iohannes_ne

.
ni sumrak, ni dan
nema jutra, nije noć
gdje sam do podneva
a tko poslije okomice njega
kad se utoplim ugodom glasa
zabijen mjestu bez vidikovca?
može se bez obzora
gledati nekamo gdje se pogled izrezuje
u trake treperavih misli
neimaština dopustit će
mreškanje njezinih površina
i ugađati šare na krilima leptira
može se zamisliti usporena snimka njegova lebdjenja
s pozadinom vulkanskog grotla
u kojem se granit spaljuje i otapa
a potom ću puhnuti u zavjesu polarne svjetlosti
i po posvuda bijelom propadat će kiša zelenila
tamo mogu hodati bez tragova
jer svaki isprat će olovna plima prisjećanja do sutra
ali ostaje miris baruta u nosnicama
i na koži crvena ljepljiva prašina
mogu se obrisati sjećanja
ako ubrzaš autocestom
i gledaš kako paralelna klize niz staklo
nestajući u sramu neodgledanoga
ali znaš
postavili su zastavice do kamo će hodočastiti
gradu vukova i golubica
bit će povorka
bit će prigodnih govora
uhljebi s maskama ljudi prodavat će iluzije
o osam tisuća eura zarade
iz udobnih naslonjača
netko će se prestati sjećati
netko samo uzdahnuti
a deset njih umirat će u povorci na respiratorima
zaboga, ljudi umiru a "oni" prodaju umiranja!
kako bi glasno preživljavali
zarađujući na smrtima
do slijedeće godine
kad skupit će se
u isto vrijeme
na istom mjestu

Oznake: listopad, studeni