iohannes_ne

.
ne pišem o onome o čemu bih htio
ne govorim o onome što se nema
još teže mi je reći što se ima
pa zagrizam linijama mesa
okus geometrija im čupam
i nikad ugodi nepce ne stiže
dok vani rasprskavaju se akordi
neke melodije što prati ju disanje
a orkestar gore visoko
okrvavljenih prstiju prebire po strunama
i kaplje krvi na zavjesi propadaju kao meteori
korak ovaj to ne zna
i lokve potplatom razbaštinjuje krugovima
nisu zvuci nebeski mi stošci
vrhovi su im presječeni a podnožja potopljena
ne čuju oblik srca
samo drhtaje otkucaja
u ehu kog zatamnjuje zapremina
a ponavlja se, neprestano, ukapljeno
već zvonjavom rebra se zgušnjavaju
i miris pečenog kestenja i šuštanje lišća
lijepe se po njima kao da su ponovo okrvljena tkiva
a kad obuhvati sve nepotpuna mjesečina
taj zlatni medaljon što probit će grudi
i probit će bez rane kamo hoće
i probit će ne znajući kome
i zarobit' se ubodom
a svjetlost slijepa mu po koži se prostre i zaiskri
tada se prestane
ne osvrne se
nestane se na trenutak
i tada od gvožđa misao pojavi se osiona niotkuda
na nečijim golim rukama
što otkidaju mramorne stapke s cvjetovima
aranžirajući ih u buket
a koji servirat će uz skorašnji obiteljski ručak
u tome nema melodrame
tek disciplinirano zlatno slavlje krizantema

Oznake: listopad, studeni, da, caspar david friedrich