iohannes_ne

27.11.2021., subota

neudomljeno

.
poslije noći
čvršće od stiska svijesti
stigne plaha i lomljiva zora
dugo se tragalo za hodom misli
koje iscrpljene pitaju:
došle smo, kamo dalje?

slušam:
u mrežama kišnih kapi
u zvucima otkidanja sekunda s njima
eho je disanja njezina
ona ne zna
držim tu alabastrenu posudu na dlanovima
i stojim u njezinoj oluji istog časa
u dodiru arome cimeta i toplog mlijeka
dok eho udaha zamagljuje sva klizišta vremena
negdje se zaostalo
negdje još okašnjelo osjećanje
ostalo je i ne želi nikamo
a spona do njega nepokidiva
i zašto je tako
kad odgovore svi traže
a nitko ne zna postavljati pitanja?

još nenastanjen svemir stvarnosti traži nove hodače misli
a ovaj nastanjeni plaćenike za odstrijel snova
tvrdi se: svima bit će lakše
u ovom vremenu gdje nitko ga nema
moguće je - odstrijelit će se tkanje budućeg
i bit će onako kako se uzme
jer rojenica više nema
otkada dlanovi linijama zjape prazni
i umjesto njih sad tkalci spiralnih zavojnica
sklapat će poslove i potpisivati ugovore
o novom najmu želja
gle, drzak još uvijek - ne pristajem
iako nema se u ovom vremenu mjesta
iako sve već viđeno i poznato
potrebom se udomljava
i iako svim onima koji kasne
preostat će beskućništvo



Oznake: studeni, da


- 07:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.