iohannes_ne
30.09.2021., četvrtak
posljednja perla rujna
.
zadnjeg dana rujna bila si neuobičajeno sedefasta zrcalila si se u noći polariziranim svjetlosnim vrpcama jedne zagrljene sebe koju nisi ispuštala tama se grlena do prozirnosti rasprskavala na usnama a ti, plivala si po njima kao da svaki šum vala jedna je perla želje i skupljala si ih zamasima i nizala po linijama na dlanovima utiskivala kao da samo noć je ova jedna ogrlica koja spustit će se ramenima i zasjati jasnija no ikada reći ćeš mi što si sanjala možda budem tamo do dana a možda si se osvrtala idući nekamo gdje nema uzalud potrošenih snova naći ćemo se u onome što je zbilja kojoj nisu potrebna tumačenja ni objašnjavanja tamo gdje se sve uzima navadom uzimanja udaha i promatra filigranski vitraj na kojem svjetlost sa svojim lomovima sudbinu predstavlja |
29.09.2021., srijeda
osmjeljenje
.
vrijeme mi te oduzima svaki sat je tat uspješno obavljene misije i uvijek nakon sve manje se ima ne može se ići nikamo dalje dok ponos natrag ne da i tu smo stiješnjeni u zakon nepomičan od granitnih naravi koji dio je vječitih ljudskih planina i k tome još jače od kobi surovije od svih istina mi znamo što nas udara i lomi mi poznajemo ishod smjera ali, u svoj toj predosjećajućoj boli mi uzimamo prosti sate sumnja i osmijeha poput gordih riječi koje uzimat će tišina mi se borimo za nešto što još gori iz sebe pokrenuto iskrom i u toj borbi mi smo u pogibelji jedno nasuprot drugom a ako bismo bili bliži do očiju vatra s vatrom mi bismo sagorjeli i u zraku nestali možda prerano obuzeti strahom da nismo dovoljno smjeli uzeti ono što bismo željeli |
28.09.2021., utorak
bečka raspetljavanja
.
zatekneš se negdje drugdje u vrevi gdje užurbanost paradira vidi se - sve je dobro plaćeno sve se zvuku novca prilagođava i stvara se jedna nova povodljiva estetika a u njoj novi pravilnik ponašanja: ne možeš sjesti ako nisi cijepljen ne možeš Modiglianiju prići ako si bez testa ovdje je samo za one odabrane i prihvaćaš: niti ovdje nemaš mjesta dok s jedne strane mjeri te Goethe s druge Schiller raspetljava a između njih je do visoko gore beskrajno moćna modrina s vještinom kojom širine i dubine srca očitava zaboraviš kako je biti voljen kako se može željeti a ne odživjeti otvrdneš u zamci zagrljaja zaboraviš sve i tko si onda bez tuđeg oka sjaja tko si bez mjesta bez snova tko si ako ne pripadaš? gle, vještina modrine ujeda sve do tla od stopala kreće joj kanonada koja se ne zaustavlja jer nisi tamo gdje trebaš biti još nemaš mjesto shvatiš traje ta k tebi potraga  |
27.09.2021., ponedjeljak
lom
.
osjetivši olakšanje na ovom tlu već misli jače krenu k tebi lomeći prepreke riječi i glas tvoj dođe i ti cijela sva do mene istina je: dom je tamo gdje se srce spotiče i nikada dosta mu spoticanja međ’ rebrima je otkucaj kog’ netko pokrene i nema mu zaustavljanja sad reci i kao pješak i kao kralj po svemu što nije ni crno ni bijelo odakle sve to ili nikad ne pitaj i ne uzmakni ni pedalj vještini od koje su načinjena disanja bodri se s njom da ne uzmanjka osjet od kojeg modrina tlu prianja a padni ako treba sobom dnu odakle si donijet prepoznaj pogrom do shvaćanja i nikad uzmanjkat ne će lom srca kad duša ga otvara sa zaslađenom boli do uzvraćanja |
25.09.2021., subota
jednadžba
.
poredaj tijelo uz tijelo kožu do kože u beskonačnoj ravni sve je isto i mijene njihove i propadanje i osmjesi i očiju sjaj možeš zamisliti sav taj od života ushit a u svakom pojedinom žal što mu se ima kraj pa zagrizeš ovu jednadžbu i odmjeravaš slične i različite što popunjavaju blizinu pod ovim jesenjim suncem sad više nije sve isto, nisu svi isti svaki sa sobom sebi je neprijelazan bedem i već htio bi biti što veći od bilo koga koji bi mu ga pokušao nadvisiti |
24.09.2021., petak
dramatski zaplet
.
onaj tko bio je uz tebe nisam bio samo ja bio je i onaj koji osiono sad optužuje me i nesmotreno piše on ne zna da je meni prazan papir desetljećima lutanje pustinjom riječi do obećane zemlje ali sjetit će se da nije raskolio more sjetit će se da je odustao od opsade i nije vidio jerihonsku ružu i napokon razumjet će zašto nismo stigli obećanoj zemlji a jesmo li bili u bijegu od neudobnog života tražeći nju jesmo li tragali upravo za njom postat će nevažna pitanja jer namjera bila je neprisiljena od života misija i stigla je neočekivano kao što stigne ljetna oluja mogli bismo apologizirati svaku riječ i čin do beskraja no Kartagu nisu rušili govornici već snopovi stostrukih ruku željnih plijena a mi smo odustali bez velikih riječi moguće je da nam se učinilo kako smo upali u nekada davno nedovršenu priču kojoj se prohtjelo dopunjavati novim poglavljima i na nekakav tajanstven način odabravši naše naravi uvelo nas je u već postavljen dramatski zaplet u kojemu nismo očekivali pucanj pištolja iz prvoga čina bilo je prenaivno očekivati hepiend pred sofisticiranom publikom koja hoće grimase katarze i uzaludno pretpostavljati da se balans svijeta održava stalnim nizanjem suprotnosti |
23.09.2021., četvrtak
melankolija
.
ljeto se raspuklo raspršilo po zastoru noći vješto krijući radnike što uređuju novu pozornicu kad se zastor digao sunca nije bilo ona je otišla a magla se spustila kao ljepljiva elegija i sve se u obrisima eterično raspadalo dok kolone svjetala automobila postale su mučna procesija stane se u red koji nema kraja i čeka se nešto, čeka rame do ramena ljudi u redu dočekuju jutra vidi se, čini se - ali to nije istina ljudi samo u sjenama prolaze noseći sjene u prsima i osjete se i zabole od svake sjene po sjenama nevidljiva privezišta nema pogleda prema gore kamo dan će uzletjeti uzice su prekratke i svatko svoju čvrsto drži a ne zna se čemu taj stisak čemu to u žurbi prolaženje do nekoga novog jutra zašto je postalo svakodnevno što prije prohodati dan i ne očekivati u njemu - ništa? a ja poželim, htio sam, ljepše prvo jesenje buđenje volio bih, a ne znam kako izbjeći zavodljivom cjelovu melankolije Oznake: rujan, da, melankolija |
22.09.2021., srijeda
poravnanjedanas su dan i noć jednaki u nekom čudnovatom balansu svih elemenata danas su im duljinama jednako udaljeni krajevi i nema jačeg ili boljeg među njima a meni riječi dotječu jetke koje prebirem u poravnanju biram one što više krotke i vodim ih po misli naplavinama u neke mirnije vode udaljenije divljim slivovima nešto je lakše lakše se disaj uzima čini se zimica jenjava no još uvijek prsti se plaše približit' bojama na portretima i to je u redu već manje je ubrzanje već smiruju se virovi i prestat će ovo stanje i doći će osjet jagodicama još samo da raščešljat' je život u umu raspetljat' granje pa možda stigne i san i njegovo čarobno tkanje |
21.09.2021., utorak
stanjepostoji taj jedan osjećaj osjećaj-ne-osjećaj kad se budiš budiš se s njim uz sve ono što imaš svoje i on, taj ne, jedno po jedno redom dodirne a pokrene se sam od sebe sve što takne zatreperi treperenje ne prestaje bude sve zaglušnije pulsiranje potom komadićima potmulo drobljenje misao koja mu dotekne ostane bez boje providna se raščlanjuje u fluidne trake koje nemaju ciljnike tek mrse se i lebde nedohvaćene nezabilježene pogledam i ne gledam već ispražnjeno prazninama nadomještam i što bio je oblak sad nema ga u modrom a čitav svod je nešto kroz sebe beznadno i sve što dolje je ne gore je bez ne navikneš se tome jer opet se sve okrene i nekako nutrini prodre kroz sve pore žareći sve nerve grizući kroz sredine sinapsa krajeve i ne staje već stomaku se žustro zabode vrelinom opomene pluća koži preokrene pa disanje grebe struže kamenje a um razodjene do golotinje nijeme u kojoj se ime jede i sve moje dometne do materije bezimene u kojoj svakoj čestici čestica nedostaje |
smireno
.
ubijanje snova od kositra nisam ne od trske moje misli slušaju otkucaje srca i bešuman pogled kroz kičmu sreće u njima a moguće je sve je opsjena u snu koji ne prestaje zaludan trud spavača da se nasiti sna u kojem bi sretan bio dok svaki zbunjujući nerv kirurški precizno u stvarnosti poslije bit će odstranjen svijesti što boluje tijelom od čega sastavljen je ovaj pokret što želio bi nešto u čemu nalazi se glatka površina uma koja ga slijedi i sklizne nekamo gdje su cirkuske šatre i u njima pelivani na užetima što svojim padovima uveseljavaju publiku sa svakim padom srce se trzne u svakom padu propadne teže prereže spasonosnu mrežu i napokon trup sna ostane ležati poput smeća koje će kasnije netko loše plaćen rutinirano pokupiti ne misleći o ničemu što bi se vrijedilo zabilježiti tako jednostavno teče vrijeme neosjetno na osmijehu Harlekina i masku uzmeš kao što svi je nose pobogu - tako se mora! i ponavljaš: sve je u redu to je samo obično nadmetanje u ubijanju snova kao C'est la vie dok gledaš jarbol usmjeren dvojnoj zvijezdi i nestaješ u njoj od boli oslobođen svjetlošću što ti prožme dah a probudiš se sutradan izrezanog tijela i odstranjenih sjećanja željan jutarnje kave po navici i nastaviš koracima od kojih se život sastoji bauljajući po poluprozirnim posudama pristojnosti noćas dogodilo se danas pao je na cesti i nije ustao postavili su svijeću na prozorski okvir i njegova duša krenula je nekamo gdje nema boli od života i gdje sva loša sjećanja nestat će ako je to uopće moguće a ja sam noćas u njedrima prohodao žetvenu mjesečinu sad me grli čisto rosno jutro i već hoće se tući s noći u kojoj ukrali su mi nju nemoj, budi samo uz mene na obrazu, u oku bistro ne može se osloboditi ono što se predajom ne predaje ni poluge uma ne će spriječiti rasipanje onoga koji se ne može braniti i što bi se moglo? otići dalje, ušutjeti kao da ništa nije bilo Kilimanjaru prstima odrezati padine ili u jednom dahu ispiti svu vodu oko Angkor Wata a znamo sve što je važno već odavno počiva sretno zapečaćeno u mramornim grudima Mahal mi tamo ne možemo dođi mi, jutro, ponovno sutra kao što uvijek ćeš doći i znat ćemo više danom bogatiji i neka traje ovo divno poznanstvo sve dok se Kora ne vrati i zaboravi onoga koji ju je zaveo narom tada, u obilju, bit će nas više i bit ćemo jači za još jedno raskruženje jer s nama se poigrao onaj tko nam je otkucaje obećao oprezno ih zavezao pustivši nas da vjerujemo strasti a potom ih je u hiru razvezao ostavljajući nas na suprotnim obalama mora kletvu mu bacam u lice njemu visoko gore ma gdje bio i neka zna ovo vrijeme što dijelim u njegovom omčom će mu biti i kada prestanem uspravno kroz slijepljene minute ispod srušenih svodova sati izvlačim riječi koje ne želim čuti to nije u mojem obujmu srca to nije oblik otkucaja koji imam tu uspravan nisam a mogao bih pomirbeno (ne mogu povjerovati u to!) onako kao što čine rutinirano svi drugi ponovo uzeti osmijeh za neku drugu dragu koja mogla bi doći slamajući se u njemu i iščezavajući do ništavila znam da to je život u kojem se ljudi poništavaju dvojbama koji ne pruža oprost i ne prašta a impregniran je u kevlar stvarnosti čiju neprobojnost ne mogu osujetiti ipak ja sam krivovjernik mu i ne uzimam ga nema nagodbe!, ne mogu i ne želim! zar nema nagodbe? - tu su posvuda oči brižne u sigurnosti svojih rezerviranih mjesta solidarne uvijek znatiželjno promatrati kako sam mogao predvidjeti nepristupačnost voznom redu budućnosti s njom? da, vi ste svi sretni, to je vaše i vaši osmjesi to pokazuju tome i služe pred svim drugima a ja se ne mogu ponovo osmjehnuti bez nje odmetnut izračunu najboljeg za sebe jer ne želim sebi pripadati profiliranim obrascima ne mogu u tom modu funkcionirati i mene tamo nema to je moje odbačeno već u konstelaciji zviježđa i prije nego sam progledao pupčanom vrpcom a što su mi ona u konačnici kobi zacrtala ne ću saznati znam samo kako želim i namjeravam skončati uspravan hodom na cesti |
20.09.2021., ponedjeljak
mijene
.
Povjetarac Tko sam? - osionosti predan, prijekore sili upućivati?; što sam? - prašinom otkan, vjetrom se pratiti? Sluh svijeta ne počiva na mojem jeziku, ravnom tišinom uvijek sunovrati se odjeku i smisao svega po rasutoj svjetlosti posvuda ostaje mi uvijek u tami kuta netaknuta posuda. U opsjeni uma, s osjećajem raspetim do njega iz znoja tijela, slušam šapat s usana svega; kao povjetarac je što osjet žedan na kamenu miluje i razumu koban udarac kad naivno šaptu tom vjeruje. kiša počela su paralelna smicanja okomitom ravni ljepljivi nizovi linija klize po točkama vida više nije važno što se ima što se gleda svaka misao je nepotrebna uruši se u sebi od ovog kapajućeg vodvilja a trag joj nestane u dolini Vire i sve se zaokruži tvrđom groteskom pred čudovišnim ukrasom koji progutat će sve ostatke možda noću otkamenit će se vodorige i otpustiti slivove skupljenih zaborava visoko gore dok ne otežaju u svojoj osionosti rasprše se u zvjezdanoj mliječi i možda pospu me krajičcima bljeskova sve do sjećanja kad moglo se riječima doticati usijane žerave osjećaja s kojima tijelo se zaima večer zastao sam u nemuštom dijalogu dana i večeri Tihe se osmjehnula grleno crvenom po kružnom obodu pamuka usred sivila ili je to bila Nemesis u pohodu ostavljajući krvavi trag upozorenja koji je već nestajao tko zna kome je nekad služio svod dok sjeća se ovako stisnut srdžbe koju je morao podnositi a sad ju prosipa po krovovima i krošnjama što dalje od nepca privrženosti i sve te bitke i svi ti ratovi gore što su bili još uvijek traju negdje kao podsjetnici svemu što sada se događa a nezahvalno je to ne vidjeti bezobzirno je prešutjeti dok sile koja drži sve zajedno u cjelini ima i sve dok i najsitnijem pokretu mizernog stvora u svem živom ona daje potpunost života a on sve to prihvaća i nesebično svima dijeli mora se ne prešutjeti mora se reći jer k Maat već smo svi krenuli slijedeći papilarne linije srca do rukovanja rekao bih: to jedino je važno dok srce ne iscijedi se svojim izdajama i čuvati ga treba od njih prateći razgovore na usnama svoda jezikom čiju glazbu samo crveno u krvi prepoznaje jer riječi nema riječi odavno smo zaboravili Oznake: rujan |
19.09.2021., nedjelja
odraz s druge strane
.
ona još uvijek ne zna tko se budi umjesto nje i radi sve ono što bi inače i ona radila a kad bi se pokušala zapitati koliko u sebi se ima upravo sada zastala bi na trenutak osjetivši opominjujuće prepoznavanje vlastitog glasa u mislima i odustala bi o tome razmišljati jer ona najbolje zna što sebi želi i nitko drugi se u to ne smije uplitati stoga uvijek na kraju dana nekoliko puta provjerava nije li zaboravila zaključati ulazna vrata možda bi mogla neprimjetno se iskrasti odlutati nekamo i nikada se više ne vratiti a možda ako iščezne i vrati se mogla bi strankinjom biti mogla bi se u drugoj drugačijom pokazati mogla bi ne prepoznati se i od toga zadrhtati toliko duboko do neosvijetljenog dna mora i odbiti se površini široko otvorenim očima promatrajući sve te poredane dane i godine u jednom kratkom bljesku poznatog lica u odrazu zrcala što se krije na poleđini svog tog odmotanog vremena sa slikama dodira, osmijeha, suza i riječi isprepletenih poput besprijekornog pčelinjeg saća što pokazuju što htjeli bi reći ona ne zna još uvijek tko je ona koja s njom dijeli ovo vrijeme blizinom paralelne ravni mogućeg buđenja i što će se dogoditi ako se jednom probudi s njom s druge strane pogleda poznatog lica u odrazu zrcala |
18.09.2021., subota
otkucajprobudio sam te cvrkut na usnama probudio me i tek poče skladanje melodije dana do tada noću nasrtao sam na vjetrenjače osjećajući pijesak u ustima činilo se - nije bilo zrnevlja dok okrugle kamene ploče u dodirima otkrivale su dijabolična trenja ali kružne vrtnje bile su oslobađajuće i s njima počela su prepoznavanja u svim ljudima ista os se ima ista os probada zemlju za sve ljude i zajednička mreža meridijana pripada joj poput okvira srca u nekoliko akorda neočekivano trzne se po njima negdje sjevernije od Amarne a treperenje klizne zrncima raznoseći val premreženim kapilarama po tlu i vodom, zrakom osjećaš li kako vrhom jagodice taknuo sam ti djelić života na opni srca i otkucaj i disaj u njemu zapamtio sam i zapečatio u ovom jutarnjem času kao svjedočanstvo u kojem prostrijet ću trenutak kad bio sam u osi vrtnje i kad akordi glazbe u trzaju dozvolili su mi osluškivanje po svim umnoženim obodima krugova što se šire sa samo jednim otkucajem srca |
16.09.2021., četvrtak
imalomim se bolim se pitajući se tko si kad ne želiš me a želim te prorečenom erupcijom iz koje smo se uzdigli i lebdjeli ponešeni misterioznim strujanjima znaš, podrhtavanje ne prestaje sad potmulije sate pozdravlja otvarajući raspukline do praznina dana tamo gdje si bila kad bio sam sretan bez potrebe za definiranjem sreće a kad posložim sve razlike i sve suprotnosti života do njih vidim olujno nevrijeme i uzburkanu rijeku preko koje valjalo bi prijeći tvojoj obali i otpozdraviti izazovu čiji stisak trebao bi slomiti kavez standarda po kojima se sreća u stvarnosti dobiva gle, trajemo u stvarnosti koju su nam dali i slušamo kako se treba bivati a nikoga ne uznemiravati ponuđeni su nam recepti za sreću čije sastojske nitko ne prepoznaje ali se svi zdušno pohvaljuju okusom i svojim kulinarskim vještinama tko zna čiji sastojci pripadaju nečijoj sreći? tko zna čijoj se sreći željama pripada? |
žilavojutro od damasta gore visoko iznenada spušta se euforiji dana možda se lakše udahne nakon svega a možda disanje pretežnije je kad se počnemo poravnavati sa svime što poznato nam i odgledano stiže izvjesnije i onda se opet hoda do poništenja u noći k jutarnjem uskrsnuću krugom što ukotvljen vremenu govori: ljepota je životom spas! a božur tada uvijek procvjeta i maslina raširi još više grana suncu i traje ta rapsodija žilave privrženosti životu i potrebno je samo malo mjesta da osjećaj prepusti se dodiru ali nikada nema dosta se vremena nikada želji se ne dodvori jer bio je to samo jutarnji komadić sna na prvim zrakama svjetla klesan dok damast se nije otpustio ipak onaj božur opet će procvasti i maslina bit će usmjerenija suncu već slijedećeg dana u magično žilavoj privrženosti životu što jednostavno je nešto nemoguće onima koji tražili bi mjesto u njihovoj sjeni a ja i ti nismo od sjena naša uskrsnuća su u podnevima čula a naša cvatnja tijelima vreba razrašljavanje srebrnoj mjesečini sve do jutra kad ćemo se poravnavati do iscrpljenosti svega onoga što nas privlači |
15.09.2021., srijeda
nema te
nema te
učim ponovo disati dok škripe škržni poklopci na plućima i iscrpljuju bez mogućih pogleda pa sve odzvanja prazninom a paučinasto tkanje alveola podrhtava sužavajući protok bilo kojoj misli koja bi se mogla vedra spustiti na papir i objašnjavati zašto nešto strastveno žedno daha unakaženo je distribucijom vremena? sebično razmišljam o sebi i ne mogu drugačije bez smirenih udisaja i s mnoštvom nepravilnih otkucaja i sa svim tim bjesomučnim križanjima po magistralama tkiva sve do kože a na njima tragovi koji se umnažaju oduzimaju smirenost i upozoravaju neprestano i iskaču iznenadno sve u trenutcima kad pokušava se uhvatiti krajičak predaha a on uvijek izostane evo, još traje i nastavlja se iz nutrine potmula tektonska aktivnost prodrmavajući svaki detalj pamćenja razuma dok u njemu su samo dvije riječi koje bujaju posvuda i ispunjavaju sve praznine i ne dozvoljavaju pristup nikome nema te tamo je i ništa više |
pamuk od nara
janis u ljeto
ne odgovara bas je preteško pluto glas raspuknutiji od nara u polju pamuka se ne uklapa ništa ne odgovara nakon Yellow nakon Go Your Own Way ništa ne odgovara ni glazba ni knjiga ništa samo nepodnošljiva pucketava tišina potrebno je vremena za predahnuti i pokušavati samo disati kad fali noć dana i riječima disanje kad sol nije u riječi ni san u noći ni dočekivanje sunca tek vrelina asfalta i alarmi posvuda ponosno žuto nonšalantno modro upozore i zavrte zavrte kazaljke sata u preostalim danima i svaki pokret je nerazumljiva magistrala do kružnih tokova smisla potrebno je vremena za progutati grudve sati od dana tako nepotrebno kad ništa ne odgovara kad nema duše kad sve je od pamuka i nara i ništa ne odgovara |
14.09.2021., utorak
nemir
komadić
zora se osmjehnula modrinom nikad ne pitaj što želi reći srušit će ti pogled tlu i nestat će pruženih njenih ruku neka osmijeh traje od trenutka kad se upadne u zečju rupu i kad po tisućiti put uspne se uz nju udahom od kog sve strune nerva zatrepere novim akordom a jagodice na prstima čvršće se prime od stvarnosti obodom i bit će kao u Forrest Gumpu kad se trčanjem trči k suncu i kad komadić sreće bude slađi od svih zaliha bombonijera svijeta doznaj kako je to kad u svemu onome što imaš nedostaje onaj olako odbačen komadić koji minijaturan sve sastavlja i veže a ispostavi se veći je od svega što ikada mogao bi imati tada nikad ne ćeš pitati zašto se zora osmjehuje modrinom i zašto to čini uvijek kad otpusti noć i njezine sne modeliranje dan se preokrenuo bez jutra otkrivajući novu presloženost zapamćenog vremena a dani prije izgubili su svoje strukture i mogu se mijesiti i modelirati kao da su od kaolina potrebne su još nečije ruke koje će dati ulaštenost masi i estetski ju završno dokumentirati u nužnost čije temelje nitko ne će moći pomaći moguće je propitivati se o ishodima uvjetovanosti pripadanja zemlji ali uvijek se svodi na isto: zvjezdana prašina ne može nestati i sve one žive duše koje su podijelile zrnca jedne davne cjeline sada se dozivaju u novoj dimenziji singularnosti odazoveš li se šaptu privlačnosti magnetizmu njihovih komadića tvari zagrlit ćeš dušu u porculanu kao ljubavnicu i taj zagrljaj nikada ne će prestati zauvijek uzevši se jedinim svojim kao maglica užarene prašine u novorođenoj zvijezdi moglo bi dan je postao bezukusna paučina a na nepcima je zaostao miris dima i već šapuće plućima o zagušljivoj praznini koju će spustiti sve to nema smisla srce se još ne rastaje od grmljavina u klijetkama a zagrljajem ušutkava sva neodgovorena pitanja i sve bješnje nadimlje vene kostima koliko još stisak vremena dopustit će ova zaustavljena pomicanja dok krvna slika se ubrzava i dok svi udisaji prate spoticanja u danu koji je preskočio zoru poput iskusnog žonglera što odvraća pozornost nebitnim stvarima i priprema vještu smicalicu od koje za trenutak prestat će dah a nakon toga uslijedit će čarolija moglo bi se raspravljati o hodanju po tankom užetu iznad ponora iluzija a još jednostavnije je u takvom stanju blokirati srce i stopiti se s masom izgaženih snova i sve bit će u redu sa ovim svijetom gdje čovjek svojom nutrinom postaje bešćutan balast u ljudima mogu vrijeme se nakostriješilo poput bijesnog psa osjeti se režanje već nakon podneva a nema se kamo pobjeći nema mogućnosti pa onda čekaš kao nije te briga dok svaka čestica mesa do kostiju usplahireno strijepi u nemoći a krv to raznosi i dijeli jer ne zna što je to poznaje tek oštrinu reza i vrh uboda dok ova nezadrživa plima sve plavi i ne zna kako bez opasnosti od istjecanja u njoj raste i vre nelagoda kojoj ništa ne može umaći ipak nije te briga svi ti žarnjaci posađeni unutra mogu se istrpjeti sva ta bezoblična komešanja pulsiranja ječanja što duže traju nepodnošljivije to navikavaš se odsutnijim jače ih podnositi stoga jer ništa drugo ne preostaje i ništa se dobroga u tome ne očekuje susret kad krenem u susret kosoj svjetlosti zalazećeg sunca nazirem samo obrise siluete misli su spremljene u bunker zaslijepljene igličastim udarima i sad tamo rovare ozlojeđene ne podnoseći isključenost a cijelo tijelo vibrira tražeći si potporu uspravnosti kao da je nestalo smisla i svrhe za njim pa čemu sva ova propadljivost kad u sljepoći slijedi se tražeći jasnost obzora koji izmiče čemu sni kad raspršit će ih svaki sumrak a jutrom se učine tako pitomo ostvarivi morao sam zastati u dugoj sjeni razmotavajući dane na pokretnoj traci želja i nada otkrijem kako sam se ispromašivao zbog nespretnih ruku koje su bile htijenje i sujeta a nisam saznao koja je bila udarna desna a koja oslabljena lijeva koso to koso sunce u predvečerje što me purpurno probada kopljem radosti i vrhom straha to sunce ukošeno moj život raspolavlja u samo jednu kobnu stranu dok drugu izostavlja sve što mi obvezom preda u potki svijesti sve što otka uz nju zlatnim rezom sad mi para i gledam obezglavljena zdanja napuštene izbe kadar po kadar uz škripu vrata pragovi cvile u praznim dovratcima već izgara sve: plijesan prašine po trakama svjetla leluja se i kovitla u osami zidova iznad poda nekoga nema u toj zbilji opažaja a sve što u jaru bje tek se sjenom promatrača nepredvidivo približava strahovi pričaj o strahovima o onima kad netko izvuče ti srce iz grudi i postavi pred tebe a tada ne bi se znalo što reći gledajući se u svojoj nutrini u oči uvjeren sam da bi se sve moglo podnijeti samo ne to jer nikad ne će se saznati što osjećaj pokrene ubrza ga ili smiruje i kad ga se golog izvadi nepoznatom pogledu i kad ga se prinosi rukama onome tko htio bi ga cjelivati odluke stiže večer doba kad Putnici završavaju svoju šihtu i odvoze sve ono što nikome ne treba dnevni ljudi ispijaju svoja večernja piva i vraćaju se horizontalama ugodnog življenja a svi oni umorni bdiju njima nedostaje osmijeha stoga su glasni i prepričavaju beznadežno šuplje scene što će ih proganjati u snu i ne znajući da sav umor svijeta naslijedili su strogo kontroliranim vremenom pokoravanja i priležništva od toga ne mogu pobjeći ni u najlucidnijim snovima nema im pomoći s njihovim balzamiranim umovima a mene putnička bol draži njezin iz srca istočen očaj prolaznosti zaustavljen na ciliku violinske strune koji uvijek zareže poput sudbinskog koplja u najtajniju slabinu duha i raskrvari dobro poznat osjećaj sjene nestaju nadomještaju ih neonska osvjetljenja dok svi oni zakašnjeli ljudi preprečuju se u redovima na blagajnama s nepotrebnim potrepštinama osjeti se umor sve svladava dok u željezno crvenom trne svjetlost zapada čini se: doba je odluka kojemu Putnici ne će svjedočiti oni su od noći i u njoj preživljavaju sa svojim beskompromisnim nenapisanim poglavljima i ne mogu se pomiriti s odlukama jer njima nema kraja a život, znaju, iscrpljuje se odlukama i rano ujutro, ponovo, krenut će svim tim ljudima i skupljati sve ono što nikome ne treba u njihovim odlukama |
10.09.2021., petak
effi
26.04.2021., ponedjeljak
subdukcija trebali bismo biti sretniji u ovoj blagodati neznanja jer ako bismo doznavali sve mijene sutrašnjih dana nestajali bi okusi mogućih učinaka rasprsli se mirisi svih bliskih dodira nestalo bi sve što nas brižno vodi u neizvjesnost dolazećih blizina možda je žeđ do žudnje vrsnoća nam krvlju ubrizgana uza nj strast da se većim bude u osi potke nam utkana a možda je sve zaboravljeno iz nekog određenog razloga u slabosti zatomljeno davno prije nas zbog nekoga sada jesmo li vulkani što miruju i uznemireni osluškujemo vrijeme buđenja vulkani što sa zebnjom dočekuju konačnu svrhu svog iz dubine rođenja a možda se nikada ne probudimo i odemo a sve što smo bili bilo nam je dovoljno jer samo sebi vjerovali smo u svijetu gdje je sve bilo proizvoljno 01.05.2021., subota prije nego probuđen prerano hladnoćom prikaze se odijevam ne znam što je ne znam zašto samo bolim kad nije noć više a ni zora još u spokoju bjesnoće hodam suprotnostima do dodira istegnutim korak do koraka pružam cigareta je gorko prazna poput neukusne piljevine a sablasne sjene u pomrčini svjetla čine se potomcima nekih zagubljenih mamurluka što paperjasto lelujaju u otkucaju do otkucaja i ubadaju svijest u trenutku od trenutka ne može se objašnjavati ono što nije od riječi ne može se dohvatiti sva praznina neposluha razumu koja se priječi tek ne shvaćam i ne razumijem: budi li nas žudnja ili strahovi i sumnje u njoj? 02.05.2021., nedjelja opomena čovječe izbo svijesti u kojoj je sve ono što je ne odustaj pred onim što još nije primi se pragovima do svojih praskozorja zanemari prašinu dana uspinji se podnevima u vis! 09.05.2021., nedjelja Pigmalion u klupku mesa i krvi i još nečega od soli mi smo stalno nepostojana bića u samo jednom samo a od mnogih nikada ista ogledamo se takvi u svima iako smo usidreni čvrstvo povezani mi se razrješujemo i razrašljavamo poput vjetra poput rijeka a kada stignemo i oteknemo sva sjećanja u nama su čista od krivnje do ushita na istoj niti iz osi potke okomita mi prolazimo mi smo prolazna bića u dolini između planina a ponekad što je oduvijek i isponova u nama je sila nezauzdana koja jarom žudi uspinjat se strmim padinama 11.05.2021., utorak Custos usudi se oslušnuti tuđe misli taći im pramen krvi u lijevoj klijetci više ništa ne će biti isto i naum će od kažiprsta na dlanu liniju izdužiti onda stani do jezerâ još moraš stići nema puta nema znanja kako pogled uputiti zaboravi na sve riječi tek ljuske su misterija rasutih po zemlji i mogu se gaziti tako nam je svima lakše zaboravi na bogove na usud koji petu probija najlakše je njima se predati i ne slijedi nikoga to je strahu opravdanje od bojazni sagibanje uvijek samo sebe prati 12.05.2021., srijeda Gore Gore je – bešuman nedohvatan jaz kom se hoće, a nismo mu manji, ni bliži zbog sporoće. Uvijek kasni se pruženom rukom uhvatit zvijezdu na vodi i k tome još kroz prste klizne slika nje što vidu godi; kao od stakla – noć – razbije se i okvir preostao tek rubovima sjeća se kome je pripadao. 13.05.2021., četvrtak obratnice pluća su puna Sahare ruke kožom bodljikavu žicu razvlače nenastanjiva je svaka misao do boga iz Amarne a sve zajedno padaju na otok Očiju koja gledaju u nebo i s bojažljivima dijele zaborav može se bivati i ne biti poput bridova kamenih statua što lebde u riječi očima mogu svi govori o pohvali budućeg života šutjeti ali s pogledom u neizvjesnost pričat će o sagama neispunjenih želja ne može se stati ne može se prestati iako smisao ponaša se poput ovaca što prozaično janje se istoj livadi ipak lavlji je urlik plemenitiji želudcu gladnog razuma i ležernije stoji do ljudske ćudi ipak ne želimo za neke druge biti potrošivi radije bismo drugovali s moći no sa suputnicima odbrojavali čisla strpljenja u toj trgovini čini se konačnost nema posebnu ulogu tek statira u mizansceni zadovoljstava koja bismo mogli imati 14.05.2021., petak Mimeza mogao bih psovati svaki dan svakome čije dijete nosi prijekor u očima jer zbog takvih nudimo krvoprolića odobravamo izgladnjivanja zbog takvih šutke prolazimo kraj srozavanja humanosti onda se sjetim: zamašnjak je pokrenut davno prije i već je izoštrio zupčanike koji i ne znaju zašto im oštrina pa naslijeđem postaju prijenosnici jedine djelatnosti svojih svrha života sada mogao bih tjeskobom udarati se poput pustinjaka u besmislu današnjih maskarada kada bi to moglo iole ublažiti sveudilj ljudsko raspadanje pa opet: nitko ne će moći spriječiti nekog oca da pobaca svoju djecu s balkona ili neku majku da tek rođeno dijete šutne u kantu za smeće a čini se kako smo baštinici vrle europske civilizacije potpisnici mnogobrojnih deklaracija o pravima i uskoro krenut ćemo k Marsu dok stvarno preslagujemo se po galerijama Danteovog Inferna i ništa nam kao ne nedostaje smjerom takvih nastojanja još uvijek u zamci smo proizvodnje patvorenih osjećaja 18.05.2021., utorak činija pomalo neočekivano stigle su neke misli i zrak s njima čudnog je okusa oboje me natapaju sjećanjima koje sada mogu razrješavati po bolnim na dodir šavovima netko tko je bio blizak više nije i svi uzlovi prisega pukli su poput bačene tlu činije od porculana već tada jasno je bilo: to se nikada ne će moći sastaviti pa, zašto se žaliti bilo kome? u strasti pokrenuto je tako mnogo i mnogo toga bilo je presudno u strasti izdržavali smo potope i rat ali nismo uspjeli sačuvati vlastite svojine a o tome trebao bih govoriti: kad dijeljenje postane prisvajanje kad šutnja postane rječitija od krika i kad optužba bude već odslužena krivnja za nešto što se tek treba dogoditi i kažem: ne znam kad je počelo zatekao sam se držeći činiju od porculana toplu na dlanovima tako poznatog oblika s nježnim bridovima preko kojih su klizile jagodice a onda sam ju s namjerom ispustio činiju od porculana i to je bilo to vrijeme zaborava spustilo se na strast jednog dijeljenja i preostala je samo razdijeljenost bez sjećanja na bliskost koju skrio sam od samoga sebe i kao da sam iznevjerio svjetlost mogućnosti prizivanih pred svitanja pa su dani uskraćeni za pomaknuti se naprijed i sad preostali svi postali su zanijekano pitanje: kako nešto od gvožđa strasti može se neprimjetno iscrpsti? 19.05.2021., srijeda Solilokvij najskrivenija intima počinje ispod kože dušmanina kog nikada nismo pripitomili razgledavanje nije bezazleno kako se pretpostavlja a u konačnici moglo bi odvesti do razočaravanja i iz tihog plamička sumnje razjariti sputanu zvjerinju ćud u naumu slutnje oštrica je upozorenja i trebalo bi se pobjeći od tih neistraženih divljih puteva trebalo bi se odmaći od umiljatog zova što se lijepi vrućini slabina jer tamo smo izloženi u nagosti prodirućim pogledima ne brini, ipak povjeruj onome koji nudi rizik i kad dobitak nije sigurno zajamčen (tako su ratovi isplaćivali najamnike!) ovim stazama nitko drugi ne može hoditi ni sada niti poslije a u središtu volje prepoznaj privolu s kojom si iz posteljice bačen nepoznatom svijetu ne znajući jesi li dobrodošao ili si sužanj negostoljubivosti sve što je dvostruko i lažno razrijedi otopinom razumijevanja hvale vrijedno je sve kušati jer kako ćeš prepoznati slatko ako mu suprotstavljenost na jeziku nije gorčina kako ćeš poželjeti ako ti snom ne zažubori opscen šapat žudnje i sve bi trebalo biti tako jednostavno do onog trenutka kada si zaprijetiš odustajanjem od snova 21.05.2021., petak melankolija kad čin gromči je od tisuća riječi i bojno polje opusti oružjem pa nema razloga kletvom si pasti do nižeg što jesi tek čuješ pjev vena do najbližeg urotnika što sličan ti zastane kao kamen međ’ kamenjem i osjetiš: od glazbe otkucaji sad su dalji bijesu a nagon onaj što desnicom prekinuti ih smjera pukne od sebe i posrami pogled zašto smo ovdje tko nam nadjača obzir k ljepoti a tko sklupčan u gnjevu nas bodri? zaista, krug je nepodnošljivog oboda za učiniti nešto što se mora kad nadahnuće je slabost a svojina snaga koja goni rastu 23.05.2021., nedjelja d o b r o j u t r o u posljednje vrijeme otkucaji su usporeniji podnošenjem nepodnošljive lakoće disanja prisjećam se: Tupoljev je Krku utrnuo križ a on svejedno gori ovdje i možda nekamo još gdje ostavština bodri um iskoraknuti svetostima svijeta i odmaknuti nelagodu umiljatih riječi te priznati napokon napokon priznati gorak okus manipulacija što premeću vrijednosti ni za što hej, dobrojutro zaštitniče dobrojutro spokojna modrino kad gore visoko početke razrašljavaš kao sretan plač dobrojutro moja dva hrasta moja moje dvije zvijezde moje 25.05.2021., utorak Psihe dopusti si riječi upotrebljavati drugačije i oštrice im usmjeriti k sebi neka zaboli svaka olako ispružena neka ujede svaka koja se dodvorava pripitomljenim mislima tada samo jedan osjećaj može se pronaći među svim promašenim i vrijedno je domoći ga se a od svih najtiše se lomi i nikada ne prestaje lomiti se o ne, ne dozivaj ga imenom ne dozvoli mu ime jer ne da se sadržaj ljusci odati do njega ljuska mora se obzirno tajanstvom lomiti 27.05.2021., četvrtak čempresi pogledaj stvarnost koja ti ne pripada a udara te sa svih strana stoga što je najjača ovdje i sada a ti si bez oružja postavljen ispred barikada koje ne razumiješ i koje su vješto umetnute logikom bez sklada kamo svi ti ljudi prolaze glumeći sporazumni u nestajanju bez ikakvog traga kamo im duše prianjaju dok gone ih vjetrovi nasumičnih strasti grada i taj prostran um što trebao bi pitati zašto je beskorisna poluga? a čempres se uspinje suncu tako jednostavno lako bez skela i bez udlaga pomislit ću: on podne žeđa razumije na svoj tvarni način zemlju u kojoj je vlaga poznaje vjetar što ga oživljava on je od svih stupova svijeta i nikada ne će predstavljati se kao bazga nikada ne želi biti kopriva on je autentično svoj od žilice korijena do svih kvrga 29.05.2021., subota Periska sve je od mijene: kamen se smrvi u prah zviježđa se zgase a onaj tjeskobni čas u osmijeh se premete još da je razlog jak u zaborav otpustit sve lomove i sumnje zore bi postale zavodljive pučine i pramac bi lovio brazde kud jedra ga kobi gone u mijeni sve je nezaštićeno to patnja znanja prijeti sve što sam bio golem je dubok svod i od njeg se ne može pobjeći dišem svoje oluje otkucajima režem grmljavine i ponekad samo poželim čisto sveto praskozorje to bude kad gore visoko se uzleti i plane kad se zaroni u dubine i možda tada otkrije se pogledu nešto rijetko - osjećaj rjeđi od periske 31.05.2021., ponedjeljak introspectio ovo je zahtjevno vrijeme u kom daimon trpi žaoke sažaljenja i nudi si ispovijesti Uskršnjih otoka ovo vrijeme je ispitivanja savjesti pred zrcalom kad u očima oči otkrivaju bojazan česti slagalice očekivanja do čijeg se pogleda treba hrabrosti stoga je vrijeme ovo opskuran poraz tijela kad mu se lome srca kosti i kad može se i tako prazninama obitavati i reći si lako: oprosti! to nije za tebe to su jeftine fantazije do taštine slabosti! stog, prizemlji se najamniče riječi tako ni od sebe, niti za sebe ne ćeš imati milosti 02.06.2021., srijeda digresija pod suncem svatko ima svoju osjetljivu točku mjesto kamo svjetlost nikada ne dopire u tom opasnom intimnom području ne prima se gost i nema ležaja za noćenje a ne umakne se nikad tom naručju i ne postoji od njeg’ most tamo je sve od vučjeg – ne kad si tamo, već dozvao si oluju i jednostavno prost sam do sebe si ozvjerenje i grizeš, grizeš tu svoju provaliju kao najomiljeniju kost sve dok ne otpočne lomljenje a potom si običan putnik u praznom vlaku u kom ne postoji bitnost tek samo u jednom smjeru putovanje 04.06.2021., petak opsjena bude to tako kad svaka riječ je trnovito žilavo grmlje i dotiče se polako onamo gdje je korijenje iste bojažljivosti za nekoga je samo proći k nekome a netko će se ubosti isponova i opet samoći kao vodencvijet svilenoj bezbrižnosti potraje, tek ne vide oči dok vrh svoda bjesni i već koži predaje dodir ritma slanosti a riječi u tjesnoći sad rezovi su topli stihu koji ne posustaje jezom jurit’ po prošlosti 05.06.2021., subota ono tanušno odmalena motre nas dobronamjerno ispod oka kako se ne bi nešto krivo reklo u naivnosti pomislilo nešto pogrješno osjetilo sve što je neograđeno standardom a bilo je samo potrebno iza šest iza sedam zgrabiti onu u boji Makovu rijeku i promijeniti joj ušće ustavama ju ispresijecati na Googleovim mapama docrtavati po savjesti topao čaj spravljati od nje i sve bilo bi drugačije ustala bi ćud ona koja osedlava obraze suncu ona koja mijenja krajobraze i trava bi naplavila iluzije krošnji i moglo bi se po njima trčati među tratinčicama logorovati do jutra u poravnavanju s krijesnicama a svakog užarenog podneva odlomila bi se mora od stijena sol raspršila zlatnom plavetnilu kao kiša pobunjenih maslačaka a pliskavice bi se nasukavale na borbenim odorama uz koplja valkira jer život ne bi trebao predodređen biti sjenom koju nemarno vodimo kraj sebe poput psa na povodcu ne bi trebao biti ravnodušna ploča zemlje sa samo jednom stazom i duh onaj od vode i zraka beskvasno umiješen slabinama ne bi trebao biti ispražnjena fioka 06.06.2021., nedjelja ima ima dana kad se mora utihnuti kako bi akordi stopala postali razgovjetniji i ritam onaj njihov bezazleno impregniran koži čut će se uozbiljeniji tajanstvo je kako otiscima zemlja se snubi još nisi ali sve ozloglašeno u sebi draguljima se nosi i ovi uglazbljeni odbljesci od izglačanih ploha nabori podsjećaju na neprotumačene niti s kojima su svi otkucaji svijeta polijepljeni 07.06.2021., ponedjeljak u boji šafrana U rosu bosu zakorači poput Pana, od svjetla zraku kosu zgrabi linijama dlana i u tom rogatom času proslavi otajstvo novog dana. Kako velebni su, Gordi – ožiljci umu rana! S njima u zanosu zagrli čuvstva besana smrtnom otkosu; i gori!, gori!, gori sebe do svih strana! 09.06.2021., srijeda Riječi Ima ih koje žare ispod kože i kad ih naoko nema – one u sebi se množe; kao od meduza su more s valovima ugriza; i prepustiš se tome i budeš s njima protiv sebe – nekome. Ima ih i koje život znače, a ne znaš zašto; u njima je osobno nešto i čini se kako razvlače čvrstom vezom do puknuća osjećaj prepoznavanja. … Ovo jedno cijelo moje nije potpuno – u fragmentima je, nepouzdano, dok zrcalu što se daje nije odgledano, a ipak tako traje: razlomljeno, podijeljeno, do cjeline svoje naličjem uskraćeno. Nešto mu neispričano neimanje obavija, nešto od života slano kao koži svila bude jače željeno kad se još ne ima. Kamo god se krene, ka kobi ili k sreći, uvijek nešto nedostaje za sebe se domoći; netko ustrajan je protiv svega poći krvlju u kojoj je i duh s kojim kroči. … Rječi su spone do istrgnute divljine i napete više jare što su veće razdaljine, one su strune po kojima se prebire dok se ne klone; potom se smire do onog što love kad utihnu sfere glasa koji zove. U nekom drugom zatrepere – ponekad, za nekog drugog ožive; i opet krugom se vere onaj jedan do svoje dvojine – žudnji žedne svojine. 10.06.2021., četvrtak tilia u mirisima lipa sam stao cijeli u nedodirljivoj sferi ljepljive krošnjate teofanije tu je moje za mene sad udari! - još želim a zbog toga trebam tako lako jer nije potreba nije želja koja se nudi nije ono što se prodaje od predaje je predaji ostalo isto i još jače još a kada dođe vrijeme osovi se ponovo dočekati višlje višlje još i razbij! kako bi rekla Marina taj putni kovčeg ispod nogu kad ne budeš mogao udahnuti miris osjetiti ga kad ga ne budeš trebao kad budeš stol stolica kad ti riječi budu natpisi a pogled zamućeno staklo još želim, Marina sebi od sebe trebam najnaivnije predavati svoje ako vrijedi nekome najsebičnije uzimati nečije i preslagivati u kaosu u ognjici bez nakane i bez reda kao kad se miris lipa predaje nosnicama kad ga uzimam tako svetog nevjernički kad priđem predan mu i budemo tako ludo sebično poredani potrebi 11.06.2021., petak simulakrum ne znaš što te tjera reći ono što ne prepoznaje se namjerom a poput teretnjaka na nizbrdici ubrzava bez spasonosnih kočnica ali znaš prijeteće osjetiti ono što napisano nije onakvo kako se trebalo napisati pa uvijek dobije odgodu bujicom nezadovoljstva ne znaš gdje je onaj božanski trenutak u kojem riječi mogu zalebdjeti kao svilene niti spremne magično se uplesti u opscenu spavaćicu ugode sobom a moglo bi se sve samo kad vrijeme dopustilo bi podbočiti kružnicu od zapada k jutarnjem snu pa bi zaustavilo poznatu vrtnju u kojoj krv teče pravolinijski samo jednom dimenzijom iskustva i kad misli prekoračile bi genske mape mutacija od kojih su unutarnja previranja neznatno izbočen kamen na putu o kojeg se uvijek spotakne ipak još uvijek opstoje iznenadni goniči snova čija bjesomučnost ne izostaje i ne znaš nikada u kojoj noći stropoštat će se svi ovi brižno poslagani dani u kojoj noći eksplodirat će ovaj planet samodopadljivog shvaćanja i napokon ostaviti trag do mjesta gdje se naslućivala bojeva žudnja koja zbog svoje izvjesne pogibelji zaštitnički bačena je u emergency tjesnac 12.06.2021., subota poduža jutarnja ne vode pitanja do usputne menažerije odgovora stignu od onih koji se namjeravaju potući do krvi i zakrvariti prašinu cirkuske šatre vole takve kako bi se izmamio aplauz aplauz za što? sram krvave gubice Narcisa ili visoko podignute ruke na Alexanderplatzu? ona koja je od istoka žrtvovala bi bika u ceremoniji poklonstva ali promijenila se Ištar postala je Marija od visoke kule u plavom netaknuto bijela više nije crvena sad su joj riječi jače od koplja stoga jer su teledirigirane i pogađaju najranjivija mjesta savršenom preciznošću prema načelima kognitivno-bihevioralne teorije a nikad ne znaš tko ih je odapeo u njezino ime koji hodočasnik ih je usmjerio nikad ne znaš zašto je nekih riječi previše a zašto se neke ljudima svete prevaljuju preko usana poput golemih trupaca napokon potpuno je nejasno kako je povod postala svrha razgovarajmo o istinama ne o onima koje dolaze od istog ne o onima koje imaju kratkouzlazni naglasak na drugom i razgovarajmo iskreno poput dvoje Krležinih galženjaka ispod omči prije nego tren poslije poništi im sve vrijeme prije istina je da mi je Balada bila strana poistovjećivanju ali u njoj postoji reska melankolična glazba koja se okrutno lijepila nepcu misli kao upozorenje o susrećućem ponavljanju dolaska ispod omče sa Schieleovim autoportretom na leđima nešto sasvim suprotno Pastorali sasvim suprotno šetnji Parkom Guell istina je da osjećaji moraju imati spektar svih duginih boja ali kako ih posložiti kad zaboravljeno dijete u automobilu umre i nekome sruši se Sagrada Familia ili kad uhićuju trio sudaca koje će poslije pustiti uz isprike poreznih obveznika i nikome ništa opet će netko graditi vilu metar od obale opet će Effi Briest biti osuđena na neposluh sebi istina je i da svatko ima pravo na sreću no je li to osjećaj u nekoj boji ili je to gender osobina koju imaš ili nemaš ili je moguće biti sretan i kad si lišen susretanja sreće istina je da ljudi kažu kako je u ratu i jednom popularnom osjećaju sve dozvoljeno tada krše se sva pravila i zamjenjuju polovi magnetskih polja napokon dodiruju se krvavocrvena Ištar i plavobijela Marija u svojoj vremenskoj nepodijeljenosti i preklapaju se i što se promijenilo? ostaje tek déja vu dvoje galženjaka pod omčama i taj spektar duginih boja iz kog izdvajaju se sretne kako bi se zaradio aplauz za popularan osjećaj ili pogibelj u njemu 12.06.2021., subota lastavice ista subota ujutro na istom mjestu s istim odbljescima sunca a onda iznenada lastavice godinama neviđene godinama propuštene ne smetaju im radovi na putu i razdrobljen trg u prepirci s tobom držim distancu ne smije se povisivati glas uzbunit će se ptice i sve isto zastrugat će jače u kakofoniji jeftine glazbe motora i uzaludnih pomicanja usana moguće je gušiti se vlastitim dahom i zaboravljati na disanje u slijepom danu ne vidjeti se sljepoćama moguće je propadati iako je čvrsto tlo pod nogama ove subote s lastavicama 14.06.2021., ponedjeljak Yellow znam kako je trpko pred zaslonom tražiti riječi koje bi mogle uzvratiti riječima može se biti visok poput paraglajdera na tankoj opni ali to ne će pomoći tlo je kotva od koje smo uzročeni možda bismo trebali biti netopiri i u gladi imati nepogrješivost pogotka srodnoj tami ovako nadomjestci nam kletvom uzvraćaju – uvijek ćemo ostati gladni i sami 14.06.2021., ponedjeljak Žuće U zoru žute se sjene žilavih ravnica poput vitraila rosnatoj zemlji. U tom zboru tiše se prene sopran rumeni lica kroz lomaču titraja svojoj baklji. Nije isto! – svod čovjekom mre: topao položen tlu, visoko gore studen – ipak ne prestaje; a mi uz prijesto dobismo uklete dare: divit’ se plamu i za njeg bit’ poražen svojim što nestaje. 14.06.2021. iskrenje ne pitaj nikada koliko je nekome stalo nitko ne zna od čega misao krene i zašto su svim stvarima misli ukradene osluškuj obime draži plohe svrstavaj se po bridovima možda poteče iz posude svega nit srebrnine što vezuje ovo sve do svrhe nečega važnoga a možda je sve baš sve – eho iskrenja – negdje tiše onamo tanje a daleko i još dalje to dalje tamo – od zidina tišina a iza nje poslije svega od daljeg dalje krugom što raste i nadima se tamo je nove staze zgusnutija od tame ispod srca u pupu punina tamo pitanje ide tamo se staje i nema se kamo tamo dalje od najdaljeg tamo je iskrenja misli suština 15.06.2021., utorak Marina jeste li čuli za Marinu ona je bila Terpsihora riječi morska pjena kobi ona je u revoluciji odabrala krivu stranu i morala je pobjeći jednu kćer su joj izgladnjeli sina otuđili muža ubili tužna Jelabugo znaš li kako je to kad te se netko imenom sjeća po smrti svi njeni zavežljaji svjedočanstava u putnom kovčegu pod nogama nisu je mogli zadržati još koji tren kako bi uzmogla prepoznati djevojčicu na peronu i reći joj: ne odlazi! zaboravi Bloka i Pasternaka zaboravi na Pariz uhvati se za ruku, Marina i uštipni sve san je a mi smo od njega zadrhtali u njemu i drhtajima zavezani ne možemo se probuditi neka stihovi teku dok san je meko uzglavlje neka drhtaji žure prije nego se probudimo probudi se, Marina 16.06.2021. negotiation Moje havarije bile su moja porinuća, slike slagane na zidove od pruća, možda fotografije šrafljene praznim albumima – sve te galerije sad predajem prošlostima. Možda oskudijevam srećom, jer tražim nemoguće, možda sam obilježen kletvom Ahasvera i evo, sad gori pruće, guta album za albumom, a sve prošlo potpaljuje buduće. To je zamka!, vrišti živac žilav za životom, što vrijedi dijamant kad je bio ugljenom prašinom?, odakle hiromant zna majčino u trbuhu dlanom? – to je slamka s kojom pogiba se svakim danom! Stog', nasmiješi se nesretniče!, što je važnije: strast kad naježi se ili ugoda kad slađe joj je mučnije? Zaista, nasmiješi se i tragaj dovršetku revnije, ne odustaj porinuti se – drhtaji jedra vrijedni su havarije. 17.06.2021. Madness Što u sebi imaš, a moje je i fali mi? Ne zamjeram uputiti se pitanjima i tragati za stazom čiji odgovor bi odobrovoljio krađu; a možda si samo slučajem nalaznica davno izgubljenog cjelova zbog kog se osmijeh na obrazu omekšao? Tad odbacit ću optužbu i reći: ostavi, tebi bolje pristaje! 19.06.2021. vranci subota poslijepodne u večeri na istom mjestu od iste jeftine glazbe s istom vrućinom koja znojava tjelesa iscjeđuje u ljude a opet iznenada odmjerenim kasom dva u noć odjevena vranca zakivaju cestu u zrak kočijom poput anomalije iz nekog razorenog vremena dok udara i odzvanja trpka večer poput procesije oh, mlada i mladoženja! kako život ima svoju ljepotu i sja kako takvi trenutci mogu biti opijenost svodom zastani!, božanska mudrosti, tek časak zastani oslušni me tren i od mene preostalu nadu uzmi što poželiš samo neka rumena lica povjeruju da mogu neka nikad ne upoznaju strahotu od koje čovjek nosi rupu u grudima povjerovah tek trenutak tom pruženom osjećaju razmjera prema gore ali ne vidjeh nikog jer nemam ništa što moglo bi se uzeti 20.06.2021. savršenstvo s vjetrom razgovori odlaze a plamen bude visok u trenu i pougljeni komadići lepršaju poput nasmijane čeljadi na karuselu zrak ih snaži mlazovima u utrobi a nikad mu dosta dodavati straha od kojeg se bolje izgara svi oni teži ostaju dnu svijajući se zmijski razmjenjujući košuljice u božanskoj kopulaciji elemenata u njima negdje još odčuje se pokoji otkucaj random bajtova s prstićima koji dodiruju adrese sad nepostojećih ulica sve to nestaje kao kad pritisneš delete i magnete pretvoriš u komade brvana i pustiš ih vodom i pluta takva nedonoščad bezruka i bezonoga entropijom usklađenog prijezira nikada ne dobivši obris lica i ta nedonoščad matere i očeve nikad ne upozna saznasmo: savršenstvo ne trpi nedostatke – odsijeca ih zlatnim rezom 20.06.2021. post war dream željeti i trebati kruga su dva u krugu od prvog obrasca svatko ima takvu matricu a kad im počne vrtnja kad i obrtati se počnu i nikad ne stanu jer sve je poput žrvnja nezaustavljivo stalnim slijevanjem zrnja i kad počne vrtnja koja ne staje i u njoj obrtanja što sitno zrnje usmjeruju mljenju u finu prašinu mora se oprezan biti mora se neprestano osluškivati što se misli o tome dovoljno li je uzimati samo namjeru namjenom uzročenu bez zastoja u trenju ili jednom možda rukama uzeti tu finu prašinastu masu dodirima stiješnjenu želji i potrebi i učiniti nešto napraviti oblikovati do nečega nešto što može oživjeti živim biti 21.06.2021., ponedjeljak više podignite krovnu gredu, tesari ovaj design oćuta i misli neuozbiljen i nesavršen još uvijek ne zna kako zidovima građevine prići i provjeriti nosive grede nema se vremena obilascima svima udovoljiti možda lijenost smeta možda patina privlači tek sve se čini isto kao kad zaglavni su kamen postavljali zahvalan sam svima koji nikada o tome nisu razmišljali jer imali su preče brige mimoilazeći pogibelji i zahvalan sam svima onima koji su vječito zamjerke imali njima posebno naučili su me glasnije reći: podignite više krovnu gredu, tesari! 21.06.2021., ponedjeljak svih nas oklijevao bih naoružan ciljnikom ispratiti sjaj u očima netko to može a ja poslije svih nas odustajem nije važno rekao bih pronalaziti se u isprikama istančanih orbita kad one nadživljuju svaku od prašine žudnju i sve nesmotrene riječi koje htjele bi biti gnijezda zviježđima tek učinilo mi se kako sam mogao taći grozd Plejada a već lahor raspršio me ni ne primijetivši tanku zraku u kojoj sam udahnuo godinama svjetla dalek sjaj i kao nije bilo uzalud: ja pričah o svih nas od sebe 21.06.2021., ponedjeljak simetrije ide se dalje i kada se nije inercija uvijek sve odaje nema tajne onome koji se kobi nasmije a može se objasniti lako i nijekanje zapravo sve je od odraza – proste refleksije a iznimno od složenije polarizacije jer u svemu je tvrdi zakon simetrije i možeš biti i fraktal kompleksne cjeline ali sve što imaš od onoga je što počinje od osi nedjeljive uvijek traži se prvi lom a od njega ona prva nit prije u kojoj sve je prema svem drugom najranjivije najsvetije tamo sve otpočinje i po njoj sve vlastito traje bilo zbijenije ili raspršenije i uvijek baš svatko pokušat će pronaći si smisao prosto i jednostavno zacjeljivanjem loma uz nit s niti zajedno najlinearnije 21.06.2021., ponedjeljak solsticij ti si me dizala od ravnodnevice rakovoj obratnici dugo već sunce nije se osvrtalo za podnevima koja su promašivala zenit pa su sutereni postali izopćeni a staze vrtova zarasle u korov s tvojim fantazijama pronalazio sam opeke za hram kraljevstvu i žrtvovao se poput Marine istresao paljborede riječi sve dok se nisu izoštrili zlatni rezovi realnosti sve dok nisu zaglušile trube pod Jerihonom od umora a onda blagoslov uzet ću zateći se na bedemima Montsegura i braniti ga od svih pravovjernih osvajača do dvadeset i četvrtoga a nakon toga palit ću krijesove optičkim kabelima i u njima moguće buduće mora se pokloniti ili sagorjeti inače svako zrnce misli ostat će jalovo a slabine uma će opustjeti inače vrijeme će proći kao da nikoga nije bilo i ostat će praznina od nas u njemu 21.06.2021, ponedjeljak da ne na poraz porezati se! ne svinuti se ne odložiti uzeti ga duboko do kraja njegovog ne neodlučno! zariti ga na mah jednostavno i šutjeti – da a potom ponovo ne šutjeti ne poraziti se porazom tako redom ne odbiti se o sebe sobom procvasti – da granom jačom u granit hrast do gore vrhom i ne odustajati zorom ranom ustajati – da za sebe – sobom! 21.06.2021., ponedjeljak 4 two što ne znam o tebi a nije tvoje? o, bože!? (izustih to kao što najsirotiji vjernik gleda spaljenu ljetinu, jer nesrećom je njemu uznik ) a ja sam slobodan i građanin naravi sujetan ti – ponosnija od ponosa kako te mogu zagrliti i ne pustiti ti – riznica zanosa koju ne nađoše tati znala si – ne ću stati! moje je već tvoje (znaš!) a uzela si bosa u neveri misli i kaosa to jedno od oboje! a (znaš li?) nisi sama to kob je ista s nama (nemoj), molim!, mila od toga je tamna izba od toga se pogiba (znaš li?) nisi sama bila ti – tako ponosita (znala si) nije kraj svijeta prezret ćemo račune i zastore (to je lako) zločestog dječaka odvest' djevojčici ispod stola i ostaviti ih kao plimi i oseki more dohvatit ćemo im odbjegle balone a za nas uzet ćemo što preostane 22.06.2021., utorak putovanje jučer si me iscrpla rasjeckala u intervale četvrtina sata (kao pizzu – smijem se) u kojima sam morao svaku riječ isprobavati uz tebe uzimati mjere i paziti na porube tamo gdje će se sašivati a kada sam sve sastavio nije bilo dobro i rastavljao sam sastavljao ublažavao struk naglašavao ramena posebno pazeći na pregib lakta a sve kako bi zablistala jednom pa opet i ponovo želio sam da ta oprava traje onako kao što traje nešto što se ne pokazuje samo jednom i to je sada jedan novi način koji otkrivam u tebi od sebe – za tebe albedo više nije tako nizak pa zagledanost može biti umirenija sve prije bila su oprezna zvjerska obilaženja na sigurnoj distanci od tvojih noktiju mirisalo je na samozapaljujući adrenalin na krv na očnjake i posljedično netko bi se morao povući u kut cvileći s više zadobivenih rana i to si ti takva kad trebaš braniti i kad se trebaš obraniti ne ćeš pobjeći ne ćeš klonuti a to me podsjetilo na Leonarda Cohena koji je Marianne Ihlen pred smrt poslao pet redaka zaželivši joj lijepo putovanje a ja se pitam: zašto nisi bio tamo, Leonarde? nije dovoljno Bird on a Wire nije dovoljno So long Marianne zašto nisi tada bio uz nju? nikada ne ćemo doznati ja ne ću uzimati od tebe za sebe želio bih da sebe daješ više no što bih mogao naslutiti želio bih da rađaš više no što bih pretpostavljao jer nema tu zbirova nema geometrije to bi trebala biti elementarna sinergija sraslost koja bi se od sebe po sebi uvećavala ako bi bila sinkronizirana ako bi se prepoznavala ako bi se podudarala 22.06.2021., utorak kap čini se kako sam osujetio nasrt takotsubo sindroma dočekujući solsticij a sjetivši se pjesme Mogla bih vam umrijeti koja me je ustrijelila svibnjem moguća je višedimenzionalnost života ako ne svih ako ne jednog po strunama vremena u prostorima moguće je sjećanjima uplesti se u paučine prošlosti i budućnosti a moguće je po njoj razgledavati i zahtijevati ali ne miješaj karte, (molim) što bih želio znati ako ne sada ako ne ovim sidrom se pridržavati i biti bliže što bliži pa i ako bih želio znati to ne će promijeniti ono što jesam ne može odustati od onoga što si gle, tu smo vladari svemirom određujući mu središte smisla jednom sraslom kapi života isteklom iz posude u kojoj je sav život 23.06.2021. srijeda lei e lui zemlja je ubrzala vrtnju jače se zaljuljala nestalo je nekoliko dana u noći propalo je nekoliko noći i kao da nije dosta sve se još više ubrzava već mnogo nas zbilo se u jednom još više nas gleda kako i kamo ćemo osadašnjeni u sada umirujem se – to je od perspektive yellow hira tarot karata to je od mogućnosti koje mogu iskočiti neobjašnjivo iznenada i umiju ćud ispreslagivati nenadano lako algoritmom kozmičkog balansa a ti sve to dodatno začiniš jalapeno papričicama (a nije 9 1/2 tjedana) mojoj urođenosti dodaješ Harlekina udarajući po srčanim klijetkama i govoriš: otvori! tu samo jednoj je mjesto samo za nju se gori tu jedino ona se mazi i to njezin je prijesto 24.06.2021., četvrtak lahor bila si lahor povjetarac ćarlijala si i ako zrak imao bi tijelo bio bih tako blizu mreškanja ti daha na usnicama a ako zrak imao bi duh u kojem obavijeni bili bi i pamtili bi se u njemu svi glasovi ljudi učinilo bi mi se da slušam razgovore koje smo nekada vodili i već čujem razgovore koje ćemo voditi sasvim je u redu pomisliti kako otkriće mogućeg tek treba uslijediti jer ljudi smo spori i kasnimo prekasno smo Ameriku otkrili pa smo rekli: od danas Amerika postoji a istina je kako smo skloni zabludama koje teško i s odgodom odbacujemo ravnajući se uvijek prema odobravanju drugih mi smo postojali mi smo već postojali možda spalili su nas u Salemu možda smo Zrinskima kovali novac u Gvozdanskom i možda one noći zajedno smo se smrznuli tko zna, možda smo se svega toga prisjećali sjećali smo se tko zna, tek riječi podnijet će dio bezdana u kojem zatekli smo se nekada 24.06.2021., četvrtak animal instinct za mnogo reći moraš biti uz nekoga u kome su riječi od tvojih riječi jer nitko ne voli govornika koji pred zrcalom istu namjeru uvježbava s par fraza a za opasno nešto izreći morao si imati nekoga tko je imao orgulje u kući onoga koji će svojoj praunuci napraviti vrtuljak u vrtu i stvoriti nešto životu što se nitko ne usudi u tom labirintu nema predaha i svi su dijelom jednog velikog sklada i kad tad zabljesnut će zvjezdana maglica iz sjene svog odrastanja a ti ne tihuj preda mnom ne miruj svojom ognjicom i u vrelini sada ona još vrelija je potrebi da život se iz jednoličnosti pretvori u život za kog vrijedi gorjeti pa neka se gori i kad svi drugi skrivat će se u utvrdama civilizacijskih bezgrješnosti netko zbog sjaja gorenja gorenju pripada kao što očnjaci pripadaju zvijeri a ti nisi janje jednoj livadi nisi i nikada ne možeš biti 25.06.2021., petak Valkira počne se u vrućini mramora lelujanjem vrelog zraka dok posvuda su ognjena zrcala i u njima križanja užarenih traka ozlijedit ćeš se u njima a ne bih to mogao podnijeti pa stignu sitni rezovi straha koje od tebe moram odnijeti na mjesto zaštićeno od svojih udaha a ti kao da predosjetiš i kreneš tamo neobuzdana i plaha oh, ne tamo!, ne sada! – ali kasno je već usred si ratnog područja gola i bosa ... stanem – umrijeti krasno je kraj tebe – i umiranju nema kraja vrijeme je prestalo, sve je pokošeno a ti postaneš topao šapat na resici uha ti znaš, ti umiješ pronaći sve mi izgubljeno sad si poput valkire što budi mrtvo tijelo iz sluha a ja sam u tvom glasu razapet po meridijanima sunca i ćutim vrtnju koja opet kreće po mesu i žilicama s tisuću čioda svugdje si i svakim vrhom ulijeće nebrojeno tebe čipkom ozvjezdanog svoda želim te i od toga trebam kao vodi zemlja ja sad živ u živom uživam i kao kiša lijevam ja životu uživam 26.06.2021., subota tajanstvo zrak zemljom se pojednostavljuje iz nepoznatog razloga kad kiša prestane a čudno je – najviše ljudi upravo tamo je – na dodiru površina gdje tajanstvo javno svima se pokazuje i mislim – to nije od nas oči su od sebe slijepe ne može um tolikom sljepoćom da vjeruje, vlada i – snuje nešto je veće nešto što izmiče zemljom a u vodi je, u zraku je u svemu nedodirljivo i tako svakodnevno nešto što prestajanjem se izjavljuje čini se: čovjek je od kaveza svjesno biće armatura je gusto ispletena i sve do nje drugačije tamo drugačijim prestaje jedino noću netko iz nas pradavno umiješen u smjesi vode, zraka i zemlje može se osloboditi i povjeruje i snuje u dodir prosta tajanstva s kojim se mogućem upotpunjuje 28.06.2021., ponedjeljak Cijena Sad teškim mislima nepoznato diram, kad ne znam o stvarima važnim od kojih sam. Nikad se ne zna što su presudna značenja, tek se krajem dozna – u njima su kašnjenja! Možda – žurba za biti otijesni sve staze i ostane samo – juriti! kamo osjećaji gaze. Možda se ogriješi oštro prema sebi kad samo se smiješi i juri onom što još ne bi dok pogled sija; kad tek u trenu bljesne moguća proporcija, a oči nisu svjesne poremećaja stvarnosti dok um ne opomene – to je nova dimenzija – od žive mogućnosti! I nitko ne zna kako se s tim nositi, sva upozorenja razna makne rizik koji će voditi. To je nešto što plijeni u sivilu realnosti gdje ludost zamijeni potrebu za sigurnosti. Svatko se osjeti važnijim usred jednoličnosti i čini se posebnijim u toj odlučnosti; ali, avaj, nema hepienda; i to uplaši, i slomi se agenda, i sve se promaši! Napokon, um se brani nalaskom krivca, bodri te i hrani do posljednjeg živca: vrati se onom tko si bio, ne živi za promjene, tamo je život ti cio, a njemu nema cijene! 28.06.2021., ponedjeljak 500 tih pet stotina nije lako prijeći nije jednostavno ako ih je toliko i ako nisu samo pet stotina hodnika s pet stotina vrata pet stotina godina ronjenja i veslanja i ako u tih pet stotina ne stane još pet stotina konjaničkih života od kojih svaki nosi još pet stotina kopalja ne prijeći tih pet stotina još gore je a još neugodnije jedninom jedinom uzeti i pod opsadom braniti tih odzidanih riječima pet stotina a onda ipak svih tih pet stotina je samo jedna i jedina mogućnost između svih neiscrpljenih nešto jednostavno u svih pet stotina što samo jednom se pruža i u čemu samo jedna riječ je pet stotina razloga za poništiti onih svih tih pet stotina i za uzeti si izabranu 28.06.2021., ponedjeljak čisto sad prestalo je teći ponire tvrdoj sad stijeni zabrine malo ali i to je čar kad uzme se sve što životom dobiješ uzmeš to do kraja i ne možeš požaliti jer svemu životu vrh je strast samo je potrebno osjetiti ju i predati joj se i uzimati ju još više još više zagristi gorko i slatko jednako dok se ne stigne čistom i lijepom i tako se može životu uživati i tako netko smije i može imati se svemu i do kraja pridobiti se i ne bi smio požaliti ne bi se smio zbog drugih kolebati zbog kompromisa dvojiti ili odustajati život se ne bi smio razrjeđivati bar tako mislim a imam li pravo nebitno nitko nikada ne će saznati jer svi ćemo pomrijeti a netko će preurediti pamćenja i onda zaista možda uopće nije važno treba li život razrjeđivati ili mu do čistog tragati 28.06.2021., ponedjeljak vrućina ako se može zamisliti na ovoj vrućini nepomičan asfalt koji žari u zaustavljenom podnevu tako se osjećam ne znam što je jučer a što bilo je sutra dok pratim učinke vreline po svim svojim slijepljenim komadićima moguće je – sve je uobrazilja jedno prijelazno stanje potrebnog istapanja kad zna se – nismo od kamena i jedna jedina riječ može biti ubojstvo a to jača dovest će čas poništavanja ali potrebna su sva ta podneva i ta žitka uzavrela masa i potrebno je sve to podnositi u stanju zaustavljenosti kako se ne bi izjednačile u jednoj liniji sve moguće budućnosti 28.06.2021., ponedjeljak resume možda ništa je – kolosalno odlagalište gdje nitko ne će dolaziti nikada golema crna provalija svemira u kojoj netaknute sekunde vrište gušeći se u tišini koja vlada neprekinuta zamisli jednom ničega ne će biti ostat će samo kufijski znakovi na neuništivom kaležu i imaginacija u kojoj su životi od struna isprepleteni pramenovi što čvorove vremenu stežu zamišljam jutarnje sunce krvavo se rađa i krvavi obraz jezi toplinom ne radi ništa – tako ubija ipak, ono je moje, to oslobađa i čini onu tamu odgođenom – sve dok smo ono i ja zamišljaš ta spona pukne kao što pući se mora kao što otići moraš i najednom sve umukne jer tako se mora a kako i kada – nikad ne znaš 28.06.2021., ponedjeljak znao bih ako bih se zapitao zašto sam činio to što sam činio ne bih znao izreći odgovor ali bih ga znao i s njim pod rukom činit ću i dalje što budem činio nepomirljivo drugačije se ne smije i domišljam – ne može jer što od osobe preostane nakon djeteta koje upije tajne jednog svijeta kroz pupčanu vrpcu i netko mu to prereže prvo se nauči proplakati disanjem a poslije zaboravlja neprimjetno sve ono koje je od djetinjeg osmijeha načinjeno i na kraju prisili se zaboravljati sve što je početkom nekada bilo iole važno do trenutka kad je prerezano sve jedinstveno nauči se biti po svima jednačeno ako bih se zapitao zašto ne odobravam tu težnju vrste jednačenju ne bih znao izreći odgovor ali bih ga znao i prepoznao u sjaju pogleda i na koži vršcima prstiju čini se kako su to još jedina mjesta koja od sebe ne odustaju i po njima se od prije rođenja ljudi najčišće gledaju i dodiruju 29.06.2021., utorak a song valja se ispetljati iz riječi iz časova čudne paučine valja se izvući ispod brda iluzije koja teži i prepriječi dahu odapet' se u visine pa pobjeći od stada, krda stići kamo rijeka nije bila trpkim sudbonosnim ušćem do slanosti svoje zametnute i kao kiša što se nadvila iz središta zemlje uzglavljem plač roditi za oba svoja krila poleti posteljice ludim snom strjelicama k naručju obzora to dalje, to više svojim bićem i orbitom za tebe jedinom do cjelova pozaspalog mora prvoj zvijezdi u kojoj svićem probudi se s njom u zagrljaju nevera i pjena praskozorja na klizavoj stijeni njezinoj i čvrsto obujmi u domašaju sve dane i predvečerja uplićući irise kosi voljenoj 30.06.2021., srijeda effi napraviš korak dva u magnovenju širinom dužine autoceste brzinom koja nema zaustavljanja i istovremeno korak dva plaho kao koloraturni sopran na daskama koje život znače a to se može i začudiš se moguće je oduzeti i imati dodirujući si naušnicu na lijevom uhu koje prije nije bilo moguće je ponovo izroniti se osmijehom ispod potopljenog stola moguće je osedlati ga i otpustiti u vjetar zgrabiti mu oznojenu životinjsku kožu i mirisati mošus i cimet dok vrelina blješti u grivama iglica bukti na zapešćima češera i skačeš u more kad posvuda plamti kad sve gori a mastilo soli poziva u bezvučni prostor sigurnosti i želiš samo zaranjati ... izranjati 30.06.2021., srijeda Hajde Hajde! – nasmiješi se Suncu i obrazom ga upij. Kad svjetlina odriješi se, zaboravi sve, samo se nasmij. Vidi! Sunce se saginje dahu na tvojim usnama, poput mene se uspinje sjaju ti u očima. 01.07.2021., četvrtak posljednji dan lipnja znaš li nisam mogao pretpostaviti koliko trebat će biti velik udah za posljednji dan lipnja nešto neobično je bilo poput zadnjih priprema pred operaciju gdje svi nešto korisno rade poznatim slijedom a ti miruješ nepomičan pomiren s onim što je u sada i sa svojim nekim drugim dobroćudnim koji hoće i smjera biti oslobođeniji potom se zaranja i sve skupljeno u plućima bit će jamstvo kako sve mora biti u redu samo je potrebno zatvoriti oči i prestati se brinuti i udahnuo sam duboko najdublje poput ulješure široko područje oceana spuštajući se duboko najdublje i razbacivao sam papirnate avione nepoznanica i sad već jurio nestrpljiv jer taj prijelom zvao je stižući sve tanjim trakama trenutaka i nasukao sam se na tvom otoku a ti si Nausikaja s imenom iz priče sva si od soli i mjehurića pjenušavih valova s baršunastim glasom posljednjeg dana lipnja koji si položila u mene i zakovala me i zatočila bez mogućnosti oslobađanja ili oprosta 02.07.2021., petak kad gore visoko a kad moglo bi se reći onako kako sunce izlazi u žeđi ognju crveno prividno nezainteresirano za sve što je ispod ili iznad kad htjelo bi se reći onako kako sunce stiže strastveno rastućim krugom u gladi pretvarajući se u ponosan žut medaljon i još kad biralo bi se reći onako kako sunce zalazi potrošeno rasplinjuće crveno tetivom čeznutljivo vrhu koje je dosegnulo sve kad moralo bi se reći rekao bih: ne bih mogao biti suncem slab bih bio za nositi se s nesrećama ispod sebe a uklet nevjernik svemu sretnom iznad to su čini koje padoše na mene prije tebe a obećavale su te meni ne tebe koja bi ih poništavala svojevoljno u euforiji obećavajućeg praskozorja dok tek probuđena u pamučnoj toplini rastezala bi se i uzimala prve misli želja ne onu tebe čiji razgovori kratili bi rečenice beskonačnim zarezima smijeha a bili bi poput mačke koja obilazi oko vruće kaše stvarnosti i ne onu tebe usplahirenu nedostajanjem ili prestajanjem svega mogućeg što zamislila bi pokušavajući ući u san trebao bih onu tebe od vrha prsta iznad sandale s nestrpljenjem i žeđi i gladi do lijeve i desne ušne resice onu tebe gdje si posvuda od sebe sa svim brdašcima i brežuljcima rječicama i jezercima u udolinama onu tebe sa svim seizmičkim podrhtavanjima iz epicentra negdje južnije od sjaja u očima gdje si nepregledno osunčano i namreškano more od samo tri centimetra 03.07.2021., subota srpanjska etida evo nas srpnjem dočekane u nečemu što je od svinutosti i oštrih bridova po nečemu s ravnovjesjem zlatnoga i srebrnoga i kad koračamo tako mijenjajući raspoloženja i kad liježemo u groznicama trudova novih dana pa kad se probudimo trećeg dana srpnja iznenada zbog zaglušujuće buke valjka za ravnanje cesta zbog trešnje svih sklizavih podova i primicanja vrata zidovima zbog svih glasova koji u pozadini nešto pokazuju zloglasno reže i odmahuju rukama mi se stisnemo pod posteljinom od mirisa davnina i nije važno hoće li ime biti julij, juillet ili liepa nije važno što srp je oruđe neprimjereno računalima niti je važno što su ljudi zaboravili okopavati lijehe vrtova ono čemu je srpanj namijenjen duže je od bilo koje ljudske manipulacije srpnjem se uzimaju plodovi s naporom i na oštrom bridu namjere a ruke su tu kako bi se pružile srpnju i primile ga za bokove do središta krvnih ciklusa jer čovjek je meso i krv prije svega i to ne smijemo zaboravljati i ne bismo trebali biti kivni na sve one koji uspijevaju srpnjima krv i meso miješati dok pokušava se u kolonama nula i jedinica dotaknuti ta misterija od davnina i nije važno je li to srpanj kad se kose klasovi ili bit će kolovoz kad se porezi života naplaćuju važno je i najvažnije buditi se u srpnju i njegovom bridu pružiti krv u mesu i zajedno tako s licima u njemu zorom se bojiti 04.07.2021., nedjelja tamaris zorom kasnom tvojim grlenim suglasnicima brižan sam koricom kruha namačem toplo mlijeko i pružam dok spavaš još usnuo obraz pod kosom uzimam onako kao što lahor grgolji lišćem jasike trepetljike ne budi se zaustavi sve na prozoru zavjese miruju pred hramom mirisa požudne lavande a moje papilarne linije poput svećenica slijede polumjesece usana i legle bi tim jastucima od svega odmarajući se ti ne znaš to se od života tako brižno zamisli u samo jednom trenu od površine do dna Marijanske brazde i zastane se tamo dovoljno dugo sve dok traje disanje 05.07.2021., ponedjeljak gordo obujmljeni udasima ritmom koji nas zaglavljuje tijelu sputani otkucajima udarača po žitkom nakovnju mi ne možemo otkriti neku različitiju melodiju more čujemo valovima svod tetivom po kojoj se istok i zapad propinju krugom a ne prepoznajemo im njihovu bez uma od glazbe taštinu još teže je čovjeku do čovjeka bližim stati bez njinih dodira pa nas iznenadi silina izmaglice izdaha i vrelina voda u kojoj se oćut tali i sva ta gromka grmljavina napora od kog se tijelo za nekoga pravi 06.07.2021., utorak Cipranka život ovaj tek misao je o tebi maglica što svjesna se pojavi i problista draga, znaj ništa se promijenilo ne bi od kad neizvjesna se iz uma rađaš čista trenutak taj kad Cipranka osmijeh dobi iz pjene i uzme ga za se i tvoj je, odista i ne dvoji, daj čisto se u lijepom zarobi tako lako i preda se sreći kao ti - zaista stog’ uzmi, uzimaj dar koji se dobi kad more i dan se usuglase i budi njima - ista 07.07.2021., srijeda Nas upoznali smo se okusom vulkanskog pepela pružajući si magmatske udove duboko ispod površine moglo bi se reći: mnogi tako mogu ali mi ne plutamo po kolotrazima prethodnika zaostalim nakon formiranja permafrosta naša ždrijela nikada nisu prestajala gorjeti i opasnost smo mnogima jer proždrijet ćemo vrelinom svaki neposluh i slabost padinama to nije pohvala nije niti pokora sve dok nutrine nam se sudaraju u talištima zvijezda pa se svijamo do nas nalik protuberancama i ne smeta što gorenje tvoje i gorenje moje uspinju se bez gazišta i bez zaštitnih ograda i kad obuzeti sobom pustošimo se odbacivanjem nepotrebnih iluzija tako moja ćud tvojoj ćudi sljubljuje se čista do čistoga i tako elementarni početci negdje smjerno otvrdnjuju otpuštajući isparenja umnogostručenih euforija preko nas a sve to bilo je prije nego što smo se preko ruba grotla preostatcima upoznali i vrebamo se sad i strpljenjem zajedničkim uzrastamo poput dva nemirna i gladna dojenčeta na grudima 08.07.2021., četvrtak na pregibu lakta na sfumatu pregiba lakta desne ruke od mira sav zastanem zašto?, kad lomim dane kao da od porculana su šalice i na podu komadiće lijepim u vitraje još krhkije i još tanje tko bi odbacio Mona Lisu odmah ne pogledavši ju? tko bi joj osmijeh (ili pregnantne usne) stavio na dlan platna i rekao: može se više! tko drzak vjeruje si ubijstvenije i sladostrasnije kad ubijstvo i strast dopunjuju se sofistificirano razložnije a onda, to su samo priče od riječi kojima se neiscrpnost prikrivene pozadine mora zalediti u trenutku poput fotografije pa živo do prestalog postaje neimarski posao koji pulsira u srcu svake grandiozne katedrale a ti od molitve nisi i svaki martirij raspneš naopako do groteske jer glavni šef ima osobit smisao za crni humor i s njime drži u pokornosti svoje podanike a ti od smjernosti nisi i zalijepila bi Mona Lisi Mrletove brkove kao da svaki ljudski napor je prazna podloga za nečiji pritajeni kjaroskuro podsmijeh kad smijehu mjesta nema u zavjetrini duše i zaista je zemaljsko bogohuljenje zavirivati tamo i pokušavati esenciju čistog smisla logikom slijeđenja riječi uokvirivati ali ja sam još uvijek na sfumatu pregiba lakta desne ruke i potvrđujem: može se više! 08.07.2021., četvrtak ona zna kako se to radi njezin sretan dan počeo je dolaskom umiljate mačke ona zna kako se to radi i čini se kako joj ništa ne promakne govorit će o svemu pritiskajući mi čvor s vremena na vrijeme onako ovlaš i uvjeravati se dodirom da svijet složen je baš po njenom receptu samo je potrebno neznatno promijeniti sastojke hodat će poput Amelie preko svih poznatih mostova pregledavajući i ispitujući jesu li rijeke iste prije i poslije njih a poslije uronit će prste u zrnevlje bježeći za trenutak od stvarnosti u taktilni svijet neiscrpne zamišljenosti ona zna kako se to radi kad pred njom pojavi se golem kolaž u kojem sebe pronalazi odmah i samouvjereno i postaje plivačica među svim tim ionizirajućim simbolima i čini se kako valovima gospodari vještije od von Karajana u Bečkoj operi ali govori sve to tako brzo i ne smiješ znati zašto ne smiješ slijediti riječi jer zalutat ćeš do Titanije a ne možeš se isključiti i disanje postaje problem kad se otkucaji zaustave i smire na njezinim dlanovima a ona se glasom promeškolji i sve postane mirišljavi kolač što još vruć od sebe nudi i samo ona zna kako se to radi 09.07.2021., petak možemo li ne o tome dok ona spava raspoređujem grozdove njenih riječi redam se po stisnutim bobicama opne su tako tanke a sok stiješnjen u njima već usnama predosjećam koliko nje u jednu bobicu stane? koliko nje doda se svim bobicama u okus jedan? a žeđ i glad za njom prostrana su apstraktna svrha što umu se jednostavno silinom poraza dopada sve se dogodi složenije kad koraci zapute se slijediti tragove u zlatnim cipelicama ali do toga se moralo stići obostranim odricanjima i tko zna koliko toga još mora se zatomiti koliko grmljavina i utiha mora se odlomiti koliko nas mora se pokositi osobnim sumnjičenjima kako bismo se uspravili obnaženim klasovima i gledali ozareni se zrenjem to može uplašiti i ponekad moram reći možemo li ne o tome uzimajmo se zrncem po zrncima vremena 10.07.2021., subota Tragovi Draga ako pođem po tebe životom ne zaboravi ispod svoda njega eterični miris nedostajanja lijepiti po pročelju mora a tragove tlu označi svojim oblutcima 11.07.2021., nedjelja Azur Danas azur se u tvojim očima nekome obećao ima li svod gore visoko emociju lako pronaći ću ako si tu 12.07.2021., ponedjeljak dan pomažeš kao čarobnica sna prelistavati dane stranicama koje se dopisuju u ovom danu i ne pitam čija je zasluga upijati osjećaje pčelinjem saću srpnja što je tako skladno i filigranski nizan dozvoljavam milosrđe samom sebi pokazati i berem božure tvojih osmijeha i nezasitno i oprezno polažem ih do sebe i primjećujem kako su prekrasni obasjani azurom sad ti si vila gorovita i prvosvećenica domišljene pagode plaha srna i valkira koju pozvat ću kad bude vrijeme pogibelji i ne plašim se više tvoje obnažene tjelesnosti ne plašim se zaluđenosti u kojoj bismo oboje mogli sagorjeti dolazi vrijeme koje nam ne će gospodariti jer ako povijene rane zabole otvorit ćemo nove jutarnjem suncu i tako ih blagosloviti vjerujem ti kad linijom bedra rastvaraš ovaj dan na noćnoj postelji poput cvrkuta što prska i razlistava se krošnjama melodijom koja ugađa i zarobljava vjerujem ti kad su cvrkuti tvoji uzdasi koji ne mogu prestati vjerujem ti kad ne želiš o tome ne pričati i kada pričaš o sebi ne govoreći pjanost i ludost su tu zaokruženi probdjevenom noći na vrelom klizavom kamenu u moru dok plima ga valovima plavi međ' kamenjem oštrim što suncem iskri se i grgolji i u svemu tome vrijedi se k tebi prirastati koralju dalekom od svih morskih puteva i nepoznatom svim plivačima negdje u bermudskom trokutu od tri centimetra 13.07.2021., utorak Izazov Danas ako si naglašeno noćiva i zaranjaš mislima elegantno za sutra ljubim te već jučer a želim svu do jutra 14.07.2021., srijeda kraljevstvo Dođi mi tako rođena i čista amo na sedef prijevoja tijela ispod kojeg je provalija epifanije dubokog zdenca lako ravnajući se azurom kraljevskog pogleda 15.07.2021., četvrtak disanje Dok si moj dah a dišem te toplu naručjem osmijeha iz tebe eho budućeg lako me obujmljuje a zora svetost disanju daje 16.07.2021., petak Osmijeh Dok vrtlogu pripadam anđeoska misao prati me ne pogriješivši u smjeru iz kog osmijeh ti usnama primam elaborirao bih sljubljenost ležerno gledajući ti oči a nikad ne znajući odakle tebi sam 18.07.2021., nedjelja Do Do tebe i natrag k tebi ako se zemljom obujmi nova je maglica ispred nas elementarno usplahirena linijom budućnosti a otajstvena na koži sadašnjosti 19.07.2021., ponedjeljak Avangardno Dobro smo ako neotporni sebi ludujemo i sve to egzaktno mjerimo loveći se i tražeći avangardno nas 20.07.2021., utorak Eden dobrojutro anđele nudiš mi mirise iz još neotkrivenog edena lakoprsto lebdjeći asimetrijom sna 21.07.2021., srijeda Ovdje Dušo moga tijela ako mi odeš nasmrt ću oboljeti i možda prerano umrijeti elegiju ne napisavši ludošću zadrži me ovdje a naklonošću povedi k sebi životom 22.07.2021., četvrtak Onamo Dozvoli, bit ću astrohodač po negližeu tvojih snova i jurišnik ešalona koji će lako raspršiti akustična sumnjičenja 23.07.2021., petak Etida Damastom dana već auguri prijete na krilima ptica iako mi smo etida tek lakomislenog svirača afirmacije naše 24.07.2021., subota svrha Darovat ćemo se listovima apokrifnih evanđelja nalazeći u njima smisao izgubljenih riječi erosa lijepo je ponovo osjećati anakronu svetost svrhe života 25.07.2021., nedjelja nestižnica Dan još nije stigao a ti snena naslikala si izgled jedne mogućnosti etabliranog stava laktom odgurnuvši asimetričnu nestižnicu 26.07.2021., ponedjeljak prolegomena Dan i elastična misao o tebi ako se rano izjutra sinkroniziraju načinit će prolegomenu čari iz koje nagošću postavši elegantno se odijevamo lucidnom odjećom novih a do sada samozatajenih mogućnosti 27.07.2021., utorak amo Dani elaboriranih naklonosti akordima prstiju nagrađuju srpanj i kraj već mu razodijevaju evo, novo vrijeme ludost golog tijela priziva amo 28.07.2021., srijeda epizodno Da ni elativ ljepše tebe ako se prozbori nije već toliko bliz mi izgorio bih s njim i bez njega epizodno se ponavljajući i napokon lutajući kroz sebe k tebi apsurdom te kobi pronašavši 29.07.2021., četvrtak Levijatan ne oprosti mi, draga ovoga srpnja posljednji Thorov dan što rano noću jutrom me obasuo divljom nježnošću uzdaha sve pogrješne riječi bile su utišane svaki pokret misli rasprsnuo se s njima i godilo je to beztežinsko stanje bez namjere usiljenih manevara tek sva si bila na usnama uglazbljena grlom poput božura s flanelskim laticama i treperila si dahom prebirući po njima bio sam na obrazu preblizu obrazom hitra dijagonala do amigdale bio sam burzovni mešetar na vrhu zgrade uz skamenjenu vodorigu i čekao sam joj pokret s kojim razvila bi krila i potopila svako dočekivanje tlu tada mogao bih zaplivati do razgolićenosti atola na Maldivima gdje visoko plavo gore isto je dubokim bistrim dolje i ne bilo razlika između skočiti i zaroniti padati i izranjati samo kada bi se nepomičnost kože dočekala u kretanju žrvnja blagoslovljenom trenutku i kada bi neotkriveno lice sutrašnjeg dana ispred sebe ostavilo poruku o smjeru pogleda do čuperka naslućenog susreta osmijehu rekoh: budi strpljen svojim zaveslajima modro se mislima raspliće besprijekorno i kad žut vrh dana i procijep tame noći otkucavaju jedno do drugoga iznenađujeće brzo pa se ne primijete povorke providnih sati u neobičnoj užurbanosti krugovima već vrelina oceana svuda prijeti već se obala nadnosi nad valovima a buduće vrijeme se svojim prošlostima obgrljava uvlačeći nas u vrtlog mitskog Levijatana ne pitajući jesmo li spremni 31.07.2021., subota drvored sjećam se žutog osjećao sam u njemu madness ili je bio efekt leptira koji je netko čvrsto zaglavio u staklenci i stavio ga na povišeno mjesto police može se osjetiti silovitost u zbijenosti ako pružiš ruku nestat će zbunjenosti a riječi znaš nisu dovoljne za samo riječima se oponašati možemo ih zamatati u poklone možemo od njih praviti konfete i po drugima ih rasipati možemo se stisnuti jedno uz drugo riječima se ponadati da su putovi života izazovni i kada se izaberu među charter letovima a možemo riječima sagraditi najtvrđu ustavu pred najvećom rijekom budućnosti ili napokon izazvati povodanj slijevajući se najvišom planinom izraslom od prošlosti možemo li preživjeti sve to? obraniti se riječima? otrpjeti najezde horda bijesa sadašnjosti? spavaš li čuvat ću ti dah na grudima usnama otirati znoj s čela čvrsto ti ruku držati dok se porađaš i to se ne će zaustaviti iako sve što se ima u području je nepredvidivosti a tumači znakova već su svi nestali i ne znamo zašto su plavo i zeleno uokvireni zašto drvo života u svom srcu ima ključaonicu i zašto se tako grčevito držimo zajedno kao da ćemo sutra nestati ispočetka bilo je žuto i madness i oluje i tektonski poremećaji a sada je drvored sa samo jednom stazom u kojem promatramo mijene što upitno nas slijede 03.08.2021., utorak trinaesti sat jutro počinje u trinaestom satu dana i sunce se već visoko tek budi iznenađeno redoslijed s tobom nikada nije bio ispremiješaniji postao je nepredvidiv i neprilagodljiv otporan svim shvaćanjima pa ove iznenadne ljetne oluje ne iznenađuju kao što bi trebale iznenađivati slušam te dok spavaš osluškujem ritual disanja i pričam s tobom dok pričaš u snu možda se i tako možemo sporazumijevati unatoč svemu što podrazumijevamo razumljivim uvijek ima to još nešto neotkriveno tvoje i oko njega kružim zavirujući izdasima koji ga odaju jer čini mi se to je priča što se sama priča i nikada joj ne će nedostajati glasa za ponovo početi pričati i nikada joj ne će nestati otkrivanja novih sadržaja tako napravila si razumno nesvrstavanje za sve što se patvorinama pokazuje a može se opisati jednostavnom kružnicom bojazni gdje se zaustavljaju nepoćudne slike što mogu zavaravati svojim pojavama blagonaklone sadašnjosti prihvaćam takvo odjeljivanje i vjerujem ti odmah bez razmišljanja bez sebe koji mogao bi analizirati vjerujem ti prije nego bih sebi povjerovao i iznenađuje takva religioznost gdje su svi redoslijedi ispremiješani i gdje jutro počne u trinaestom satu dana neodgodive svjetlosti 05.08.2021., četvrtak Moja bez obećanja sam prišao i drzak nastanio se slanoći tvoga mora obale tvoje obišao ušćem rijeke umio se i čist rubom obzora praskozorje uzeo kao što dah prima se plućima od umora oživio sam, ozdravio a orač i sijač sam bio brazdama živio se bježao od noćnih mora nakon izdaja ustajao za mladice disao jer tako mora se: od stratišta do zora i krenuo sam, stigao napokon vrhu za se valovima tvoga mora tebe sam našao pronašao za sebe i orosila se svaka pora svakom sam prodisao zdrav do želje tebe kao grmljavina sam se odlamao lahoru predavao vrelinom potrebe ti si moja svoje sve sam predao prošlosti buduće svo vrijeme tijelu tvome tebi sam prisegao ti si moja za tijelo moje u tijelu tvome jedina osjećajima duša jedan duh svih čula ja sam tvoj ti moja sada s nama bit ćemo poput proljetnih kiša ognji ljetnih oluja bit ćemo vrtlozi jesenjeg lišća dubine čistih bjelina snijega pokorit ćemo sva koplja vremena razlistavati se poput hrasta posvuda bit ćemo jedina jedna zemlja pod azurom svoda i more, modra voda i u najtvrđem kamenu nada 06.08.2021., petak Sve ono noći smo obrnuli u dane i trebamo nešto jače od vremena dok čini se kako svijenovaloviti uzbrzavamo u vrtlog bez mogućnosti zaustavljanja zore su odavno prestale ostakljivati modre špilje događanja a mi paralelni budimo se iscrpljeni zaboravljajući na sva bivša svitanja i kad pogledam te glasu predam se na usnama i pamučnomliječnim prstima vidim nas budućim vremenom na terasi nepoznatoga grada zemlja se cijela zavrti snažnije i zanjiše se azurnomodro more u očima i nije važno tko smo sada i nebitna je težina na vjeđama ovi živi životi nas prekoračili su već sva dnevna sanjanja negdje su od čeg' se sačinjava svaka sekunda klatnom elementarnog postojanja a mi strpljivi u slabosti tijela i titani u njemu ogromne bojažljivosti povjerovat ćemo si svrhama i taći se razlozima po kojima dubok svod spaja se s tijelom zemlje i zbog kojih proziran otapa se u vodama još uvijek negdje smo između raspršeni po nesavršenoj liniji horizonta a potrebno nam je tek puko očitovanje o vlastitim potrebama u namjerama potrebno nam je uvjerenje da učinit ćemo ono što u nama dubok je svod armiran tijelom i uronjen duhu sve ono što nam je uvijek nedostajalo kad bismo imali sve što nam je pripadalo i ono što nam je uvijek izmicalo kad bismo ga naručjem naoko posvojili još uvijek smo pritajena radost u euforiji udaljenja od svakodnevnih trivijalnosti strpljivo dočekat ćemo trenutak koji sastavljen od odgovora je smjerokaza iz prošlosti ali i od pitanja koje smislit ćemo budućnosti 09.08.2021., ponedjeljak vjerujem pjan sam od tebe pjan za tebe i to ne ometa oduševljava i tajanstvom zarobljava kad stvarnosti oprečan ne žalim što sam iz nje bukom praznina protjeran i ne marim i ne moram dok pjan te pjevam i drugu stvarnost imam onu bez brnjica i požara beskonačnih trivijalnih razgovora sad pjan sam kad kose ti diram mrsim ih i raščešljavam dok nada sa mnom razgovara o tebi o meni o željama i slušam i čujem samo tebe u šumu mora u modrim valovima budan sanjam predan tvojim srčanim plimama i grlenim osekama tvojim uspinjanjima i uzmicanjima moje želje su o nama moj glas na prstima nema drugih glasova čuje samo tvoj glas na usnama disanje lahora na dlanovima i ne marim i ne moram razmišljati o porazima njih nema s nama budućima vjerujem tebi a ti vjeruj meni mila obećani smo nama kao što se noć zorama obećava uzburkano more stijenama kao što mi smo pjani u nama priča koja tek treba biti ispričana 12.08.2021., četvrtak s disanjem tu si s disanjem od porculana nakon svih mojih posljednih strahova još uvijek plašim se jače oslušnuti još uvijek strijepim držeći te a znam jača si od svih mojih strahova i jača si od mog dodira znaš da je vrijeme za tebe da ti vrijeme daje do znanja: napokon uzmi ono nešto samo za sebe ne čekaj da ti se udijeli uzmi ono što samo tebi pripada! i ne žali prošlim vremenom u prostoru nesklonom očekivanjima a povjeruj budućem iako je prostor isti neobećavajući s uvijek istim dodijeljenim ulogama i da to jest izazov i to jest problem kopernikanski se suočiti sa svim okrvavljenim krhotinama od porculana steći novi pogled u zamahu trenutka i produžiti ga kao lajt motiv s kojim moći ćeš se predosjetiti mjestom u slijedu mogućnosti možda je već dosta od prigoda s podozrivošću stvarati obveze i dužnosti možda je napokon vrijeme svemu reći: dosta! ne može se uvijek gledati sa strane na vlastite želje i odbacivati ih redom kao nespremne precrtavati ih u navici i opet i iznova vidjeti ih ne-željama u stereotipu takve stvarnosti tada ne bih se plašio dvojbi ne bih strah od porculana ispijao u njima osjetio bih te disanjem u disanju 13.08.2021., petak Zna od ponoćnog jutra noćnog sna do svjetlosne zavjese što se raširila sva si moja Freyja zna podarila mi je svoje dvije kćeri u obličju tebe začarane zlatne suze ti otkala u kosama samo za mene strašću ti obojila oči samo za mene Freyja zna ovo je njezin dan od noći do noći začaran kad misli nema samo do osjećaja osjećaj kad sam zahvalan kad sam joj odan i tebi predan slijedeći te i očiju ti sjaj Freyja zna izabranica si mojoj žudnji darovana 14.08.2021., subota znaš znaš _____ jednostavno je od tisuću razloga predati samo dvije riječi i osluškivati kojoj usni će dopasti a onda se zabrinem dok svakodnevno uzimaš prevelike doze obaveza samo za sebe i otkidaš komadić po komadić perspektive svog pogleda kamo ćeš stići, mila s tim žurbama ne zavirivši bar malo stranama kojima raširile bi se lijeva i desna ruka? brinem se istokom i zapadom u svim nama čvrsto osjeverenim životima i mislim: nije li smisao lijevo ili desno od vješto upakiranog naprijed smisla? a onda ti povjerujem s tisućama iskrica tvojeg osmijeha i znam _____ ruke će se sresti na postojanjima preplest će se poput mreža plivarica i znat ću _____ kao nikoga do sada 18.08.2021., srijeda ništa nije slučajno (rovinan) preživjeli smo Marsov dan poput iskusnih veterana i neozlijeđeni preskočili ponoć a netko drugi stradao je prerano u gradu hrastova jedan sanjar predao je svoj glas snu kog čitav je život imao otišao je moru ispod oceana ostavivši pijesak, paučinu i dim i ništa nije slučajno kad voliš svijet koji sav je protiv tebe a zavoliš se s njim i kad mu daješ predugo se danima a opet samo tako ispod kože znaš to je tako premalo za sve što u njemu imaš možda i mi smo sanjari svijetom koji sav je protiv nas pa mu se dajemo još preduže danima krateći noći kako ne bismo u već premalom propustili sve ono što trebali bi imati ni to nije slučajno jer još predublje ispod kože postaje se sanjar i nitko ne pita zašto iz posteljice izmigolje se buduće svijesti sanjara kad uvijek već je sve još gotovije možda davno prije njih s razlozima čija izravnost nikad im ne zacjeljuje na koži i ne gasi im se tek tako lako u očima a zavoli se svijet koji sav je protiv i zavoliš se u njemu s njim takvim i znaš ništa nije slučajno 20.08.2021., petak od mora kasno noću oblačila se toplinom sna od kosa plela je zamke usnama dozivala je preplašene srne na proplanke svojih ramena spuštao sam se s njima ključnom kosti na mliječne otoke njenog disanja promatrao sam modra jezera kako se bude i zrcale u iskricama poput dviju krijesnica sad je nemirno more na mjesečini što se valovima mreška na obalama slabina a ja gol i bos prebirem po njenim pješčanim plićacima prateć' bljeskave odraze ovog zavodljivog noćnog svjetla i ništa nije sveto i ništa nije skrito kad se zaranja puti mora kad se izranja bez daha i zaspe u drhtajima valova na skliskim stijenama ona se probudi prije jutra u izmaglici i stiže moru i dočeka sunce praskozorju i osmjehne se njeno more zablistaju perle svanuća toplinom na obrazu a ona more dira dlanovima disanjem ga uzme disanjem uzima njegovo disanje i more je sad dah u njenim plućima sad more se raduje a ona radosna pliva s morem plovi i jedri radosna moru od mora u kupci pjene stvorena 23.08.2021., ponedjeljak polagano polagano žudnja željom duboko iznutra raskopava prolaz do pogleda koliko hrabrosti srca sebi ću sklon predati koliko sretnih dana propustio sam bez nje želim obasjati se napokon suncem i ne zaustavljati se polagano to traje poput sna dugog deset godina u kojem mimoilazile su me misli moguće budućnosti ne znam o čemu sam razmišljao dok nisam bio ali vidio sam ostavljenu i nezbrinutu nahočad u riječima svakog razgovora koji sam vodio naoko svjestan a sad budim se bunovan i pitam što si tada sanjao, buntovniče boreći se protiv sebe i jurišajući na prezrene ostavštine nasilnog sklada što si propuštao, krivovjerniče primičući se blještavim pročeljima usred mraka a ne videći sunčanu stranu ulice sad bunovan prestat ću s pitanjima udarati gordijski čvor jer nema smisla raspetljavati omnibus sjećanja koji u svom pohodu ne će se zaustavljati i ne će dopustiti provjeru prtljage prestat ću s razgovorima bez interpunkcija koja nikamo ne mogu povesti tek uspavljivat će osjećaj čija potreba grana se iz podzemlja do svakog prsta i na njima staje nikad dovršena zašto ne udovoljiti hodogramu vremena osloviti ga primanjem za ruku i svaku jagodicu ritualno porezati do krvi osloboditi si krvno pobratimstvo bez obećanja i otjecati žudnjom po želji vododerinama otkucaja i disanja 27.08.2021., petak hram ja nisam umio i ne umijem kidati kožu s riječi kao što si ti činila samo ih gledam ako se zakrvare dočekujući si zacjeljivanje za još jedan uspon ja ih ne mogu ogolijevati do kosti i parati utrobu s njima kao što si ti činila ne bih to dopuštao ne bih to mogao podnositi ja bih im ugađao i snubio ih dok me ne bi zavoljele dok ih ne bih zavolio dopadalo mi se kako su mi prilazile dodirivale i odavale tajne o tebi odvodeći me ispod svoda hrama u Denderi znao sam da će ti se vratiti jer prate te osjenčane i pregnantne tobom s odanošću koju si u njih utisnula dok oslobađala si njihove matične stanice zatočeništva i prepuštala ih njihovim putevima a koje možda si predosjećala ili znala da će se nazad vratiti kao bumeranzi i ti ćeš biti spremna prihvatiti ih u vremenu odsudnog poravnanja nakon svih propuštenih obećanja povjerovao sam bogovima vremena i njihovim nikad proniknutim misterijama vjerovao sam tebi prije nego što sam počeo vjerovati a to je bilo tako nevjerojatno i gotovo nemoguće za mene za mene koji sam okružen zidinama opreza i sumnje čvrsto sagrađenih bez mogućnosti prolaza bilo je iznenađujuće pronaći te u središtu disanja moga postojanja gdje si se nastanila kao da oduvijek bilo je tvoje i samo tvoje i kao da ga nikada nisi napuštala sada ti si moje u sebi vraćeno sada ja sam tvoje u tebi obećano 31.08.2021., utorak sretnovanje radujem se i strijepim u sretanju radovanja osmjehujući se prizorima još neodgledanog sretnog jer lutao sam pustinjom poput Mojsija kako bih zaboravio godine zlatnih teladi još mi je preostalo raskoliti more i stići obećanoj zemlji i zašto bih se strašio zašto bih radovanju otimao početak oduševljenja i ne dozvolio mu buktinju s kojom ću slijedeći ju prispjeti tebi a mi se znamo poznajemo se u paru orlovih krila i već označili smo detaljima pejzaže ispod nas kojima pripadamo a kamo će nas odvesti zračna strujanja i vjetrovi povesti kamo će nas pogledi usmjeriti to sklona nam zviježđa pokazat će a sunčeva kugla zenitom će pečatiti i neka bude kao što vrijeme buduće u prošlom se obećano ispunjava otkad povjerovao sam sebi u tebi kad srčani otkucaji bili su sluđeni i nepravilni u grmljavinskim olujama dodirivanja i kad misli su se raspetljavale u pređu što hoće naum živog tkanja a sada kada je ritam ujednačen kada se s drugim poravnava jače se pod rebrima urezuje jureći se odjecima po kapilarama i povjerovao sam tebi u sebi i već sve jače postaje nedostajanje blizini onoga što je do onoga što s budućim se razgovara 12.09.2021., nedjelja praskozorje od noći si zrcalo dana u prvom uhvaćenom praskozorju mogao sam poput Pana ne sanjati i ne biti u svom svjesnom sadržaju i mogao sam se razlomiti u tisuću komada a opet bio bih tvoj od istoka do zapada u neprekinutoj liniji bliz sam tebi dalekoj od kad sebi sam ničiji i ne pitam, znam: pripadanje je izvan sfere uma od kad zemlju koračam i od svega u svemu jače je kao što se u svojem prostomu odmah prepoznaje najsloženije ne tražim više svrhu imanja daha drobeći načela riječima klatno sam u otkucajima zamaha dosegnutog si vremena i cijedim si krv disanja plućima u izloženu posudu abdomena samo tebe trebam u ovoj simetriji zbilje i učinit ću sve što moram da stignem do tebe najčistiji urušit ću sve prošlosti špilje za komadić od vremena danu najsvetiji |
