iohannes_ne
05.10.2021., utorak
rapsodija vienna
.
daleko je označeno žudnjom ako se ne poklekne provizornim odnosima koje smo stekli preuzimajući nasilno naslijeđe možda nejasne pouke sputanih sudbina ili se svjesno opredijelimo zabludama zaborava monumentalno zdanje lijepog izvora koje posjećujem još uvijek opominje u prskanju vodoskoka u žutoj lomljavi krugom okomica i horizontala može se čuti zrak beznadežne simfonije kojoj pripada i još beznadežniji odjek od svakog posjetitelja a ove riječi bečka su zbilja kraja rujna i u njima bit će bridovima šljunčanih staza umivena svijest kojoj nema mjesta i mira jer sve prolazi i sve nas napušta a snaga što je nekad iz sebe ustala sad odmjerava se u arijama nepomičnog žutila ljudi u šetnjama razdvajaju razmišljanja jedna su njihova što na odjeći bliža su svima a druga su ih dovela amo i ona sad snube osmijehe u razgovorima jer dobro je, ima se tu su i još ih ima sve dok pogled pogledom se vreba kratko izmijeni se preslična ostavština u magnovenju okreta zajedničkog vremena i već ima se manevar do sklada već svaki komadić precizno se uklapa ravnoj šljunčanoj stazi pa teče simetrija prihvaćanja uokvirena travnatim površinama i šušte, škripe tajni životi u koracima ritmom kojim se razmjerava tišina a onda najednom trkači sve poništavaju pravcem suviše brzim svima čini se kao da idilu namjerno presijecaju jednom drugačijom perspektivom ništavila no, ništa ne smeta ništa ne može dotaći spokoj kompaktnog žutila ne može se zatomiti žudnja i kad visi iznad provalije iluzija i kad na dnu su joj beživotna tjelesa jer čuje se cika djece i već ovdje su klupka tanušnih pokreta velike osjajene oči krušasti obraščići iznad mliječnih osmijeha sve te nesputane eksplozije oduzet će pretpostavljene simbole šetačima i vratiti ih dobu kad misli nisu im bile sjebane kad još nije bilo sukoba s osjećajem do sadržina i kad bezrazložnost nije se iscrpljivala u dijalozima pabirčenih svojina opet pogled skrene evo, mladi parovi prolaze prepoznaješ ih po tome jer su različiti svemu što je falsificirano blisko u nizovima prilagođene idisionkrazije blizu su, preblizu jedno drugome i hoće biti još bliže a nose svoje svjetove ispred sebe i slijede ih sve dok u njima luči misterije zriobom bit će novom životu sjeme sve te kretnje traju dok sunce ne poklekne dok se ne isprazne umorom boja cvjetne aleje tad umjetna svjetla se pale i sablasno žuto ozvuči vodoskoke podigne šiljke na sve gvozdene ograde a one zabodu se tijelu tame i to je oproštaj živih za sve mrtve prodube se daljine i istresu u grotlo nutrine ohlađeno ugljevlje nekamo se padne nešto se zarije presiječe i sekunde još sjećanju vrele slažu se na ozebline dok sve tišinom ne utrne u čekanju nove zore |
