iohannes_ne

05.10.2021., utorak

rapsodija vienna

.
daleko je označeno žudnjom
ako se ne poklekne provizornim odnosima
koje smo stekli preuzimajući nasilno naslijeđe
možda nejasne pouke sputanih sudbina
ili se svjesno opredijelimo zabludama zaborava

monumentalno zdanje lijepog izvora koje posjećujem
još uvijek opominje
u prskanju vodoskoka
u žutoj lomljavi krugom okomica i horizontala
može se čuti zrak beznadežne simfonije kojoj pripada
i još beznadežniji odjek od svakog posjetitelja
a ove riječi bečka su zbilja kraja rujna
i u njima bit će bridovima šljunčanih staza umivena svijest
kojoj nema mjesta i mira
jer sve prolazi
i sve nas napušta
a snaga što je nekad iz sebe ustala
sad odmjerava se u arijama nepomičnog žutila

ljudi u šetnjama razdvajaju razmišljanja
jedna su njihova što na odjeći bliža su svima
a druga su ih dovela amo
i ona sad snube osmijehe u razgovorima
jer dobro je, ima se
tu su i još ih ima
sve dok pogled pogledom se vreba
kratko izmijeni se preslična ostavština
u magnovenju okreta zajedničkog vremena
i već ima se manevar do sklada
već svaki komadić precizno se uklapa
ravnoj šljunčanoj stazi
pa teče simetrija prihvaćanja
uokvirena travnatim površinama
i šušte, škripe tajni životi u koracima
ritmom kojim se razmjerava tišina
a onda najednom trkači sve poništavaju
pravcem suviše brzim svima
čini se kao da idilu namjerno presijecaju
jednom drugačijom perspektivom ništavila
no, ništa ne smeta
ništa ne može dotaći spokoj kompaktnog žutila
ne može se zatomiti žudnja
i kad visi iznad provalije iluzija
i kad na dnu su joj beživotna tjelesa
jer čuje se cika djece
i već ovdje su klupka tanušnih pokreta
velike osjajene oči
krušasti obraščići iznad mliječnih osmijeha
sve te nesputane eksplozije oduzet će
pretpostavljene simbole šetačima
i vratiti ih dobu kad misli nisu im bile sjebane
kad još nije bilo sukoba s osjećajem do sadržina
i kad bezrazložnost nije se iscrpljivala
u dijalozima pabirčenih svojina
opet pogled skrene
evo, mladi parovi prolaze
prepoznaješ ih po tome jer su različiti svemu što je
falsificirano blisko u nizovima prilagođene idisionkrazije
blizu su, preblizu jedno drugome
i hoće biti još bliže
a nose svoje svjetove ispred sebe
i slijede ih sve dok u njima luči misterije
zriobom bit će novom životu sjeme

sve te kretnje traju dok sunce ne poklekne
dok se ne isprazne umorom boja cvjetne aleje
tad umjetna svjetla se pale
i sablasno žuto ozvuči vodoskoke
podigne šiljke na sve gvozdene ograde
a one zabodu se tijelu tame
i to je oproštaj
živih za sve mrtve
prodube se daljine
i istresu u grotlo nutrine ohlađeno ugljevlje
nekamo se padne
nešto se zarije
presiječe
i sekunde još sjećanju vrele
slažu se na ozebline
dok sve tišinom ne utrne
u čekanju nove zore

Oznake: listopad, rujan, da


- 10:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.