iohannes_ne

30.09.2021., četvrtak

posljednja perla rujna

.
zadnjeg dana rujna
bila si neuobičajeno sedefasta
zrcalila si se u noći
polariziranim svjetlosnim vrpcama
jedne zagrljene sebe
koju nisi ispuštala
tama se grlena do prozirnosti
rasprskavala na usnama
a ti, plivala si po njima
kao da svaki šum vala
jedna je perla želje
i skupljala si ih zamasima
i nizala
po linijama na dlanovima
utiskivala
kao da samo noć je ova
jedna ogrlica
koja spustit će se ramenima
i zasjati jasnija no ikada
reći ćeš mi što si sanjala
možda budem tamo do dana
a možda si se osvrtala
idući nekamo
gdje nema uzalud potrošenih snova
naći ćemo se u onome što je zbilja
kojoj nisu potrebna tumačenja
ni objašnjavanja
tamo gdje se sve uzima navadom uzimanja udaha
i promatra filigranski vitraj na kojem svjetlost
sa svojim lomovima sudbinu predstavlja

Oznake: rujan, da


- 12:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.09.2021., srijeda

osmjeljenje

.
vrijeme mi te oduzima
svaki sat je tat
uspješno obavljene misije
i uvijek nakon
sve manje se ima
ne može se ići nikamo dalje
dok ponos natrag ne da
i tu smo stiješnjeni u zakon
nepomičan od granitnih naravi
koji dio je vječitih ljudskih planina
i k tome još jače od kobi
surovije od svih istina
mi znamo što nas udara i lomi
mi poznajemo ishod smjera

ali, u svoj toj predosjećajućoj boli
mi uzimamo prosti sate sumnja i osmijeha
poput gordih riječi koje uzimat će tišina
mi se borimo za nešto što još gori
iz sebe pokrenuto iskrom
i u toj borbi mi smo u pogibelji
jedno nasuprot drugom
a ako bismo bili bliži
do očiju vatra s vatrom
mi bismo sagorjeli
i u zraku nestali
možda prerano obuzeti strahom
da nismo dovoljno smjeli
uzeti ono što bismo željeli


Oznake: rujan, da


- 09:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.09.2021., utorak

bečka raspetljavanja

.
zatekneš se negdje drugdje
u vrevi gdje užurbanost paradira
vidi se - sve je dobro plaćeno
sve se zvuku novca prilagođava
i stvara se jedna nova povodljiva estetika
a u njoj novi pravilnik ponašanja:
ne možeš sjesti ako nisi cijepljen
ne možeš Modiglianiju prići ako si bez testa
ovdje je samo za one odabrane
i prihvaćaš: niti ovdje nemaš mjesta
dok s jedne strane mjeri te Goethe
s druge Schiller raspetljava
a između njih je do visoko gore
beskrajno moćna modrina
s vještinom kojom širine i dubine srca očitava
zaboraviš kako je biti voljen
kako se može željeti
a ne odživjeti
otvrdneš u zamci zagrljaja
zaboraviš sve
i tko si onda bez tuđeg oka sjaja
tko si bez mjesta
bez snova
tko si ako ne pripadaš?
gle, vještina modrine ujeda sve do tla
od stopala kreće joj kanonada
koja se ne zaustavlja
jer nisi tamo gdje trebaš biti
još nemaš mjesto
shvatiš
traje ta k tebi potraga



Oznake: rujan, da


- 11:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

27.09.2021., ponedjeljak

lom

.
osjetivši olakšanje
na ovom tlu
već misli jače
krenu k tebi
lomeći prepreke riječi
i glas tvoj dođe
i ti cijela
sva do mene
istina je:
dom je tamo gdje se srce spotiče
i nikada dosta mu spoticanja
međ’ rebrima je otkucaj
kog’ netko pokrene
i nema mu zaustavljanja
sad reci i kao pješak i kao kralj
po svemu što nije ni crno ni bijelo
odakle sve to ili nikad ne pitaj
i ne uzmakni ni pedalj
vještini od koje su načinjena disanja
bodri se s njom
da ne uzmanjka osjet
od kojeg modrina tlu prianja
a padni ako treba sobom
dnu odakle si donijet
prepoznaj pogrom do shvaćanja
i nikad uzmanjkat ne će lom
srca kad duša ga otvara
sa zaslađenom boli do uzvraćanja

Oznake: rujan, da


- 15:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.09.2021., subota

jednadžba

.
poredaj tijelo uz tijelo
kožu do kože u beskonačnoj ravni
sve je isto
i mijene njihove i propadanje
i osmjesi i očiju sjaj
možeš zamisliti sav taj od života ushit
a u svakom pojedinom žal što mu se ima kraj
pa zagrizeš ovu jednadžbu
i odmjeravaš slične i različite
što popunjavaju blizinu pod ovim jesenjim suncem
sad više nije sve isto, nisu svi isti
svaki sa sobom sebi je neprijelazan bedem
i već htio bi biti što veći od bilo koga
koji bi mu ga pokušao nadvisiti


Oznake: rujan, da


- 07:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.09.2021., petak

dramatski zaplet

.
onaj tko bio je uz tebe
nisam bio samo ja
bio je i onaj koji osiono
sad optužuje me i nesmotreno piše
on ne zna da je meni prazan papir
desetljećima lutanje pustinjom riječi do obećane zemlje
ali sjetit će se da nije raskolio more
sjetit će se da je odustao od opsade i nije vidio jerihonsku ružu
i napokon razumjet će zašto nismo stigli obećanoj zemlji
a jesmo li bili u bijegu od neudobnog života tražeći nju
jesmo li tragali upravo za njom
postat će nevažna pitanja
jer namjera bila je neprisiljena od života misija
i stigla je neočekivano kao što stigne ljetna oluja
mogli bismo apologizirati svaku riječ i čin do beskraja
no Kartagu nisu rušili govornici
već snopovi stostrukih ruku željnih plijena
a mi smo odustali bez velikih riječi
moguće je da nam se učinilo
kako smo upali u nekada davno nedovršenu priču
kojoj se prohtjelo dopunjavati novim poglavljima
i na nekakav tajanstven način odabravši naše naravi
uvelo nas je u već postavljen dramatski zaplet
u kojemu nismo očekivali pucanj
pištolja iz prvoga čina
bilo je prenaivno očekivati hepiend
pred sofisticiranom publikom koja hoće grimase katarze
i uzaludno pretpostavljati da se balans svijeta
održava stalnim nizanjem suprotnosti


Oznake: rujan, da


- 07:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.09.2021., četvrtak

melankolija

.

ljeto se raspuklo
raspršilo po zastoru noći
vješto krijući radnike što uređuju novu pozornicu
kad se zastor digao
sunca nije bilo
ona je otišla
a magla se spustila kao ljepljiva elegija
i sve se u obrisima eterično raspadalo
dok kolone svjetala automobila postale su mučna procesija
stane se u red koji nema kraja
i čeka se nešto, čeka
rame do ramena ljudi u redu dočekuju jutra
vidi se, čini se - ali to nije istina
ljudi samo u sjenama prolaze noseći sjene u prsima
i osjete se i zabole od svake sjene po sjenama nevidljiva privezišta
nema pogleda prema gore kamo dan će uzletjeti
uzice su prekratke i svatko svoju čvrsto drži
a ne zna se čemu taj stisak
čemu to u žurbi prolaženje do nekoga novog jutra
zašto je postalo svakodnevno što prije prohodati dan
i ne očekivati u njemu - ništa?
a ja poželim, htio sam, ljepše prvo jesenje buđenje
volio bih, a ne znam
kako izbjeći zavodljivom cjelovu melankolije

Oznake: rujan, da, melankolija


- 10:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.09.2021., srijeda

poravnanje



danas su dan i noć jednaki
u nekom čudnovatom balansu svih elemenata
danas su im duljinama
jednako udaljeni krajevi
i nema jačeg ili boljeg među njima
a meni riječi dotječu jetke
koje prebirem u poravnanju
biram one što više krotke
i vodim ih po misli naplavinama
u neke mirnije vode
udaljenije divljim slivovima
nešto je lakše
lakše se disaj uzima
čini se zimica jenjava
no još uvijek prsti se plaše
približit' bojama na portretima
i to je u redu
već manje je ubrzanje
već smiruju se virovi
i prestat će ovo stanje
i doći će osjet jagodicama
još samo da raščešljat' je život
u umu raspetljat' granje
pa možda stigne i san
i njegovo čarobno tkanje

Oznake: rujan, da


- 09:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

21.09.2021., utorak

stanje


postoji taj jedan osjećaj
osjećaj-ne-osjećaj
kad se budiš
budiš se s njim
uz sve ono što imaš svoje
i on, taj ne, jedno po jedno
redom dodirne
a pokrene se sam od sebe
sve što takne zatreperi
treperenje ne prestaje
bude sve zaglušnije pulsiranje
potom komadićima
potmulo drobljenje
misao koja mu dotekne
ostane bez boje
providna se raščlanjuje
u fluidne trake
koje nemaju ciljnike
tek mrse se i lebde
nedohvaćene
nezabilježene
pogledam i ne gledam
već ispražnjeno prazninama
nadomještam
i što bio je oblak
sad nema ga u modrom
a čitav svod je nešto
kroz sebe beznadno
i sve što dolje je ne
gore je bez
ne navikneš se tome
jer opet se sve okrene
i nekako nutrini prodre
kroz sve pore
žareći sve nerve
grizući kroz sredine
sinapsa krajeve
i ne staje
već stomaku se žustro zabode
vrelinom opomene
pluća koži preokrene
pa disanje grebe
struže kamenje
a um razodjene
do golotinje nijeme
u kojoj se ime jede
i sve moje dometne
do materije bezimene
u kojoj svakoj čestici
čestica nedostaje

Oznake: rujan, da


- 22:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

smireno

.
ubijanje snova

od kositra nisam
ne od trske
moje misli slušaju otkucaje srca
i bešuman pogled kroz kičmu sreće u njima
a moguće je
sve je opsjena u snu koji ne prestaje
zaludan trud spavača
da se nasiti sna u kojem bi sretan bio
dok svaki zbunjujući nerv kirurški precizno u stvarnosti poslije
bit će odstranjen svijesti što boluje tijelom

od čega sastavljen je ovaj pokret
što želio bi nešto
u čemu nalazi se glatka površina uma
koja ga slijedi i sklizne
nekamo gdje su cirkuske šatre
i u njima pelivani na užetima
što svojim padovima uveseljavaju publiku
sa svakim padom srce se trzne
u svakom padu propadne teže
prereže spasonosnu mrežu
i napokon trup sna ostane ležati
poput smeća koje će kasnije
netko loše plaćen rutinirano pokupiti
ne misleći o ničemu što bi se vrijedilo zabilježiti

tako jednostavno teče vrijeme
neosjetno na osmijehu Harlekina
i masku uzmeš kao što svi je nose
pobogu - tako se mora!
i ponavljaš: sve je u redu
to je samo obično nadmetanje u ubijanju snova
kao C'est la vie
dok gledaš jarbol usmjeren dvojnoj zvijezdi
i nestaješ u njoj
od boli oslobođen svjetlošću što ti prožme dah

a probudiš se sutradan
izrezanog tijela i odstranjenih sjećanja
željan jutarnje kave po navici
i nastaviš koracima
od kojih se život sastoji
bauljajući po poluprozirnim posudama pristojnosti





noćas

dogodilo se danas
pao je na cesti i nije ustao
postavili su svijeću na prozorski okvir
i njegova duša krenula je nekamo
gdje nema boli od života
i gdje sva loša sjećanja nestat će
ako je to uopće moguće

a ja sam noćas
u njedrima prohodao žetvenu mjesečinu
sad me grli čisto rosno jutro
i već hoće se tući s noći
u kojoj ukrali su mi nju
nemoj, budi samo uz mene
na obrazu, u oku bistro
ne može se osloboditi ono što se predajom ne predaje
ni poluge uma ne će spriječiti rasipanje
onoga koji se ne može braniti
i što bi se moglo?
otići dalje, ušutjeti kao da ništa nije bilo
Kilimanjaru prstima odrezati padine
ili u jednom dahu ispiti svu vodu oko Angkor Wata
a znamo sve što je važno već odavno počiva sretno
zapečaćeno u mramornim grudima Mahal
mi tamo ne možemo

dođi mi, jutro, ponovno sutra
kao što uvijek ćeš doći
i znat ćemo više danom bogatiji
i neka traje
ovo divno poznanstvo
sve dok se Kora ne vrati
i zaboravi onoga koji ju je zaveo narom
tada, u obilju, bit će nas više i bit ćemo jači
za još jedno raskruženje

jer s nama se poigrao onaj
tko nam je otkucaje obećao
oprezno ih zavezao
pustivši nas da vjerujemo strasti
a potom ih je u hiru razvezao
ostavljajući nas na suprotnim obalama mora

kletvu mu bacam u lice
njemu visoko gore
ma gdje bio
i neka zna
ovo vrijeme što dijelim u njegovom
omčom će mu biti
i kada prestanem




uspravno

kroz slijepljene minute
ispod srušenih svodova sati
izvlačim riječi koje ne želim čuti
to nije u mojem obujmu srca
to nije oblik otkucaja koji imam
tu uspravan nisam
a mogao bih pomirbeno
(ne mogu povjerovati u to!)
onako kao što čine rutinirano svi drugi
ponovo uzeti osmijeh
za neku drugu dragu
koja mogla bi doći
slamajući se u njemu i iščezavajući do ništavila
znam da to je život u kojem se ljudi poništavaju dvojbama
koji ne pruža oprost i ne prašta
a impregniran je u kevlar stvarnosti
čiju neprobojnost ne mogu osujetiti
ipak ja sam krivovjernik mu
i ne uzimam ga

nema nagodbe!, ne mogu i ne želim!
zar nema nagodbe? - tu su posvuda oči
brižne u sigurnosti svojih rezerviranih mjesta
solidarne uvijek znatiželjno promatrati

kako sam mogao predvidjeti
nepristupačnost voznom redu budućnosti s njom?

da, vi ste svi sretni, to je vaše
i vaši osmjesi to pokazuju
tome i služe pred svim drugima
a ja se ne mogu ponovo osmjehnuti bez nje
odmetnut izračunu najboljeg za sebe
jer ne želim sebi pripadati profiliranim obrascima
ne mogu u tom modu funkcionirati
i mene tamo nema
to je moje odbačeno već u konstelaciji zviježđa
i prije nego sam progledao pupčanom vrpcom
a što su mi ona u konačnici kobi zacrtala
ne ću saznati
znam samo kako želim i namjeravam skončati
uspravan hodom na cesti




Oznake: rujan, da


- 00:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.09.2021., ponedjeljak

mijene

.
Povjetarac

Tko sam?
- osionosti predan, prijekore sili upućivati?;
što sam?
- prašinom otkan, vjetrom se pratiti?

Sluh svijeta
ne počiva na mojem jeziku,
ravnom tišinom
uvijek sunovrati se odjeku

i smisao svega
po rasutoj svjetlosti posvuda
ostaje mi uvijek
u tami kuta netaknuta posuda.

U opsjeni uma,
s osjećajem raspetim do njega
iz znoja tijela,
slušam šapat s usana svega;

kao povjetarac je
što osjet žedan na kamenu miluje
i razumu koban udarac
kad naivno šaptu tom vjeruje.






kiša


počela su paralelna smicanja
okomitom ravni
ljepljivi nizovi linija
klize po točkama vida
više nije važno što se ima
što se gleda
svaka misao je nepotrebna
uruši se u sebi
od ovog kapajućeg vodvilja
a trag joj nestane u dolini Vire
i sve se zaokruži
tvrđom groteskom
pred čudovišnim ukrasom
koji progutat će sve ostatke

možda noću otkamenit će se vodorige
i otpustiti slivove skupljenih zaborava
visoko gore
dok ne otežaju u svojoj osionosti
rasprše se u zvjezdanoj mliječi
i možda pospu me krajičcima bljeskova
sve do sjećanja
kad moglo se riječima
doticati usijane žerave
osjećaja s kojima tijelo se zaima





večer

zastao sam u nemuštom dijalogu
dana i večeri
Tihe se osmjehnula grleno crvenom
po kružnom obodu pamuka usred sivila
ili je to bila Nemesis u pohodu
ostavljajući krvavi trag upozorenja
koji je već nestajao

tko zna kome je nekad služio svod
dok sjeća se ovako stisnut
srdžbe koju je morao podnositi
a sad ju prosipa po krovovima i krošnjama
što dalje od nepca privrženosti
i sve te bitke i svi ti ratovi gore što su bili
još uvijek traju negdje kao podsjetnici
svemu što sada se događa
a nezahvalno je to ne vidjeti
bezobzirno je prešutjeti
dok sile koja drži sve zajedno u cjelini
ima
i sve dok i najsitnijem pokretu mizernog stvora
u svem živom ona daje potpunost života
a on sve to prihvaća i nesebično svima dijeli
mora se ne prešutjeti
mora se reći

jer k Maat već smo svi krenuli
slijedeći papilarne linije srca do rukovanja
rekao bih: to jedino je važno
dok srce ne iscijedi se svojim izdajama
i čuvati ga treba od njih
prateći razgovore na usnama svoda
jezikom čiju glazbu samo crveno u krvi prepoznaje
jer riječi nema
riječi odavno smo zaboravili




Oznake: rujan


- 07:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.09.2021., nedjelja

odraz s druge strane

.
ona još uvijek ne zna
tko se budi umjesto nje
i radi sve ono što bi inače i ona radila
a kad bi se pokušala zapitati
koliko u sebi se ima
upravo sada
zastala bi na trenutak
osjetivši opominjujuće prepoznavanje
vlastitog glasa u mislima
i odustala bi o tome razmišljati
jer ona najbolje zna što sebi želi
i nitko drugi se u to ne smije uplitati
stoga uvijek na kraju dana
nekoliko puta provjerava
nije li zaboravila zaključati ulazna vrata

možda bi mogla neprimjetno se iskrasti
odlutati nekamo
i nikada se više ne vratiti
a možda ako iščezne i vrati se
mogla bi strankinjom biti
mogla bi se u drugoj drugačijom pokazati
mogla bi ne prepoznati se
i od toga zadrhtati
toliko duboko do neosvijetljenog dna mora
i odbiti se površini široko otvorenim očima
promatrajući sve te poredane dane i godine
u jednom kratkom bljesku poznatog lica u odrazu zrcala

što se krije na poleđini svog tog odmotanog vremena
sa slikama dodira, osmijeha, suza i riječi
isprepletenih poput besprijekornog pčelinjeg saća
što pokazuju
što htjeli bi reći

ona ne zna još uvijek
tko je ona koja s njom dijeli ovo vrijeme
blizinom paralelne ravni mogućeg buđenja
i što će se dogoditi
ako se jednom probudi s njom
s druge strane pogleda poznatog lica u odrazu zrcala


Oznake: rujan, da


- 09:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.09.2021., subota

otkucaj


probudio sam te
cvrkut na usnama probudio me
i tek poče skladanje melodije dana
do tada noću nasrtao sam na vjetrenjače
osjećajući pijesak u ustima
činilo se - nije bilo zrnevlja
dok okrugle kamene ploče
u dodirima otkrivale su dijabolična trenja
ali kružne vrtnje bile su oslobađajuće
i s njima počela su prepoznavanja

u svim ljudima ista os se ima
ista os probada zemlju za sve ljude
i zajednička mreža meridijana
pripada joj poput okvira srca
u nekoliko akorda
neočekivano trzne se po njima
negdje sjevernije od Amarne
a treperenje klizne zrncima
raznoseći val premreženim
kapilarama po tlu i vodom, zrakom
osjećaš li kako vrhom jagodice
taknuo sam ti djelić života na opni srca
i otkucaj i disaj u njemu
zapamtio sam i zapečatio
u ovom jutarnjem času
kao svjedočanstvo u kojem prostrijet ću
trenutak kad bio sam u osi vrtnje
i kad akordi glazbe u trzaju
dozvolili su mi osluškivanje
po svim umnoženim obodima krugova što se šire
sa samo jednim otkucajem srca



Oznake: rujan, da


- 10:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.09.2021., četvrtak

ima



lomim se
bolim se
pitajući se tko si
kad ne želiš me
a želim te
prorečenom erupcijom iz koje smo se uzdigli
i lebdjeli ponešeni misterioznim strujanjima
znaš, podrhtavanje ne prestaje
sad potmulije sate pozdravlja
otvarajući raspukline do praznina dana
tamo gdje si bila
kad bio sam sretan
bez potrebe za definiranjem sreće
a kad posložim sve razlike
i sve suprotnosti života do njih
vidim olujno nevrijeme i uzburkanu rijeku
preko koje valjalo bi prijeći tvojoj obali
i otpozdraviti izazovu
čiji stisak trebao bi slomiti kavez
standarda po kojima se sreća u stvarnosti dobiva
gle, trajemo u stvarnosti koju su nam dali
i slušamo kako se treba bivati
a nikoga ne uznemiravati
ponuđeni su nam recepti za sreću
čije sastojske nitko ne prepoznaje
ali se svi zdušno pohvaljuju okusom
i svojim kulinarskim vještinama
tko zna čiji sastojci pripadaju nečijoj sreći?
tko zna čijoj se sreći željama pripada?


Oznake: rujan, da


- 19:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

žilavo



jutro od damasta gore visoko
iznenada spušta se euforiji dana
možda se lakše udahne nakon svega
a možda disanje pretežnije je
kad se počnemo poravnavati
sa svime što poznato nam i odgledano stiže izvjesnije
i onda se opet hoda do poništenja u noći
k jutarnjem uskrsnuću
krugom što ukotvljen vremenu
govori: ljepota je životom spas!
a božur tada uvijek procvjeta
i maslina raširi još više grana suncu
i traje ta rapsodija
žilave privrženosti životu
i potrebno je samo malo mjesta
da osjećaj prepusti se dodiru
ali nikada nema dosta se vremena
nikada želji se ne dodvori
jer bio je to samo jutarnji komadić sna
na prvim zrakama svjetla klesan
dok damast se nije otpustio
ipak onaj božur opet će procvasti
i maslina bit će usmjerenija suncu
već slijedećeg dana
u magično žilavoj privrženosti životu
što jednostavno je nešto
nemoguće onima
koji tražili bi mjesto u njihovoj sjeni
a ja i ti nismo od sjena
naša uskrsnuća su u podnevima čula
a naša cvatnja tijelima vreba
razrašljavanje srebrnoj mjesečini
sve do jutra
kad ćemo se poravnavati do iscrpljenosti
svega onoga što nas privlači


Oznake: rujan, srpanj, da


- 07:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.09.2021., srijeda

nema te

nema te
učim ponovo disati
dok škripe škržni poklopci na plućima
i iscrpljuju bez mogućih pogleda
pa sve odzvanja prazninom
a paučinasto tkanje alveola podrhtava
sužavajući protok bilo kojoj misli
koja bi se mogla vedra spustiti na papir
i objašnjavati
zašto nešto strastveno žedno daha
unakaženo je distribucijom vremena?
sebično razmišljam o sebi
i ne mogu drugačije
bez smirenih udisaja
i s mnoštvom nepravilnih otkucaja
i sa svim tim bjesomučnim križanjima
po magistralama tkiva sve do kože
a na njima tragovi koji se umnažaju
oduzimaju smirenost
i upozoravaju neprestano i iskaču iznenadno
sve u trenutcima kad pokušava se
uhvatiti krajičak predaha
a on uvijek izostane
evo, još traje i nastavlja se iz nutrine
potmula tektonska aktivnost
prodrmavajući svaki detalj pamćenja razuma
dok u njemu su samo dvije riječi
koje bujaju posvuda i ispunjavaju sve praznine
i ne dozvoljavaju pristup nikome
nema te
tamo je
i ništa više


Oznake: rujan, da


- 11:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

pamuk od nara

janis u ljeto
ne odgovara
bas je preteško pluto

glas raspuknutiji od nara
u polju pamuka se ne uklapa
ništa ne odgovara
nakon Yellow
nakon Go Your Own Way
ništa ne odgovara
ni glazba ni knjiga
ništa
samo nepodnošljiva pucketava tišina
potrebno je vremena
za predahnuti
i pokušavati samo disati
kad fali noć dana
i riječima disanje
kad sol nije u riječi
ni san u noći
ni dočekivanje sunca
tek vrelina asfalta
i alarmi posvuda
ponosno žuto
nonšalantno modro
upozore i zavrte
zavrte kazaljke sata
u preostalim danima
i svaki pokret je nerazumljiva magistrala
do kružnih tokova smisla
potrebno je vremena
za progutati grudve sati od dana
tako nepotrebno
kad ništa ne odgovara
kad nema duše
kad sve je od pamuka i nara
i ništa ne odgovara


Oznake: rujan, srpanj, da


- 09:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.09.2021., utorak

nemir

komadić

zora se osmjehnula modrinom
nikad ne pitaj
što želi reći
srušit će ti pogled tlu
i nestat će pruženih njenih ruku
neka osmijeh traje
od trenutka kad se upadne u zečju rupu
i kad po tisućiti put
uspne se uz nju udahom
od kog sve strune nerva zatrepere
novim akordom
a jagodice na prstima
čvršće se prime od stvarnosti obodom
i bit će kao u Forrest Gumpu
kad se trčanjem trči k suncu
i kad komadić sreće bude slađi
od svih zaliha bombonijera svijeta
doznaj kako je to
kad u svemu onome što imaš
nedostaje onaj olako odbačen komadić
koji minijaturan sve sastavlja i veže
a ispostavi se
veći je od svega što ikada mogao bi imati
tada nikad ne ćeš pitati
zašto se zora osmjehuje modrinom
i zašto to čini
uvijek kad otpusti noć i njezine sne





modeliranje

dan se preokrenuo
bez jutra
otkrivajući novu presloženost zapamćenog vremena
a dani prije izgubili su svoje strukture
i mogu se mijesiti i modelirati
kao da su od kaolina
potrebne su još nečije ruke
koje će dati ulaštenost masi
i estetski ju završno dokumentirati
u nužnost čije temelje nitko ne će moći pomaći
moguće je propitivati se o ishodima
uvjetovanosti pripadanja zemlji
ali uvijek se svodi na isto:
zvjezdana prašina ne može nestati
i sve one žive duše koje su podijelile zrnca
jedne davne cjeline
sada se dozivaju u novoj dimenziji singularnosti
odazoveš li se šaptu privlačnosti
magnetizmu njihovih komadića tvari
zagrlit ćeš dušu u porculanu kao ljubavnicu
i taj zagrljaj nikada ne će prestati
zauvijek uzevši se jedinim svojim
kao maglica užarene prašine u novorođenoj zvijezdi




moglo bi

dan je postao bezukusna paučina
a na nepcima je zaostao miris dima
i već šapuće plućima
o zagušljivoj praznini koju će spustiti
sve to nema smisla
srce se još ne rastaje od grmljavina u klijetkama
a zagrljajem ušutkava sva neodgovorena pitanja
i sve bješnje nadimlje vene kostima
koliko još stisak vremena
dopustit će ova zaustavljena pomicanja
dok krvna slika se ubrzava i
dok svi udisaji prate spoticanja
u danu koji je preskočio zoru
poput iskusnog žonglera
što odvraća pozornost nebitnim stvarima
i priprema vještu smicalicu
od koje za trenutak prestat će dah
a nakon toga uslijedit će čarolija

moglo bi se raspravljati o hodanju
po tankom užetu iznad ponora iluzija
a još jednostavnije je u takvom stanju
blokirati srce i stopiti se s masom
izgaženih snova
i sve bit će u redu
sa ovim svijetom gdje čovjek
svojom nutrinom postaje bešćutan balast u ljudima





mogu

vrijeme se nakostriješilo
poput bijesnog psa
osjeti se režanje već nakon podneva
a nema se kamo pobjeći
nema mogućnosti
pa onda čekaš
kao nije te briga
dok svaka čestica mesa do kostiju
usplahireno strijepi u nemoći
a krv to raznosi i dijeli
jer ne zna što je to
poznaje tek oštrinu reza i vrh uboda
dok ova nezadrživa plima sve plavi
i ne zna kako bez opasnosti od istjecanja
u njoj raste i vre nelagoda
kojoj ništa ne može umaći
ipak nije te briga
svi ti žarnjaci posađeni unutra
mogu se istrpjeti
sva ta bezoblična
komešanja
pulsiranja
ječanja
što duže traju nepodnošljivije
to navikavaš se odsutnijim jače ih podnositi
stoga jer ništa drugo ne preostaje
i ništa se dobroga u tome ne očekuje






susret

kad krenem u susret
kosoj svjetlosti zalazećeg sunca
nazirem samo obrise siluete
misli su spremljene u bunker
zaslijepljene igličastim udarima
i sad tamo rovare ozlojeđene
ne podnoseći isključenost
a cijelo tijelo vibrira
tražeći si potporu uspravnosti
kao da je nestalo smisla
i svrhe za njim
pa čemu sva ova propadljivost
kad u sljepoći slijedi se
tražeći jasnost obzora koji izmiče
čemu sni kad raspršit će ih svaki sumrak
a jutrom se učine tako pitomo ostvarivi
morao sam zastati u dugoj sjeni
razmotavajući dane na pokretnoj traci želja i nada
otkrijem kako sam se ispromašivao
zbog nespretnih ruku
koje su bile htijenje i sujeta
a nisam saznao koja je bila udarna desna
a koja oslabljena lijeva





koso

to koso sunce u predvečerje
što me purpurno probada
kopljem radosti i vrhom straha
to sunce ukošeno
moj život raspolavlja
u samo jednu kobnu stranu
dok drugu izostavlja
sve što mi obvezom preda
u potki svijesti
sve što otka uz nju
zlatnim rezom sad mi para
i gledam obezglavljena zdanja
napuštene izbe kadar po kadar
uz škripu vrata pragovi cvile
u praznim dovratcima
već izgara sve: plijesan prašine
po trakama svjetla leluja se i kovitla
u osami zidova iznad poda
nekoga nema u toj zbilji opažaja
a sve što u jaru bje
tek se sjenom promatrača
nepredvidivo približava






strahovi

pričaj o strahovima
o onima kad netko izvuče ti srce iz grudi
i postavi pred tebe
a tada ne bi se znalo što reći
gledajući se u svojoj nutrini u oči
uvjeren sam da bi se sve moglo podnijeti
samo ne to
jer nikad ne će se saznati
što osjećaj pokrene
ubrza ga ili smiruje
i kad ga se golog izvadi nepoznatom pogledu
i kad ga se prinosi rukama
onome tko htio bi ga cjelivati






odluke

stiže večer
doba kad Putnici završavaju svoju šihtu
i odvoze sve ono što nikome ne treba
dnevni ljudi ispijaju svoja večernja piva
i vraćaju se horizontalama ugodnog življenja
a svi oni umorni bdiju
njima nedostaje osmijeha
stoga su glasni i prepričavaju beznadežno šuplje scene
što će ih proganjati u snu
i ne znajući da sav umor svijeta
naslijedili su strogo kontroliranim vremenom pokoravanja
i priležništva
od toga ne mogu pobjeći
ni u najlucidnijim snovima
nema im pomoći s njihovim balzamiranim umovima
a mene putnička bol draži
njezin iz srca istočen očaj prolaznosti
zaustavljen na ciliku violinske strune
koji uvijek zareže poput sudbinskog koplja
u najtajniju slabinu duha
i raskrvari dobro poznat osjećaj
sjene nestaju
nadomještaju ih neonska osvjetljenja
dok svi oni zakašnjeli ljudi
preprečuju se u redovima
na blagajnama s nepotrebnim potrepštinama
osjeti se
umor sve svladava
dok u željezno crvenom trne svjetlost zapada
čini se: doba je odluka
kojemu Putnici ne će svjedočiti
oni su od noći i u njoj preživljavaju
sa svojim beskompromisnim nenapisanim poglavljima
i ne mogu se pomiriti s odlukama
jer njima nema kraja
a život, znaju, iscrpljuje se odlukama
i rano ujutro, ponovo, krenut će svim tim ljudima
i skupljati sve ono što nikome ne treba
u njihovim odlukama



Oznake: rujan, kolovoz, da


- 22:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.09.2021., petak

effi

26.04.2021., ponedjeljak
subdukcija

trebali bismo biti sretniji
u ovoj blagodati neznanja
jer ako bismo doznavali
sve mijene sutrašnjih dana
nestajali bi okusi mogućih učinaka
rasprsli se mirisi svih bliskih dodira
nestalo bi sve što nas brižno vodi
u neizvjesnost dolazećih blizina

možda je žeđ do žudnje
vrsnoća nam krvlju ubrizgana
uza nj strast da se većim bude
u osi potke nam utkana
a možda je sve zaboravljeno
iz nekog određenog razloga
u slabosti zatomljeno
davno prije nas zbog nekoga

sada
jesmo li vulkani što miruju
i uznemireni osluškujemo vrijeme buđenja
vulkani što sa zebnjom dočekuju
konačnu svrhu svog iz dubine rođenja

a možda se nikada ne probudimo
i odemo
a sve što smo bili bilo nam je dovoljno
jer samo sebi vjerovali smo
u svijetu gdje je sve bilo proizvoljno






01.05.2021., subota
prije nego

probuđen prerano
hladnoćom prikaze se odijevam
ne znam što je
ne znam zašto
samo bolim
kad nije noć više a ni zora još
u spokoju bjesnoće hodam
suprotnostima do dodira istegnutim
korak do koraka pružam

cigareta je gorko prazna poput neukusne piljevine
a sablasne sjene u pomrčini svjetla
čine se potomcima nekih zagubljenih mamurluka
što paperjasto lelujaju u otkucaju do otkucaja
i ubadaju svijest u trenutku od trenutka
ne može se objašnjavati ono što nije od riječi
ne može se dohvatiti sva praznina
neposluha razumu koja se priječi

tek ne shvaćam i ne razumijem:
budi li nas žudnja ili strahovi i sumnje
u njoj?






02.05.2021., nedjelja
opomena

čovječe
izbo svijesti
u kojoj je sve ono što je
ne odustaj
pred onim što još nije
primi se pragovima
do svojih praskozorja
zanemari prašinu dana
uspinji se podnevima
u vis!






09.05.2021., nedjelja
Pigmalion

u klupku mesa i krvi
i još nečega od soli
mi smo stalno nepostojana bića
u samo jednom samo
a od mnogih nikada ista
ogledamo se takvi u svima

iako smo usidreni
čvrstvo povezani
mi se razrješujemo i razrašljavamo
poput vjetra poput rijeka
a kada stignemo i oteknemo
sva sjećanja u nama su čista
od krivnje do ushita
na istoj niti
iz osi potke okomita

mi prolazimo

mi smo prolazna bića
u dolini između planina
a ponekad
što je oduvijek i isponova
u nama je sila nezauzdana
koja jarom žudi
uspinjat se strmim padinama






11.05.2021., utorak
Custos

usudi se oslušnuti tuđe misli

taći im pramen krvi u lijevoj klijetci
više ništa ne će biti isto
i naum će od kažiprsta
na dlanu liniju izdužiti

onda stani
do jezerâ još moraš stići
nema puta nema znanja
kako pogled uputiti

zaboravi na sve riječi
tek ljuske su misterija
rasutih po zemlji
i mogu se gaziti
tako nam je svima lakše
zaboravi na bogove
na usud koji petu probija
najlakše je njima se predati

i ne slijedi nikoga
to je strahu opravdanje
od bojazni sagibanje

uvijek samo sebe prati






12.05.2021., srijeda
Gore

Gore je – bešuman
nedohvatan jaz
kom se hoće,
a nismo mu manji,
ni bliži zbog sporoće.

Uvijek kasni se
pruženom rukom
uhvatit zvijezdu na vodi
i k tome još kroz prste klizne
slika nje što vidu godi;

kao od stakla – noć –
razbije se
i okvir preostao
tek rubovima sjeća se
kome je pripadao.






13.05.2021., četvrtak
obratnice

pluća su puna Sahare
ruke kožom bodljikavu žicu razvlače
nenastanjiva je svaka misao
do boga iz Amarne
a sve zajedno
padaju na otok Očiju koja gledaju u nebo
i s bojažljivima dijele zaborav
može se bivati i ne biti
poput bridova kamenih statua
što lebde u riječi očima
mogu svi govori o pohvali budućeg života
šutjeti
ali s pogledom u neizvjesnost
pričat će o sagama neispunjenih želja
ne može se stati
ne može se prestati

iako smisao ponaša se
poput ovaca što prozaično janje se istoj livadi
ipak lavlji je urlik
plemenitiji želudcu gladnog razuma
i ležernije stoji do ljudske ćudi
ipak ne želimo za neke druge biti potrošivi
radije bismo drugovali s moći
no sa suputnicima odbrojavali čisla strpljenja
u toj trgovini
čini se
konačnost nema posebnu ulogu
tek statira u mizansceni zadovoljstava
koja bismo mogli imati






14.05.2021., petak
Mimeza

mogao bih psovati
svaki dan
svakome čije dijete nosi prijekor u očima
jer zbog takvih nudimo krvoprolića
odobravamo izgladnjivanja
zbog takvih šutke prolazimo kraj
srozavanja humanosti

onda se sjetim:
zamašnjak je pokrenut davno prije
i već je izoštrio zupčanike
koji i ne znaju zašto im oštrina
pa naslijeđem postaju prijenosnici
jedine djelatnosti svojih svrha života

sada
mogao bih tjeskobom udarati se
poput pustinjaka
u besmislu današnjih maskarada
kada bi to moglo iole ublažiti
sveudilj ljudsko raspadanje

pa opet: nitko ne će moći spriječiti
nekog oca da pobaca svoju djecu s balkona
ili neku majku da tek rođeno dijete
šutne u kantu za smeće

a čini se kako smo baštinici
vrle europske civilizacije
potpisnici mnogobrojnih deklaracija o pravima
i uskoro krenut ćemo k Marsu
dok stvarno preslagujemo se
po galerijama Danteovog Inferna
i ništa nam kao ne nedostaje
smjerom takvih nastojanja

još uvijek u zamci smo proizvodnje
patvorenih osjećaja






18.05.2021., utorak
činija

pomalo neočekivano
stigle su neke misli
i zrak s njima čudnog je okusa
oboje me natapaju sjećanjima
koje sada mogu razrješavati
po bolnim na dodir šavovima
netko tko je bio blizak više nije
i svi uzlovi prisega pukli su
poput bačene tlu činije od porculana
već tada jasno je bilo:
to se nikada ne će moći sastaviti
pa, zašto se žaliti bilo kome?
u strasti pokrenuto je tako mnogo
i mnogo toga bilo je presudno
u strasti izdržavali smo potope
i rat
ali nismo uspjeli sačuvati vlastite svojine
a o tome trebao bih govoriti:
kad dijeljenje postane prisvajanje
kad šutnja postane rječitija od krika
i kad optužba bude već odslužena krivnja
za nešto što se tek treba dogoditi
i kažem:
ne znam kad je počelo
zatekao sam se držeći činiju od porculana
toplu na dlanovima
tako poznatog oblika
s nježnim bridovima preko kojih su klizile jagodice
a onda sam ju s namjerom ispustio
činiju od porculana
i to je bilo to
vrijeme zaborava spustilo se
na strast jednog dijeljenja
i preostala je samo razdijeljenost
bez sjećanja na bliskost
koju skrio sam od samoga sebe
i kao da sam iznevjerio
svjetlost mogućnosti prizivanih pred svitanja
pa su dani uskraćeni
za pomaknuti se naprijed
i sad preostali svi postali su
zanijekano pitanje:
kako nešto od gvožđa strasti
može se neprimjetno iscrpsti?








19.05.2021., srijeda
Solilokvij

najskrivenija intima
počinje ispod kože
dušmanina
kog nikada nismo pripitomili
razgledavanje nije bezazleno
kako se pretpostavlja
a u konačnici moglo bi
odvesti do razočaravanja
i iz tihog plamička sumnje
razjariti sputanu zvjerinju ćud

u naumu slutnje oštrica je upozorenja
i trebalo bi se pobjeći
od tih neistraženih divljih puteva
trebalo bi se odmaći
od umiljatog zova što se lijepi vrućini slabina
jer tamo smo izloženi
u nagosti prodirućim pogledima

ne brini, ipak
povjeruj onome koji nudi rizik
i kad dobitak nije sigurno zajamčen
(tako su ratovi isplaćivali najamnike!)
ovim stazama nitko drugi ne može hoditi
ni sada niti poslije
a u središtu volje prepoznaj
privolu s kojom si iz posteljice
bačen nepoznatom svijetu
ne znajući jesi li dobrodošao
ili si sužanj negostoljubivosti
sve što je dvostruko i lažno
razrijedi otopinom razumijevanja
hvale vrijedno je sve kušati
jer kako ćeš prepoznati slatko
ako mu suprotstavljenost na jeziku nije gorčina
kako ćeš poželjeti
ako ti snom ne zažubori opscen šapat žudnje
i sve bi trebalo biti tako jednostavno
do onog trenutka
kada si zaprijetiš odustajanjem od snova






21.05.2021., petak
melankolija

kad čin gromči je
od tisuća riječi
i bojno polje
opusti oružjem
pa nema razloga
kletvom si pasti
do nižeg što jesi
tek čuješ pjev vena
do najbližeg
urotnika što sličan ti
zastane kao kamen
međ’ kamenjem
i osjetiš:
od glazbe otkucaji
sad su dalji bijesu
a nagon onaj
što desnicom
prekinuti ih smjera
pukne od sebe
i posrami pogled

zašto smo ovdje
tko nam nadjača
obzir k ljepoti
a tko sklupčan
u gnjevu nas bodri?

zaista, krug je
nepodnošljivog oboda
za učiniti nešto
što se mora
kad nadahnuće je slabost
a svojina snaga
koja goni rastu






23.05.2021., nedjelja
d o b r o j u t r o

u posljednje vrijeme
otkucaji su usporeniji
podnošenjem nepodnošljive lakoće disanja
prisjećam se:
Tupoljev je Krku utrnuo križ
a on svejedno gori
ovdje
i možda nekamo još
gdje ostavština bodri um
iskoraknuti svetostima svijeta
i odmaknuti nelagodu umiljatih riječi
te priznati napokon
napokon priznati gorak okus manipulacija
što premeću vrijednosti ni za što

hej, dobrojutro zaštitniče
dobrojutro spokojna modrino
kad gore visoko početke razrašljavaš
kao sretan plač
dobrojutro moja dva hrasta moja
moje dvije zvijezde moje




25.05.2021., utorak
Psihe

dopusti si
riječi upotrebljavati drugačije
i oštrice im usmjeriti k sebi
neka zaboli svaka olako ispružena
neka ujede svaka koja se dodvorava
pripitomljenim mislima
tada samo jedan osjećaj može se pronaći
među svim promašenim
i vrijedno je domoći ga se
a od svih najtiše se lomi
i nikada ne prestaje lomiti se
o ne, ne dozivaj ga imenom
ne dozvoli mu ime
jer ne da se sadržaj ljusci odati
do njega ljuska
mora se obzirno
tajanstvom lomiti





27.05.2021., četvrtak
čempresi

pogledaj stvarnost
koja ti ne pripada
a udara te sa svih strana
stoga što je najjača ovdje i sada
a ti si bez oružja
postavljen ispred barikada
koje ne razumiješ
i koje su vješto umetnute
logikom bez sklada

kamo svi ti ljudi prolaze
glumeći sporazumni u nestajanju
bez ikakvog traga
kamo im duše prianjaju
dok gone ih vjetrovi
nasumičnih strasti grada
i taj prostran um
što trebao bi pitati
zašto je beskorisna poluga?

a čempres se uspinje suncu
tako jednostavno lako
bez skela i bez udlaga
pomislit ću: on podne žeđa
razumije na svoj tvarni način
zemlju u kojoj je vlaga
poznaje vjetar što ga oživljava
on je od svih stupova svijeta
i nikada ne će predstavljati se kao bazga
nikada ne želi biti kopriva
on je autentično svoj
od žilice korijena do svih kvrga





29.05.2021., subota
Periska

sve je od mijene:
kamen se smrvi u prah
zviježđa se zgase
a onaj tjeskobni čas
u osmijeh se premete
još da je razlog jak
u zaborav otpustit
sve lomove i sumnje
zore bi postale zavodljive pučine
i pramac bi lovio brazde
kud jedra ga kobi gone

u mijeni sve je nezaštićeno
to patnja znanja prijeti
sve što sam bio
golem je dubok svod
i od njeg se ne može pobjeći
dišem svoje oluje
otkucajima režem grmljavine
i ponekad samo
poželim čisto sveto praskozorje

to bude kad gore visoko se uzleti
i plane
kad se zaroni u dubine
i možda tada
otkrije se pogledu
nešto rijetko -
osjećaj rjeđi od periske





31.05.2021., ponedjeljak
introspectio

ovo je zahtjevno vrijeme
u kom daimon trpi
žaoke sažaljenja
i nudi si ispovijesti
Uskršnjih otoka
ovo vrijeme je
ispitivanja savjesti
pred zrcalom
kad u očima oči
otkrivaju bojazan česti
slagalice očekivanja
do čijeg se pogleda
treba hrabrosti
stoga je vrijeme ovo
opskuran poraz tijela
kad mu se lome srca kosti
i kad može se i tako
prazninama obitavati i
reći si lako: oprosti!

to nije za tebe
to su jeftine fantazije
do taštine slabosti!
stog, prizemlji se
najamniče riječi
tako ni od sebe, niti za sebe
ne ćeš imati milosti







02.06.2021., srijeda
digresija

pod suncem
svatko ima svoju osjetljivu točku
mjesto kamo svjetlost
nikada ne dopire
u tom opasnom intimnom području
ne prima se gost
i nema ležaja za noćenje
a ne umakne se nikad tom naručju
i ne postoji od njeg’ most
tamo je sve od vučjeg – ne
kad si tamo, već dozvao si oluju
i jednostavno prost
sam do sebe si ozvjerenje
i grizeš, grizeš tu svoju provaliju
kao najomiljeniju kost
sve dok ne otpočne lomljenje
a potom si običan putnik u praznom vlaku
u kom ne postoji bitnost
tek samo u jednom smjeru putovanje





04.06.2021., petak
opsjena

bude to tako
kad svaka riječ je
trnovito žilavo grmlje
i dotiče se polako
onamo gdje je korijenje
iste bojažljivosti

za nekoga je samo proći
k nekome
a netko će se ubosti
isponova i opet samoći
kao vodencvijet
svilenoj bezbrižnosti

potraje, tek ne vide oči
dok vrh svoda bjesni
i već koži predaje
dodir ritma slanosti

a riječi u tjesnoći
sad rezovi su topli
stihu koji ne posustaje
jezom jurit’ po prošlosti





05.06.2021., subota
ono tanušno

odmalena
motre nas dobronamjerno
ispod oka
kako se ne bi nešto krivo reklo
u naivnosti pomislilo
nešto pogrješno osjetilo
sve što je neograđeno standardom
a bilo je samo potrebno
iza šest iza sedam
zgrabiti onu u boji Makovu rijeku
i promijeniti joj ušće
ustavama ju ispresijecati
na Googleovim mapama docrtavati
po savjesti topao čaj spravljati od nje
i sve bilo bi drugačije
ustala bi ćud
ona koja osedlava obraze suncu
ona koja mijenja krajobraze
i trava bi naplavila iluzije krošnji
i moglo bi se po njima trčati
među tratinčicama logorovati do jutra
u poravnavanju s krijesnicama
a svakog užarenog podneva
odlomila bi se mora od stijena
sol raspršila zlatnom plavetnilu
kao kiša pobunjenih maslačaka
a pliskavice bi se nasukavale
na borbenim odorama uz koplja valkira
jer život ne bi trebao predodređen biti sjenom
koju nemarno vodimo kraj sebe
poput psa na povodcu
ne bi trebao biti ravnodušna ploča zemlje
sa samo jednom stazom
i duh onaj
od vode i zraka beskvasno umiješen slabinama
ne bi trebao biti ispražnjena fioka





06.06.2021., nedjelja
ima

ima dana kad se mora utihnuti
kako bi akordi stopala
postali razgovjetniji
i ritam onaj njihov
bezazleno impregniran koži
čut će se uozbiljeniji
tajanstvo je kako otiscima
zemlja se snubi

još nisi
ali sve ozloglašeno u sebi
draguljima se nosi
i ovi uglazbljeni odbljesci
od izglačanih ploha nabori
podsjećaju
na neprotumačene niti
s kojima su svi
otkucaji svijeta polijepljeni






07.06.2021., ponedjeljak
u boji šafrana

U rosu bosu
zakorači
poput Pana,

od svjetla zraku kosu
zgrabi
linijama dlana

i u tom rogatom času
proslavi
otajstvo novog dana.

Kako velebni su,
Gordi –
ožiljci umu rana!

S njima u zanosu
zagrli
čuvstva besana

smrtnom otkosu;
i gori!, gori!, gori
sebe do svih strana!






09.06.2021., srijeda
Riječi

Ima ih
koje žare ispod kože
i kad ih naoko nema –
one u sebi se množe;
kao od meduza su more
s valovima ugriza;
i prepustiš se tome
i budeš s njima
protiv sebe – nekome.

Ima ih
i koje život znače,
a ne znaš zašto;
u njima je osobno nešto
i čini se kako razvlače
čvrstom vezom
do puknuća
osjećaj prepoznavanja.



Ovo jedno cijelo moje
nije potpuno –
u fragmentima je,
nepouzdano,
dok zrcalu što se daje
nije odgledano,
a ipak tako traje:
razlomljeno, podijeljeno,
do cjeline svoje
naličjem uskraćeno.

Nešto mu neispričano
neimanje obavija,
nešto od života slano
kao koži svila
bude jače željeno
kad se još ne ima.

Kamo god se krene,
ka kobi ili k sreći,
uvijek nešto nedostaje
za sebe se domoći;
netko ustrajan je
protiv svega poći
krvlju u kojoj je
i duh s kojim kroči.



Rječi su spone
do istrgnute divljine
i napete više jare
što su veće razdaljine,
one su strune
po kojima se prebire
dok se ne klone;
potom se smire
do onog što love
kad utihnu sfere
glasa koji zove.

U nekom drugom zatrepere –
ponekad,
za nekog drugog ožive;
i opet krugom se vere
onaj jedan do svoje dvojine –
žudnji žedne svojine.







10.06.2021., četvrtak
tilia

u mirisima lipa sam stao
cijeli
u nedodirljivoj sferi
ljepljive
krošnjate teofanije
tu je moje
za mene

sad udari!
- još želim
a zbog toga trebam
tako lako
jer nije potreba
nije želja koja se nudi
nije ono što se prodaje
od predaje je predaji
ostalo isto
i još jače još

a kada dođe vrijeme
osovi se
ponovo dočekati višlje
višlje još

i razbij!
kako bi rekla Marina
taj putni kovčeg ispod nogu
kad ne budeš
mogao udahnuti miris
osjetiti ga
kad ga ne budeš trebao
kad budeš stol stolica
kad ti riječi budu natpisi
a pogled zamućeno staklo

još želim, Marina
sebi od sebe trebam
najnaivnije predavati svoje
ako vrijedi nekome
najsebičnije uzimati nečije
i preslagivati
u kaosu
u ognjici
bez nakane i bez reda
kao kad se miris lipa predaje nosnicama
kad ga uzimam tako svetog
nevjernički
kad priđem predan mu
i budemo tako ludo
sebično poredani potrebi






11.06.2021., petak
simulakrum

ne znaš što te tjera
reći ono što ne prepoznaje se namjerom
a poput teretnjaka na nizbrdici
ubrzava bez spasonosnih kočnica
ali znaš prijeteće osjetiti ono
što napisano
nije onakvo kako se trebalo napisati
pa uvijek dobije odgodu
bujicom nezadovoljstva
ne znaš gdje je onaj
božanski trenutak
u kojem riječi mogu zalebdjeti kao svilene niti
spremne magično se uplesti
u opscenu spavaćicu ugode sobom

a moglo bi se sve
samo kad vrijeme
dopustilo bi podbočiti kružnicu
od zapada k jutarnjem snu
pa bi zaustavilo poznatu vrtnju
u kojoj krv teče pravolinijski
samo jednom dimenzijom iskustva
i kad misli prekoračile bi
genske mape mutacija
od kojih su unutarnja previranja
neznatno izbočen kamen na putu
o kojeg se uvijek spotakne

ipak
još uvijek opstoje iznenadni goniči snova
čija bjesomučnost ne izostaje
i ne znaš nikada
u kojoj noći stropoštat će se
svi ovi brižno poslagani dani
u kojoj noći eksplodirat će
ovaj planet samodopadljivog shvaćanja
i napokon
ostaviti trag do mjesta
gdje se naslućivala bojeva žudnja
koja zbog svoje izvjesne pogibelji
zaštitnički
bačena je u emergency tjesnac





12.06.2021., subota
poduža jutarnja

ne vode pitanja
do usputne menažerije odgovora
stignu od onih
koji se namjeravaju potući
do krvi i zakrvariti prašinu
cirkuske šatre vole takve
kako bi se izmamio aplauz
aplauz za što?
sram krvave gubice Narcisa
ili visoko podignute ruke na
Alexanderplatzu?

ona koja je od istoka
žrtvovala bi bika
u ceremoniji poklonstva
ali promijenila se Ištar
postala je Marija od visoke kule
u plavom netaknuto bijela
više nije crvena
sad su joj riječi jače od koplja
stoga jer su teledirigirane
i pogađaju najranjivija mjesta
savršenom preciznošću
prema načelima kognitivno-bihevioralne teorije
a nikad ne znaš tko ih je odapeo
u njezino ime
koji hodočasnik ih je usmjerio
nikad ne znaš
zašto je nekih riječi previše
a zašto se neke ljudima svete
prevaljuju preko usana
poput golemih trupaca

napokon
potpuno je nejasno
kako je povod postala svrha

razgovarajmo o istinama
ne o onima koje dolaze od istog
ne o onima koje imaju kratkouzlazni naglasak
na drugom i

razgovarajmo iskreno
poput dvoje Krležinih galženjaka ispod omči
prije nego tren poslije poništi im sve vrijeme prije
istina je da mi je Balada bila strana poistovjećivanju
ali u njoj postoji reska melankolična glazba
koja se okrutno lijepila nepcu misli
kao upozorenje o susrećućem ponavljanju
dolaska ispod omče
sa Schieleovim autoportretom na leđima
nešto sasvim suprotno Pastorali
sasvim suprotno šetnji Parkom Guell
istina je da osjećaji moraju imati
spektar svih duginih boja
ali kako ih posložiti
kad zaboravljeno dijete u automobilu umre
i nekome sruši se Sagrada Familia
ili kad uhićuju trio sudaca
koje će poslije pustiti uz isprike poreznih obveznika
i nikome ništa
opet će netko graditi vilu metar od obale
opet će Effi Briest biti osuđena na neposluh sebi

istina je i da svatko ima pravo na sreću
no je li to osjećaj u nekoj boji
ili je to gender osobina koju imaš ili nemaš
ili je moguće biti sretan i kad si lišen susretanja sreće
istina je da ljudi kažu
kako je u ratu i jednom popularnom osjećaju sve dozvoljeno
tada krše se sva pravila i zamjenjuju polovi magnetskih polja
napokon dodiruju se krvavocrvena Ištar i plavobijela Marija
u svojoj vremenskoj nepodijeljenosti i preklapaju se
i što se promijenilo?
ostaje tek déja vu dvoje galženjaka pod omčama
i taj spektar duginih boja
iz kog izdvajaju se sretne
kako bi se zaradio aplauz za popularan osjećaj
ili pogibelj u njemu






12.06.2021., subota
lastavice

ista subota ujutro
na istom mjestu
s istim odbljescima sunca
a onda
iznenada
lastavice
godinama neviđene
godinama propuštene
ne smetaju im radovi na putu
i razdrobljen trg

u prepirci s tobom
držim distancu
ne smije se povisivati glas
uzbunit će se ptice
i sve isto
zastrugat će jače
u kakofoniji jeftine glazbe
motora i uzaludnih pomicanja usana

moguće je gušiti se vlastitim dahom
i zaboravljati na disanje
u slijepom danu
ne vidjeti se sljepoćama
moguće je propadati
iako je čvrsto tlo pod nogama
ove subote
s lastavicama







14.06.2021., ponedjeljak
Yellow

znam
kako je trpko
pred zaslonom tražiti riječi
koje bi
mogle uzvratiti riječima
može se biti visok poput paraglajdera
na tankoj opni
ali to ne će pomoći
tlo je kotva od koje smo uzročeni
možda bismo trebali biti netopiri
i u gladi imati nepogrješivost pogotka srodnoj tami
ovako
nadomjestci nam kletvom uzvraćaju –
uvijek ćemo ostati gladni
i sami






14.06.2021., ponedjeljak
Žuće

U zoru
žute se sjene
žilavih ravnica
poput vitraila
rosnatoj zemlji.

U tom zboru
tiše se prene
sopran rumeni lica
kroz lomaču titraja
svojoj baklji.

Nije isto! –
svod čovjekom mre:
topao položen tlu,
visoko gore studen –

ipak ne prestaje;

a mi uz prijesto
dobismo uklete dare:
divit’ se plamu
i za njeg bit’ poražen

svojim što nestaje.







14.06.2021.
iskrenje

ne pitaj nikada
koliko je nekome stalo
nitko ne zna
od čega misao krene
i zašto
su svim stvarima
misli ukradene

osluškuj obime
draži plohe
svrstavaj se
po bridovima
možda poteče
iz posude svega
nit srebrnine
što vezuje ovo sve
do svrhe nečega
važnoga

a možda je sve
baš sve – eho
iskrenja –
negdje tiše
onamo tanje
a daleko
i još dalje
to dalje tamo –
od zidina tišina

a iza nje
poslije svega
od daljeg dalje
krugom što raste
i nadima se
tamo je
nove staze
zgusnutija od tame
ispod srca
u pupu punina

tamo pitanje ide
tamo se staje
i nema se kamo

tamo dalje
od najdaljeg tamo
je iskrenja misli
suština







15.06.2021., utorak
Marina

jeste li čuli za Marinu

ona je bila Terpsihora riječi
morska pjena kobi

ona je u revoluciji
odabrala krivu stranu
i morala je pobjeći
jednu kćer su joj izgladnjeli
sina otuđili muža ubili

tužna Jelabugo
znaš li kako je to
kad te se netko imenom sjeća
po smrti

svi njeni zavežljaji svjedočanstava
u putnom kovčegu pod nogama
nisu je mogli zadržati
još koji tren
kako bi uzmogla prepoznati djevojčicu
na peronu
i reći joj:

ne odlazi!

zaboravi Bloka i Pasternaka
zaboravi na Pariz
uhvati se za ruku, Marina
i uštipni
sve san je
a mi smo od njega zadrhtali u njemu
i drhtajima zavezani
ne možemo se probuditi

neka stihovi teku
dok san je meko uzglavlje
neka drhtaji žure
prije nego se probudimo

probudi se, Marina




16.06.2021.
negotiation

Moje havarije
bile su moja porinuća,
slike slagane
na zidove od pruća,
možda fotografije
šrafljene praznim albumima –
sve te galerije
sad predajem prošlostima.

Možda oskudijevam srećom,
jer tražim nemoguće,
možda sam obilježen kletvom
Ahasvera i evo, sad gori pruće,
guta album za albumom,
a sve prošlo potpaljuje buduće.

To je zamka!,
vrišti živac žilav za životom,
što vrijedi dijamant
kad je bio ugljenom prašinom?,
odakle hiromant
zna majčino u trbuhu dlanom? –
to je slamka
s kojom pogiba se svakim danom!

Stog', nasmiješi se
nesretniče!, što je važnije:
strast kad naježi se
ili ugoda kad slađe joj je mučnije?
Zaista, nasmiješi se
i tragaj dovršetku revnije,
ne odustaj porinuti se –
drhtaji jedra vrijedni su havarije.






17.06.2021.
Madness

Što u sebi imaš,
a moje je
i fali mi?
Ne zamjeram
uputiti se pitanjima
i tragati za stazom
čiji odgovor bi odobrovoljio krađu;

a možda si samo slučajem nalaznica
davno izgubljenog cjelova
zbog kog se osmijeh na obrazu omekšao?

Tad odbacit ću optužbu
i reći:

ostavi, tebi bolje pristaje!






19.06.2021.
vranci

subota poslijepodne u večeri
na istom mjestu
od iste jeftine glazbe
s istom vrućinom koja znojava tjelesa
iscjeđuje u ljude

a opet iznenada
odmjerenim kasom
dva u noć odjevena vranca
zakivaju cestu u zrak kočijom
poput anomalije
iz nekog razorenog vremena
dok udara i odzvanja trpka večer
poput procesije

oh, mlada i mladoženja!
kako život ima svoju ljepotu
i sja
kako takvi trenutci
mogu biti opijenost svodom

zastani!, božanska mudrosti, tek časak zastani
oslušni me tren
i od mene preostalu nadu uzmi
što poželiš
samo neka rumena lica
povjeruju da mogu
neka nikad ne upoznaju
strahotu od koje čovjek
nosi rupu u grudima

povjerovah tek trenutak
tom pruženom osjećaju razmjera prema gore
ali ne vidjeh nikog
jer nemam ništa što moglo bi se uzeti






20.06.2021.
savršenstvo

s vjetrom
razgovori odlaze
a plamen bude visok u trenu
i pougljeni komadići lepršaju
poput nasmijane čeljadi na karuselu
zrak ih snaži
mlazovima u utrobi
a nikad mu dosta dodavati
straha od kojeg se bolje izgara
svi oni teži ostaju dnu
svijajući se zmijski
razmjenjujući košuljice
u božanskoj kopulaciji elemenata
u njima negdje još
odčuje se pokoji otkucaj random bajtova
s prstićima koji dodiruju adrese
sad nepostojećih ulica
sve to nestaje
kao kad pritisneš delete
i magnete pretvoriš u komade brvana
i pustiš ih vodom
i pluta takva nedonoščad
bezruka i bezonoga
entropijom usklađenog prijezira
nikada ne dobivši obris lica
i ta nedonoščad
matere i očeve nikad ne upozna
saznasmo:
savršenstvo ne trpi nedostatke –
odsijeca ih zlatnim rezom





20.06.2021.
post war dream

željeti i trebati
kruga su dva u krugu
od prvog obrasca
svatko ima takvu matricu
a kad im počne vrtnja
kad i obrtati se počnu
i nikad ne stanu
jer sve je poput žrvnja
nezaustavljivo
stalnim slijevanjem zrnja
i kad počne vrtnja
koja ne staje
i u njoj obrtanja
što sitno zrnje usmjeruju
mljenju
u finu prašinu
mora se oprezan biti
mora se neprestano
osluškivati
što se misli o tome
dovoljno li je
uzimati samo namjeru
namjenom uzročenu
bez zastoja u trenju
ili jednom možda
rukama uzeti
tu finu prašinastu masu
dodirima stiješnjenu
želji i potrebi
i učiniti nešto
napraviti
oblikovati
do nečega nešto
što može oživjeti
živim biti





21.06.2021., ponedjeljak
više podignite krovnu gredu, tesari

ovaj design oćuta i misli
neuozbiljen i nesavršen
još uvijek ne zna
kako zidovima građevine prići
i provjeriti nosive grede
nema se vremena
obilascima svima udovoljiti
možda lijenost smeta
možda patina privlači
tek sve se čini isto
kao kad zaglavni su kamen postavljali
zahvalan sam svima
koji nikada o tome
nisu razmišljali
jer imali su preče brige
mimoilazeći pogibelji
i zahvalan sam svima onima
koji su vječito zamjerke imali
njima posebno
naučili su me glasnije reći:

podignite više krovnu gredu, tesari!






21.06.2021., ponedjeljak
svih nas

oklijevao bih
naoružan ciljnikom
ispratiti sjaj u očima
netko to može
a ja poslije svih nas odustajem

nije važno rekao bih
pronalaziti se u isprikama istančanih orbita
kad one nadživljuju
svaku od prašine žudnju
i sve nesmotrene riječi
koje htjele bi biti gnijezda zviježđima

tek učinilo mi se
kako sam mogao taći grozd Plejada
a već lahor raspršio me
ni ne primijetivši
tanku zraku u kojoj sam udahnuo
godinama svjetla dalek sjaj

i kao nije bilo uzalud:
ja pričah o svih nas od sebe






21.06.2021., ponedjeljak
simetrije

ide se dalje
i kada se nije
inercija
uvijek sve odaje
nema tajne
onome
koji se kobi nasmije
a može se
objasniti lako
i nijekanje
zapravo
sve je od odraza –
proste refleksije
a iznimno
od složenije
polarizacije
jer u svemu je
tvrdi zakon
simetrije
i možeš biti
i fraktal
kompleksne cjeline
ali sve što imaš
od onoga je
što počinje
od osi nedjeljive

uvijek traži se
prvi lom
a od njega
ona prva nit prije
u kojoj sve je
prema svem drugom
najranjivije
najsvetije
tamo sve otpočinje
i po njoj
sve vlastito traje
bilo zbijenije
ili raspršenije

i uvijek
baš svatko
pokušat će
pronaći si smisao
prosto i
jednostavno
zacjeljivanjem loma
uz nit s niti
zajedno
najlinearnije





21.06.2021., ponedjeljak
solsticij

ti si me dizala
od ravnodnevice
rakovoj obratnici
dugo već sunce nije se osvrtalo
za podnevima koja su promašivala zenit
pa su sutereni postali izopćeni
a staze vrtova zarasle u korov
s tvojim fantazijama
pronalazio sam opeke za hram kraljevstvu
i žrtvovao se poput Marine
istresao paljborede riječi
sve dok se nisu izoštrili zlatni rezovi realnosti
sve dok nisu zaglušile trube pod Jerihonom od umora
a onda
blagoslov uzet ću
zateći se na bedemima Montsegura
i braniti ga od svih pravovjernih osvajača
do dvadeset i četvrtoga
a nakon toga palit ću krijesove
optičkim kabelima
i u njima moguće buduće mora se pokloniti
ili sagorjeti
inače svako zrnce misli
ostat će jalovo
a slabine uma će opustjeti
inače vrijeme će proći
kao da nikoga nije bilo
i ostat će praznina od nas u njemu





21.06.2021, ponedjeljak
da

ne na poraz porezati se!
ne svinuti se
ne odložiti
uzeti ga duboko
do kraja njegovog
ne neodlučno!
zariti ga na mah
jednostavno
i šutjeti – da
a potom ponovo
ne šutjeti
ne poraziti se porazom
tako redom
ne odbiti se o sebe
sobom
procvasti – da
granom jačom
u granit hrast
do gore vrhom
i ne odustajati
zorom ranom
ustajati – da
za sebe – sobom!





21.06.2021., ponedjeljak
4 two

što ne znam o tebi
a nije tvoje?

o, bože!? (izustih to
kao što najsirotiji vjernik
gleda spaljenu ljetinu,
jer nesrećom je njemu uznik )

a ja sam slobodan
i građanin naravi sujetan

ti – ponosnija od ponosa
kako te mogu zagrliti
i ne pustiti
ti – riznica zanosa
koju ne nađoše tati
znala si – ne ću stati!

moje je već tvoje
(znaš!) a uzela si bosa
u neveri misli i kaosa
to jedno od oboje!
a (znaš li?) nisi sama
to kob je ista s nama

(nemoj), molim!, mila
od toga je tamna izba
od toga se pogiba
(znaš li?) nisi sama bila
ti – tako ponosita
(znala si) nije kraj svijeta

prezret ćemo račune i zastore
(to je lako) zločestog dječaka
odvest' djevojčici ispod stola
i ostaviti ih kao plimi i oseki more
dohvatit ćemo im odbjegle balone
a za nas uzet ćemo što preostane




22.06.2021., utorak
putovanje

jučer si me iscrpla
rasjeckala u intervale četvrtina sata
(kao pizzu – smijem se)
u kojima sam morao
svaku riječ isprobavati uz tebe
uzimati mjere i paziti na porube
tamo gdje će se sašivati
a kada sam sve sastavio
nije bilo dobro
i rastavljao sam sastavljao
ublažavao struk
naglašavao ramena
posebno pazeći na pregib lakta
a sve kako bi zablistala
jednom pa opet i ponovo
želio sam da ta oprava traje
onako kao što traje
nešto što se ne pokazuje samo jednom
i to je sada jedan novi način
koji otkrivam u tebi od sebe – za tebe
albedo više nije tako nizak
pa zagledanost može biti umirenija
sve prije bila su oprezna zvjerska obilaženja
na sigurnoj distanci od tvojih noktiju
mirisalo je na samozapaljujući adrenalin
na krv na očnjake
i posljedično netko bi se morao povući u kut
cvileći s više zadobivenih rana
i to si ti takva
kad trebaš braniti
i kad se trebaš obraniti
ne ćeš pobjeći ne ćeš klonuti

a to me podsjetilo na Leonarda Cohena
koji je Marianne Ihlen pred smrt poslao pet redaka
zaželivši joj lijepo putovanje
a ja se pitam: zašto nisi bio tamo, Leonarde?
nije dovoljno Bird on a Wire
nije dovoljno So long Marianne
zašto nisi tada bio uz nju?
nikada ne ćemo doznati

ja ne ću uzimati od tebe za sebe
želio bih da sebe daješ više
no što bih mogao naslutiti
želio bih da rađaš više
no što bih pretpostavljao
jer nema tu zbirova
nema geometrije
to bi trebala biti elementarna sinergija
sraslost koja bi se od sebe po sebi uvećavala
ako bi bila sinkronizirana
ako bi se prepoznavala
ako bi se podudarala






22.06.2021., utorak
kap

čini se kako sam osujetio
nasrt takotsubo sindroma
dočekujući solsticij
a sjetivši se pjesme
Mogla bih vam umrijeti
koja me je ustrijelila svibnjem
moguća je višedimenzionalnost života
ako ne svih
ako ne jednog
po strunama vremena u prostorima
moguće je sjećanjima
uplesti se u paučine prošlosti i budućnosti
a moguće je po njoj razgledavati i zahtijevati
ali ne miješaj karte, (molim)
što bih želio znati
ako ne sada
ako ne ovim sidrom se pridržavati
i biti bliže što bliži
pa i ako bih želio znati
to ne će promijeniti ono što jesam
ne može odustati od onoga što si
gle, tu smo vladari svemirom
određujući mu središte smisla
jednom sraslom kapi života
isteklom iz posude u kojoj je sav život




23.06.2021. srijeda
lei e lui

zemlja je ubrzala vrtnju
jače se zaljuljala
nestalo je nekoliko dana
u noći propalo je nekoliko noći
i kao da nije dosta
sve se još više ubrzava
već mnogo nas zbilo se u jednom
još više nas gleda
kako i kamo ćemo osadašnjeni u sada

umirujem se – to je od perspektive yellow
hira tarot karata
to je od mogućnosti
koje mogu iskočiti neobjašnjivo iznenada
i umiju ćud ispreslagivati
nenadano lako
algoritmom kozmičkog balansa
a ti sve to dodatno začiniš
jalapeno papričicama
(a nije 9 1/2 tjedana)
mojoj urođenosti dodaješ Harlekina
udarajući po srčanim klijetkama

i govoriš: otvori!
tu samo jednoj je mjesto
samo za nju se gori
tu jedino ona se mazi
i to njezin je prijesto





24.06.2021., četvrtak
lahor

bila si lahor povjetarac
ćarlijala si
i ako zrak imao bi tijelo
bio bih tako blizu
mreškanja ti daha na usnicama
a ako zrak imao bi duh
u kojem obavijeni bili bi
i pamtili bi se u njemu svi glasovi ljudi
učinilo bi mi se da slušam
razgovore koje smo nekada vodili
i već čujem razgovore koje ćemo voditi
sasvim je u redu pomisliti
kako otkriće mogućeg tek treba uslijediti
jer ljudi smo spori i kasnimo
prekasno smo Ameriku otkrili
pa smo rekli: od danas Amerika postoji
a istina je kako smo skloni zabludama
koje teško i s odgodom odbacujemo
ravnajući se uvijek prema odobravanju drugih

mi smo postojali
mi smo već postojali
možda spalili su nas u Salemu
možda smo Zrinskima kovali novac u Gvozdanskom
i možda one noći zajedno smo se smrznuli

tko zna, možda smo se svega toga prisjećali
sjećali smo se
tko zna, tek riječi podnijet će dio bezdana
u kojem zatekli smo se nekada







24.06.2021., četvrtak
animal instinct

za mnogo reći
moraš biti uz nekoga
u kome su riječi od tvojih riječi
jer nitko ne voli govornika
koji pred zrcalom
istu namjeru uvježbava s par fraza
a za opasno nešto izreći
morao si imati nekoga
tko je imao orgulje u kući
onoga koji će svojoj praunuci
napraviti vrtuljak u vrtu
i stvoriti nešto životu
što se nitko ne usudi
u tom labirintu nema predaha
i svi su dijelom jednog velikog sklada
i kad tad zabljesnut će zvjezdana maglica
iz sjene svog odrastanja
a ti ne tihuj preda mnom
ne miruj svojom ognjicom
i u vrelini sada ona još vrelija je potrebi
da život se iz jednoličnosti pretvori
u život za kog vrijedi gorjeti
pa neka se gori
i kad svi drugi skrivat će se u utvrdama
civilizacijskih bezgrješnosti
netko zbog sjaja gorenja gorenju pripada
kao što očnjaci pripadaju zvijeri
a ti nisi janje jednoj livadi
nisi i nikada ne možeš biti






25.06.2021., petak
Valkira

počne se u vrućini mramora
lelujanjem vrelog zraka
dok posvuda su ognjena zrcala
i u njima križanja užarenih traka

ozlijedit ćeš se u njima
a ne bih to mogao podnijeti
pa stignu sitni rezovi straha
koje od tebe moram odnijeti
na mjesto zaštićeno od svojih udaha
a ti kao da predosjetiš
i kreneš tamo neobuzdana i plaha
oh, ne tamo!, ne sada! – ali kasno je
već usred si ratnog područja
gola i bosa ... stanem – umrijeti krasno je
kraj tebe – i umiranju nema kraja

vrijeme je prestalo, sve je pokošeno
a ti postaneš topao šapat na resici uha
ti znaš, ti umiješ pronaći sve mi izgubljeno
sad si poput valkire što budi mrtvo tijelo iz sluha
a ja sam u tvom glasu razapet po meridijanima
sunca i ćutim vrtnju koja opet kreće
po mesu i žilicama s tisuću čioda
svugdje si i svakim vrhom ulijeće
nebrojeno tebe čipkom ozvjezdanog svoda

želim te i od toga trebam
kao vodi zemlja
ja sad živ u živom uživam
i kao kiša lijevam
ja životu uživam





26.06.2021., subota
tajanstvo

zrak zemljom se pojednostavljuje
iz nepoznatog razloga
kad kiša prestane
a čudno je – najviše ljudi
upravo tamo je –
na dodiru površina
gdje tajanstvo javno svima
se pokazuje
i mislim – to nije od nas
oči su od sebe slijepe
ne može um tolikom sljepoćom
da vjeruje, vlada i – snuje
nešto je veće
nešto što izmiče zemljom
a u vodi je, u zraku je
u svemu nedodirljivo
i tako svakodnevno
nešto što prestajanjem
se izjavljuje
čini se: čovjek je od kaveza svjesno biće
armatura je gusto ispletena i
sve do nje drugačije
tamo drugačijim
prestaje
jedino noću netko
iz nas pradavno umiješen
u smjesi vode, zraka i zemlje
može se osloboditi
i povjeruje i snuje
u dodir prosta tajanstva
s kojim se mogućem
upotpunjuje





28.06.2021., ponedjeljak
Cijena

Sad teškim mislima
nepoznato diram,
kad ne znam o stvarima
važnim od kojih sam.

Nikad se ne zna
što su presudna značenja,
tek se krajem dozna
– u njima su kašnjenja!

Možda – žurba za biti
otijesni sve staze
i ostane samo – juriti!
kamo osjećaji gaze.

Možda se ogriješi
oštro prema sebi
kad samo se smiješi
i juri onom što još ne bi

dok pogled sija;
kad tek u trenu bljesne
moguća proporcija,
a oči nisu svjesne

poremećaja stvarnosti
dok um ne opomene
– to je nova dimenzija –
od žive mogućnosti!

I nitko ne zna
kako se s tim nositi,
sva upozorenja razna
makne rizik koji će voditi.

To je nešto što plijeni
u sivilu realnosti
gdje ludost zamijeni
potrebu za sigurnosti.

Svatko se osjeti važnijim
usred jednoličnosti
i čini se posebnijim
u toj odlučnosti;

ali, avaj, nema hepienda;
i to uplaši,
i slomi se agenda,
i sve se promaši!

Napokon, um se brani
nalaskom krivca,
bodri te i hrani
do posljednjeg živca:

vrati se onom tko si bio,
ne živi za promjene,
tamo je život ti cio,
a njemu nema cijene!




28.06.2021., ponedjeljak
500

tih pet stotina
nije lako prijeći

nije jednostavno
ako ih je toliko i ako nisu samo
pet stotina hodnika s pet stotina vrata
pet stotina godina ronjenja i veslanja
i ako u tih pet stotina ne stane
još pet stotina konjaničkih života
od kojih svaki nosi još pet stotina kopalja

ne prijeći tih pet stotina
još gore je
a još neugodnije jedninom jedinom uzeti
i pod opsadom braniti
tih odzidanih riječima pet stotina

a onda ipak svih tih pet stotina
je samo jedna
i jedina mogućnost
između svih neiscrpljenih
nešto jednostavno u svih pet stotina
što samo jednom se pruža
i u čemu samo jedna riječ je pet stotina razloga
za poništiti onih svih tih pet stotina
i za uzeti si izabranu





28.06.2021., ponedjeljak
čisto

sad prestalo je teći
ponire tvrdoj sad stijeni
zabrine malo
ali i to je čar
kad uzme se sve što životom dobiješ
uzmeš to do kraja
i ne možeš požaliti
jer svemu životu vrh je strast
samo je potrebno osjetiti ju
i predati joj se i uzimati ju
još više još više
zagristi gorko i slatko jednako
dok se ne stigne čistom i
lijepom
i tako se može životu uživati
i tako netko smije i može imati se svemu
i do kraja pridobiti se
i ne bi smio požaliti
ne bi se smio zbog drugih kolebati
zbog kompromisa dvojiti
ili odustajati

život se ne bi smio razrjeđivati
bar tako mislim
a imam li pravo
nebitno
nitko nikada ne će saznati
jer svi ćemo pomrijeti
a netko će preurediti pamćenja
i onda zaista
možda uopće nije važno
treba li život razrjeđivati
ili mu do čistog tragati





28.06.2021., ponedjeljak
vrućina

ako se može zamisliti
na ovoj vrućini
nepomičan asfalt
koji žari u zaustavljenom podnevu
tako se osjećam
ne znam što je jučer
a što bilo je sutra
dok pratim učinke vreline
po svim svojim slijepljenim komadićima

moguće je – sve je uobrazilja
jedno prijelazno stanje
potrebnog istapanja
kad zna se – nismo od kamena
i jedna jedina riječ može biti ubojstvo
a to jača dovest će čas poništavanja
ali potrebna su sva ta podneva
i ta žitka uzavrela masa
i potrebno je sve to podnositi
u stanju zaustavljenosti
kako se ne bi izjednačile u jednoj liniji
sve moguće budućnosti






28.06.2021., ponedjeljak
resume

možda
ništa je – kolosalno odlagalište
gdje nitko ne će dolaziti nikada
golema crna provalija svemira
u kojoj netaknute sekunde vrište
gušeći se u tišini koja vlada
neprekinuta

zamisli
jednom ničega ne će biti
ostat će samo kufijski znakovi
na neuništivom kaležu
i imaginacija u kojoj su životi
od struna isprepleteni pramenovi
što čvorove vremenu stežu

zamišljam
jutarnje sunce krvavo se rađa
i krvavi obraz jezi toplinom
ne radi ništa – tako ubija
ipak, ono je moje, to oslobađa
i čini onu tamu odgođenom
– sve dok smo ono i ja

zamišljaš
ta spona pukne
kao što pući se mora
kao što otići moraš
i najednom sve umukne
jer tako se mora
a kako i kada – nikad ne znaš






28.06.2021., ponedjeljak
znao bih

ako bih se zapitao
zašto sam činio to što sam činio
ne bih znao izreći odgovor
ali bih ga znao
i s njim pod rukom
činit ću i dalje što budem činio
nepomirljivo
drugačije se ne smije
i domišljam – ne može
jer što od osobe preostane
nakon djeteta koje upije tajne jednog svijeta
kroz pupčanu vrpcu
i netko mu to prereže
prvo se nauči proplakati disanjem
a poslije zaboravlja neprimjetno
sve ono koje je od djetinjeg osmijeha načinjeno
i na kraju prisili se zaboravljati
sve što je početkom nekada bilo iole važno
do trenutka kad je prerezano
sve jedinstveno nauči se biti
po svima jednačeno

ako bih se zapitao
zašto ne odobravam tu težnju vrste
jednačenju
ne bih znao izreći odgovor
ali bih ga znao
i prepoznao u sjaju pogleda
i na koži vršcima prstiju
čini se kako su to još jedina mjesta
koja od sebe ne odustaju
i po njima se od prije rođenja ljudi
najčišće gledaju i dodiruju





29.06.2021., utorak
a song

valja se ispetljati iz riječi
iz časova čudne paučine
valja se izvući ispod brda
iluzije koja teži i prepriječi
dahu odapet' se u visine
pa pobjeći od stada, krda

stići kamo rijeka nije bila
trpkim sudbonosnim ušćem
do slanosti svoje zametnute
i kao kiša što se nadvila
iz središta zemlje uzglavljem
plač roditi za oba svoja krila

poleti posteljice ludim snom
strjelicama k naručju obzora
to dalje, to više svojim bićem
i orbitom za tebe jedinom
do cjelova pozaspalog mora
prvoj zvijezdi u kojoj svićem

probudi se s njom u zagrljaju
nevera i pjena praskozorja
na klizavoj stijeni njezinoj
i čvrsto obujmi u domašaju
sve dane i predvečerja
uplićući irise kosi voljenoj




30.06.2021., srijeda
effi

napraviš korak dva
u magnovenju
širinom dužine autoceste
brzinom koja nema zaustavljanja
i istovremeno
korak dva
plaho kao koloraturni sopran
na daskama koje život znače
a to se može
i začudiš se
moguće je oduzeti i imati
dodirujući si naušnicu na lijevom uhu
koje prije nije bilo
moguće je ponovo
izroniti se osmijehom
ispod potopljenog stola
moguće je osedlati ga
i otpustiti u vjetar
zgrabiti mu oznojenu životinjsku kožu
i mirisati mošus i cimet
dok vrelina blješti u grivama iglica
bukti na zapešćima češera
i skačeš u more
kad posvuda plamti
kad sve gori
a mastilo soli
poziva u bezvučni prostor sigurnosti
i želiš samo
zaranjati ...

izranjati






30.06.2021., srijeda
Hajde

Hajde! – nasmiješi se
Suncu
i obrazom ga upij.

Kad svjetlina odriješi se,
zaboravi sve,
samo se nasmij.

Vidi! Sunce se saginje
dahu
na tvojim usnama,

poput mene se uspinje
sjaju
ti u očima.





01.07.2021., četvrtak
posljednji dan lipnja

znaš li
nisam mogao pretpostaviti
koliko trebat će biti velik udah
za posljednji dan lipnja
nešto neobično je bilo
poput zadnjih priprema pred operaciju
gdje svi nešto korisno rade poznatim slijedom
a ti miruješ nepomičan
pomiren s onim što je u sada
i sa svojim nekim drugim dobroćudnim
koji hoće i smjera biti oslobođeniji

potom se zaranja
i sve skupljeno u plućima
bit će jamstvo
kako sve mora biti u redu
samo je potrebno zatvoriti oči
i prestati se brinuti

i udahnuo sam duboko najdublje
poput ulješure široko područje oceana
spuštajući se duboko najdublje
i razbacivao sam papirnate avione nepoznanica
i sad već jurio nestrpljiv
jer taj prijelom zvao je stižući
sve tanjim trakama trenutaka

i nasukao sam se na tvom otoku
a ti si Nausikaja
s imenom iz priče
sva si od soli i mjehurića pjenušavih valova
s baršunastim glasom posljednjeg dana lipnja
koji si položila u mene
i zakovala me i zatočila
bez mogućnosti oslobađanja ili oprosta






02.07.2021., petak
kad gore visoko

a kad moglo bi se reći
onako kako sunce izlazi
u žeđi ognju crveno
prividno nezainteresirano
za sve što je ispod
ili iznad

kad htjelo bi se reći
onako kako sunce stiže
strastveno rastućim krugom
u gladi pretvarajući se
u ponosan žut medaljon

i još kad biralo bi se reći
onako kako sunce zalazi
potrošeno rasplinjuće crveno
tetivom čeznutljivo vrhu
koje je dosegnulo

sve kad moralo bi se reći
rekao bih:
ne bih mogao biti suncem
slab bih bio za nositi se s nesrećama
ispod sebe
a uklet nevjernik svemu sretnom iznad

to su čini koje padoše na mene prije tebe
a obećavale su te meni
ne tebe koja bi ih poništavala svojevoljno
u euforiji obećavajućeg praskozorja
dok tek probuđena u pamučnoj toplini
rastezala bi se i uzimala prve misli želja
ne onu tebe čiji razgovori kratili bi rečenice
beskonačnim zarezima smijeha
a bili bi poput mačke koja obilazi oko
vruće kaše stvarnosti
i ne onu tebe usplahirenu
nedostajanjem ili prestajanjem
svega mogućeg što zamislila bi
pokušavajući ući u san

trebao bih onu tebe od vrha prsta iznad sandale
s nestrpljenjem i žeđi i gladi
do lijeve i desne ušne resice
onu tebe gdje si posvuda od sebe
sa svim brdašcima i brežuljcima
rječicama i jezercima u udolinama
onu tebe sa svim seizmičkim podrhtavanjima
iz epicentra negdje južnije od sjaja u očima
gdje si nepregledno osunčano i namreškano more od samo tri centimetra






03.07.2021., subota
srpanjska etida

evo nas srpnjem dočekane
u nečemu što je od svinutosti i oštrih bridova
po nečemu s ravnovjesjem zlatnoga i srebrnoga
i kad koračamo tako mijenjajući raspoloženja
i kad liježemo u groznicama trudova novih dana
pa kad se probudimo trećeg dana srpnja iznenada
zbog zaglušujuće buke valjka za ravnanje cesta
zbog trešnje svih sklizavih podova
i primicanja vrata zidovima
zbog svih glasova koji u pozadini nešto pokazuju
zloglasno reže i odmahuju rukama
mi se stisnemo
pod posteljinom od mirisa davnina
i nije važno hoće li ime biti julij, juillet ili liepa
nije važno što srp je oruđe neprimjereno računalima
niti je važno što su ljudi zaboravili okopavati lijehe vrtova
ono čemu je srpanj namijenjen
duže je od bilo koje ljudske manipulacije
srpnjem se uzimaju plodovi
s naporom i na oštrom bridu namjere
a ruke su tu kako bi se pružile srpnju
i primile ga za bokove do središta krvnih ciklusa
jer čovjek je meso i krv prije svega
i to ne smijemo zaboravljati
i ne bismo trebali biti kivni na sve one
koji uspijevaju srpnjima krv i meso miješati
dok pokušava se u kolonama nula i jedinica
dotaknuti ta misterija od davnina
i nije važno je li to srpanj kad se kose klasovi
ili bit će kolovoz kad se porezi života naplaćuju
važno je i najvažnije buditi se u srpnju
i njegovom bridu pružiti krv u mesu
i zajedno tako s licima u njemu zorom se bojiti





04.07.2021., nedjelja
tamaris

zorom kasnom
tvojim grlenim suglasnicima
brižan sam
koricom kruha namačem toplo mlijeko
i pružam
dok spavaš još
usnuo obraz pod kosom uzimam
onako kao što lahor grgolji
lišćem jasike trepetljike

ne budi se
zaustavi sve
na prozoru zavjese miruju
pred hramom mirisa požudne lavande
a moje papilarne linije
poput svećenica
slijede polumjesece usana
i legle bi tim jastucima
od svega odmarajući se

ti ne znaš
to se od života tako brižno zamisli
u samo jednom trenu od površine
do dna Marijanske brazde
i zastane se tamo dovoljno dugo
sve dok traje disanje







05.07.2021., ponedjeljak
gordo

obujmljeni udasima
ritmom koji nas zaglavljuje tijelu
sputani otkucajima
udarača po žitkom nakovnju
mi ne možemo
otkriti neku različitiju melodiju

more čujemo valovima
svod tetivom
po kojoj se istok i zapad propinju
krugom
a ne prepoznajemo im
njihovu bez uma od glazbe taštinu
još teže je
čovjeku do čovjeka bližim stati
bez njinih dodira

pa nas iznenadi
silina izmaglice izdaha
i vrelina voda u kojoj se oćut tali
i sva ta gromka grmljavina
napora
od kog se tijelo
za nekoga pravi





06.07.2021., utorak
Cipranka

život ovaj
tek misao je o tebi
maglica što svjesna se
pojavi i problista

draga, znaj
ništa se promijenilo ne bi
od kad neizvjesna se
iz uma rađaš čista

trenutak taj
kad Cipranka osmijeh dobi
iz pjene i uzme ga za se
i tvoj je, odista

i ne dvoji, daj
čisto se u lijepom zarobi
tako lako i preda se
sreći kao ti - zaista

stog’ uzmi, uzimaj
dar koji se dobi
kad more i dan se usuglase
i budi njima - ista





07.07.2021., srijeda
Nas

upoznali smo se okusom
vulkanskog pepela
pružajući si magmatske udove
duboko ispod površine
moglo bi se reći: mnogi tako mogu
ali mi ne plutamo
po kolotrazima prethodnika zaostalim
nakon formiranja permafrosta
naša ždrijela nikada nisu prestajala gorjeti
i opasnost smo mnogima
jer proždrijet ćemo vrelinom
svaki neposluh i slabost padinama
to nije pohvala
nije niti pokora
sve dok nutrine nam se sudaraju
u talištima zvijezda
pa se svijamo do nas nalik protuberancama
i ne smeta što gorenje tvoje i gorenje moje
uspinju se bez gazišta i bez zaštitnih ograda
i kad obuzeti sobom pustošimo se
odbacivanjem nepotrebnih iluzija
tako moja ćud tvojoj ćudi sljubljuje se čista do čistoga
i tako elementarni početci negdje smjerno otvrdnjuju
otpuštajući isparenja umnogostručenih euforija preko nas
a sve to bilo je
prije nego što smo se preko ruba grotla preostatcima upoznali
i vrebamo se sad i strpljenjem zajedničkim uzrastamo
poput dva nemirna i gladna dojenčeta na grudima






08.07.2021., četvrtak
na pregibu lakta

na sfumatu pregiba lakta desne ruke
od mira sav zastanem
zašto?, kad lomim dane
kao da od porculana su šalice
i na podu komadiće lijepim u vitraje
još krhkije i još tanje
tko bi odbacio Mona Lisu odmah
ne pogledavši ju?
tko bi joj osmijeh (ili pregnantne usne)
stavio na dlan platna
i rekao: može se više!
tko drzak vjeruje si ubijstvenije i sladostrasnije
kad ubijstvo i strast dopunjuju se sofistificirano razložnije
a onda, to su samo priče od riječi
kojima se neiscrpnost prikrivene pozadine
mora zalediti u trenutku poput fotografije
pa živo do prestalog postaje neimarski posao
koji pulsira u srcu svake grandiozne katedrale
a ti od molitve nisi
i svaki martirij raspneš naopako do groteske
jer glavni šef ima osobit smisao za crni humor
i s njime drži u pokornosti svoje podanike
a ti od smjernosti nisi
i zalijepila bi Mona Lisi Mrletove brkove
kao da svaki ljudski napor je
prazna podloga za nečiji pritajeni kjaroskuro podsmijeh
kad smijehu mjesta nema u zavjetrini duše
i zaista je zemaljsko bogohuljenje
zavirivati tamo i pokušavati esenciju čistog smisla
logikom slijeđenja riječi uokvirivati
ali ja sam još uvijek
na sfumatu pregiba lakta desne ruke
i potvrđujem:
može se više!






08.07.2021., četvrtak
ona zna kako se to radi

njezin sretan dan
počeo je dolaskom umiljate mačke
ona zna kako se to radi
i čini se kako joj ništa ne promakne
govorit će o svemu pritiskajući mi čvor
s vremena na vrijeme onako ovlaš
i uvjeravati se dodirom da svijet
složen je baš po njenom receptu
samo je potrebno neznatno promijeniti sastojke

hodat će poput Amelie
preko svih poznatih mostova
pregledavajući i ispitujući jesu li rijeke iste
prije i poslije njih
a poslije uronit će prste u zrnevlje
bježeći za trenutak od stvarnosti
u taktilni svijet neiscrpne zamišljenosti

ona zna kako se to radi
kad pred njom pojavi se golem kolaž
u kojem sebe pronalazi
odmah i samouvjereno
i postaje plivačica među svim tim ionizirajućim simbolima
i čini se kako valovima gospodari
vještije od von Karajana u Bečkoj operi
ali govori sve to tako brzo
i ne smiješ znati zašto
ne smiješ slijediti riječi
jer zalutat ćeš do Titanije
a ne možeš se isključiti
i disanje postaje problem
kad se otkucaji zaustave i smire na njezinim dlanovima
a ona se glasom promeškolji
i sve postane mirišljavi kolač
što još vruć od sebe nudi
i samo ona zna kako se to radi






09.07.2021., petak
možemo li ne o tome

dok ona spava
raspoređujem grozdove njenih riječi
redam se po stisnutim bobicama
opne su tako tanke a sok stiješnjen u njima
već usnama predosjećam
koliko nje u jednu bobicu stane?
koliko nje doda se svim bobicama u okus jedan?
a žeđ i glad za njom
prostrana su apstraktna svrha
što umu se jednostavno silinom poraza dopada
sve se dogodi složenije
kad koraci zapute se slijediti tragove
u zlatnim cipelicama
ali do toga se moralo stići
obostranim odricanjima
i tko zna koliko toga još mora se zatomiti
koliko grmljavina i utiha mora se odlomiti
koliko nas mora se pokositi
osobnim sumnjičenjima
kako bismo se uspravili obnaženim klasovima
i gledali ozareni se zrenjem

to može uplašiti
i ponekad moram reći
možemo li ne o tome
uzimajmo se zrncem po zrncima vremena





10.07.2021., subota
Tragovi

Draga
ako pođem po tebe životom
ne zaboravi
ispod svoda njega
eterični miris nedostajanja
lijepiti po pročelju mora
a tragove tlu označi svojim oblutcima






11.07.2021., nedjelja
Azur

Danas
azur se u tvojim očima
nekome obećao
ima li svod gore visoko
emociju
lako pronaći ću
ako si tu





12.07.2021., ponedjeljak
dan

pomažeš kao čarobnica sna
prelistavati dane stranicama koje se dopisuju
u ovom danu
i ne pitam čija je zasluga
upijati osjećaje pčelinjem saću srpnja
što je tako skladno i filigranski nizan
dozvoljavam milosrđe samom sebi pokazati
i berem božure tvojih osmijeha
i nezasitno i oprezno
polažem ih do sebe i primjećujem
kako su prekrasni obasjani azurom
sad ti si vila gorovita i prvosvećenica domišljene pagode
plaha srna i valkira
koju pozvat ću kad bude vrijeme pogibelji
i ne plašim se više tvoje obnažene tjelesnosti
ne plašim se zaluđenosti
u kojoj bismo oboje mogli sagorjeti
dolazi vrijeme koje nam ne će gospodariti
jer ako povijene rane zabole
otvorit ćemo nove jutarnjem suncu
i tako ih blagosloviti

vjerujem ti kad linijom bedra
rastvaraš ovaj dan na noćnoj postelji
poput cvrkuta što prska i razlistava se krošnjama
melodijom koja ugađa i zarobljava
vjerujem ti kad su cvrkuti tvoji uzdasi
koji ne mogu prestati
vjerujem ti kad ne želiš o tome ne pričati
i kada pričaš o sebi ne govoreći
pjanost i ludost su tu zaokruženi probdjevenom noći
na vrelom klizavom kamenu u moru
dok plima ga valovima plavi
međ' kamenjem oštrim
što suncem iskri se i grgolji
i u svemu tome vrijedi se k tebi prirastati
koralju dalekom od svih morskih puteva
i nepoznatom svim plivačima
negdje u bermudskom trokutu od tri centimetra






13.07.2021., utorak
Izazov

Danas
ako si
naglašeno noćiva
i zaranjaš mislima
elegantno za sutra
ljubim te već jučer
a želim svu do jutra






14.07.2021., srijeda
kraljevstvo

Dođi mi tako rođena i čista
amo
na sedef prijevoja tijela
ispod kojeg je provalija
epifanije dubokog zdenca
lako ravnajući se
azurom kraljevskog pogleda





15.07.2021., četvrtak
disanje

Dok si moj dah
a dišem te toplu
naručjem osmijeha
iz tebe
eho budućeg
lako me obujmljuje
a zora svetost disanju daje






16.07.2021., petak
Osmijeh

Dok vrtlogu pripadam
anđeoska misao prati me
ne pogriješivši u smjeru
iz kog osmijeh ti usnama primam
elaborirao bih sljubljenost
ležerno gledajući ti oči
a nikad ne znajući odakle tebi sam







18.07.2021., nedjelja
Do

Do tebe i natrag k tebi
ako se zemljom obujmi
nova je maglica
ispred nas
elementarno usplahirena
linijom budućnosti
a otajstvena na koži sadašnjosti






19.07.2021., ponedjeljak
Avangardno

Dobro smo
ako
neotporni sebi ludujemo
i sve to
egzaktno mjerimo
loveći se i tražeći
avangardno nas






20.07.2021., utorak
Eden

dobrojutro
anđele
nudiš mi mirise
iz još neotkrivenog
edena
lakoprsto lebdjeći
asimetrijom sna






21.07.2021., srijeda
Ovdje

Dušo moga tijela
ako mi odeš
nasmrt ću oboljeti
i možda prerano umrijeti
elegiju ne napisavši
ludošću zadrži me ovdje
a naklonošću povedi k sebi životom





22.07.2021., četvrtak
Onamo

Dozvoli, bit ću
astrohodač po
negližeu tvojih snova
i jurišnik
ešalona koji će
lako raspršiti
akustična sumnjičenja






23.07.2021., petak
Etida

Damastom dana već
auguri prijete
na krilima ptica
iako mi smo
etida tek
lakomislenog svirača
afirmacije naše






24.07.2021., subota
svrha

Darovat ćemo se listovima
apokrifnih evanđelja
nalazeći u njima smisao
izgubljenih riječi
erosa
lijepo je ponovo osjećati
anakronu svetost svrhe života





25.07.2021., nedjelja
nestižnica

Dan još nije stigao
a ti snena
naslikala si
izgled jedne mogućnosti
etabliranog stava
laktom odgurnuvši
asimetričnu nestižnicu






26.07.2021., ponedjeljak
prolegomena

Dan i elastična misao o tebi
ako se rano izjutra sinkroniziraju
načinit će prolegomenu čari
iz koje nagošću postavši
elegantno se odijevamo
lucidnom odjećom novih
a do sada samozatajenih mogućnosti






27.07.2021., utorak
amo

Dani elaboriranih naklonosti
akordima prstiju
nagrađuju srpanj
i kraj već mu razodijevaju
evo, novo vrijeme
ludost golog tijela priziva
amo






28.07.2021., srijeda
epizodno

Da ni elativ ljepše tebe
ako se prozbori
nije već toliko bliz mi
izgorio bih s njim i bez njega
epizodno se ponavljajući i napokon
lutajući kroz sebe k tebi
apsurdom te kobi pronašavši






29.07.2021., četvrtak
Levijatan

ne oprosti mi, draga
ovoga srpnja posljednji Thorov dan
što rano noću jutrom me obasuo
divljom nježnošću uzdaha
sve pogrješne riječi bile su utišane
svaki pokret misli rasprsnuo se s njima
i godilo je to beztežinsko stanje
bez namjere usiljenih manevara
tek sva si bila na usnama uglazbljena grlom
poput božura s flanelskim laticama
i treperila si dahom prebirući po njima
bio sam na obrazu preblizu obrazom
hitra dijagonala do amigdale
bio sam burzovni mešetar na vrhu zgrade
uz skamenjenu vodorigu i čekao sam joj pokret
s kojim razvila bi krila
i potopila svako dočekivanje tlu
tada mogao bih zaplivati do razgolićenosti atola na Maldivima
gdje visoko plavo gore
isto je dubokim bistrim dolje
i ne bilo razlika između skočiti i zaroniti
padati i izranjati
samo kada bi se nepomičnost kože dočekala
u kretanju žrvnja blagoslovljenom trenutku
i kada bi neotkriveno lice sutrašnjeg dana
ispred sebe ostavilo poruku o smjeru pogleda
do čuperka naslućenog susreta osmijehu
rekoh: budi strpljen svojim zaveslajima
modro se mislima raspliće besprijekorno
i kad žut vrh dana i procijep tame noći
otkucavaju jedno do drugoga
iznenađujeće brzo
pa se ne primijete povorke providnih sati
u neobičnoj užurbanosti krugovima
već vrelina oceana svuda prijeti
već se obala nadnosi nad valovima
a buduće vrijeme se svojim prošlostima obgrljava
uvlačeći nas u vrtlog mitskog Levijatana
ne pitajući jesmo li spremni






31.07.2021., subota
drvored

sjećam se žutog
osjećao sam u njemu madness
ili je bio efekt leptira
koji je netko čvrsto zaglavio u staklenci
i stavio ga na povišeno mjesto police
može se osjetiti silovitost u zbijenosti
ako pružiš ruku
nestat će zbunjenosti
a riječi
znaš
nisu dovoljne za samo riječima se oponašati
možemo ih zamatati u poklone
možemo od njih praviti konfete
i po drugima ih rasipati
možemo se stisnuti jedno uz drugo
riječima se ponadati da su putovi života izazovni
i kada se izaberu među charter letovima
a možemo riječima sagraditi najtvrđu ustavu
pred najvećom rijekom budućnosti
ili napokon izazvati povodanj slijevajući se
najvišom planinom izraslom od prošlosti
možemo li preživjeti sve to?
obraniti se riječima?
otrpjeti najezde horda bijesa sadašnjosti?
spavaš li čuvat ću ti dah na grudima
usnama otirati znoj s čela
čvrsto ti ruku držati dok se porađaš
i to se ne će zaustaviti
iako sve što se ima u području je nepredvidivosti
a tumači znakova već su svi nestali
i ne znamo zašto su plavo i zeleno uokvireni
zašto drvo života u svom srcu ima ključaonicu
i zašto se tako grčevito držimo zajedno
kao da ćemo sutra nestati
ispočetka bilo je žuto
i madness
i oluje
i tektonski poremećaji
a sada je drvored sa samo jednom stazom
u kojem promatramo mijene
što upitno nas slijede





03.08.2021., utorak
trinaesti sat

jutro počinje u trinaestom satu dana
i sunce se već visoko tek budi iznenađeno
redoslijed s tobom
nikada nije bio ispremiješaniji
postao je nepredvidiv
i neprilagodljiv
otporan svim shvaćanjima
pa ove iznenadne ljetne oluje
ne iznenađuju
kao što bi trebale iznenađivati
slušam te dok spavaš
osluškujem ritual disanja
i pričam s tobom dok pričaš u snu
možda se i tako možemo sporazumijevati
unatoč svemu što podrazumijevamo razumljivim
uvijek ima to još nešto neotkriveno tvoje
i oko njega kružim
zavirujući izdasima koji ga odaju
jer čini mi se to je priča što se sama priča
i nikada joj ne će nedostajati glasa
za ponovo početi pričati
i nikada joj ne će nestati otkrivanja
novih sadržaja
tako napravila si razumno nesvrstavanje
za sve što se patvorinama pokazuje
a može se opisati jednostavnom kružnicom bojazni
gdje se zaustavljaju nepoćudne slike
što mogu zavaravati svojim pojavama
blagonaklone sadašnjosti
prihvaćam takvo odjeljivanje
i vjerujem ti odmah bez razmišljanja
bez sebe koji mogao bi analizirati
vjerujem ti prije nego bih sebi povjerovao
i iznenađuje takva religioznost
gdje su svi redoslijedi ispremiješani
i gdje jutro počne u trinaestom satu dana
neodgodive svjetlosti





05.08.2021., četvrtak
Moja

bez obećanja sam prišao
i drzak nastanio se
slanoći tvoga mora
obale tvoje obišao
ušćem rijeke umio se
i čist rubom obzora
praskozorje uzeo
kao što dah prima se
plućima od umora
oživio sam, ozdravio
a orač i sijač sam bio
brazdama živio se
bježao od noćnih mora
nakon izdaja ustajao
za mladice disao
jer tako mora se:
od stratišta do zora
i krenuo sam, stigao
napokon vrhu za se
valovima tvoga mora
tebe sam našao
pronašao za sebe
i orosila se svaka pora
svakom sam prodisao
zdrav do želje tebe
kao grmljavina
sam se odlamao
lahoru predavao
vrelinom potrebe
ti si moja
svoje sve sam predao
prošlosti buduće
svo vrijeme
tijelu tvome
tebi sam prisegao
ti si moja
za tijelo moje
u tijelu tvome
jedina osjećajima duša
jedan duh svih čula
ja sam tvoj
ti moja
sada s nama
bit ćemo poput proljetnih kiša
ognji ljetnih oluja
bit ćemo vrtlozi jesenjeg lišća
dubine čistih bjelina snijega
pokorit ćemo
sva koplja vremena
razlistavati se poput hrasta
posvuda bit ćemo
jedina jedna zemlja
pod azurom svoda
i more, modra voda
i u najtvrđem kamenu nada





06.08.2021., petak
Sve ono

noći smo obrnuli u dane
i trebamo nešto jače od vremena
dok čini se kako svijenovaloviti
uzbrzavamo u vrtlog
bez mogućnosti zaustavljanja
zore su odavno prestale ostakljivati
modre špilje događanja
a mi paralelni budimo se iscrpljeni
zaboravljajući na sva bivša svitanja
i kad pogledam te
glasu predam se na usnama
i pamučnomliječnim prstima
vidim nas budućim vremenom
na terasi nepoznatoga grada
zemlja se cijela zavrti snažnije
i zanjiše se azurnomodro more u očima
i nije važno tko smo sada
i nebitna je težina na vjeđama
ovi živi životi nas prekoračili su već
sva dnevna sanjanja
negdje su od čeg' se sačinjava
svaka sekunda
klatnom elementarnog postojanja
a mi strpljivi u slabosti tijela
i titani u njemu ogromne bojažljivosti
povjerovat ćemo si svrhama
i taći se razlozima
po kojima dubok svod spaja se s tijelom zemlje
i zbog kojih proziran otapa se u vodama
još uvijek negdje smo između
raspršeni po nesavršenoj liniji horizonta
a potrebno nam je tek puko očitovanje
o vlastitim potrebama u namjerama
potrebno nam je uvjerenje
da učinit ćemo ono što u nama
dubok je svod
armiran tijelom i uronjen duhu
sve ono što nam je uvijek nedostajalo
kad bismo imali sve što nam je pripadalo
i ono što nam je uvijek izmicalo
kad bismo ga naručjem naoko posvojili
još uvijek smo pritajena radost
u euforiji udaljenja od svakodnevnih trivijalnosti
strpljivo dočekat ćemo
trenutak koji sastavljen od odgovora je
smjerokaza iz prošlosti
ali i od pitanja koje smislit ćemo budućnosti






09.08.2021., ponedjeljak
vjerujem

pjan sam od tebe
pjan za tebe
i to ne ometa
oduševljava
i tajanstvom zarobljava
kad stvarnosti oprečan
ne žalim što sam
iz nje
bukom praznina protjeran
i ne marim
i ne moram
dok pjan te pjevam
i drugu stvarnost imam
onu bez brnjica i požara
beskonačnih trivijalnih razgovora
sad pjan sam
kad kose ti diram
mrsim ih i raščešljavam
dok nada sa mnom razgovara
o tebi
o meni
o željama
i slušam
i čujem
samo tebe u šumu mora
u modrim valovima
budan sanjam
predan tvojim srčanim plimama
i grlenim osekama
tvojim uspinjanjima
i uzmicanjima
moje želje su o nama
moj glas na prstima
nema drugih glasova
čuje samo tvoj glas na usnama
disanje lahora na dlanovima
i ne marim
i ne moram
razmišljati o porazima
njih nema s nama budućima
vjerujem tebi
a ti
vjeruj meni mila
obećani smo nama
kao što se noć zorama obećava
uzburkano more stijenama
kao što mi smo pjani u nama
priča koja tek treba biti ispričana






12.08.2021., četvrtak
s disanjem

tu si
s disanjem od porculana
nakon svih mojih posljednih strahova
još uvijek plašim se
jače oslušnuti
još uvijek strijepim
držeći te
a znam
jača si od svih mojih strahova
i jača si od mog dodira
znaš da je vrijeme za tebe
da ti vrijeme daje do znanja:
napokon uzmi ono nešto samo za sebe
ne čekaj da ti se udijeli
uzmi ono što samo tebi pripada!
i ne žali prošlim vremenom
u prostoru nesklonom očekivanjima
a povjeruj budućem
iako je prostor isti neobećavajući
s uvijek istim dodijeljenim ulogama
i da
to jest izazov
i to jest problem
kopernikanski se suočiti sa svim
okrvavljenim krhotinama od porculana
steći novi pogled
u zamahu trenutka
i produžiti ga kao lajt motiv
s kojim moći ćeš se predosjetiti
mjestom u slijedu mogućnosti
možda je već dosta
od prigoda
s podozrivošću stvarati obveze i dužnosti
možda je napokon vrijeme
svemu reći: dosta!
ne može se uvijek gledati sa strane
na vlastite želje
i odbacivati ih redom kao nespremne
precrtavati ih u navici
i opet i iznova vidjeti ih ne-željama
u stereotipu takve stvarnosti
tada ne bih se plašio dvojbi
ne bih strah od porculana ispijao u njima
osjetio bih te disanjem u disanju






13.08.2021., petak
Zna

od ponoćnog jutra
noćnog sna
do svjetlosne zavjese
što se raširila
sva si moja
Freyja zna
podarila mi je svoje dvije kćeri
u obličju tebe začarane
zlatne suze ti otkala u kosama
samo za mene
strašću ti obojila oči
samo za mene
Freyja zna
ovo je njezin dan
od noći do noći začaran
kad misli nema
samo do osjećaja osjećaj
kad sam zahvalan
kad sam joj odan
i tebi predan
slijedeći te i očiju ti sjaj
Freyja zna
izabranica si mojoj žudnji darovana






14.08.2021., subota
znaš

znaš
_____
jednostavno je
od tisuću razloga predati samo dvije riječi
i osluškivati kojoj usni će dopasti
a onda se zabrinem
dok svakodnevno uzimaš
prevelike doze obaveza samo za sebe
i otkidaš komadić po komadić perspektive
svog pogleda
kamo ćeš stići, mila
s tim žurbama
ne zavirivši bar malo
stranama kojima raširile bi se
lijeva i desna ruka?
brinem se istokom i zapadom
u svim nama čvrsto osjeverenim životima
i mislim: nije li smisao lijevo
ili desno
od vješto upakiranog naprijed smisla?
a onda ti povjerujem
s tisućama iskrica tvojeg osmijeha
i znam
_____
ruke će se sresti na postojanjima
preplest će se
poput mreža plivarica
i znat ću
_____
kao nikoga do sada







18.08.2021., srijeda
ništa nije slučajno (rovinan)

preživjeli smo Marsov dan
poput iskusnih veterana
i neozlijeđeni preskočili ponoć
a netko drugi stradao je prerano
u gradu hrastova jedan sanjar
predao je svoj glas
snu kog čitav je život imao
otišao je moru ispod oceana
ostavivši pijesak, paučinu i dim
i ništa nije slučajno
kad voliš svijet koji sav je protiv tebe
a zavoliš se s njim
i kad mu daješ predugo se danima
a opet samo tako ispod kože znaš
to je tako premalo
za sve što u njemu imaš

možda i mi smo sanjari
svijetom koji sav je protiv nas
pa mu se dajemo još preduže danima
krateći noći
kako ne bismo u već premalom
propustili sve ono što trebali bi imati
ni to nije slučajno
jer još predublje ispod kože
postaje se sanjar
i nitko ne pita
zašto iz posteljice izmigolje se
buduće svijesti sanjara
kad uvijek već je sve još gotovije
možda davno prije njih
s razlozima čija izravnost
nikad im ne zacjeljuje na koži
i ne gasi im se tek tako lako u očima
a zavoli se svijet koji sav je protiv
i zavoliš se u njemu s njim takvim
i znaš
ništa nije slučajno






20.08.2021., petak
od mora

kasno noću
oblačila se toplinom sna
od kosa plela je zamke
usnama dozivala je
preplašene srne
na proplanke svojih ramena
spuštao sam se s njima
ključnom kosti
na mliječne otoke njenog disanja
promatrao sam modra jezera
kako se bude
i zrcale u iskricama
poput dviju krijesnica
sad je nemirno more na mjesečini
što se valovima mreška
na obalama slabina
a ja gol i bos prebirem
po njenim pješčanim plićacima
prateć' bljeskave odraze
ovog zavodljivog noćnog svjetla
i ništa nije sveto
i ništa nije skrito
kad se zaranja puti mora
kad se izranja bez daha
i zaspe u drhtajima valova
na skliskim stijenama

ona se probudi
prije jutra
u izmaglici
i stiže moru
i dočeka sunce praskozorju
i osmjehne se njeno more
zablistaju perle svanuća
toplinom na obrazu
a ona more dira dlanovima
disanjem ga uzme
disanjem uzima njegovo disanje
i more je sad dah u njenim plućima
sad more se raduje
a ona radosna pliva s morem
plovi i jedri radosna moru
od mora u kupci pjene stvorena






23.08.2021., ponedjeljak
polagano

polagano
žudnja željom duboko iznutra
raskopava prolaz do pogleda
koliko hrabrosti srca sebi ću sklon predati
koliko sretnih dana propustio sam bez nje
želim obasjati se napokon suncem
i ne zaustavljati se
polagano to traje poput sna dugog deset godina
u kojem mimoilazile su me misli
moguće budućnosti
ne znam o čemu sam razmišljao
dok nisam bio
ali vidio sam ostavljenu i nezbrinutu nahočad
u riječima svakog razgovora koji sam vodio naoko svjestan
a sad budim se bunovan i pitam
što si tada sanjao, buntovniče
boreći se protiv sebe
i jurišajući na prezrene ostavštine nasilnog sklada
što si propuštao, krivovjerniče
primičući se blještavim pročeljima usred mraka
a ne videći sunčanu stranu ulice
sad bunovan
prestat ću s pitanjima udarati gordijski čvor
jer nema smisla raspetljavati omnibus sjećanja
koji u svom pohodu ne će se zaustavljati
i ne će dopustiti provjeru prtljage
prestat ću s razgovorima bez interpunkcija
koja nikamo ne mogu povesti
tek uspavljivat će osjećaj čija potreba
grana se iz podzemlja do svakog prsta
i na njima staje nikad dovršena
zašto ne udovoljiti hodogramu vremena
osloviti ga primanjem za ruku
i svaku jagodicu ritualno porezati do krvi
osloboditi si krvno pobratimstvo bez obećanja
i otjecati žudnjom po želji
vododerinama otkucaja i disanja






27.08.2021., petak
hram

ja nisam umio i ne umijem
kidati kožu s riječi kao što si ti činila
samo ih gledam ako se zakrvare
dočekujući si zacjeljivanje za još jedan uspon
ja ih ne mogu ogolijevati do kosti i
parati utrobu s njima kao što si ti činila
ne bih to dopuštao
ne bih to mogao podnositi
ja bih im ugađao i snubio ih
dok me ne bi zavoljele
dok ih ne bih zavolio
dopadalo mi se kako su mi prilazile
dodirivale i odavale tajne o tebi
odvodeći me ispod svoda hrama u Denderi
znao sam da će ti se vratiti
jer prate te osjenčane i pregnantne tobom
s odanošću koju si u njih utisnula
dok oslobađala si njihove matične stanice zatočeništva
i prepuštala ih njihovim putevima
a koje
možda si predosjećala ili znala
da će se nazad vratiti kao bumeranzi
i ti ćeš biti spremna prihvatiti ih
u vremenu odsudnog poravnanja
nakon svih propuštenih obećanja

povjerovao sam bogovima vremena
i njihovim nikad proniknutim misterijama
vjerovao sam tebi prije nego što sam počeo vjerovati
a to je bilo tako nevjerojatno
i gotovo nemoguće za mene
za mene koji sam okružen zidinama opreza i sumnje
čvrsto sagrađenih bez mogućnosti prolaza
bilo je iznenađujuće pronaći te
u središtu disanja moga postojanja
gdje si se nastanila
kao da oduvijek bilo je tvoje i samo tvoje
i kao da ga nikada nisi napuštala
sada ti si moje u sebi vraćeno
sada ja sam tvoje u tebi obećano






31.08.2021., utorak
sretnovanje

radujem se i strijepim u sretanju radovanja
osmjehujući se prizorima još neodgledanog sretnog
jer lutao sam pustinjom poput Mojsija
kako bih zaboravio godine zlatnih teladi
još mi je preostalo raskoliti more
i stići obećanoj zemlji
i
zašto bih se strašio
zašto bih radovanju otimao početak oduševljenja
i ne dozvolio mu buktinju
s kojom ću slijedeći ju prispjeti tebi
a mi se znamo
poznajemo se u paru orlovih krila
i već označili smo detaljima pejzaže ispod nas kojima pripadamo
a kamo će nas odvesti zračna strujanja i vjetrovi povesti
kamo će nas pogledi usmjeriti
to sklona nam zviježđa pokazat će
a sunčeva kugla zenitom će pečatiti
i neka bude
kao što vrijeme buduće
u prošlom se obećano ispunjava
otkad povjerovao sam sebi u tebi
kad srčani otkucaji bili su sluđeni i nepravilni
u grmljavinskim olujama dodirivanja
i kad misli su se raspetljavale
u pređu što hoće naum živog tkanja
a sada kada je ritam ujednačen
kada se s drugim poravnava
jače se pod rebrima urezuje
jureći se odjecima po kapilarama
i povjerovao sam tebi u sebi
i već sve jače postaje nedostajanje blizini
onoga što je
do onoga što s budućim se razgovara






12.09.2021., nedjelja
praskozorje

od noći si zrcalo dana
u prvom uhvaćenom praskozorju
mogao sam poput Pana
ne sanjati i ne biti
u svom svjesnom sadržaju
i mogao sam se razlomiti

u tisuću komada
a opet bio bih tvoj
od istoka do zapada
u neprekinutoj liniji
bliz sam tebi dalekoj
od kad sebi sam ničiji

i ne pitam, znam:
pripadanje je izvan sfere uma
od kad zemlju koračam
i od svega u svemu jače je
kao što se u svojem prostomu
odmah prepoznaje najsloženije

ne tražim više svrhu imanja daha
drobeći načela riječima
klatno sam u otkucajima zamaha
dosegnutog si vremena
i cijedim si krv disanja plućima
u izloženu posudu abdomena

samo tebe trebam
u ovoj simetriji zbilje
i učinit ću sve što moram
da stignem do tebe najčistiji
urušit ću sve prošlosti špilje
za komadić od vremena danu najsvetiji


Oznake: rujan, svibanj, da


- 19:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.