iohannes_ne
03.01.2022., ponedjeljak
nešto
.
XII. od proljeća noći su tektonske ploče u čije nemire liježem nisam znao odakle vreline koliko duboki bit će usjeci ništa nisam znao i nije mi bilo pomoći sad brevijar njihov listam i opet ne znam hoće li biti lakše ili gorče otkrivat' si mane i propuste besanom nevremenu svijesti u kojem uvijek nešto se dometne i čvorove stegne u tkanju misli a ja uvijek o njih se spotaknem padnem u grotlo vrtlogu što udari i zanese sve početke shvaćanja a sadržaj im smrvi i raznese pomislim počelo je s Korom a sad doba je kad vratila se svome gospodaru možda će njezin odlazak utihu vratiti možda s njom svrhovit vrh kom slučajem sam stigao pođe s njom i ostavi mi proplanak na kojem ću otpočinuti i u hvatača snova se preobratiti jer razboljen sam od kad sva buđenja ispražnjena su snima i nose se svakoj večeri teška bez odrješenja i bez iscjeljenja a možda konačno shvatim i u bolesti da ovo putešestvije koje dobih o kojem ništa ne znam a vodiča nisam upoznao samo je san u kojem se ne budim i u kojem nema mi pomoći XIII. danas misli nemaju oranja k tome još bez sluha i oktava besposleni su ulični svirači kraj kojih se prolazi u žurbama bez milodara ove misli danas su razbijači noći duge i opustjele koja ne želi doći smirujuća već se produžuje nedostajanjem neprestano odbrojavajući distancu od sada kamo nikada se ne će moći do istog sada zaglavljenog u travnju kad se međ' rebrima užlijebila žerava pulsirajući magmom do amigdale i ne kaneći prestati razdaljine su postale neprohodni oceani što se polugom precesije i Mjesečinom izdužuju do Pseće zvijezde bez orijentira a pobjegle bi nekamo s Lovcem i nakon svih tundra i stepa Scila i Haribda kao da su istodobno pale u pustinju Gobi po kojoj ostavljene ponovo traže okamine na zaboravljenom Putu Svile iako su voda i zemlja spojeni zrakom za ljude s njima nepovratno su razdvojeni u obitavalištima razjedinjenosti svaki pogled neprijateljski je uvećan gladnim stomakom a mostovi riječi svih pozdrava srušeni su potrebama za još jedan potrošeni dan iluzijom do bescjenja u kojoj nema nikoga osim besmislenog trabunjanja o smislu božanskog poretka dok vrsnoći lijepoga ne upiru se pogledi nikada tek čuva se sporazum unutar četiriju kutova sterilne prostorije paradigma i stavova a meni je potreban samo jedan topao otkucaj do njezina glasa samo pogled jedan do puti obraza i sve bi se preokrenulo već vratile bi se golubice ponovo podižući Semiramidi viseće vrtove a samo jedan vrt otkrio bi se Candideu iz kojega nikada ne bi se vratio najboljem svijetu ikada kao što mu se i ja ne bih vratio nikada dok opčinjen zaustavio bih se u tom čudnom stvarnom trenutku i pobacao bih sve sretne Nove godine daleko od očiju blagoslova i molitava svaki kutak svijesti ispraznio bih od nepotrebnih celuloidnih vrpca sjećanja i demagnetizirao sve memorijske kartice shvaćanja i želio bih samo taj čudno stvaran trenutak što se samo jednom osjeti u životu nemjerljiv mu po ničemu a prosto pojavi se sjajem u oku ali što ja znam o tome kad riječi su bez podudaranja sa stvarnim značenjima kad stihovi su neglazbljivi sluhu i kad u svemu što kao novo ponovo se kreće opet je isto kao što uobičajilo kretati se umu samo poznatim stazama XIV. Sebično biće otpozdravljam u trenutku, godi mi nedefinirano stanje u koje ga stavljam, a ono se ni gordo niti manje rve sa svime što sadržavam do onog što vlastito je moje u dobitcima i u predajama. Nije važno koliko je osmijeha i patnja u njima, nebitan skor kad se zbroje; tek ne dam se jednačenjima i ne želim i ne ću osjećaje na određeno vrijeme za dobrobit svoju neku veću. U ovome nikada nije bilo dileme. Stoga, pozdrav mi sebičnom biću čija pohlepa je odiozno breme! Jer dok krv žitka se crveni, a misao u purpur odijeva, duh nikada ne će biti drveni stolac, duša nikada biti ne će pljeva. To znam! XV. do sada kad sam se budio bio sam nešto drugo svaki dan budio sam se kao nešto drugo to se jedino nudilo to se uobičajeno preuzimalo to se ponavljalo nagomilavalo to nešto nisam bio netko bio sam nešto drugo do onoga kojega se obmanjivalo a kada si došla ti nešto se dogodilo nešto se nenačinjeno raskolilo tako je bilo nije se zanijekalo od tebe tvoje nešto me podsjećalo na onoga u kojemu bih stvaran bio kojemu sam ovdje htio želio, žudio u kojemu bih ovdje disao i disanju bio dio u tebi nešto me podsjećalo na onoga kojega sam ovdje trebao da bih mogao od tada kada si došla ti nešto si učinila meni, sebi za mene, za sebe dala si, oduzela mene si budila sebe budila ta nešto uvijek su pobjeđivala onoga, nju do svega ovdje što se u drugačijem skrivalo a nije se vidjeti smjelo nije se oslobodilo nije oživjelo sada opet postoji samo ovo ovdje nešto budim se u njemu bez tebe kao nešto drugo i još nisam netko još uvijek sam nešto drugo do onoga tko bih bio od kada si bila došla ti nešto tvoje podsjeća me neprestano nezaustavljivo da bih mogao do onoga u kojemu sam ovdje tek u jednom trenu stvarnoga sebe osjećao |
