Umoran sam već od ovoga, čudim se što sam toliko i ostao, suprotstavljao se svojim strahovima i patnjama.

Kada si plakala, brisao sam ti suze, kada si se bojala borio sam se sa tvojim strahovima. Držao sam te za ruku, vodio te, htio sam ti pokazati put…ali ti si htjela nešto drugo, nekog drugog. Otišla si...kada je mene trebalo voditi za ruku, boriti se sa mojim strahovima…

Imaš li još uvijek osjećaj da neke rane nikada ne zacijele, da je ponekada bol preteška i toliko stvarna da je previše toga što bi vrijeme moglo izbrisati?

Hoćeš li mi doći u snovima i pomutiti san, ostaviti onu zbunjenost i teret u grudima kada otvorim oči… I u tom slomljenom jutru sjetit ću se smješka, osjećati tvoju prisutnost…nasmiješit ću ti se...

Pokušavam si reći da si otišla i da te više nema, teško mi je to prihvatiti…da sam opet sam...

Sve slatke riječi mogu ti izgovoriti u besanoj noći kada nevini smiješak podaren bez razmišljanja pofali mi. Zatvoriti oči bojim se jer trenutak taj proći će i nestati će zaboravljeni osjećaj straha i zadovoljstva, smirenosti i uzburkanosti duha, patnje i sreće…

Zašto je uzbudljivije plivati uzvodno? Ne slušati, ne obazirati se na upozorenja. Znati da kada dosegneš vrh slapa jedna suza će krenuti nizvodno, stopiti se s ostatkom slapa i nastaviti svoj put boli sa smiješkom na licu. Koliko suza prolilo se na tome putu, a da nismo ni primijetili.

Svaka suza snagu nosi, vrijednost puta k cilju. One kroje naš slap i grade branu koja će jednom kada dosegnem vrh slapa zadržati onu koju volim.

…volim…patim…crtam svoj život u pijesku ne pitajući se hoće li povjetarac ponovno zapuhati i sve izbrisati…jer sada znam da tu sliku nosim u srcu svome i nacrtat ću je ponovno…

majko, oče, prijatelji...strah me...