>> fast forward

Ovaj prokleti miris me vec dugo proganja. Sve smrdi na iste parafraze vec 1000 puta ponovljene i nikada usvojene. Manta mi se pred ocima od silnog truleza - words with no meaning.. Kratkovidnima treba ruka vodilja koja ce ih provesti neokaljane kroz taj sumarak bodeza. I ja sam jedan od njih. Klevete i isprike ovdje nemaju vrijednosti. Bezvrijedne plakete koje jedni bacaju drugima kreveljeci se u svome polusnu. Steta sto nisu dovoljno ostre, teske – kad bi se bar netko iskreno porezao. Samo pokoja masnica, naravno na licima onih kratkovidnih, i naravno ocrnjena plaketa na prasnjavome tlu. Pala je u borbi, okrznula i pala. Rafalno se plakete pucaju, lete, udaraju kao munje velicanstvene, padaju kao siromasne kapi i gube se u crvenici.
Lobiram za dimljene masline, dimljene oci, dim me preuzima, stvara opnu, ne vidim, ne cujem, ne zelim. Zalet. Padam kao pokosen.

I am ahead, I am advanced
I am the first mammal to make plans, yeah
I crawled the earth, but now I'm higher
2010, watch it go to fire
It's evolution, baby
It's evolution, baby
Let's do the evolution
Come on, come on, come on

pearl jam # do the evolution

Iskusajmo se u sastavljanju mentalne slike otrovne strijele. Naizgled samo siljasti vrsak - ubojite naravi. Trazimo metu u matrici. Gomila ljudi, ona se sakriva u zamoru trzajuci se vec ranjena. Ja zelim samo skratiti muke obojici.
Nazalost ponestalo mi je tih prokletih pilula.

Dream on, dream on.. there's nothing wrong.

Orkanska eksplozija nesagledivih razmjera. Flesh and bones all around me… smrskani terorizirani otrovni paraziti. Ceznem za napadajima iskrenosti. I to vrlo cesto. I to nije dobro.
I to ostali nazivaju osvetom. Za mene je to reakcija na akciju.

Just dream on, dream on, dream on, dream on..
I'm still sleeping in your hand.

Samo stisni saku. Unisti me. Ja sam kriv, to je sve sto znam. Mozes me smrviti jednim jednostavnim trzajem, vratiti u prah. Prah, sitan i nebitan.
Prah sitan i nebitan.
Prah.
Sitan i nebitan.

I should not have taken that «drop dead» pills.

Mislite li da sam ju ranio kada sam ju oslovio kurvom?

Prazna staklenka. Nekada su u njoj prebivali krastavci (ili cikla, ako vam draze) – cekicem sam smrvio casu i brizno skupio njezine ostatke. Sve sam to stavio u praznu staklenku u kojoj su nekada prebivali krastavci (ili cikla, ako vam draze). I sada se mislite da sam lud.
Hm, pa mozda. Al nitko nije normalan dok mu se ne dokaze da nije lud. Ili tako nekako. Al da se mi vratimo staklenci u kojoj su nekada prebivali krastavci (ili cikla, ako vam draze) – zanimljiva mi je oduvijek bila ideja necega u necemu slicnome. Tako slika u slici, prilika u prilici, sjena u sjeni, i jos bezbroj kombinacija. Staklo, komadici rascjepani, odljepljeni od prvobitne cjeline, bez svrhe, nekada su je cak i posjedovali. Sve to u necemu sto ima cjelovitost svoje prvobitne funkcije (dakle staklenka u kojoj su nekada prebivali krastavci – ili cikla, ako vam draze). To bi cak netko umno vrlo nadaren mogao prodati masama kao umjetnost – staklo u staklenci. Pa zasto ne?! Hm, hitam to patentirati prije nego sto objavim post .))
Eto.

Opet silujem tisinu. Kolutam ocima u potrazi za plamickom svijece. Plamickom srece. Lutam u mraku, tapkam po prasini. Smeta mi, ulazi mi u rasirene zjenice, ulazi mi u nos sve do mozga. Buljim u prazninu, crno nista.
Jucer sam sanjao da letim nad jesenjim krosnjama i blijedim poljima. Ljudi su dizali poglede prema nebu i pokazivali rukama, dovikivali jedni drugima, skupljali se na brdascima, zacudjeno buljili u tu cudnu pticu. Mravi. Sicusni mravi koji cijeli zivot grade svoj mravinjak dok im to snage dopustaju. A onda se cude neobicnome, stranome, neuobicajenome… nikada nisu ni probali izaci iz svoje tople kolotecine, nikada. Mastati. Letjeti. Zaviriti preko planine. Nikada.
Danas cu sanjati nju. Nas. Svilena plaza, svijece oko nas, plamen sapce njezino ime, ritmicno se njise u predvecerju. Veceras ona caruje. Gledam u nju – tako je lijepa. Htio bi ju poljubiti, ljubiti posvuda. Htio bi joj sebe dati, pokloniti svoje oci da kroz njih uvidi na trenutak koliko je lijepa. Oh, osmjehnula se, iznenada… tako je slatka. Sjest cu nasuprot nje i promatrati njezino lice kako se sakriva u sjeni plamena; sjedit cu i gledati ju nijemo, opijeno, sasvim nepomicno. Ni rijec mi nece pobjeci, komunicirat cemo telepatski dok ne usahne plamenje, dok ne izgore svijece. A onda cu joj se pribliziti, poljubiti ju u zatiljak, pa u obraz, pa u dlanove, i onda jos jednom to ponoviti, bezbroj puta…
I dok se uzareno sunce pokriva morem njezina prilika dobiva crte kistom tek natuknute. Ulje na platnu. Prekrasno je to sto dajes, pogledaj me jos jednom! Sada plese u ritmu jedinstvene melodije samo njoj poznate: a oko nje tisina. Mracna tisina. Samo zvijezde, nebo, usahle svijece, dvije duse i dva konca. A tek je deset i sitno.