iohannes_ne

03.01.2022., ponedjeljak

nešto

.

XII.
od proljeća
noći su tektonske ploče
u čije nemire liježem
nisam znao odakle vreline
koliko duboki bit će usjeci
ništa nisam znao
i nije mi bilo pomoći
sad brevijar njihov listam
i opet ne znam
hoće li biti lakše ili gorče
otkrivat' si mane i propuste
besanom nevremenu svijesti
u kojem uvijek nešto se dometne
i čvorove stegne u tkanju misli
a ja uvijek o njih se spotaknem
padnem u grotlo vrtlogu
što udari i zanese
sve početke shvaćanja
a sadržaj im smrvi i raznese

pomislim
počelo je s Korom
a sad doba je kad vratila se
svome gospodaru
možda će njezin odlazak utihu vratiti
možda s njom
svrhovit vrh kom slučajem sam stigao
pođe s njom
i ostavi mi proplanak
na kojem ću otpočinuti
i u hvatača snova se preobratiti

jer razboljen sam
od kad sva buđenja
ispražnjena su snima
i nose se svakoj večeri teška
bez odrješenja i
bez iscjeljenja

a možda konačno shvatim
i u bolesti
da ovo putešestvije koje dobih
o kojem ništa ne znam
a vodiča nisam upoznao
samo je san
u kojem se ne budim
i u kojem nema mi pomoći

XIII.
danas misli nemaju oranja
k tome još bez sluha i oktava
besposleni su ulični svirači
kraj kojih se prolazi u žurbama
bez milodara
ove misli danas su razbijači noći
duge i opustjele
koja ne želi doći smirujuća
već se produžuje nedostajanjem
neprestano odbrojavajući distancu
od sada kamo nikada se ne će moći
do istog sada zaglavljenog u travnju
kad se međ' rebrima
užlijebila žerava
pulsirajući magmom do amigdale
i ne kaneći prestati
razdaljine su postale neprohodni oceani
što se polugom precesije i Mjesečinom
izdužuju do Pseće zvijezde bez orijentira
a pobjegle bi nekamo s Lovcem
i nakon svih tundra i stepa
Scila i Haribda
kao da su istodobno pale u pustinju Gobi
po kojoj ostavljene ponovo traže okamine
na zaboravljenom Putu Svile

iako su voda i zemlja spojeni zrakom za ljude
s njima nepovratno su razdvojeni
u obitavalištima razjedinjenosti
svaki pogled neprijateljski je uvećan
gladnim stomakom
a mostovi riječi svih pozdrava
srušeni su potrebama
za još jedan potrošeni dan
iluzijom do bescjenja
u kojoj nema nikoga
osim besmislenog trabunjanja
o smislu božanskog poretka
dok vrsnoći lijepoga ne upiru se pogledi nikada
tek čuva se sporazum unutar četiriju kutova
sterilne prostorije paradigma i stavova
a meni je potreban samo jedan topao otkucaj
do njezina glasa
samo pogled jedan do puti obraza
i sve bi se preokrenulo
već vratile bi se golubice
ponovo podižući Semiramidi viseće vrtove
a samo jedan vrt otkrio bi se Candideu
iz kojega nikada ne bi se vratio
najboljem svijetu ikada
kao što mu se i ja ne bih vratio nikada
dok opčinjen zaustavio bih se
u tom čudnom stvarnom trenutku
i pobacao bih sve
sretne Nove godine
daleko od očiju blagoslova i molitava
svaki kutak svijesti ispraznio bih
od nepotrebnih celuloidnih vrpca sjećanja i
demagnetizirao sve memorijske kartice shvaćanja

i želio bih samo taj čudno stvaran trenutak
što se samo jednom osjeti u životu
nemjerljiv mu po ničemu
a prosto pojavi se sjajem u oku

ali
što ja znam o tome
kad riječi su bez podudaranja
sa stvarnim značenjima
kad stihovi su neglazbljivi sluhu
i kad u svemu što kao novo
ponovo se kreće
opet je isto
kao što uobičajilo kretati se umu
samo poznatim stazama

XIV.
Sebično biće otpozdravljam
u trenutku,
godi mi nedefinirano stanje
u koje ga stavljam,
a ono se ni gordo niti manje
rve sa svime što sadržavam
do onog što vlastito je moje
u dobitcima i u predajama.

Nije važno koliko je
osmijeha i patnja u njima,
nebitan skor kad se zbroje;
tek ne dam se jednačenjima
i ne želim i ne ću
osjećaje na određeno vrijeme
za dobrobit svoju neku veću.
U ovome
nikada nije bilo dileme.

Stoga, pozdrav mi sebičnom biću
čija pohlepa je odiozno breme!
Jer dok krv žitka se crveni,
a misao u purpur odijeva,
duh nikada ne će biti drveni
stolac,
duša nikada biti ne će pljeva.
To znam!

XV.
do sada
kad sam se budio
bio sam nešto drugo
svaki dan budio sam se kao nešto drugo
to se jedino nudilo
to se uobičajeno preuzimalo
to se ponavljalo
nagomilavalo
to nešto
nisam bio netko
bio sam nešto drugo do onoga
kojega se obmanjivalo

a kada si došla ti
nešto se dogodilo
nešto se nenačinjeno raskolilo
tako je bilo
nije se zanijekalo
od tebe tvoje nešto me podsjećalo
na onoga u kojemu bih stvaran bio
kojemu sam ovdje htio
želio, žudio
u kojemu bih ovdje disao i
disanju bio dio
u tebi nešto me podsjećalo
na onoga kojega sam ovdje trebao
da bih mogao

od tada
kada si došla ti
nešto si učinila
meni, sebi
za mene, za sebe
dala si, oduzela
mene si budila
sebe budila
ta nešto uvijek su pobjeđivala
onoga, nju
do svega ovdje što se u drugačijem skrivalo
a nije se vidjeti smjelo
nije se oslobodilo
nije oživjelo

sada
opet postoji samo ovo ovdje nešto
budim se u njemu
bez tebe
kao nešto drugo i
još nisam netko
još uvijek sam nešto drugo
do onoga tko bih bio
od kada si bila došla ti
nešto tvoje podsjeća me
neprestano
nezaustavljivo
da bih mogao
do onoga u kojemu sam ovdje
tek u jednom trenu stvarnoga sebe osjećao



Oznake: siječanj, da


- 15:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.