iohannes_ne
23.09.2021., četvrtak
melankolija
.
ljeto se raspuklo raspršilo po zastoru noći vješto krijući radnike što uređuju novu pozornicu kad se zastor digao sunca nije bilo ona je otišla a magla se spustila kao ljepljiva elegija i sve se u obrisima eterično raspadalo dok kolone svjetala automobila postale su mučna procesija stane se u red koji nema kraja i čeka se nešto, čeka rame do ramena ljudi u redu dočekuju jutra vidi se, čini se - ali to nije istina ljudi samo u sjenama prolaze noseći sjene u prsima i osjete se i zabole od svake sjene po sjenama nevidljiva privezišta nema pogleda prema gore kamo dan će uzletjeti uzice su prekratke i svatko svoju čvrsto drži a ne zna se čemu taj stisak čemu to u žurbi prolaženje do nekoga novog jutra zašto je postalo svakodnevno što prije prohodati dan i ne očekivati u njemu - ništa? a ja poželim, htio sam, ljepše prvo jesenje buđenje volio bih, a ne znam kako izbjeći zavodljivom cjelovu melankolije Oznake: rujan, da, melankolija |
