nju si bio zaljubljen i nju si volio, a to više nisam ja. Volim svoj život i ono što imam. Ne želim se ničega odreći ni za sve palače ovog svijeta. -

- Gluposti! Govoriš gluposti. -

- A ti si kao neki sveznajući prorok i točno znaš što ja želim?! -

- Znam tebe - rekao je. Duboko se zagledao u moje oči. Osjetila sam neku povezanost među nama. Kao neke nevidljive spone.

- Ne znaš. To ti pokušavam objasniti. -

- Znači to je to? Sve što ćeš raditi do kraja života je ovako provoditi dan za danom i onda nestati? Ne mogu to povjerovati. -

- Samo želim običan život sa svojom obitelji. Tu gdje jesam. Znam da ti je teško shvatiti, ali ne poznaješ me više. -

- Jednom si me voljela. I ja sam tebe volio. Možda te još volim. -

Sad je bio red na meni da se nasmijem.

- Molim te. Nismo se vidjeli 15 godina. Ono što smo bili i ono što smo danas su različiti ljudi - rekla sam pomirljivo.

- Ljudi? - upitao me uz sarkastični osmijeh.

Osjetila sam kao da mi je nož zabio još dublje u srce.

- Osobe. Štogod. -

- Nora, ti nisi odavde. Ne pripadaš ovom svijetu. Ne možeš se samo pretvarati i jednostavno pretvoriti pretvaranje u stvarnost. Ovdje si pronašla utočište, sigurnost. Bilo je pametno od tvog oca što se sjetio da te sakrijemo ovdje jer ovdje je život doista sličan našem, ali nikada te se ne bi sjetili ovdje tražiti. -

- Molim te, idi, ostavi me - preklinjala sam ga.

- Ne - rekao je i to mi se učinilo tako sebično.

- Ti ništa ne znaš o meni kakva sam sada. -

- Znam da si jednom ubila čovjeka. -

- To je bilo u obrani. Tko zna što bi mi učinio - opravdavala sam se.

- Znam da ne pripadaš ovdje. -

- Ništa ti ne znaš. -

- Vrati se sa mnom, Nora. Vrati se kući. -

- Ovo je moj dom. -

- Ovo nije tvoj grad. K vragu, ovo čak nije ni tvoja planeta. Ti nisi čovjek. Nemam pojma kako si ih uspjela sve zavarati, ali reći ću im istinu. Svima ću reći ako ne pođeš sa mnom. -

Shvatila sam da plačem iako nisam znala kad sam počela. Zar bu doista bio u stanju to napraviti?

- Nitko ti neće povjerovati. Mislit će da si luđak. -

- Ali tebe će oteti. Zatvoriti u neki laboratorij. I tvoje kćeri. Zamisli kako će im tek one biti zanimljive kao mješanke zemaljske i vanzemaljske rase. -

- Okrutan si. -

- Situacija je alarmantna. Moram te dovesti kući. Obećao sam tvom ocu. Ne samo da ću te spasiti, nego i da ću ti jednoga dana pomoći da preuzmeš kraljevinu. Uostalom, ako ja nikada nikome ni ne kažem, netko će prije ili kasnije otkriti. Nemaš pojma kako će se stvar odraziti na njih dvije. One su nevine i ne znaju ništa. Neće se znati ni skrivati ni zaštiti. Preopasno je da ostanete ovdje. Upravo zbog njih moraš poći sa mnom. Ljudi su okrutani, a ako budeš kraljica na svom planetu, Ema i Sara bit će sigurne. Nitko ih se neće usuditi taknuti. -

Njegove riječi su mi čak imale smisla jer stvari koje je spomenuo su doista i bili moji najcrnji strahovi. Ali kako, kako da to učinim? Kako da objasnim Robertu?

Počela sam se tresti i plakati. Dorian me privukao u zagrljaj i čvrsto me držao dok su moje suze natapale njegovu majicu.

- Bit će sve u redu, Nora - govorio mi je tiho.

- 13:18 - Ostavi trag (1) - Isprintaj - #

subota, 04.01.2020.

Writing Challenge 2020 - poglavlje 1

5 riječi dobivenih random generatorom koje moram iskoristiti danas:
glamorous - glamurozno
houses - kuće
error - pogreška
end - kraj
snotty - odvratan

Prvo poglavlje (1551 riječ prema WordCounteru)

Jasno se sjećam trenutka koji je rasplinuo moj savršeno normalan život poput mjehurića od sapunice.

Sekunda je potrebna da se život sasvim preokrene. No toga jutra još je uvijek sve bilo uobičajeno. Normalno. Moja svakodnevnica.

Trčala sam dobro poznatim ulicama udišući hladan, prosinački zrak koji je zapravo bio previše topao za prosinac u ovim krajevima. Naselje je bilo mirno. Dok sam prolazila pored dobro poznatih kuća čije sam stanare većinom znala, polako su se počela paliti svijetla. Ljudi su ustajali i započinjali svoj dan pripremama za posao, vrtić, školu ili nešto drugo što su već toga dana imali u planu. Bilo je rano. Nešto sitno iza 6 sati i još uvijek nije izašlo sunce. Uvijek sam trčala u pola 6. Bilo je to jedino vrijeme kad sam imala priliku za tako nešto.

Stigla sam natrag u svoje dvorište. Psi su me dočekali veselo mašući repovima i gurajući svoje glave da ih pomazim. Imali smo ih troje. Dvije kujice i jednog mužjaka. Dobro su se slagali. Svi troje su bili mješanci spašeni iz azila tijekom vremena. Pomazila sam im meke glavice i odjurila u kuću.

- Jutro - pozdravio me moj suprug na putu do kupaonice.

- Jesu li cure budne? - upitala sam ga.

Robert i ja bili smo u braku 9 godina, a prije toga smo bili u vezi još 5 godina. Imali smo dvije kćeri. Ema je napunila 7 godina u studenom, a Sara 5 u lipnju.

- Nisam ih još budio - odgovorio mi je Robert. I sam je još bio snen, ali bez obzira na zgužvanu pidžamu i raščupanu kosu, srce mi je kao i uvijek brže zakucalo od njegove pojave.

Bacila sam pogled na sat na zidu u dnevnom boravku.

- Idem prvo pod tuš pa ću ih onda probuditi - rekla sam i otišla u kupaonicu.

Voljela sam našu kuću i voljela sam našu rutinu. Kuća je bila sasvim obična, ali u njoj smo zajedno stvorili našu obitelj i puno, puno predivnih sjećanja. Ništa u njoj nije bilo glamurozno, ali meni je bila draža od bilo koje palače.

Dok sam stajala pod toplom, gotovo vrućom, vodom koja je tekla iz tuša, razmišljala sam što sve danas moram obaviti. Prvo moram probuditi moje princeze i nagovoriti ih da ustanu iz kreveta. Onda slijedi natezanje oko pranja zubi, umivanja, odjevanja, jela i svega ostaloga. Usprkos svemu osmijeh mi je zaigrao na licu samo dok sam razmišljala o tome. Usput moram spremiti i sebe i pojesti nešto. Onda Saru vodimo u vrtić, a Emu u školu. Robert i ja moramo na posao i pokušati ne zakasniti. Ne znam kad smo zadnji puta uspjeli ne zakasniti.

Zatvorila sam vodu i dohvatila ručnik. Tko zna što me danas čeka na poslu. Mogla bi biti ludnica jer je kraj godine i svi planiraju neke godišnje odmore oko blagdana pa se u ove zadnje dana uvijek sve pokušava ugurati. Čekalo me nekoliko sastanaka i mnoštvo papirologije. Voljela sam svoj posao iako nije bio posebno zanimljiv.

Odjenula sam se i otišla napokon probuditi Saru i Emu. Kao i uvijek, negodovale su.

- Nisam se naspavala - mrmljala je Ema.

- Mamice, zar baš moram danas u vrtić? - pitala je Sara.

- Morate ići ranije na spavanje pa ćete se naspavati i lakše probuditi - rekla sam kao i tisuće puta ranijih dana. Bez obzira na to navečer se ni jednoj nije spavalo kad je trebalo u krevet, a svako jutro imali smo istu priču.

Obje su ustale i krenule prema kupaonici. Ja sam otišla u kuhinju gdje je voda u kuhalu upravo proključala pa sam krenula napraviti kavu meni i Robertu. On se upravo pojavio iz sobe također odjeven.

- Što ćemo jesti? - upitao me.

-Nemam pojma. Samo mi treba kava - odgovorila sam.

Ostavila sam ga u kuhinji da nam složi neki brzinski doručak, a ja sam otišla pomoći curama sa spremanjem.

Sara je htjela obući jednu staru Eminu majicu, a Ema joj nije dala da obuće njenu majicu iako joj je bila bar dva broja premala pa ju sama više nikako nije mogla nositi. Natezale su se oko majice i pravile galamu.

- Cure, zakasnit ćemo. Ema daj Sari majicu. Ionako smo je i ostavili da bi ju ona nosila. Tebi je premala. Zašto ne obućeš novu haljinu koju smo ti sinoć pripremile za danas? - umiješala sam se.

Ema je pustila majicu i uvrijeđeno se okrenula na drugu stranu. Pomogla sam Sari da skine pidžamu i navuče majicu i hlače. Sjela je na pod i krenula oblačiti čarape.

- Ema, obuci se. Moraš nešto pojesti i moramo krenuti. -

Ljutito me pogledala, ali napokon se krenula odijevati.

Uzela sam njihove četke i prvo počešljala Sarinu plavu kosu jednake nijanse kao i moja, a nakon toga i Emine smeđe kovrče koje je naslijedila od oca. Bila je Robertova slika i prilika, a Sara je izgledala kao mini ja.

- Zakasnit ćemo, moje dame! - doviknuo nam je Robert iz dnevnog boravka pa smo otišle tamo.

Sara je popila šalicu toplog mlijeka. To je bilo sve što bi pojela ujutro jer je čim bi došla u vrtić išla na doručak, a ionako je bolje jela u društvu druge djece. Ema je pojela žitarice s mlijekom. Vrlo rijetko bi išta drugo prošlo ujutro kod nje. Robert i ja pojeli smo sendvič s purećom šunkom i sirom, te popili kavu.

- Vi se krenite obuvati, a ja ću nahraniti pse - rekla sam im i izašla van.

Psi su imali posebnu prostoriju u kojoj su živjeli preko zime. Vrlo rijetko smo ih puštali u kuću. Voljeli smo ih i bili su članovi obitelji, ali bila sam mišljenja da psima nije mjesto u kući. Veselo su me pozdravili. Nasipala sam im pseću hranu u njihove zdjelice i natočila svježe vode.

- Dobar tek, ekipa - rekla sam i vratila se u kuću.

Robert je pokušavao obuti Sari čizme, ali ona je odbijala surađivati. Vidjela sam da lagano gubi strpljenje pa sam preuzela taj zadatak od njega.

- Sara, smiri se. Moramo krenuti. Ako ne krenemo sada, druga djeca pojest će ti sav doručak i ostat ćeš gladna - rekla sam joj. Ta smiješna prijetnja nekako je uvijek upalila kod moje mlađe kćeri.

Kad smo napokon izašli iz dvorišta već je bilo premalo minuta do 8 sati da bismo stigli do 8 svi na svoja mjesta, ali tako je jednostavno bilo svakog dana.
Vrtić i škola bili su jedno preko puta drugoga. Robert je otpratio Emu u školu jer je bila tek prvi razred osnovne škole i još se nismo usudili pustiti je samu, a ja sam ušla sa Sarom u vrtić.

Požurivala sam je da skine jaknu, kapu, šal i rukavice, te se preobuje u papuče. Nakon toga sam ju predala odgojiteljici te krenula dalje.

Robert me čekao pred vrtićem. Zajedno smo prešli još dio puta. Živjeli smo u malom gradu i gotovo uvijek smo na posao išli pješice.

- Sretno danas. Vidimo se u 4. Volim te - rekao mi je na mjestu gdje smo se rastajali.

Odgovorila sam mu sličnim riječima i ubrzala korak prema svom radnom mjestu. Pri ulasku u zgradu sam bacila pogled na mobitel da vidim koliko ću zakasniti. Nekih 8 minuta, nije tako strašno. To ću već nadoknaditi s kraćom pauzom za gablec.

Ušla sam u mali ured koji sam dijelila s kolegicom i kolegom.

- Dobro jutro. Ima li što... - krenula sam s uobičajenim pozdravom, ali onda sam naglo zašutjela.

Riječi su mi isparile iz glave, a krv nestala iz obraza. Nisam mogla vidjeti svoj odraz, ali znala sam da sam sigurno problijedila.

- Nora, imaš posjetitelja jutros - rekao mi je Petar, moj kolega iz ureda. Nije me ni pogledao. Pogled mu je bio priljepljen za ekran računala.

- Jesi li dobro? - upitala me kolegica koja je ipak pogledala prema meni.

Ja nisam mogla skrenuti pogled s mog posjetitelja, njegove tamne kose, njegovih tamno smeđih očiju i osmijeha koji mu je kao zaleđen stajao na licu. Na tom dobro mi znanom licu. Licu koje nisam vidjela 16 godina, ali koje se promijenilo vrlo malo.

Shvatila sam da zadržavam dah pa sam napokon počela ponovno disati.

- Dobro sam, Maja - odgovorila sam kolegici, ali ona nas je i dalje zabrinuto promatrala. Vjerojatno se pitala jesu li trebali tog čovjeka pustiti u zgradu s obzirom na moju reakciju.

- Bok, Nora - progovorio je posjetitelj, a njegov glas sa sobom je donio mnoštvo potisnutih sjećanja i osjećaja, svega što sam godinama držala duboko zakopano u nekom mračnom kutu svoga uma.

Odakle on sada tu? Zašto? Što se dogodilo? Što će se dogoditi? Je li ovo kraj?

Pitanja su mi navirala, ali nisam mogla ni jedno izgovoriti na glas. Samo sam stajala i gledala u njega. Neki odvratan osjećaj pojavio mi se u trbuhu. Shvatila sam da bih mogla povratiti pa sam duboko udahnula nastojeći otjerati mučninu.

Misliti da ću ikada moći pobjeći od prošlosti očito je bila pogreška.

- Bježi! Bježi! Bježi! - vikao mi je moj unutarnji glas.

No nisam pobjegla. Ako je ovo kraj života koji znam i volim, neću bježati. Nema smisla.

Brojevi na digitalnom satu na zidu su se upravo promijenili. 8:09.

- Dorian - napokon sam prozborila.

I tada, gotovo kao da sam mogla vidjeti kako se to događa, moj savršeno normalni svijet rasplinuo se poput mjehurića od sapunice.

- 21:33 - Ostavi trag (3) - Isprintaj - #

petak, 03.01.2020.

Dobrodošla 2020.

Čitam u zadnje vrijeme stalno neke objave o protekloj 2019. Ili je bila predobra, ili je bila baš loša… Moja je bila eto tako sasvim u redu. Ništa spektakularno, ali ni ništa loše. Jedna mirna, lijepa godina. Ugodna štoviše. Provedena u krugu obitelji. Većim dijelom sam bila na porodiljnom dopustu. Gledala sam moje malo čudo broj 2 kako svakim danom raste i pretvara se iz male bebe u predivnog dječaka. Čudo broj 1 je krenulo u vrtić. Bili smo oko 2 mjeseca na moru moja dva čuda i ja. Posjetili smo Beč u Adventu. Ma bilo je svakakvih dana naravno. Ponešto sam se i nervirala, ali ja nekako sve te lošije trenutke zaboravim, a dobri mi se samo urežu u pamćenje. Pred kraj godine sam se vratila na posao i ne znam je li to zbog toga što mi treba da se ponovno uhodam ili u čemu je stvar, ali nekako sam postala neispunjena tim mojim poslom. Možda je to i u redu. Na kraju krajeva, to je samo posao. Taman kad sam se ponovno naviknula na taj način života u kojem dijelim svoje vrijeme na posao i obitelj, otišla sam na godišnji, pa me sad nakon povratka s istog, opet malo lupa želja za promjenama.

Pitam se tako što želim od 2020. Neobično, ali na prvu nemam nekih prevelikih želja. Znači li to da sam prestala sanjati ili sam se prestala nadati? Što je čovjek bez snova i neispunjenih želja? Ili je možda stvar da imam sve što sam željela. Da sam sretna i zadovoljna. Okružena sa svoje dvoje preslatke dječice koja se samo ponekad pretvore u mini demone, ali više-manje su slatki kao šećer. Da, sretna sam. Mislila sam uvijek da bolje pišem dok nisam sretna. Dok me obavija neka tuga, sjeta i tama. Tek mi je neki dan postalo jasno da to nije zbog toga nego zato što volim na blogu pisati o sebi, a dok je čovjeku teško, pogotovo čovjeku koji pisanje koristi kao ispušni ventil, lakše je pisati. Riječi samo teku. Nema brige. Pa teško ti je. Ako sve izbaciš iz sebe, može postati samo lakše. No dok sam sretna, ljubomorno čuvam svoju sreću i blagoslove. Kao da se na neki blesav način i bojim da će se sreća raspršiti, da će ju netko ukrasti ili nagrditi ako ju podijelim sa svijetom. I tako moj blog pati. Kad malo razmislim, posljedično pati i dio mene. Jer dio mene je to moje pisanje. Čuči u meni oduvijek. Ne mogu bez toga. I koliko god puta odlučila da nema smisla i da neću više, uvijek mi se vrati. Znam da ta spisateljska narav čuči u meni jer kad god odlučim da je gotovo i da ću se riješiti „gluposti“ koje sam pisala kao „dijete“, uvijek se nekako zadubim u čitanje svojih priča od prije 10 i više godina. Obuzmu me likovi i svjetovi. Toliko živi kao da su stvarni, a mene još jednom iznova fascinira činjenica da su izašli iz moje glave i da zapravo pišem dobro. Tj. dobro po mojim subjektivnim mjerilima. Dovoljno da samu sebe zadovoljim. A ima objavljenih autora za koje ne mogu reći isto. Tako nikad ne obrišem te stare priče. Tako neki likovi čije priče nisam nikad dovršila još i danas više od desetljeća kasnije, obitavaju u mojoj glavi i kao da žele da ispričam njihovu priču.

Nekako sam tako iznenada shvatila što želim od 2020. Što mi to još treba da bude samo moje i samo za mene. Da me upotpuni. Da me usreći. Da mi vrati ono nešto. Ili možda ne vrati nego samo raspiri ponovno tu malu iskru što čuči u meni. Treba mi natrag moj blog. Tu negdje u nekom boxu sa strane piše da ću jednog dana biti spisateljica. Možda je vrijeme da to prestane biti jednog dana i da se jednostavno opet pokrenem. Bojim se da ću odustati. Ali istovremeno osjećam i neko uzbuđenje jer ću pokušati.

I tako neka bude za 2020. ponovno čitateljski cilj od 20 pročitanih knjiga u godini (sjećam se godina kad je to bilo 200), ali uz to i spisateljski izazov. Pokušat ću pisati svaki dan, a ako neće ići, smanjit ću na jednom tjedno. Neće biti savršeno. Još ne znam točno ni što će biti, ali bit će moje i za mene.

- 14:25 - Ostavi trag (5) - Isprintaj - #

utorak, 24.09.2019.

Jesen

Počela je jesen.

Moja Helena voli jesen jer onda skupljamo šareno lišće, kestene, žireve, tikvice i slično i radimo „naš jesenski ukras za stol“. Jedemo kestene. Možemo se opet pokrivati dekicama. Pada kiša pa možemo i skakati po lokvama. Leon još nije doživio sve čari jeseni. Za sad samo pokušava sve nabrojano staviti u usta.

Mene jesen nekako potiče da krenem spremati po kući i sve premetati i preslagivati i riešavati se stvari. Ne znam zašto me uhvati ta želja za čišćenjem i spremanjem. Što ne bi to trebalo biti u proljeće? Pretpostavljam da je razlog što kreću kraći i hladniji dani, pa sam više u kući i onda više gledam uokolo po kući što bi sve trebalo. Trenutno mi jedino fali malo vremena za tako nešto. Malac me zeza jer bi stalno sam hodao, a zanaša ga kao kakvog pijanca pa ga moramo neprestano loviti.

Volite li vi jesen? Što vas posebno veseli?

Evo i naš trenutni jesenski ukras (svaki vikend nadodamo nešto):

- 16:20 - Ostavi trag (2) - Isprintaj - #

petak, 20.09.2019.

Dani prilagodbe

Ovaj mjesec imamo puno prilagodba u našoj obitelji.

Helena je krenula u vrtić. 2.9. joj je bio prvi dan. U početku je jedva čekala i brojala dana do polaska, a tek poslije ju je malo ulovila kriza. Prvih dana je bilo super dok nije ostajala cijeli dan, a onda joj je do 16 sati postalo malo dugo. Sad pokušava svaki dan progurati da radim do 3 ili do 2 ili kako se već sjeti. Stavili su je u grupu s predškolcima. Kao miješana je grupa, ali mislim da je otprilike 25 djece koja će nagodinu u školu i njih 5 manjih. Neobično mi je to. Nagodinu će dobiti novu grupu i tete. Nadam se da nećemo i tad imati prilagodbu. Sad smo već na drugom danu u kojem nismo imali suza ujutro.



Leon je postao pravi mali dječak. Ima godinu i mjesec dana. Krenuo je hodati. Pada posvuda i stalno ga lovimo. Sav si je ponosan na sebe. Vidi mu se po izrazu lica. Čak i kad padne na guzu, nabaci ponosni osmijeh, digne se i ide dalje. Puno je živahniji od Helene i više sklon istraživanju. Sve mora vidjeti, otvoriti, izvaditi, preokrenuti… Naravno, važno je i dalje da se sve isproba stavljanjem u usta. On je krenuo na čuvanje kod bake, tj. prva tri dana u tjednu ide jednoj baki na čuvanje, a druga dva ga čuva druga baka kod nas doma.



Ja sam, naravno, krenula na posao. Natrag. Ponovno. Kakogod. Nije mi se baš lako priviknuti na sve iako sad već nekako i jesam. Ponešto se izmijenilo, nešto su preuzeli drugi ljudi, a neke stvari se bome nisu ni pomakle previše u skoro godinu i pol koliko me nije bilo u firmi.



Nas troje bili smo dva mjeseca na moru ovo ljeto. Samo nam se mijenjala ekipa. Malo baka, pa baka i djed, tetke, tata, prabaka i pradjed. Helena i Leon obožavaju more. Nisam imala plan koliko ćemo biti iako su me svi ispitivali o tome znajući da sam ja osoba koja voli biti na moru. Rekla sam si da idemo, pa ćemo vidjeti kako bude. No oni su oboje i nakon dva mjeseca jednako oduševljeno ulazili u more kao i prvog dana. Ovo nam je vjerojatno bila jedinstvena prilika za biti toliko na moru jer vjerojatno neću više na porodiljni ako pitate mog muža (iako nikad se ne zna haha).

Tako sad slažemo neke nove rutine, borimo se s nedostatkom vremena i pripremamo za jesen skupljanjem kestena, lišća i ostalih jesenskih plodova. Ja slažem fotoknjige za Heleninu četvrtu godinu i za Leonovu prvu (krajnje je vrijeme da ih dovršim, pokušavam uloviti neki popust koji je do kraja mjeseca). Između ostalog pokušavam i ponovno udahnuti život blogu, pa mi slobodno pomozite oživjeti ga. sretan

- 16:20 - Ostavi trag (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>