iohannes_ne

.
već korake lišće ljušti zemlji
već sunce spotiče se rosi
sve razdaljine sve su dalje
i u osam minuta brže je zgušnjavanje

dolebdi neka porozna misao
poput plovućca kog vjetar se dopao
ne pita: zadjeni, uzmi!, ne pita ništa
tek postavi se čavlom sred križišta
raspne ruke nasuprot spaljenih stopala
i rebra zagluši kapljama svrdla

nepomičan imam oblik tresetišta
i rujem s njim do bez boje prizorišta
gdje žustar kosac bilo koži poravnava
pa liježem kao posljednja mu otava
spavat ću, možda sanjati proboden
šumom što riječima struže studen
do svega što nekad vruće bje
smaragdne boje praskozorje

Oznake: listopad, da