petak, 03.01.2020.

Dobrodošla 2020.

Čitam u zadnje vrijeme stalno neke objave o protekloj 2019. Ili je bila predobra, ili je bila baš loša… Moja je bila eto tako sasvim u redu. Ništa spektakularno, ali ni ništa loše. Jedna mirna, lijepa godina. Ugodna štoviše. Provedena u krugu obitelji. Većim dijelom sam bila na porodiljnom dopustu. Gledala sam moje malo čudo broj 2 kako svakim danom raste i pretvara se iz male bebe u predivnog dječaka. Čudo broj 1 je krenulo u vrtić. Bili smo oko 2 mjeseca na moru moja dva čuda i ja. Posjetili smo Beč u Adventu. Ma bilo je svakakvih dana naravno. Ponešto sam se i nervirala, ali ja nekako sve te lošije trenutke zaboravim, a dobri mi se samo urežu u pamćenje. Pred kraj godine sam se vratila na posao i ne znam je li to zbog toga što mi treba da se ponovno uhodam ili u čemu je stvar, ali nekako sam postala neispunjena tim mojim poslom. Možda je to i u redu. Na kraju krajeva, to je samo posao. Taman kad sam se ponovno naviknula na taj način života u kojem dijelim svoje vrijeme na posao i obitelj, otišla sam na godišnji, pa me sad nakon povratka s istog, opet malo lupa želja za promjenama.

Pitam se tako što želim od 2020. Neobično, ali na prvu nemam nekih prevelikih želja. Znači li to da sam prestala sanjati ili sam se prestala nadati? Što je čovjek bez snova i neispunjenih želja? Ili je možda stvar da imam sve što sam željela. Da sam sretna i zadovoljna. Okružena sa svoje dvoje preslatke dječice koja se samo ponekad pretvore u mini demone, ali više-manje su slatki kao šećer. Da, sretna sam. Mislila sam uvijek da bolje pišem dok nisam sretna. Dok me obavija neka tuga, sjeta i tama. Tek mi je neki dan postalo jasno da to nije zbog toga nego zato što volim na blogu pisati o sebi, a dok je čovjeku teško, pogotovo čovjeku koji pisanje koristi kao ispušni ventil, lakše je pisati. Riječi samo teku. Nema brige. Pa teško ti je. Ako sve izbaciš iz sebe, može postati samo lakše. No dok sam sretna, ljubomorno čuvam svoju sreću i blagoslove. Kao da se na neki blesav način i bojim da će se sreća raspršiti, da će ju netko ukrasti ili nagrditi ako ju podijelim sa svijetom. I tako moj blog pati. Kad malo razmislim, posljedično pati i dio mene. Jer dio mene je to moje pisanje. Čuči u meni oduvijek. Ne mogu bez toga. I koliko god puta odlučila da nema smisla i da neću više, uvijek mi se vrati. Znam da ta spisateljska narav čuči u meni jer kad god odlučim da je gotovo i da ću se riješiti „gluposti“ koje sam pisala kao „dijete“, uvijek se nekako zadubim u čitanje svojih priča od prije 10 i više godina. Obuzmu me likovi i svjetovi. Toliko živi kao da su stvarni, a mene još jednom iznova fascinira činjenica da su izašli iz moje glave i da zapravo pišem dobro. Tj. dobro po mojim subjektivnim mjerilima. Dovoljno da samu sebe zadovoljim. A ima objavljenih autora za koje ne mogu reći isto. Tako nikad ne obrišem te stare priče. Tako neki likovi čije priče nisam nikad dovršila još i danas više od desetljeća kasnije, obitavaju u mojoj glavi i kao da žele da ispričam njihovu priču.

Nekako sam tako iznenada shvatila što želim od 2020. Što mi to još treba da bude samo moje i samo za mene. Da me upotpuni. Da me usreći. Da mi vrati ono nešto. Ili možda ne vrati nego samo raspiri ponovno tu malu iskru što čuči u meni. Treba mi natrag moj blog. Tu negdje u nekom boxu sa strane piše da ću jednog dana biti spisateljica. Možda je vrijeme da to prestane biti jednog dana i da se jednostavno opet pokrenem. Bojim se da ću odustati. Ali istovremeno osjećam i neko uzbuđenje jer ću pokušati.

I tako neka bude za 2020. ponovno čitateljski cilj od 20 pročitanih knjiga u godini (sjećam se godina kad je to bilo 200), ali uz to i spisateljski izazov. Pokušat ću pisati svaki dan, a ako neće ići, smanjit ću na jednom tjedno. Neće biti savršeno. Još ne znam točno ni što će biti, ali bit će moje i za mene.

- 14:25 - Ostavi trag (5) - Isprintaj - #

utorak, 24.09.2019.

Jesen

Počela je jesen.

Moja Helena voli jesen jer onda skupljamo šareno lišće, kestene, žireve, tikvice i slično i radimo „naš jesenski ukras za stol“. Jedemo kestene. Možemo se opet pokrivati dekicama. Pada kiša pa možemo i skakati po lokvama. Leon još nije doživio sve čari jeseni. Za sad samo pokušava sve nabrojano staviti u usta.

Mene jesen nekako potiče da krenem spremati po kući i sve premetati i preslagivati i riešavati se stvari. Ne znam zašto me uhvati ta želja za čišćenjem i spremanjem. Što ne bi to trebalo biti u proljeće? Pretpostavljam da je razlog što kreću kraći i hladniji dani, pa sam više u kući i onda više gledam uokolo po kući što bi sve trebalo. Trenutno mi jedino fali malo vremena za tako nešto. Malac me zeza jer bi stalno sam hodao, a zanaša ga kao kakvog pijanca pa ga moramo neprestano loviti.

Volite li vi jesen? Što vas posebno veseli?

Evo i naš trenutni jesenski ukras (svaki vikend nadodamo nešto):

- 16:20 - Ostavi trag (2) - Isprintaj - #

petak, 20.09.2019.

Dani prilagodbe

Ovaj mjesec imamo puno prilagodba u našoj obitelji.

Helena je krenula u vrtić. 2.9. joj je bio prvi dan. U početku je jedva čekala i brojala dana do polaska, a tek poslije ju je malo ulovila kriza. Prvih dana je bilo super dok nije ostajala cijeli dan, a onda joj je do 16 sati postalo malo dugo. Sad pokušava svaki dan progurati da radim do 3 ili do 2 ili kako se već sjeti. Stavili su je u grupu s predškolcima. Kao miješana je grupa, ali mislim da je otprilike 25 djece koja će nagodinu u školu i njih 5 manjih. Neobično mi je to. Nagodinu će dobiti novu grupu i tete. Nadam se da nećemo i tad imati prilagodbu. Sad smo već na drugom danu u kojem nismo imali suza ujutro.



Leon je postao pravi mali dječak. Ima godinu i mjesec dana. Krenuo je hodati. Pada posvuda i stalno ga lovimo. Sav si je ponosan na sebe. Vidi mu se po izrazu lica. Čak i kad padne na guzu, nabaci ponosni osmijeh, digne se i ide dalje. Puno je živahniji od Helene i više sklon istraživanju. Sve mora vidjeti, otvoriti, izvaditi, preokrenuti… Naravno, važno je i dalje da se sve isproba stavljanjem u usta. On je krenuo na čuvanje kod bake, tj. prva tri dana u tjednu ide jednoj baki na čuvanje, a druga dva ga čuva druga baka kod nas doma.



Ja sam, naravno, krenula na posao. Natrag. Ponovno. Kakogod. Nije mi se baš lako priviknuti na sve iako sad već nekako i jesam. Ponešto se izmijenilo, nešto su preuzeli drugi ljudi, a neke stvari se bome nisu ni pomakle previše u skoro godinu i pol koliko me nije bilo u firmi.



Nas troje bili smo dva mjeseca na moru ovo ljeto. Samo nam se mijenjala ekipa. Malo baka, pa baka i djed, tetke, tata, prabaka i pradjed. Helena i Leon obožavaju more. Nisam imala plan koliko ćemo biti iako su me svi ispitivali o tome znajući da sam ja osoba koja voli biti na moru. Rekla sam si da idemo, pa ćemo vidjeti kako bude. No oni su oboje i nakon dva mjeseca jednako oduševljeno ulazili u more kao i prvog dana. Ovo nam je vjerojatno bila jedinstvena prilika za biti toliko na moru jer vjerojatno neću više na porodiljni ako pitate mog muža (iako nikad se ne zna haha).

Tako sad slažemo neke nove rutine, borimo se s nedostatkom vremena i pripremamo za jesen skupljanjem kestena, lišća i ostalih jesenskih plodova. Ja slažem fotoknjige za Heleninu četvrtu godinu i za Leonovu prvu (krajnje je vrijeme da ih dovršim, pokušavam uloviti neki popust koji je do kraja mjeseca). Između ostalog pokušavam i ponovno udahnuti život blogu, pa mi slobodno pomozite oživjeti ga. sretan

- 16:20 - Ostavi trag (3) - Isprintaj - #

petak, 28.12.2018.

Samo neke misli

Kako se vratiti na blog i napisati post nakon toliko vremena? Da počnem s onim pričama da me dugo nije bilo jer sam se bavila drugim stvarima kao što su djeca, muž, kuća, obitelj, izrada fotoknjiga sa slikama klinaca mojim i muževim roditeljima za Božić itd. Ili da se jednostavno pravim da nije uopće prošlo toliko vremena i nastavim pisati. Ma o čemu uopće pisati? Treba li mi blog?

Pisanje je bilo veliki dio mene. Sjećam se kako sam poslije škole jurila doma da bih napisala zadaću i naučila, a onda se bacila na pisanje i pisanje i pisanje. Nisam tad ni pisala na računalu nego u bilježnice rukom. Pisala bih dok ne bi došlo vrijeme za spavanje ili dok me ruka ne bi toliko bolila da više nisam mogla. Kako je samo bilo jednostavno tada pisati. Nisam se opterećivala time da li mi rečenice dovoljno dobro zvuče, da li su mi likovi dovoljno stvarni i da li su mi događaji mogući ili jednostavno previše nemogući i naivni. Pisala sam i dnevnike. Ispunjavala stranicu za stranicom o svom životu, svojim snovima, idejama, željama... Ne znam u kojem sam trenutku točno prestala. Valjda se s vremenom strah da moje gluposti ne pročita mama ili sestra pretvorio u nešto više. Mislim, znala sam zapisati svašta što me u nekom trenutku mučilo ili ljutilo, a onda ako bi netko to pročitao, bilo bi teško objasniti da ne mislim nešto tako kako piše...

Ono što hoću reći je da mi je s vremenom ostao samo ovaj blog. Sve ostalo se nekako rasplinulo. I teško mi ga je pustiti. Nisam nikad imala neki hobi, neku veliku strast. Netko slika, netko crta, netko izrađuje nakit i tome slično. Meni je valjda to oduvijek bilo pisanje. Na neki način se bojim da ako ga pustim, neću više imati ništa samo moje, samo za moju dušu.

Moguće da baljezgam gluposti. Volim svoj život. Volim gdje sam trenutno. Obožavam svoju djecu. Volim biti mama. Ali tako je lako dopustiti da mi se cijeli život vrti samo oko njih i zanemariti sve ostalo. Sad su mali i trebaju me, ali znam da će već za koju godinu doći vrijeme kad me neće toliko trebati i ne želim tada nemate ništa. No pa ne baš ništa. Volim ja čitati, pogledati film ili seriju, ukrašavati kuću za ljeto, jesen, Božić... Ne znam uopće kako bih to sročila. Od kad znam za sebe, htjela sam biti mama. Jedino drugo što sam htjela je biti spisateljica. Na neki način ako pustim pisanje kao da puštam polovicu sebe. Zato je teško pustiti. Čak i kad nemam što pisati.

Ovih dana uživam u polumraku uz žaruljice bora i žaruljice po regalu. Trenutno je mirno jer mi je Helena ostala spavati kod bake i djeda, Leon spava, a muž je negdje s dečkima s posla. Inače je rijetko mirno. Neka. Volim našu nesavršenu svakidašnjicu. Volim i one dane kad doživim i pet živčanih slomova dnevno, a još više volim one nježne, predivne trenutke pune ljubavi i dječje osmijehe koji su najveće blago svijeta.

Sretan Božić i laku noć!

- 20:54 - Ostavi trag (1) - Isprintaj - #

petak, 21.09.2018.

Rastemo, šišamo se, vježbamo...

Naš mali lavić raste. Išli smo na kontrolu za mjesec dana starosti i imao je već 5,5 kilograma i 59,5 cm (ne znam kako je uspjela odmjeriti baš tih pola centimetra).

Jučer se moja djevojčica odlučila ošišati. Nije sama nego smo išle kod frizera. Nije neka drastična promjena, ali moram priznati da mi je bilo malo teško pri srcu odrezati te loknice. Moralo se i to dogoditi. Već joj je bila jako duga kosa i tanka nakon mora. Jako se petljala.

Nakon šišanja taman smo naišle na utrku Trkom protiv raka. Klinci iz igraonice u knjižnici su imali neke vježbe za početak prije utrke. Helena se odlučila da bi i ona vježbala s njima i kako si je zamislila, tako je i ostvarila. Nekad stvarno ne znam na koga je ona tako brbljava, otvorena i odlučna.

Tako smo mi jučer krenuli u dućan i na igralište, a na kraju smo 3 sata bili u gradu, na šišanju i na utrci. Leon nam je većinu događaja prespavao u kolicima.















Eto uživam ovih dana. Znam da stiže jesen. Ima i ona svojih draži, ali falit će mi šetnje, igrališta i biti toliko vani s klincima. Zato koristim dok mogu. Sve se nekako stigne. Čak sam i prozore prala. Ma sve nužno se stigne. Osim kuhati. Mrzim kuhati. No o tome u nekom drugom postu možda. cerek

Što vi radite ovih dana? Da li se veselite jeseni?

- 15:59 - Ostavi trag (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>