I'm Eyem

Idem ti ovo napisat tek tolko da možda sebi olakšam, možda mi bude lakše ak to izbacim iz sebe.

Ak ste čitali moj stari blog, znate da sam sportaš i da se bavim savate boksom. Kao i u svakom sportu, nezaobilazne su sportske ozlijede, koje prije svega svakog sportaša uče kako da bude strpljiv i uporan.
Prije godinu dana, dala sam krivi udarac. Udarila sam sparing partnera sa svojim gornjim dijelom stopala točno u njegov lakat. Bol je bila odvratna, al ko i svaki sportaš zanemarila sam to i nastavila dalje. Dolazila sam na treninge unatoč tome što me boljelo. Svaki put kad bi trčala, u grlu mi se skupljala knedla, al boks te prvenstveno uči kako da budeš psihički jak i kako da zanemariš bol, pa sam to i tad radila. Želja za natjecanjem, ljubav prema ovom sportu, prema osjećaju kad staneš u ring.. Ljubav prema ljudima iz kluba, prema treneru koji nam je svima i brat i tata i deda i najbolji prijatelj, najveći motivator i najstroži kritičar, a ujedno i osoba koja te najviše pohvaljuje.. Osjećaj koji dobijem kad stavim svoje rukavice i osjećaj koji imaš kad koračaš prema ringu.. Sve je to bilo bitnije od stvari koja mi je trebala kao sportašu biti najbitnija- moje zdravlje.

Pet mjeseci od ozlijede, kad sam počela sve teže trčati, sve teže hodati, odlučila sam posjetiti doktora. Iz cijelog razgovora sjećam se samo- ...operacija... ...ili ćeš ostati invalid.. ...3 mjeseca štaka... ...bol... ...terapije...
Ostale stvari su mi u magli. Nasmijala sam se i rekla samo"dobro". Izašla sam iz ordinacije i počela plakati jer sam shvatila da- nema sporta minimalno godinu dana. Jer sam shvatila da je ispred mene najteža borba koju sam imala i najveći protivnik- JA SAMA.

Ishod ovisi samo o meni. Doktor je najbolji sportski ortoped u ovom dijelu Europe, stoga ne sumnjam da s te strane može poći što po zlu i u potpunosti mu vjerujem.
Ono najteže je na meni. Koliko ću biti uporna. Koliko ću se tjerati da unatoč boli odem na fizikalne terapije, da unatoč boli ne ležim tri mjeseca. Da unatoč svemu ne izgubim pozitivnost.

Fakat nisam pozitivna osoba. Uvijek gledam sve s one strane koja je gora, tak da ak ispadne gore- da ne budem razočarana. Al ovaj put moram vjerovat da će sve bit dobro. Moram ostat pozitivna i samu sebe tjerati da čim prije budem bolje da se čim prije vratim onome što volim.

Postanem ogorčena kad mi drugi vele da to nije niš. Drugi koji neće umjesto mene 3 mjeseca hodat na dvije štake i koji to nikad nisu, a nadam se da nikad neće ni morati. Drugi, koji će bez problema svaki dan hodati na treninge, dok ću ja trenirati jedino tako da bildam ruke na štakama.

Postanem nervozna još više kada me netko sažaljeva. Ne želim to.

Mislim da zapravo uopće ne želim nikakve reakcije drugih. Želim kroz to sve proći sama. Ne želim ohrabrivanja, ne želim žaljenje, a ne želim ni čuti "nije to niš" nekog ko ne zna kakav je to osjećaj.

Uzeti mi moj sport je kao da su mi uzeli zrak.

Zato.. U utorak, prije operacije, puštam si Mötley Crüe - Kickstart my Heart, pjesmu koju slušam prije svakog meča. I idemo. Idem si boostat nogu. Idem u najtežu borbu koju sam do sad imala. I izlazim iz nje ko pobjednik, ništa drugo ne prihvačam.

A budućim protivnicama poručujem da se nek dobro pripremaju za buduća natjecanja, jer se ja vraćam i to prije neg misle, a do tad ću bildati ruke na svojim lightsaberima pod rukama, jer Jedii nemaju štake- imaju lightsabere. :)

Friday night. Ne, ne citiram ti pjesmu onog lika koji je bio na American idolu (pogle ak nisi, vjeruj mi, upiši samo friday night American idol). Friday night. Za većinu to znači odlazak u birc, van u provod, napit se, povuć koju lajnu tuša i ne samo toga..
Ja sam eto ko i sva normalna svjetina lately, doma. U prevelikoj duxi i podrapanim tajicama, izgledam seksipilnije s ovom punđicom od čupave kose, podočnjacima i naočalama, neg bilo koja Kim Kardašijan; pišem blog i čekam svog muškarca da se vrati iz teretane da idemo gledat Prision break. Narajcala sam se opet na tu seriju, tek sad kad ju ovak starija gledam kužim poantu, kad je tek izašla sam bila prebalava da bi kužila kaj se događa, bitno da je Wentworth Miller bio zgodan. Sad kad sam starija kužim i poantu priče a i da je Wentworth Miller gay.

Boli me glava i imala sam naporan tjedan na poslu pa sam počela razmišljat o godišnjem. Što nas dovodi do činjenice da ja sa svoje 24 godine nikad nisam bila izvan granica lijepe naše!
A tu nastupate vi.
Svaki prijedlog je dobrodošao. Di ste bili, di se isplati otić, di je najjeftinije, di da tražim putovanja na netu, avionske karte, di je dobra hrana, di ima kaj za vidjet.. Znači nebitno je dal mi predlažete Kinu il Sloveniju, svaki prijedlog je dobrodošao. Jedino mi je bitno to da mi je limit max 2500kn za prijevoz+hotel.
Veselim se čut vaše prijedloge :)

#wannabeTravelBlogger #Ibuprofen

Ej ti!

Napravila sam ovaj blog 2015., zaboravila sam lozinku pa sam napravila novi blog. Kad sam se probala ulogirat u onaj blog ispostavilo se da sam zaboravila i onaj login i uspjela nekom čudnom magijom ući na ovaj blog nakon kaj me je 20 puta tražilo novi pass, novi user, novi mail (od kojeg isto nisam znala pass), broj cipela, da žrtvujem djevicu na mjesečini i ostale stvari koje te traže kad zaboraviš pass.. Enivej, tu sam. Bok.

Pisala sam ovaj tu blog i fakat mi je bio gušt pisat ga. Krenulo je tak da sam htjela svoje mjesto di se mogu izraziti, a pretvorilo se u pravu ljubav prema pisanju, za koje ponekad nisam imala vremena. Nema veze. Nebitno, tu sam.

Tolko stvari bi ti htjela pisat, o tome kak me živciraju primitivni bolesnici u haljinama koji misle da parfumerije prodaju mirise abortirane djece, o tome kak me živciraju općenito svi vjerski fanatici koji su uvjereni da imaju pravo nekome određivat kak će živjet, o tome kak je vani lijep dan a puše vjetar, o tome kak bi htjela pisat a nemam baš inspiracije jer imam previše inspiracije, o tome kak sam gladna, a ručak nije gotov...

Previše toga, jel da?

Ajmo prvo o dobrim vjestima.

Upisala sam autoškolu. Sa skoro 24 godine, al bolje ikad nego nikad.

Dakle, upisala sam autoškolu. Položila sam propise. Znam da ne smiješ vozit bez vozačke i prometne. Bravo ja.

Ne, neću pisat o tome kak je gospođa vozila bez valjane vozačke, to je stara vijest.

Hoću ti pisat o jednoj cesti. Svi je zovu Cesta smrti (bar u mom kraju), jer skoro SVAKI DAN na toj cesti netko pogine. Razlog tome nije ništa drugo nego ljudska glupost.
Otprilike oko 7 ujutro i 5 popodne je na toj cesti podosta velika gužva, ljudi idu na posao i vraćaju se doma. Doma svojoj djeci, ženi, curi, obitelji, prijateljima.
Mnogi od njih nikad ne dospiju doma. Ni na posao. Ni ženi. Ni obitelji.

Mnogi ni krivi ni dužni, nastradaju jer- svijet je pun imbecila koji troše zrak uzalud.

Baš jučer se opet dogodila užasna nesreća i slike nesreće su poprilično uznemirujuće. Ispod slika su se pronašli komentari ljudi. Većina se svađala ko je bio taj čovjek i čiji je on prijatelj. Drugi su pak optuživali. Treći su se svađali o propisima i tvrdili da se nesreće događaju ni manje ni više nego zbog SPORIH vozača.

Cesta izvan naselja, obična cesta (nit autoput na kojem je ograničenje , ni brza cesta na kojoj je ograničenje ). Cesta izvan naselja, na kojoj je prema propisima RH dozvoljeno voziti 70- osim ako znakovima nije regulirano drugačije.

70.

Al su se našli Jura, Joža i Štef (random serem imena sad, nhf), pametovat i objašnjavat da je krivo ograničenje koje treba postaviti na minimalno 100 jer kad se voze 70 se stvaraju kolone i onda se mora preticavati kolona.

Po propisima se kolona NE SMIJE preticavati.

A i nisam nikad čula da ak se voziš brže, da auti magično nestaju s ceste i da nema kolona. A hvala Joži, Juri i Štefu na vrlo pametnom zaključku, da bi na cesti smrti trebalo povećati ograničenje brzine da se smanje nesreće.

Drugi su pak govorili "too, stiskaj gas do kraja budalo!" itd itd. A ni jedan od tih koji su osuđivali, neće sljedeći put dignut nogu s gasa i pripazit malo na druge, a prvenstveno na sebe.
Nitko od njih ne razmišlja o drugima. Svima je najbitnije da dođu čim prije i da imaju najveći penis kad su prvi na cesti i kad nema nikog ispred njih, jer automatski im se penis skrati za onoliko cm koliko autiju je ispred njih.

Žalosno je da smo postali takvo društvo gdje, ne da ne mislimo na druge, mi ne mislimo ni sami na sebe. Žalosno je to da smo škrti dati 10 kuna za autoput, pa stiskat do 130, neg birat običnu cestu i na njoj radit istu stvar.

Ak su drugi budale, ne moraš bit i ti.
Nemoj bit povodljiv. Nemoj prosvjedovat ispred parfumerija. Nemoj nekome nametat svoje stavove i mišljena. Nemoj mislit da je netko drugi manje vrijedan od tebe, jer vozi sporije, jer ima drugu boju kože i druge je vjeroispovjesti. Nemoj mislit da si bolji od nekog.

Nisi. Nisam ni ja. Mi smo samo mala mrvica prašine. Daj si zamisli ovak.
Ti si mali naspram kauča na kojem sjediš, kauč je mali naspram kuće, kuća je mala naspram ulice, ulica je mala naspram naselja, naselje je malo naspram grada, grad je mali naspram županije, županija je mala naspram države, država je mala naspram kontinenta (osim ak ne živiš u Rusiji :D ), kontinent je mali naspram planeta. Naš planet je 1 od 8 (R.I.P. Pluto <3 ) planeta sunčevog sustava. Sunčev sustav je 1 od bezbroj sustava unutar naše galaksije. Naša galaksija je 1 od bezbroj galaksija u svemiru koji se neprestano širi i postaje sve veći. Ovog trenutka dok ovo čitaš, svemir se širi. Kaj to nije fascinantno?

Još uvijek misliš da si bolji od nekog i bitniji? Nisi. Zato pazi na sebe, pazi na druge i uživaj u ovoj prilici koja ti je dana, da danas ujutro ustaneš i otvoriš oči i vidiš kak je vani lijep dan, makar puše vjetar. Pazi na sebe i pazi na druge, jer makar nisi bitan u cijelom svemiru- zapamti da si nekome baš ti cijeli svemir i najbitnija stvar.



Gotov je ručak, idem jest.

Oke, nije me bilo dugo. Znam. Hejtam samu sebe jer si ovaj blog, jedino kaj radim za svoju dušu uskraćujem. E nećeš više razbojniče! A i zaboravila sam lozinku, pasmater, al nisam glupa da pamtim nego sam pametna pa pišem i uspjela sam nać user i pass. Super.

Enivej, srijeda je! Sredina radnog tjedna! Jos kakva tri tjedna i ide moj zasluženi godišnji. Čekam dan kad ću ugasit iMac na poslu na kakih tri tjedna (falit ćeš mamici, al mama će se vratiti!).

Vruće je. Ljeto se bome pošteno zahuktava. Evo sjedim na vlaku i idem sa posla, i ne znam dal me više brine ova vrućina vani il grčevi. Da. Nije mi bilo dosta divno pa sam dobila i mengu jer hej, ko ne voli imat mengu dok je vani +70?! Znam da je ti ne voliš i srami se. To trebaš voljet. Znaš da si žena i osjećaš se najmoćnijeikad, a grčevi? Grčevi su znak tvoje snage i budi ponosna što tvoje tjelo za vrijeme ovakvih vrućina odluči izbaciti krv iz tebe. Super je to. Ma prekrasno nešto... Da... Super...

Uz sve to, na vlaku je isto predivno. #LjudiDajteSePerite. Gospođo ak ste tolko našminkani i sređeni, ne stoji vam da smrduckate. To vam pokvari cijeli mejk ap. Ozbiljno. Ne serem. Perite se! I neeeemojte jest sendviče s parizerom, ko da mi se ne povraća dovoljno od menge, još i sendviči..

Kaj još ima novo? Bila sam nedavno na koncertu s frendicom. Padale su pive i bilo je super. Nakon toga su padale šljivovice i bilo je još supersuperskije. Drugi dan? Drugi dan kad sam išla radit nije bilo tolko super jer sam prije odlaska iz kuće nekoliko puta poljubila školjku. Eh budalo blesava. Fascinira me to kak se ekipa na kocertima razbacuje s pivama i baca ih u zrak. Ono, gle! Pivasta kiša pada po tebi i cijeli smrdiš! Al reko nek ide život. Bila sam puna pive i rakije iznutra i izvana. Opet sam yolo. Opet mi je super.
Osim menge. Menga mi nije super.

Ponedjeljak je. Fuj. Fuj. Fuj.
Na mobitelu obično imam aktivirana 4 alarma. Prvi se zove "stigneš izgledat ko čovjek", drugi je "možeš ti to", treći je "digni se il ćeš izgledat ko govno" i četvrti je "daj se hejtaj". Normalno da sam se unatoč svim upozorenjima digla na "daj se hejtaj". Al se ne hejtam, stigla sam se srediti, imam friško opranu kosu i nalakirane nokte i rekla sam sama sebi da ću se ispljuskat kad sljedeći put kažem sa nešto ne mogu. Za ime Božje, bila sam sposobna dizat se ujutro bolesna like a dog i odlazit na posao, preživjela sam upalu pluća i živim unatoč tome što imam tri neizliječive bolesti, preživjela sam lomove i padove, udarac u stol s malim nožnim prstom, ubode u oko tušem za oči i naučila sam programirati. Da, po zanimanju sam programer. Ali eto, moj komp je sranje. Kak ide ono, postolar bez cipela, frizer bez frizure...?!
Moj komp radi kad on odluči da mu se radi. Jučer sam cijeli dan pokušavala popravit mrežu i uspjela sam nakon cca tri sata? Tri sata u kojima sam opsovala sve po redu i prečesto uključivale pse koji mi nisu ništa skrivili..

Ali eto, i ponedjeljak je završio i došao je utorak. To, još 4 radna dana i doma sam. Dan kad je bliže nedjelja. Dan kad je bliže HGF, dan kad je bliže Slash i #ribicanajslađa Paolo Nutini. Danas je dan kad mi se frend smijao jer sam se po noći udarila u fotelju. Clap clap. Danas je dan kad sam uspjela izdržat bez čokolade #bowdown. Dan kad je vrijeme da na vlaku do doma pišem blog.
Nemrem se vozit na vlaku bez slušalica i DANAS sam skužila da one vizualizacije na playeru, zapravo se kreću i mijenjaju u ritmu muzike. Kaj to nije kul?! Ne samo da mogu slušat FOB neg mogu i gledat. Mogu gledat muziku. Still amazed.

Enivej, danas je dan kad sam valjda prvi put u životu (lažem, nije prvi put) nekog odjebala. Nakon 482846492 poruka "kak si?" i nakon mojih 7483846 bačenih sinova (kćeri ne želim bacat), dobila sam odgovor da je uredu i da mi se dotična osoba neće javljat jer vidi da sam sramežljiva jer ne želim s njim na kavu (kojeg znam iz viđenja). Na to nisam bacila seen nego sam napisala kratko i jednostavno "ne mogu na kavu jer ne pijem kavu, a sokovi debljaju".
Zvuči bezobrazno, al ajde, imam razloge da budem takva. A osim toga, prati me dobra karma jer sam neki dan na cesti dala prednost gospođi u autu. HeštegYOLO.

Čekam vlak na stanici (nakon 11 sati posla!) i rutinski vadim cigarete iz torbe jer je "budem zapalila jednu prije neg dođe vlak" postalo moj svečani obred kad imam svojih 5 minuta mira i tišine. Baš si guštam i gledam školarce. Rekla bi da imaju cca 16 godina i svaka druga im je psovanje i spušanje svete familije. Dajte deca odite si kupiti jogurt i budite tiho jer niti ne znate kolko vam je u životu lijepo. Na nesreću, zvuk psovki je prekinula pjesma Ivana Zaka iz obližnje birtije di su neka dva stara dedeka i pijuckaju lagano pivice. Potaknuli su me na razmišljanje o mojoj starosti. Mislim da nebudem jednog dana bila stara bakica s iglama za heklanje i viklerima u kosi, dok gleda omiljenu sapunicu i dere se na unuke jer su joj za dvije decimale preglasni. Prvenstveno neću biti takva jer ne znam heklati, ne nosim viklere jer mi je kosa prirodno kovrčava, ne volim sapunice, a i sumnjam da ću ikad imat unuke.
Enivej, sjedim i čilam. Listam po fejsu i na naslovnici mi preleti jedno desetak fotografija na kojima curice rade dak fejs i u opisu stoji "moja naaajdraaažaaa sadidepetstosrčeka". Ja sam u njihovim godinama gledala Pokemone i bila ludo zaljubljena u Ash-a (ma kog lažem, i dan danas mi je dobar mali i želim biti njegov pokemon). Došli smo u doba da je tehnologija danas preraširena i dostupna svakom. Prekjučer sam naišla na sliku bakine frendice koja je ponosno svojim fejs frendovima htjela pokazati nove očale. Ima Internet i nekih prednosti ajde. Recimo, možeš gluglat kak se rade tortilje, simptome bolesti (pa ti izbaci da imaš tumor na desnom bubregu zbog kojeg ti moraju amputirati lijevi palac na nozi i odstraniti 3 metra tankog crijeva), možeš vidjeti vremensku prognozu za svaki sat (koja je u rijetko kojem slučaju točna), možeš dogovoriti seks sa onim tetama koje skaču na pop up prozorima ko i njihove sise dok su one na pimpeku.. Možeš sve, al znaš kaj nemreš? Nemreš vidjet kad ti kreće vlak jer stranica HŽ-a opet ne radi. Aupizdumaterinu. Al neka, pjevam si pjesmu Mumforda i sinova, I will wait I will wait for youu.. Daj vlak, vidiš kak sam romantična postala zbog tebe, aj budi mi prijatelj pa se požuri i vodi me iz ove pripizdine. I da! Molim te ko političari za glasove naroda, imaj zgodnog konduktera, a ne one stare koji me uz mjesečnu kartu traže i pokaz pa se smiju jer na slici (koja je stara 6 godina, samo napominjem) izgledam ko neki meksički banditos. Tolko mi bar duguješ kad te već ovak dugo čekam jer ono, kasniš frende.

I eto me.. Uobičajena nedjeljna večer kad se moraš tjerat da opereš kosu (jer se ujutro dižeš u pola 6 i krećeš u nove radne pobjede) i ak ju ne opereš, drugi dan ćeš se hejtat. Ove nedjelje sam se udostojila i nalakirati nokte. Čak sam pripremila i odjeću za ponedjeljak ujutro da se ne moram po običaju, rano ujutro dok izgledam ko da me pojeo i probavio grizli koji ima probavnih problema, sažaljevat pred punim ormarom jer, kao i sve druge ženske nemam kaj stavit na sebe. Skužila sam da kad izgledam ko da sam ispala iz fotošopa ne sretnem nikog kog znam (il bar nekog donekle zgodnog da imamo onaj stranger eye contact pa da blejimo jedan u drugo na onaj način na koji ja blejim u tortilje), a kad izgledam ko zadnje govno sretnem sve moguće i nemoguće koje znam pa moram slušat "joooj zdebljala si se". Jesam, da. Radim 10 sati na dan i iskreno, sretna sam kad dođem doma i skupim snage da si napravim krevet. Imam 21 godinu i pjesma od Beatlesa "It's been a hard day and night" je story of my life. Nemam vremena za odmor i kad me netko pita zbog čega nemam dečka, dođe mi da se zbljujem. Eto nemam, patim od teške nejebice već godinu dana iz razloga jer me kreten koji me dvije godine uvjeravao kolko me voli, varao s frendicom. Simpatično, jel? Simpatičnije je to da nakon toga nisam pala u jebenu fazu plakanja nego sam u jednoj noći (i s nekoliko filmova u kojima je Zac Efron bez majice) uspjela zaboraviti na dotičnog narcisa. Danas sam listala po fejsu i stalkala zgodne frendove i zaključila sam da mi zapravo fali neko da mi peče palačinke i pokriva me dekom po noći. Fakat. To bi mi bilo dosta. Al eto,kad te neće onda te neće. Viša sila neda mi da prekinem dugi period nejebice i pušta me da patim. Zanima me kolko ću još nedjelja biti forever alone pred televizorom i tjerat se da idem prat kosu.