iohannes_ne

30.11.2021., utorak

coming

.
htio sam srce
u zabludu uvesti
optužiti ga za neposluh
i sljepoću uma

htio sam ga iščupati
s preskočenim otkucajem
i staviti u izlog
iluzija

nutrina se stvrdnula
bolom do kože
a rebra stisnula
odsudno

ne daju oćut
koji im životu
jedino je
vrijedno


- 12:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

eclipse

.
nema se riječi
kiša posvuda teška pada
a ja sam bez glasa izgubio sebe
kroz misli tutnje horde došljaka
ništa ne govore, samo motre
kako se vrijeme račva deltama
kako obale propadaju
naplavine se šire
komadić čvrstog tla tek ostane
a i on u ovom nevremenu polagano tone

možda trebalo bi zatvoriti oči
zaspati, usnuti
sve dok horde ne protutnje
ne vidjeti sklupčane namjere u njima
isključiti si želje
možda se iz srca ta vrela žerava izvuče
a možda baš nema smisla
jesi li budan ili sanjaš
i ovdje i tamo isto je stanje
istog je tkanja osjet misli
isti protagonist



- 11:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.11.2021., ponedjeljak

došašće

.
ti! - moja voluminozna ćudi
do slatkoće odana i propadljiva
nepostojano eterična i ponosita!
oko tebe orbitiraju duh, srce i duša (zaista?)
i nikad ti dosta sebe
a možda s drugom više te ima?
u slabosti padneš svom bogu
možda svima istom
a poslije, kad ustaneš
u svakom slabijem ga prezreš
i veća si i jača si
sve dok ponovo ne budeš na koljenima
tako se jarosno kruži - ekscentrom života
ali nema veze, ne mari
ti si samo jedna
samo jedan život je tvoj
samo jednom te ima
ne pitaš kuda će stići sve što bje?
gdje odložit će se sva tvoja kob i himba?
zaista - nije važno
samo jednom se ima

krošnja bez korijena pripada vjetrovima
i nikada ne će biti monolitom obelisk od sunca
i nikada ne će biti kvintesencija
možda tek blijeda krpa budeš
s kojom se briše vrijeme do sutra
kondenzirana vodena para izdaha tijela na zrcalu
dok se ne izjednači temperatura
pa neka - samo jednom se ima!

ali zašto uvijek
kad jesi samo svoja
jedina i neotkupljiva
zašto snivaš i čekaš
ono čega nema?



- 01:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #

28.11.2021., nedjelja

stuba

.
kako je bilo?
najednom bio sam kod tebe
a nisam tamo smio biti
ne bi dopustila
previše je toga o tome pričati
ipak smiješila si se
radosna što sam došao
stajao sam ispred
gledala si me zovući
a bile su tri-četiri etaže
pratio sam tvoj osmijeh
svugdje si bila i pozivala me baš tamo gdje si
bilo je mnogo nepoznatih lica
a ti kao da si rekla: ovo je obiteljsko okupljanje
ja brinem o svima njima
i svi su postali srdačni kao da sam ih sve već upoznao
I kao da su me očekivali
smiješila si se, sva si bila u osmijehu
osunčana
pozvala si me: dođi
i već sam bio na stubištu
a sličilo je onome što vodi na tavan
pogled je bio zamrznut iz te sobe
a stubište je postalo veće i više
i uzelo me
i guralo gore
to dugo traje
a onda su nestale etaže
samo plava tama i stubište i ja
čujem: nešto se lomi
stube su pucale
vidio sam: to je staro drvo i raspada se
a tebe nije bilo
tražio sam mobitel
moram te nazvati: došao sam
ali nije ga bilo
a uvijek ga nosim sa sobom
uvijek je uz mene
znao sam: samo tako mogu ti doći
nazvati te
javit ćeš se i sve bit će u redu
ali nema ga, nije ga bilo
a čujem zvonjavu
znam: zoveš me
tražim po džepovima
samo pogrešne stvari:
daljinski upravljač, pokemon igračka, fotoaparat
a zvonjava traje
zašto ga nema, zašto ga ne mogu pronaći
stuba na kojoj sam stajao
pukla je
pao sam


- 23:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

1:37

.
sanjao sam te
noćas
opet
nakon sna u papučama
bilo je bezazleno i opasnije
bilo je strmo i bez sigurnosnog užeta
pao sam
točno u 1:37




- 19:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.11.2021., subota

neudomljeno

.
poslije noći
čvršće od stiska svijesti
stigne plaha i lomljiva zora
dugo se tragalo za hodom misli
koje iscrpljene pitaju:
došle smo, kamo dalje?

slušam:
u mrežama kišnih kapi
u zvucima otkidanja sekunda s njima
eho je disanja njezina
ona ne zna
držim tu alabastrenu posudu na dlanovima
i stojim u njezinoj oluji istog časa
u dodiru arome cimeta i toplog mlijeka
dok eho udaha zamagljuje sva klizišta vremena
negdje se zaostalo
negdje još okašnjelo osjećanje
ostalo je i ne želi nikamo
a spona do njega nepokidiva
i zašto je tako
kad odgovore svi traže
a nitko ne zna postavljati pitanja?

još nenastanjen svemir stvarnosti traži nove hodače misli
a ovaj nastanjeni plaćenike za odstrijel snova
tvrdi se: svima bit će lakše
u ovom vremenu gdje nitko ga nema
moguće je - odstrijelit će se tkanje budućeg
i bit će onako kako se uzme
jer rojenica više nema
otkada dlanovi linijama zjape prazni
i umjesto njih sad tkalci spiralnih zavojnica
sklapat će poslove i potpisivati ugovore
o novom najmu želja
gle, drzak još uvijek - ne pristajem
iako nema se u ovom vremenu mjesta
iako sve već viđeno i poznato
potrebom se udomljava
i iako svim onima koji kasne
preostat će beskućništvo




- 07:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

25.11.2021., četvrtak

nebula

.
kod tebe je drugačije
iz vrha čiode budi se planinski vijenac
i negdje u paralelnom zagrljaju
naoko nespojivih putanja
maglicom svojom upravljaš sjajem
dok profetski sav taj vreli materijal uokviruješ glasom
sve se obrne u središtu
iz kog vrijeme se svima dodjeljuje
poput vala što zbrinut u kapima
prilazi, udara i vraća se
uvijek osnažen jače s njima

na mojoj hridi postavljaš znakove
životne auto-ceste
a nema vožnje u samo jednom smjeru
rubnika nema
nema odmorišta odabranima
i sve visinske razlike imaju istu ravninu

ali, draga
ovdje si, sada
u tijelu osmijeha želji
neponovljivo elementarna
još uvijek elementarnost svoju u sebi kriješ
još uvijek ju čuvaš
tučeš se s njom
i dok ju imaš i dok ju stvaraš
ona te čuva i stvara
ona te zavodi, snubi
i s njom buduću sebe
jače želiš
i nježnije voliš




- 10:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #

dvadeset koraka

.
prohodam dvadeset koraka
do smrti svaki dan
i sve su kraći
i svaki od dvadeset
i mene krati
kažem joj: dobro jutro
trebaš li što?
a ona šuti
za me na njenom licu nema lijepih riječi
nema mi što poručiti
nema što ostaviti
a ako pozdravim život onaj prije nje
i on okrene mi leđa, otiđe
i ne želi sa mnom razgovarati
postao sam nakovanj, užarena kovina i težak čekić
sve u isto vrijeme u svakome
s tri još žive strane osluškujem i pamtim
sve: od krvave posteljice do hrpe ilovače
vremenu na licu razbrojavam čvorove
samo slušam, čujem
hladnoću u vrelini što se kuje
a od nje obrazi se žare
i jezera očima prazne
stomak prepolovljen sjeti me
kad postao sam i ja
ubijen i predan njoj
a upoznavši ju
s njom sam se mimoilazio
tada ništa nije bilo važno
nitko nije govorio: dobro jutro
nije ih se dočekivalo
ni za što se nije marilo
samo užurbane samoće donosile su gluhe noći
u čije bih zagrljaje nepoznatom sebi propadao
već tada rastavljen
od svih kojima sam pripadao
sad obilježen tim poznanstvom
samo slušam
osluškujem
ovih dvadeset koraka do nje
i nemam pravih riječi više
nemam pravo
opravdavati se životom
u tom hodu preostalom



- 00:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.11.2021., nedjelja

znam

.
praskozorje u kapi rose
vlat trave zanjihana na povjetarcu
topao dah na usnici
ti si

sve što bih mislio
govorio
zapisao
nikada ne će biti dovoljno
za pronaći tko si

kad jesi
sve što postoji
nikada ne će saznati
da vrijeme je na tvojoj strani
i kamo god stigneš
svemu će nedostajati
sekunda dvije
koje ćeš uzeti
i ponijeti sa sobom

ništa neobično za tebe
a ja izgubim po jedan
otkucaj srca
i ne znam kamo će
kako ću tako
zbunjujuće je
meni koji želim znati
i ne prihvaćam neobjašnjivo
a ne može se objasniti
ne može se dotaći

neobično je za mene
provući se
i odslušati
tanku prazninu među rebrima
ne želi se predstaviti
ne može se
s njom dogovoriti
a slijedim ju
čuvam

bodrim


- 01:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.11.2021., petak

zvučnije

.
ima dana
kada se čini da je čitav svijet protiv nas
sve se pomiče usporenije
a zemlja se osipa
dok vrtnjom struže po obratnicama
i gura, pritiska snažnije
sve upija napetošću koža
svaki djelić tijela se zbija
i čini se od stiska svega postajemo opruga
stlačeni, pritisnuti teško
trpimo to stanje
i uvijek, baš uvijek predugo to traje
važne prošlosti tada ponovo kucaju na vrata
i ulaze, prolaze u mimohodu
svi nešto govore: netko prijeti
netko traži, traju razgovori
o svemu što moglo se učiniti, reći
a mi smo nijemi i usporeni
nemamo glasa
za oproštaj s njima nemamo riječi
napokon, bježimo k sebi
utočištu krvi najbližih
i drage duše nam prilaze
još uvijek brinu
još uvijek na nas paze
i ne žele se
i ne mogu zaustaviti te scene
kad se pogled susretne
kao zagrljaj prodre
u središte dubine
tamo gdje zvučnije protrne srce
i toplo je
i grije
dođe olakšanje
i osjeti se
i šaptom odjekuje:

o budućnosti svojoj misli
samo za tebe je!



- 18:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

dodir pogled riječ

.
sebi smo dovoljni
i strjelica smo i meta
svega što bismo htjeli
a tko smo?
što imamo?
i u njem
što značimo?
saznat ćemo
tek nečijim dodirom
u nečijem pogledu
nečijoj riječi
tada sve je važno
tada smo veći
i spona koju imamo
do svega
izduži se
razgrana
i gori svijetleći

a zapitaš li se
ponekad
počesto
kad sumnja
osamu cilja
promašajima
što se od sebe ima
kad nema se više
što dati drugima?
kad nema dodira
pogleda, riječi
u kojima je odraz
onoga
što nešto znači?
a uvijek smo u sebi isti
značajni
dovoljni
uvijek iste vrijednosti

izostane
nedostaje spona
u pogledu koji gleda
nema joj dodira
topline riječi
i misterija je
kako ono što se ima veće
zbog nekoga drugog umanji
kako se ono što znači
obezvrijedi?

možda izgubiti
pokaže
stvarnu cijenu
onoga što vrijedi
i možda
izgubljeno pronaći
jedini je smisao
hodu svem živomu
i samo to
strjelicu meti vodi


- 07:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.11.2021., srijeda

ne ćemo se buditi

.
dobrodošli
u sutrašnjih trideset godina stvarnosti
negdje na desnoj obali Dunava
na posljednjem zborištu preostalih vukova
gdje ih rosulja umiva
magla se umiljava
a smrt ima blatnjav okus rasprsnutog nara
s njom nema se kuda
do Zagreba
nema se kamo
ona je prijevara živih
koji su ostali
a posljednje javljanje
nije im posljednje javljanje

grad je plesna dvorana
jeste li za ples sa smrću?
divno lice ima
glas je moje majke
a sestra se smiješi
na usnama graciozne neznanke
tko ostao je - zna
kako strah srce strašću ugrije
jer disati se ne može
bez barutnih isparenja
spavati se ne može
jer nikad nema se sna -
doći će sto godina poslije
pa, neka ples počne
neka traje
s ovim samoćama
još ne ćemo se buditi u ovo vaše vrijeme


- 07:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.11.2021., ponedjeljak

inače

.
jutru nedostaje
pogled do slijedećeg jutra
a nije zbog magle
kava je šutljivija no inače
cigareta Sahara
kako se namjestiti danu
da riječi nešto znače?
fali mi glas
i usne, oči i ruke
i u njima nešto
što je moje
i kad šutiš šutljivija no inače

a znam
prošlosti i sadašnjosti
kad se zbroje
uvijek nešto nedostaje
sve što se imalo i dalo
u sebi udaljenije je no inače
a što bi se moglo
od vrtnje je i
gori, bukti u mislima
zaokruženo oblo
prijetnjom zaobljenije no inače

uzme se dan
strpljivo i moćno
onako kako samo ti umiješ:
u odluci
očnjacima lavice
nakon svega
što je jedino i samo tvoje
i koje samo ti razumiješ
veća i odlučnija no inače


- 10:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.11.2021., subota

miruj

.
miruj srce
magla, studeni je
možda da te nema
sve bilo bi drugačije
ako te ostavim na Uskršnjem otoku
što bilo bi poslije, a što prije?
možda ne bi bilo rata, ni Božića
možda i ona se skrije
u Salemu, Montseguru
uvijek tamo gdje žudnje izvor vrije

miruj srce
predahni do zbilje
u kojoj se želučani gvaš na licima crta
i gdje svatko traži nečije okrilje
kad bliske misle postanu
sjene na zidovima špilje
kad dodir je očima sram
a u zrcalu stvarnosti - nasilje
tad pobjegni k njoj
sačuvaj za nju svoje kucanje divlje


- 19:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.11.2021., četvrtak

sve je ok

.
sve je ok
noću kad nema oblaka vide se Plejade
i plešu sestrice, njih sedam
mjesečina lebdi poput labudice na jezeru
još uvijek je na vlasti kriminalna organizacija
koja vješto slijedi paragrafe filozofije palanke
još uvijek skrivamo se pod maskama
i zaključavamo u stanovima
nema se vremena za neobično
ne mari se više za sutra
koja će biti predvidivo ista
stoga sve želje i snove
pakiramo u vakumirane posude
i odlažemo na sigurna mjesta
preživljavamo
a meni je sve to bez veze
i bez misli slušam
redove steriliziranih razgovora

spašavaš me
koliko spasti možeš glasa s kojim bih kriknuo psovkama
i zašto
kad mogu sve mimoići
vjerujući kako tvoji izazovi
drže te spremnom nikad se ne odreći sebe
nikad se ne predati
pa se zalijepim toj konstanti
i bude mi lakše
vjerujem ti
ali ipak se brinem
mada kažem kako se ne ću brinuti
jer previše je jalnih ljudi što glasniji su
kad pogibelji priprijete
i to osornije navaljuju na svaku osobnu svetost
njihovim podozrivim pogledima teško će se umaći
no, ne marim za njih
dok koračam uz tebe
otkrivajući u svem ovom bestijariju istosličnosti
prolaz do ljepšeg i boljeg sutra
koje će se pojaviti


- 13:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

06.11.2021., subota

san

.
bila si neotkriveni otok
lavica u potjeri za kristalima očnjaka
bila si sjena tamarisa
i iskričava pjena na vrhu vala
plivačica po narančastoj kori mora
a ispod prozora plavičasta mandarina
usnama trpko i sklisko
i želji neodoljivo i glasno
i zabranjeno i još slađe

sad gdje si?
kad na hrbatu skvašene zemlje
studeni liježe s mladom mjesečinom
kad noć počinje cviliti s vjetrom kroz golo granje
šapćući kako posvuda nešto nedostaje
neka sitnica koja kao kotačić
pomjera čitav svijet u vrtnji
zbog koje su nam stopala zavještana tlu
komadić neki od visokog gore svoda
koji otrgnuo se i pao je negdje u daljini
čekajući putnike čije jedine namjere su
pronaći si toplinu na južnom obzoru

bit ćeš ona koju dozivaš
ona koja bitkama razvrstavat će koplja
po ubojitosti vrhova
a odbacivat će štitove od trske
nema kompromisa u prebrojavanju rana
ni iscjeljenja neodlučnoj pesti

već dugo znaš
ova realnost nije patvorina uma
ugriza i otkida dio po dio sna
i na kraju nje stići će se pred staklene izloge
dijelova vremena kako se moglo biti
a sva vrata bit će zatvorena

ipak, bit ćeš ona koju želiš izabrati
ona čijem se snu suprotstaviti nitko ne može
jer za njega vrijedi boriti se životom
inače san se i ne bi trebao imati



- 17:17 - Komentari (4) - Isprintaj - #

04.11.2021., četvrtak

i

.
zapetljana u redcima riječi svakodnevnih govora
skrivena si svima
i nitko ne zna
koliko je tvog dva mjeseca preranog srca
stalo u točku na i
a od njega počinje računanje svijeta
dva mjeseca prerano
u njemu je zapis o uspinjanju bez sigurnosnog užeta
i tajanstveni poredak tvari
koji mi obujmljuje misli čvorovima
vjerujem - pogodi čarolija
i ne znaš kako precizno
a već si obuzet
i misliš - ovaj svijet naopačke
postoji kako bi se opredijelio jednoj strani:
onoj u kojoj gubiš jer moraš ugađati mu
i onoj drugoj u kojoj svakako gubiš
jer znaš da gubitak ništa ne znači
ako si založio kartu srca nečijem dobitku
ionako sve će nestati
kad nestane čarolije
i kad sve karte budu razbacane
tako da ih ni iskusan tarot majstor
ne će moći protumačiti
ako nikada nije saznao
kako je to kad se srce ispuni točkom na i


- 07:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.11.2021., srijeda

šapat

.
tu si kosinom večernje svjetlosti
u svakoj vrpci što svrdla kožu do kosti
na svakom obliku što ga takne vid
u svim šumovima sjena od kojih misli zrcale se otkucajima
imam tisuću i jednu želju u njima
a nisam ti smio reći koju sam izabrao
i prešutim ih sve
i zaniječem se u njima
čekajući šapat s kojim sunčev krug nestajući
doziva se suprotnom stranom
znam, nije mu do herojstva
i znam, nije mi herojstvu sklono doba
pa prešućujem disanju svaki udah u kojem mi trebaš
ne govorim ti o tome kako sam zatočen
ne govorim ti kako oskudijevam
ni o nevoljnoj slabosti imati se takvim ne pričam
a uzimao bih pogibelji ne mareći za sutrašnji dan
ne mareći ni za što
i suprotstavio bih se svemu što je protiv nas
ali u ludosti herojstva nema praskozorja
kad nije joj pravi čas
a ja samo jednu želju imam
od tisuću i jedne
i čekam joj u noći šapat



- 08:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.11.2021., ponedjeljak

intermezzo

.
jutrom u magli
još uvijek kuca to staro srce
bori se po tko zna koji put za nešto
što će se raspršiti u magli
ali u njoj još uvijek naziru se obrisi
i hoda se prema njima
plače li neko dijete u daljini koja se izdužuje?
zeleni li se tratina podno brda?
osmjehuje li se netko?
možda netko šapće i poziva?

ne znam kako je to kad trebaš blizinu iscrpljen izmorenošću
u polusnu kad se odmotavaju nevjerojatnim brzinama
gomile slika i ni jedna se ne uspije uhvatiti

ali sad gledam kako netko na ležaju u hodniku
pomiče prste ispred zatvorenih očiju
kao da tipka esemesove nekome
ili pokušava zaustaviti misao koja mu bježi iz smežuranog tijela
možda razmiče niti duše i pregledava
nije li što zaboravio?

kad ruke padnu hodnik muklo jaukne
bljedilom ponovo netko zaječi
a nakon toga zaspe
ili možda ne?
sve utihne i on
beznadežno ostavljen među svim drugima
koji čekaju svoj red
nepoznatim bogovima donosi prkos, traži milost, predaje psovku
i kad svi pokušavaju mu izmaći
i kad nema govora koji bi bez riječi objasnili
svu mučnost strave koja kapa sa stropa

tamo kad moraš biti
u tom sterilnom beznadnom hodniku
već prestanku vjeran postaješ
osjećajući kako je jedini smisao
toga mjesta:
bez nade stići i bez volje čekati


- 08:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.10.2021., subota

crveno u zlatnom

.
ne pišem o onome o čemu bih htio
ne govorim o onome što se nema
još teže mi je reći što se ima
pa zagrizam linijama mesa
okus geometrija im čupam
i nikad ugodi nepce ne stiže
dok vani rasprskavaju se akordi
neke melodije što prati ju disanje
a orkestar gore visoko
okrvavljenih prstiju prebire po strunama
i kaplje krvi na zavjesi propadaju kao meteori
korak ovaj to ne zna
i lokve potplatom razbaštinjuje krugovima
nisu zvuci nebeski mi stošci
vrhovi su im presječeni a podnožja potopljena
ne čuju oblik srca
samo drhtaje otkucaja
u ehu kog zatamnjuje zapremina
a ponavlja se, neprestano, ukapljeno
već zvonjavom rebra se zgušnjavaju
i miris pečenog kestenja i šuštanje lišća
lijepe se po njima kao da su ponovo okrvljena tkiva
a kad obuhvati sve nepotpuna mjesečina
taj zlatni medaljon što probit će grudi
i probit će bez rane kamo hoće
i probit će ne znajući kome
i zarobit' se ubodom
a svjetlost slijepa mu po koži se prostre i zaiskri
tada se prestane
ne osvrne se
nestane se na trenutak
i tada od gvožđa misao pojavi se osiona niotkuda
na nečijim golim rukama
što otkidaju mramorne stapke s cvjetovima
aranžirajući ih u buket
a koji servirat će uz skorašnji obiteljski ručak
u tome nema melodrame
tek disciplinirano zlatno slavlje krizantema


- 08:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.10.2021., ponedjeljak

u studenome nisam

.
otkrivam studeni dan po dan
otkidajući listopad
tu su crna maska i
jutarnja crna kava
kiša glođe crnu pozadinu
ali
nemam lica!
stol nije okrenut suncu
kamo su iščezle oči
nestalo tijelo?
zaboga!
tek ime sam na zaslonu!
zaboravio sam lozinku
zaboravio razlog
s vjetrom sve je odriješeno
bespuću kamo ne mogu
a od gvožđa sjene se udvostručuju
svezane do nogu
zametnuo sam svrhu
negdje zaturio razboru ključ
i bojama ne mogu
zbog zaborava uveriženog prstima
zbog kosca na prozoru
osjećaj do sebe utrnuo sam
i plutam
što se dogodilo?

nasuprot bez glasa
mnoga usta razgovaraju
u dimu cigareta
netko kašlje
petu simfoniju
gle, tu sam i promatram
a njima nisam
i ne razumijem
prijeteću prozirnost svoju
ni zašto se vrata zatvaraju
kad iza njih dišem
budan a u disanju nisam
kad iza njih sanjati pokušavam
dok s druge strane sve riječi mi propadaju
ponoru svega što mogao biti nisam


- 17:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.10.2021., subota

studenome u susret

.
ni sumrak, ni dan
nema jutra, nije noć
gdje sam do podneva
a tko poslije okomice njega
kad se utoplim ugodom glasa
zabijen mjestu bez vidikovca?
može se bez obzora
gledati nekamo gdje se pogled izrezuje
u trake treperavih misli
neimaština dopustit će
mreškanje njezinih površina
i ugađati šare na krilima leptira
može se zamisliti usporena snimka njegova lebdjenja
s pozadinom vulkanskog grotla
u kojem se granit spaljuje i otapa
a potom ću puhnuti u zavjesu polarne svjetlosti
i po posvuda bijelom propadat će kiša zelenila
tamo mogu hodati bez tragova
jer svaki isprat će olovna plima prisjećanja do sutra
ali ostaje miris baruta u nosnicama
i na koži crvena ljepljiva prašina
mogu se obrisati sjećanja
ako ubrzaš autocestom
i gledaš kako paralelna klize niz staklo
nestajući u sramu neodgledanoga
ali znaš
postavili su zastavice do kamo će hodočastiti
gradu vukova i golubica
bit će povorka
bit će prigodnih govora
uhljebi s maskama ljudi prodavat će iluzije
o osam tisuća eura zarade
iz udobnih naslonjača
netko će se prestati sjećati
netko samo uzdahnuti
a deset njih umirat će u povorci na respiratorima
zaboga, ljudi umiru a "oni" prodaju umiranja!
kako bi glasno preživljavali
zarađujući na smrtima
do slijedeće godine
kad skupit će se
u isto vrijeme
na istom mjestu


- 19:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.