iohannes_ne
21.10.2021., četvrtak
albatros
.
u mislima si zrak što me okružuje i bez koga se ne može a zaslužiš uzeti osmijeh svakom udahu koji sebičan imam i u nizu njih znaš me do nagosti kad disanju prestiž razodijevam ne može se prestati cjelovu života reći: uzmi! gle, pupčana vrpca na dlanovima ukrižena linijama svakom otkucaju ne poznaje svoje pravo lice a ustrajno opipava svaku svoju boru broji kožom svaki ubod čioda sekunda mjeri si sjajem oka vrelinu srca i nikada ne odustane se razmjeravanjem do onoga što se slutnji opsceno predaje zaista, ne znajući se uvijek nudimo više od svega zbrojenog tko smo a riječi sklupčane u razgovorima burevjesnici su onoga što se mogućim bliži i imaj vjere, uzmi! - raspucava se prije svakog zamaha krilima i uzgon se voli i navada poznatog u njemu iščezava i nije sve od straha koji ne zna visoko gore nagost disanja žudnjom se osedlava samo tamo zrcalu je mio odraz kad oči misiju pogledom imaju i kad cjelov se jedinog života osjetu dodira na usnama kao sol oceanu preda ali sve to sruši davno Baudelaire na palubi veslima i pamti se: ne uzimaj! ne daj se zamasima visinama! sve je gore raseljeno tek san sjeća se smionog leta poludjelih ptica a i on rasprši se jutrom bojeći se pada no, ovo srce kuca prije Baudelairea zarobljeno proredima među versima ni za što nema mu nagrade ni ugode riječju možda samo disanju osmijeh uzima i sladi se svime što nikada ne će gorčinu imati u tom jedinom cjelovu života jer, ne isplati se sebi dugovati u dugovanju mnogih pa neka svi običaji propadnu neka se sva mudrost upropasti srce sjaju krvi u očima vjeruje Oznake: listopad, da, baudelaire |
