iohannes_ne
31.01.2022., ponedjeljak
da
.
da, želim te nije jednostavno reći odakle dolazi kako progovora ne može se objasniti instinkt ushita s kojim dan praskozorjem počinje suviše glasni odgovori ne pomažu kamen su petama dnu mora ne želim ih slušati hoću moć postavljanja pravih pitanja neka me zaposjedne svakodnevnim govorom neka uđe gost i ostane sestra jer znam ako se leti u vakuumu događanja bez sidrenja stopalima promaši se opsjenom oduzme se mogućnost doticanja a tijelo žudi dodiru obujmu u kojem sačinjeno htjelo bi i može predati odraz ugode ljepoti pronaći oduševljenje koje ne prestaje i onu tanku nit nadahnuća bivanja po kojoj se može uspinjati stići nekome, nečemu |
30.01.2022., nedjelja
VII-II-VII
.
Kad najednom bude da na pozornici života, već postalo je bez. Odmah se ne prepozna; tek poslije ugoda kroz uzak prorez osjeti se - nešto nedostaje sve intenzivnije. Budi se oprez i roj čioda mislima vrluda. Taj nezvan uljez, što bez vjere dom pragu otimlje, stavlja na oči povez ispred gotovog voda koji učinit će što mora i povlači zadnji potez osobnom porazu ispod gole kože. Gle, to završni je rez svakom balade kraju kad hoće se - a ne može, kad sve je - bez. |
VII-II-VI |
VII-II-V
.
još dvije posljednja prvom već je napisana a onda prestajem slutim nakon hvatanja bit će jasnije ako je dovoljno ako se posreći ako Kairos naiđe vrijeme u vremenu se ne objašnjava daje, uzima, pribraja tome nema međa dok koža sputava pokazuje samo ono što vidom i dodirom sluti se do sadržaja a kada sve prođe kad koža pukne tada zaista sve prestane ali ne nestaje jer ne može jer negdje se zapamti negdje se sjeća negdje traganjem se novim obnavlja pod novom kožom s novim slavljem sadržaja i stvarno, kao što rekoše ja živim u kruzima što se šire i slijep slijedim si stope bivšega života kome ću uvijek ići a tko sam bio i zašto da bio bih sada onaj kojem trebam stići? ne znam u slutnji će mi prići Oznake: siječanj, bez, Rilke, Cesarić |
VII-II-IV
.
nije napeto tako je ponavljam mehanički zatečen najednom popuštanjem koje dohvaćam stavljam bliže olabavljuje kao svjetlosna traka najednom i tamo i ovdje spužva, žar, dužina dobro je iako propao sam u vrijeme u mehanizam čiji zupčanici preskaču i sate i dane pa neki nedostaju a u nekima bio sam drugdje ipak dobro je paralelne slagalice ne diram avers je gore i u njemu naličje i krug i odraz mu s druge strane plavet ista i ista visina sad već viša a još više se pruža dubini gore do onog što nije od nje sve bilo je kao što je i već veće je sa svime kamo ide ne razmišljam ne može se samo hvatam bit će objašnjeno sve poslije sad samo hvatam glazbu u razgovorima na cesti, krovovima, u krošnjama ne slušam i ne razmišljam samo hvatam mjehuriće u stvarima zamrznute promatram i šupljine između ljudi koje se dovikuju dok se ne sretnu i prsnu u očima ne razmišljam, to nema smisla ali i tako dobro je jače kad obzor dodiruje se zaobilaženjem kad ne ideš i kad je nevažno jesi li ovdje ili negdje drugdje kad usneš i nestaneš premješten disanjem u isti prostor s kašnjenjem koje ne razumiješ znam, dobro je samo hvatam ne razmišljam objašnjeno sve bit će poslije |
29.01.2022., subota
VII-II-III
.
kroz vitraj praskozorja osljepljuje me ravnodušnost sunca nije bilo sna onaj konop teško napet slabinama olabavio se - dan bit će bez osjećaja ne će se silaziti u podrume ne će se opet mijenjati puknuta žarulja tražiti nešto što se zagubljeno bez svjetla u memli podvostručuje i još dublje propada krenut ću nekamo drugačije do sada gluhom bogu iz Amarne prosto iz znatiželje uputit ću mu se običnom kao što je bio u komori tijela a s respektom kamo sam ga u pamćenje stavio postojao je razlog mimo mene i njega sučelit’ se orbitama i mada on je mrtav preobražen sad u meni uskrsava kao ciljnik ideji koja se sa slutnjom dogovara možda pronađem koji mi komadić nedostaje razmišljanja s koje litice let orlu posljednja je misija i zašto ravnodušno sunce toplinom se kao lapis lazuli oku ugodi dodvorava |
VII-II-II
.
dođu nekad takve noći koje su pretenciozno ljepljivije glazbi ritam sekcije u pozadini no glavnom vokalu deklamiranja o istinama i o vrijednostima prosto utihnu u svojoj prednosti pred svim ostalim iako i dalje sve je kao isto pretvaraju se u vibrirajući šum u kojem, kao na praznom listu papira vrisak zaustave svaki početak pokreta i postave pitanje čiji odgovor unaprijed nepotreban već se poznaje ali ne želi se čuti i stornira se svaka misao i ustukne se s njima zaglavi se na pustom otoku daleko od plovidbenih linija ili u samici bez vrata na koju su svi zaboravili osjećaj da imaš se u njemu obuzet preuzme prvo lice izmjesti te negdje gdje nepoželjan možeš samo pratiti puls preostao ti kao dokaz da još uvijek negdje si tu ali razvlašćen i nemoćan bilo što sebi staviti u korist sad si nijem gledatelj presuđivanja sebi dok optužbe basa te zaglušuju a prijetnje bubnjeva gaze i svaki sastojak sebe koji prepoznaješ pulsiranjem dotiče si poništavanje kako bi usporeno do njega zapamtio svu moć bespomoćnosti od koje si načinjen ali, uzmeš sve to nešto odrješit, uplašen i opčinjen i uzmeš cijelu takvu noć do umora snu |
28.01.2022., petak
VII-II-I
.
dobra večer, vjetru sa sjevera koji jedro svoda zagrljajem nadimlješ besprijekorno čisto smjerom sad riječi su dlijeta s tobom i moraju reći što ne mogu za utjehu ili ushit svakom naletu što stigne dobra večer uskovitlanim mislima u krajobrazu ubrzanog filma gdje oku se tek obris otkriva kad sve ono brže dirne, prodre, prođe tek miris zaostane svečan od ljubičastog cjelova i ne zna se što grli a što lomi tko smo? kamo? zašto krene se kad nešto zovne? zašto baš onamo žudnja, poput cvijeta suncu, goni? tromo tijelo staje nije lako otkucaje izravnat’ reljefu koji već bio je a kao da od budućeg se kleše sve je sad neprozirno ispod koprene nema do ruke ime a svuda je i pozdravlja dobra večer tebi |
VII-I-VII
.
nejasna je silueta dana u kojoj sam još nerazvrstan trebao bih mu se predstaviti praznu ruku pružiti tom neznancu iako sretali smo se pokazujući razoružanost misli učinimo to bez predrasuda možda bih počeo pričajući o ječerašnjem poslijepodnevnom snu koji se umorom produžavao do večeri ili o srebrnom medaljonu koji se sporo kretao od istoka i nehajno upozoravao pritiskao i strijelio vrhovima kopalja svaki pogled visoko gore poznatom mjestu bio je dozvan vrtloženjem u kom se daljina rasparavala spiralnim nizovima tišina preslagivao se luksuz razmišljanja i sve svodilo pod zajednički nazivnik gle - upoznavanje s ovim neznancem a on šutljiv i nepristupačan ovdje i tamo visoko gore - neznanac isti je onkraj smisla pravila preživljavanja u izmaglici napetih mikrosvjetova koji - čini se - u abdomenu će eksplodirati |
VII-I-VI
.
iskoraknem li iz gregoriosa hrama već mačevima jurim bez obzira koliko su uglačani podovi hodočašćima poželjniji u molitvama nema snova pognute figure bez oznaka nemaju pogled kojem bih mogao doprijeti zaista, otpozdraviti je nenapregnuto ponosom u onome što se istom posudom dijeli svima ali značaj je nepodnošljiv ako se ne istekne preko ruba ako okus ne dopadne usni tu se mimoilazimo kad udovi ljudima nisu potrebni kad nema koraka hodu kad zapešća su bez pokreta zaglavljena u stisku kojim se moli tad nema ruke pružene daru nema ruke koja će dati tek podmiruje se potreba prostoj probavi tekućine i tvari a posvuda i nikamo naličju okrenuto u tami je drugačije na raskrižju duha i stvari bjesne oluje i divljaju elementi tamo su kovačnice gdje kuju se snagom strasti s boli radosti s patnjom gdje lomljenjem se ubija i rađa vrućinom novi sadržaj obliku se stali i nikad ne bude isto i uvijek je ispred za sve koji su se daimoni dali |
27.01.2022., četvrtak
VII-I-V
.
dani u minusima ispreturani i neprepoznatljivi poentiraju ispred noći udaraju na najslabija mjesta u potpalublju ispod plovne linije još samo drskost preostala je kormilu i drži se smjera dobivenom početku ne brini, idemo do kraja svijeta nizašto to ne bih mijenjao jer ne možeš desnu ruku nadomjestiti lijevom desna je maču a lijeva štitu dodijeljena isto kao što osjećaj ne bi mogao promijeniti odijelom to je strukturno stanje bez kompromisa koje ne pamti ulične grafite ne čuje bučne reklamne panoe i ne osvrće se ne brini, idemo dalje tamo gdje se zidovi ne ljušte i gdje riječ sjaji danas zagubljenim sadržajem |
VII-I-IV
.
izgubio sam dan ne vidjevši ga i kao da ničemu nije služio kao da je nepotreban - neka nepročitana knjiga koju sam na dno police stavio nevažno, mislim noć je za dobra i loša vremena noć je za apoteozu cepelina toj glazbi ronim kad nema zraka, glasa, ni imena kad stigne Melpomena sad za poslije odbacujem sve rime sve neukoričene misli i već poslije stigne prije i čvrsto ga držim bježeći od psovke jer strah je u vremenu lošem poput šibice molotovljevom koktelu |
26.01.2022., srijeda
VII-I-III
.
odstrijeljen nedavno sjevernoj strani među lišajevima i mahovinom u zapećku smislenog stanja skupljam sunčeve mjehuriće na promrzlim grudima samo tamo je potrebno i samo tako je dopustivo žeđi što elemente života tali i kuje na starinski način ne trebam reprogramiranja globalnoj zaglušenosti ne trebam algoritme mehaniziranih osjetilnosti neporeciv dokaz buntu opstoji sam po sebi jedini glasan i zašto ga stišavati? za neku frivolnu ugodu egu koji htio bi biti veći pred sobom sebi? moje tijelo pripada zraku i zemlji što proljećem se budi a zimi se sretno truje potrebom toplini pa ponire dublje do dna raspadanja svih stvari i ako još opstoji stijenj ako se nečijim sjajem užari planut će razbuktat' praskozorjem što svatko ga ima a ne zaniječe pogledom usiljenoj vjeri već uspravi ga tamo između obratnica gdje sunčev zenit jedino se plodi a onda - usudi se, zahtijevaj, uzmi ne moli, daj, poleti, izgori ionako svi dospjet ćemo nečijoj gozbi |
25.01.2022., utorak
VII-I-II
.
koketiram s namjenom života zanemarujući socijalne vještine rasuđivanja nije li zavodljivo crvenim plaštem dražiti u areni zvijer bika? a uče nas - na crvenom stani! i sve bit će u redu pitam se što je podnošljivije: bezbojnim danima skrivat' se u noćnim šupljinama melankolije ili prerezivati sinapse pitanjima? najednom probuditi se životom u nedefiniranom području slijedećeg koraka kao da je prvi razbaštiniti se predrasudama i jesti zemlju iz koje si izvučen par excellence ipak se pripada ovdje nagonom i voljom bez jamstva tada valja uzimati se do kraja ali bez obrasca bez uputa snažnije no prije sa svim reperkusijama osjetljivije buntu sve do pada lavljoj jami |
24.01.2022., ponedjeljak
VII-I-I
.
u vremenu davno prije kada sam najmanje vjerovao presrela me jeđupka tada dio trivijalne priče ostao je zaboden u sjećanju sedam pa sedam ako zbrojim toliko preostalo mi je praznih listova u dnevniku svakoj godini po jedan ovo je prvi sve do nje uvijek nekoj drugoj sam pisao a progovarala je ona sve dnevnike prije sve zaslađene riječi u njima ona je godinama kroz mene pisala dva puta po sedam ona je znala više nije tajna ovo je apokalipsa, bejb i stiže mi do Patmosa bit ću usmrćen, rođen i sretan pribran uzimat ću slijed riječima neotkriven poput pelivana jer samo tako umijem i znam udah očaja ozarit' osmijehom od kobi strah iskovat' u strast i svemu se osmjehnut' kao da čitav svijet je dijaboličan grijeh sa sedam velova i sedam jerihonskih trublji ja vjerujem u tebe čuvaj se, bejb Oznake: siječanj, da, bez, Patmos |
23.01.2022., nedjelja
XXXVI.
.
ležernije približi se zora poput noćne krijesnice koju ne smete hladnoća ni prijepor odabranom godini dobu a boje sve su pozaspale daleke svom naravnom slijedu nema glasnih odricanja u hodu bez tragova sna ne čuje se glazba od koje je stvarnost tiša samo let otvoren posvuda je oku željno opscen u prozračnom razlogu snivanja a ne prepoznaješ mu osjećaj istisnut iz života tako zavodljivo predan silom od koje se kriješ modrim nijansama misli ne pomaže ti poniranje shvaćanju kad niti su zamršene ako gledaš dolje u opsjenu paučinom premreženog labirinta s armaturom stvarnog skoka u ambis gle, pogled pečatu visoko gore te hoće onamo gdje sjaj se razlijeva krugovima i razgovorljiv presjek prozirnošću nudi ne pomaže ti sablazan otkrivanja neodgodivog kad nadomak ruci već traganju korak je počet slijedom što se mijenom osipanjem većeg dopunjuje gle, opet pogled s visine gore uzet prati se u misteriji dara i stijenj ti u grudima razbuktava slap otkucaja do dodira dragom kamenu nije tajna - život se snivanjem života u let krijesnice pretvara |
22.01.2022., subota
XXXV.
.
moguće je vrijeme nas čini izgubljenima u prijevodu a poštujući mu pravila igre izmiče nam smisao započetog govora i prisiljeni smo oponašati se u razumijevanju uzimajući dnevne pobjede nadohvat ruke na pokretnoj traci sitnih užitaka a zanemarujući si neotkriveno blago dodijeljenog volumena jedinstva ne može se prestajati teći a nije moguće samo obodom uma shvatiti nježan dodir postojanja prisustva kad bridovi su oštri i bjesne i ne daju do središta iz kojeg se misli crpe zašto?, tko znao bi zašto ne uspijevamo domoći se blizine ljepoti osjećaja u kom je čistoća? možda tek slutnja nagovještaj smjera ima u trenu kraćem od treptaja oka tek slutnja neukrotiva, neprotumačiva drži nas još uvijek blizu tajanstvu s kojim vri nam nutrina nepristupačna razumu a mi - izgubljeni u prijevodu žurimo s vremenom nekamo stići bez obzira mi - zaneseni pravilima igre ne želimo vidjeti pehar zadovoljstva što protivnik nam pruža misleći da to je Danajaca dar i nepovratno gubimo i kad dobivamo i zauvijek propuštamo prići okusu kojim počinje nam suština |
21.01.2022., petak
XXXIV.
.
od praznine zaslona blagom zorom do vjetra sa sjevera idu misli molim te, čuvaj se nemoj se razboljeti bit će sve u redu već kako želja uzme san ne će odoljeti i prosto bit će onako ne ružičasto ne sivo bit će u modrom more kamo će se stići sve moguće tu je u ruci lepeza špil karata netko krene sreći netko srcem snuje a netko mora otići u svemu tome nema grijeha blagoj zori vjetru sa sjevera oni su tek glasnici mijene poretka koja nikog ne će zaobići odbaci se ili uzme sve je isto sve se rasporedi svetoj kakvoći od koje srce kucajima zlatom vrijedi i zahvalan sam olujnoj noći blagoj zori i vjetru sa sjevera bit će onako kako će se poći ipak molim te, čuvaj se nemoj se razboljeti sve drugo mogu podnijeti |
XXXIII.
.
ove kišne zimske večeri biram društvo Bakha Selenu skrili su mi oblaci i bez duše svod sad jedri pogledom nema srebrne koprene ni nemiru tame glasa nije ni u iskricama kapi negdje drugdje ispredaju se sage o Valkirama nekamo drugdje vrijeme se stropoštava s visine bez naručja divljih misli gorostasa obojit ćemo večer u crveno skerletom dozivat' noć bez priče neka grlena riječ bila bi previše i san ne bi nam htio doć' umornima podignimo krjeposne čaše rujno je nijansa zahvalna usnama od nje linija strasti dodaje krvavom jarmu sjećanja slanost osjećaju u svem još nepokorenom i ćutit ću kako ubijeno tijelo porodi se iz progutanog srca u mitu po kojem te pamtim ne moraš ništa reći o uskrsnuću misterija sve riječi su u okusu sjaja oka vrati mi Selenu! srebro krvi vrati praskozorju! u ovom kratkom smrtnom obzoru bršljanom života me gori Oznake: siječanj, bez, selena, Dioniz |
20.01.2022., četvrtak
XXXII.
.
dan se sjurio noći u kose, u oval obraza k očima Mjesečine kao da nije bio sve mu je uzalud do nje a ona ognjicom grli um i kao da ga nema kao da nije bio ostane mu naličje tamno ispred srebrne mastionice i sve se u njemu obrne ponovo ispisuje roneći svodom delfini lome zviježđa lovci svilom odstrjeljuju srne vilinskim kolom sestrice prate kočije i ništa nije uzalud tamo kad kreće se a kretanje nije onome tko vrijeme raščešljava putom do Damaska Selena strunu drži povlači kad joj se prohtije i sablažnjava riječi škripom rebara nema obzira za nikoga i ništa sveto do daha nema a razum u kostrijet zamata obilnije i ne poznaješ više vrijednosti gdje počivao si siguran pred svima nemaš orijentir molitvama i psovci jer ništa više ne trebaš nikome ne služiš tek žuč modru do plavog u sebi rascvjetavaš kao primarnu boju i samo srce trebaš u odronu otkucaja i kožu, u napetosti kožu s kojom se od svega dijeliš i kroz nju dajući se preseljavaš u vasionu Mjesečini Oznake: siječanj, bez, mjesečina, selena |
19.01.2022., srijeda
XXXI.
.
zlatnim srebrom Mjesečina noć posipa nema svjetla topline nije tama neprotumačiva obilje je nemira pamučnih kristala a Selena žubori, šapće sva od glazbe ispredena sjajem zbilja tek je jedna struna drugačija kad dotakne ju umom odraz iz golemog jaza i kad zaranja se neznanja dubini Selena poziva prebire po akordima a melodija mesom kostima se primi bliže poput bršljana ne tajeći stisak slijedi ju kad misliš da mišljenje je svrha sama sebi dovoljna kad heretik postaneš razuma i kad u grotlu strasti žedno života središte osjećaju razloga žeđi se priklanja do počela u kom svaka misao je kolijevka zavodljiv ples na tratini i odsudan bastion sve istodobno kao san u kojem stvaran se promatraš dok prebireš po mogućnostima za dospjeti si krugu pripadanja slijedi ju i kad nema svrha i razloga izbora slanost života njoj je dovoljna Oznake: siječanj, bez, mjesečina, selena |
18.01.2022., utorak
XXX.
.
ponekad pričini se ali neprimjetno sve učestalije da život je deklarativnog okusa konobar se uvijek nasmije stol uz prozor čeka uvijek istom pogledu prostorije a gosti poznati svi već su tu poredani po važnosti ceremonije i može se početi pred svima molitvom kao i dan prije ali ponekad pričini se volji neotporno sve učestalije da na stolu arabeska izgledom više to nije uglačana ploha odjednom puna mrlja objeda mnogih ostatke krije netko je bio nemaran valjda? ne!, to su od slabosti deluzije i sastavlja se opet scena ugoda mada je sve neudobnije svi žvaču i sve je u redu ali zašto žvakanje postaje glasnije? ponekad pričini se poput mjehurića koji prsne u umu sve neprimjetnije da zalogaj nema okusa a nepce već to beživotnije usiljen svima pokaže osmijeh kao da je ukusnije nego prije to je dobar svjetonazor! - žvakati i kad do jedenja nije ako svi tako mogu a to nije nešto novije jest će se, žvakati i živjet će se i bez okusa - deklarativno pametnije |
17.01.2022., ponedjeljak
XXIX.
.
zabravljen oduševljenju svjetlosnom godinom udaljene maglice ne prepoznajem vrtnju linija na dlanovima netaknuta kob svoju putanju najavljuje nemirom a Mjesečina zbunjenost podebljava i bojazan istresa srebru smrznutog tla može se osjetiti inje na stopalima po koži se razgranava čini se sve što imam manje je toplini kojoj namjeravam ali ne hajem struni uzlovi zapleteni su rebrima a svaki dašak vjetra do jedra ranjavat će i ranjavanjem jače očvrsnut naum kormila i pramca ova plovidba jedina je pod svodom života misija i ustrajati u njoj samo svojom valja držeć' se za čvorove otkucaja i disanja Oznake: siječanj, bez, mjesečina |
16.01.2022., nedjelja
XXVIII.
.
noću posteljom sjećanja danju naslonjačem misli nisam od koristi osjećaju nedostajem si navadama jednoličnog otkucavanja nepodnošljivo ležernog disanja ambijenti ugode su me stisli jeftinoćama kiča i sad sebi oprosti si u usponu Mjesečine povodljivost pjevu kom ne pripadaš mačeve ponovo uzmi! sedam glava za sedam mačeva imaš a u ruci prigrli osmi iznenadi luksuz ravnih ploha ubodom čistog povjerenja i kad ne znaš ima li smisla naramkom bunta utrobu otvarati pred očima ima li razloga u htijenju pokreta iskrenost ozlijediti do iskrvarenja a znaš! hora je vrh jara već damar koži donosi hora je pridobit' se svrsi Oznake: siječanj, bez, mjesečina |
XXVII.
.
Palachov je dan treba malo zastati prodisati tiše i prisjetiti se buktinje hrabrosti!?, ludosti!?, poslanja!? svetogrđa!? već kako će tko uzeti ako se iole sjeća što se dogodilo na današnji dan a uvijek dogodi se kad zaborav proguta ono bitno što se nikoga ne tiče danas svjedoci smo kampanja brižno doziranih vijesti koje u oceanu događanja sprječavaju misao prhnuti slobodi izbora i bar nakratko osloboditi se krletke ugodi razuma pa postajemo sve tromiji i bezvoljniji pružati otpor ujednačavanju ili s idealističkim entuzijazmom sukobljavati se s vjetrenjačama pouka je jasna: ne razmišljaj o onome što te se ne tiče! zaboravljamo veličine od kojih se vrtnja zemlje ublažava linijom čistog obzora misli gnjiju bez njih a duh trune zaboravljamo bit imanja osjeta i svijamo onu uspravnu os što nas dijeli od avertebrata uskoro tražit ćemo svijećom svjetlo uma u civilizaciji drečavog kiča ili će netko novu buktinju zapaliti a nitko to vidjeti ne će |
15.01.2022., subota
XXVI.
.
noćas Mjesečina moja je hostija vjeru koju ne želim sljepoću misli i nemoć duha u njoj hostijom uzimam sad svojom nisam dobro kada to činim i slobodan od svake sile pogled upućen svodu sad zasužnjen je svojevoljno na damastu noći u obruču srebrom smrznute hladnoće nema blagonaklonosti nema gostoprimstva u toj nepremostivoj distanci kojoj se pružam i ne molim ne zahtijevam samo žalujem i nisam dobro kada to činim ali dozvoljavam si slabost osjetiti svjesnost nemogućnosti metodično kao kožu s kojom tkivo i kosti odijevam s tom slabosti gledam i primam hostiju i daljine uzimam i ne osjećam se dobro kada to činim Oznake: siječanj, bez, mjesečina |
14.01.2022., petak
XXV.
.
uronjen u valove ljubičastog salona sjećam se oprave od grimiza na alabastrenoj puti slatkoće ribizla na usnama nisam bio svoj ne i sada sjećanje poput plavetnog kita izranja s dna oceana za udah dublji od svijesti o ovo malo vremena što se ima tada nije bilo mjesta sve ulaznice bile su rasprodane odavno prije zakasnio sam tada kasnim i sada neobjašnjiva slutnja što osjećajem upravlja nezamisliva je poput pulsara koji zbog udaljenosti ustrajan ponovo i opet svoju svrhu jačom ima ne ogluši se struni taknutoj s druge strane provalije vremena sva današnja zdanja pješčane su kule a linije im balansiraju voljom privremenih odsustava za biti svoj oslušni sjećanju miris boje istočen ispod kože udahni mu molekule davno staljenih kristala i dozovi vlažnost posteljice iz koje možeš isteći u ovo sada bez plača ništa nije nemoguće ako se zapleše odbaci sedam velova i ako duh rođen si sreći podijeli ju s tijelom u euharistiji novog hrama |
12.01.2022., srijeda
XXIV.
.
demoliranih sjećanja prevrnut srećom uz sigurnosnu ogradu na zaustavnoj traci izvlačim se iz olupine srećom nitko se ne zaustavlja tek koji znatiželjan pogled valjda sam zaspao i san osjećao još sve je razumu vrelo ali gle - na tijelu inje i led zar sam otišao i gledam sad u snu slutnje slika redoslijed? ne mari s druge strane u tami dopire eho šapta kao da se sluša ispovijed nemoj - i fantazija prestane, pukne san na pregibu lakta evo praskozorje gori na smrznutoj travi, vjeđama naizgled a gore visoko nasuprot valjda instinktu ključ ustraje obris Mjesečine blijed kao sam život ne mari! sad je glasnije i prospe se Sunčeva žuč i strast i misao u njoj k obzoru krenu ispred |
11.01.2022., utorak
XXIII.
.
dan je počeo nizanjem neboja nema svoda linija nema istresa se mučan monolog nerazumijevanja nije vid potreban nema ga do onoga čega nema a nestvarno mu je barijera o koju se spotiče pogledima i ne zna se nije li se periferno propustio uočiti značajan trenutak sjenom dok se pokušavaju razabrati obrisi kojih nema ne shvaća se nemanje loma svjetla u nečemu što je praznina rastegnuta po nekad poznatim oblicima nema volumena nema se imena za neboju zapremine odsustva s kojom misao ne zna a nije pepeo nije siva nema gustinu dodira nije neprivlačnost koja bi se mogla rastjerati nedodirna je od ničega svoja u nebojama istisnuta praznina kad nema se u onome čega nema |
10.01.2022., ponedjeljak
XXII.
.
na agaru tišine preživljavam ne dogodivši se uče te skromnosti strpljenjem na pravcu guraju te sredini koja mora najotpornije podnositi nagomilan teret sličnosti najbolje te nauče najbliži ne znajući jer briga je najučinkovitiji alat prisili i istovremeno povodac koji će nedostajati ako se pokušaš osloboditi tako smo osjevereni gravitacijom naslijeđenog tijela i krvi i već svaki britak duh početkom se tupi i već vrh mu nikad ne će dospjet’ svrsi preostaje snaći se u skučenoj prostoriji mogućnosti ali kako izbjeći stupicama predvidljivom otpadništvu i živjeti se uočavajući i izbjegavajući sve sofisticiranije modele namjera stvaranja ograničenosti? |
09.01.2022., nedjelja
XXI.
.
Na hladnoći brižan srp Mjesečine zanese mi pogled. Ne može mi pomoći. Misli mi sasječene pale su u rasjed tuge besanih noći i sad neshvaćene po danima unedogled već nedostaju samoći. Kako se odazivaš - ti, koji mi svojinu predao si s namjerom i sad pogledom mi upravljaš niz ovu strminu nedostignutom visinom? Sve što si dao i oduzimaš ima li istine cijenu? Kada bih znao vrijednost kristala života što i dar je i prozirna praznina, možda bih se odrekao shvaćanja od kud mu krasota prije uzetih svih obrazina i namah odustao od svih ugoda što kobi daje ih vrlina!? Ne bi mi strijelila Mjesečina tople misli hladnoćom, ne bih osjećaj u riječima krio kao tat motiv zločina; zaokružio bih se sljepoćom u pogledu zviježđima i bio bih kolotečina bez puta i svrhe za srećom. No, ja tragam za onom koja je od golubica, nikad ne mjereći se himbenim usudom. Ne priznajem vlast ničiju, moj um i tijelo su bojišnica zauvijek slobodnom voljom. Ne poznajem istinu drugačiju do one kojom uspravlja se kralježnica. Ja idem po bespuću srodnom k onoj koja ima isti sjaj očiju. |
08.01.2022., subota
XX. (stereotipija)
.
kad se probudiš a ništa nije kao što je bilo kad dotakneš osjećaj o sebi nepoznatim i nestalim tad prevario si ga izdao odbacio tad nema ti pomoći iako će se u svemu uspijevati iako sve bit će u redu iako ništa ne će nedostajati osjeti se nešto nije nestao je original nema koncepcije sve je sad samo isti otisak sad sve je stereotip i nije važno gdje si i tko si pred sobom svatko je isti s prepoznatljivim načinom od sebe ostavljen prazninu u kojoj je nešto bilo više se ne može ispuniti prazan pretinac ne može se otvoriti sad svatko je sam pred sobom na drugoj strani nedohvatan a sve je isto svima paralelno u dosegu situacija se doima kao sasušeno deblo koje se gleda i osjeti a taj fantomski osjećaj kojega nema a koji je tu u odjeku neprimjetan promatra taj stereotip života i znaš izboja, lista, nove grane i tamo i ovdje više ne će biti nikada |
07.01.2022., petak
XIX. (earworm 7. siječnja)
.
poput ugodno slušljive melodije od buđenja progoni me ona koja je od kule i njezinih sedam demona pošao sam do Provanse u Marseille noseći gorčinu mora na usnama bila je voljena od boga i neposlušna i ratnica i bludnica i učenica bila je kapljica i koplje sve po sebi je bila bez kalkuliranja i spletki bila je čistoća bijeloga u modrom besprijekorna iluzija tajanstva koje opčinjava a onda je nastala gužva dernjavom doziva se konobar za još jednu rundu jutarnjeg piva odjekuju svađe tko je snažnijim urlikanjem u pravu glazba se guši sapiens povlači gmiže po podu Novak, vakseri, Melbourne Zadar, urote, tennis return to je važno, prevažno a sve ostalo manje je od sadašnjosti i ne postoji sjećam se dogodio se Charlie Hebdo rodili su se Pavao Ritter Vitezović Vera de Bosset i Flash Gordon umrli su Vladimir Prelog i Nikola Tesla koliko lijepih misli moglo bi izmiljeti ispod ovoga oklopa stvarnosti samo kada bi se instinkt čopora prestao slijediti? |
06.01.2022., četvrtak
XVIII.
.
stavljen u drveni lijes s uzglavljem od ilovače glinujem od murano stakla pogled Koscima je upućen s njima snijem još uvijek se osjećam dok riječi si ispredam zviježđu i u živom mrijem mogu tako kad suza nemam a gord prašini propadam tek probudit će me proljetne kiše i Kora za još jedan laticama cvat do Sunca |
05.01.2022., srijeda
XVII.
.
na dnu skrit ću se poput Nabatejca u kamen i odatle promatrati složenost svijeta napušten od bogova opasat ću se kao Tuareg neprohodnim pustinjama i u zrnevlju pijeska osluškivati sićušne živote na usta stavit ću bodljikavu žicu u nekoliko redova kako bi svaka oštra riječ tamo se zaustavila i iskrvarila dosta mi je ovog vremena s relikvijama jeftinog preživljavanja um sluđen je bio poslušnošću njima sad i njega ostavljam vratit ću se bestijariju osjeta i ponovo iščitavati u riječima suglasja slova zaboravio sam kako se riječ shvaća žarištem iz dva tirkiza oka zaboravio sam kako se riječ osjeća kad poput oblutka takne prozirnoj površini napetost sve sam zaboravio a sad odlazim |
04.01.2022., utorak
XVI. (gutljaj)
.
teško je a bit će teže na površini raspucava se ćud glamoura poput loše urađene pozlate i i otkriva davnašnje neravnine nepripadajuće uobičajenim rutinama novo vrijeme zahtijeva drugačiji pogled odlukama mizanscena se dopunjava pozornici izmijenjena je scenografija i eto! čas je! domisli nastupajući govor odmah! sada! slijedeći si mjehurić očekivanja dok gori ti porođajni kanal zaglušujućom bukom nerva a pritisak ploda se povećava i brižnost i strah i osmijeh i užas u ključalu čašu stavlja koja se mora ispiti nadušak bez odgađanja taj jedan gutljaj taj trenutak zupčanike svih godina do usijanja ubrzava i sve što je bilo u njima je sada užaren udah do pluća i spržit će, zdrobit će oslobodit će zamahe otkucaja do kamo radosti tijela svod se duha pribraja |
03.01.2022., ponedjeljak
nešto
.
XII. od proljeća noći su tektonske ploče u čije nemire liježem nisam znao odakle vreline koliko duboki bit će usjeci ništa nisam znao i nije mi bilo pomoći sad brevijar njihov listam i opet ne znam hoće li biti lakše ili gorče otkrivat' si mane i propuste besanom nevremenu svijesti u kojem uvijek nešto se dometne i čvorove stegne u tkanju misli a ja uvijek o njih se spotaknem padnem u grotlo vrtlogu što udari i zanese sve početke shvaćanja a sadržaj im smrvi i raznese pomislim počelo je s Korom a sad doba je kad vratila se svome gospodaru možda će njezin odlazak utihu vratiti možda s njom svrhovit vrh kom slučajem sam stigao pođe s njom i ostavi mi proplanak na kojem ću otpočinuti i u hvatača snova se preobratiti jer razboljen sam od kad sva buđenja ispražnjena su snima i nose se svakoj večeri teška bez odrješenja i bez iscjeljenja a možda konačno shvatim i u bolesti da ovo putešestvije koje dobih o kojem ništa ne znam a vodiča nisam upoznao samo je san u kojem se ne budim i u kojem nema mi pomoći XIII. danas misli nemaju oranja k tome još bez sluha i oktava besposleni su ulični svirači kraj kojih se prolazi u žurbama bez milodara ove misli danas su razbijači noći duge i opustjele koja ne želi doći smirujuća već se produžuje nedostajanjem neprestano odbrojavajući distancu od sada kamo nikada se ne će moći do istog sada zaglavljenog u travnju kad se međ' rebrima užlijebila žerava pulsirajući magmom do amigdale i ne kaneći prestati razdaljine su postale neprohodni oceani što se polugom precesije i Mjesečinom izdužuju do Pseće zvijezde bez orijentira a pobjegle bi nekamo s Lovcem i nakon svih tundra i stepa Scila i Haribda kao da su istodobno pale u pustinju Gobi po kojoj ostavljene ponovo traže okamine na zaboravljenom Putu Svile iako su voda i zemlja spojeni zrakom za ljude s njima nepovratno su razdvojeni u obitavalištima razjedinjenosti svaki pogled neprijateljski je uvećan gladnim stomakom a mostovi riječi svih pozdrava srušeni su potrebama za još jedan potrošeni dan iluzijom do bescjenja u kojoj nema nikoga osim besmislenog trabunjanja o smislu božanskog poretka dok vrsnoći lijepoga ne upiru se pogledi nikada tek čuva se sporazum unutar četiriju kutova sterilne prostorije paradigma i stavova a meni je potreban samo jedan topao otkucaj do njezina glasa samo pogled jedan do puti obraza i sve bi se preokrenulo već vratile bi se golubice ponovo podižući Semiramidi viseće vrtove a samo jedan vrt otkrio bi se Candideu iz kojega nikada ne bi se vratio najboljem svijetu ikada kao što mu se i ja ne bih vratio nikada dok opčinjen zaustavio bih se u tom čudnom stvarnom trenutku i pobacao bih sve sretne Nove godine daleko od očiju blagoslova i molitava svaki kutak svijesti ispraznio bih od nepotrebnih celuloidnih vrpca sjećanja i demagnetizirao sve memorijske kartice shvaćanja i želio bih samo taj čudno stvaran trenutak što se samo jednom osjeti u životu nemjerljiv mu po ničemu a prosto pojavi se sjajem u oku ali što ja znam o tome kad riječi su bez podudaranja sa stvarnim značenjima kad stihovi su neglazbljivi sluhu i kad u svemu što kao novo ponovo se kreće opet je isto kao što uobičajilo kretati se umu samo poznatim stazama XIV. Sebično biće otpozdravljam u trenutku, godi mi nedefinirano stanje u koje ga stavljam, a ono se ni gordo niti manje rve sa svime što sadržavam do onog što vlastito je moje u dobitcima i u predajama. Nije važno koliko je osmijeha i patnja u njima, nebitan skor kad se zbroje; tek ne dam se jednačenjima i ne želim i ne ću osjećaje na određeno vrijeme za dobrobit svoju neku veću. U ovome nikada nije bilo dileme. Stoga, pozdrav mi sebičnom biću čija pohlepa je odiozno breme! Jer dok krv žitka se crveni, a misao u purpur odijeva, duh nikada ne će biti drveni stolac, duša nikada biti ne će pljeva. To znam! XV. do sada kad sam se budio bio sam nešto drugo svaki dan budio sam se kao nešto drugo to se jedino nudilo to se uobičajeno preuzimalo to se ponavljalo nagomilavalo to nešto nisam bio netko bio sam nešto drugo do onoga kojega se obmanjivalo a kada si došla ti nešto se dogodilo nešto se nenačinjeno raskolilo tako je bilo nije se zanijekalo od tebe tvoje nešto me podsjećalo na onoga u kojemu bih stvaran bio kojemu sam ovdje htio želio, žudio u kojemu bih ovdje disao i disanju bio dio u tebi nešto me podsjećalo na onoga kojega sam ovdje trebao da bih mogao od tada kada si došla ti nešto si učinila meni, sebi za mene, za sebe dala si, oduzela mene si budila sebe budila ta nešto uvijek su pobjeđivala onoga, nju do svega ovdje što se u drugačijem skrivalo a nije se vidjeti smjelo nije se oslobodilo nije oživjelo sada opet postoji samo ovo ovdje nešto budim se u njemu bez tebe kao nešto drugo i još nisam netko još uvijek sam nešto drugo do onoga tko bih bio od kada si bila došla ti nešto tvoje podsjeća me neprestano nezaustavljivo da bih mogao do onoga u kojemu sam ovdje tek u jednom trenu stvarnoga sebe osjećao |
