iohannes_ne
21.09.2021., utorak
smireno
.
ubijanje snova od kositra nisam ne od trske moje misli slušaju otkucaje srca i bešuman pogled kroz kičmu sreće u njima a moguće je sve je opsjena u snu koji ne prestaje zaludan trud spavača da se nasiti sna u kojem bi sretan bio dok svaki zbunjujući nerv kirurški precizno u stvarnosti poslije bit će odstranjen svijesti što boluje tijelom od čega sastavljen je ovaj pokret što želio bi nešto u čemu nalazi se glatka površina uma koja ga slijedi i sklizne nekamo gdje su cirkuske šatre i u njima pelivani na užetima što svojim padovima uveseljavaju publiku sa svakim padom srce se trzne u svakom padu propadne teže prereže spasonosnu mrežu i napokon trup sna ostane ležati poput smeća koje će kasnije netko loše plaćen rutinirano pokupiti ne misleći o ničemu što bi se vrijedilo zabilježiti tako jednostavno teče vrijeme neosjetno na osmijehu Harlekina i masku uzmeš kao što svi je nose pobogu - tako se mora! i ponavljaš: sve je u redu to je samo obično nadmetanje u ubijanju snova kao C'est la vie dok gledaš jarbol usmjeren dvojnoj zvijezdi i nestaješ u njoj od boli oslobođen svjetlošću što ti prožme dah a probudiš se sutradan izrezanog tijela i odstranjenih sjećanja željan jutarnje kave po navici i nastaviš koracima od kojih se život sastoji bauljajući po poluprozirnim posudama pristojnosti noćas dogodilo se danas pao je na cesti i nije ustao postavili su svijeću na prozorski okvir i njegova duša krenula je nekamo gdje nema boli od života i gdje sva loša sjećanja nestat će ako je to uopće moguće a ja sam noćas u njedrima prohodao žetvenu mjesečinu sad me grli čisto rosno jutro i već hoće se tući s noći u kojoj ukrali su mi nju nemoj, budi samo uz mene na obrazu, u oku bistro ne može se osloboditi ono što se predajom ne predaje ni poluge uma ne će spriječiti rasipanje onoga koji se ne može braniti i što bi se moglo? otići dalje, ušutjeti kao da ništa nije bilo Kilimanjaru prstima odrezati padine ili u jednom dahu ispiti svu vodu oko Angkor Wata a znamo sve što je važno već odavno počiva sretno zapečaćeno u mramornim grudima Mahal mi tamo ne možemo dođi mi, jutro, ponovno sutra kao što uvijek ćeš doći i znat ćemo više danom bogatiji i neka traje ovo divno poznanstvo sve dok se Kora ne vrati i zaboravi onoga koji ju je zaveo narom tada, u obilju, bit će nas više i bit ćemo jači za još jedno raskruženje jer s nama se poigrao onaj tko nam je otkucaje obećao oprezno ih zavezao pustivši nas da vjerujemo strasti a potom ih je u hiru razvezao ostavljajući nas na suprotnim obalama mora kletvu mu bacam u lice njemu visoko gore ma gdje bio i neka zna ovo vrijeme što dijelim u njegovom omčom će mu biti i kada prestanem uspravno kroz slijepljene minute ispod srušenih svodova sati izvlačim riječi koje ne želim čuti to nije u mojem obujmu srca to nije oblik otkucaja koji imam tu uspravan nisam a mogao bih pomirbeno (ne mogu povjerovati u to!) onako kao što čine rutinirano svi drugi ponovo uzeti osmijeh za neku drugu dragu koja mogla bi doći slamajući se u njemu i iščezavajući do ništavila znam da to je život u kojem se ljudi poništavaju dvojbama koji ne pruža oprost i ne prašta a impregniran je u kevlar stvarnosti čiju neprobojnost ne mogu osujetiti ipak ja sam krivovjernik mu i ne uzimam ga nema nagodbe!, ne mogu i ne želim! zar nema nagodbe? - tu su posvuda oči brižne u sigurnosti svojih rezerviranih mjesta solidarne uvijek znatiželjno promatrati kako sam mogao predvidjeti nepristupačnost voznom redu budućnosti s njom? da, vi ste svi sretni, to je vaše i vaši osmjesi to pokazuju tome i služe pred svim drugima a ja se ne mogu ponovo osmjehnuti bez nje odmetnut izračunu najboljeg za sebe jer ne želim sebi pripadati profiliranim obrascima ne mogu u tom modu funkcionirati i mene tamo nema to je moje odbačeno već u konstelaciji zviježđa i prije nego sam progledao pupčanom vrpcom a što su mi ona u konačnici kobi zacrtala ne ću saznati znam samo kako želim i namjeravam skončati uspravan hodom na cesti |
