. . . ik & ea . . .

Prekjučer je bilo sve savršeno. Jučer je bilo malo manje savršeno. Danas sam se zapitala zašto mi je jučer bilo malo manje savršeno kad je dan bio isti, odnosno gotovo isti ko prekjučer. To što sam Ga prekjučer vidila ne mijenja jučerašnji dan. Može mi ga samo oraspoložit. Pa on je i jučer postojao, postoji i danas, i sad, u ovom trenutku... Zašto sam se onda ja sinoć sjebala? Ne znam. Ali taman sam uplakana sinoć legla i dolazi mi poruka od Gio i bila je tako kjut i tako me razveselila. I u biti me njena poruka totalno motivirala.
Želim ustrajat u svojim ciljevima, ja inače sve što počnem moram završit, pa zašto onda ovo ostavit nedovršeno? Čemu? Imala sam toliko propusta i pogrešaka i znala sam da ću ih napravit i napravila sam ih. Zašto onda ne napravit tu savršenu grešku? Zašto ne bit ta sa prejebenim savršenim sretnim propustom? E pa neću bit ta, bit ču ona sa prejebenim savršenim uspjehom, jer to znam, jer to hoću, jer to dovoljno i više nego dovoljno želim, jer to mogu... Sposobna sam napravit to, i zašto bi onda stajala po strani i plakala da se moji snovi nikad neće ostvarit? A zašto bi uostalom nakon neuspjeha i gledala crno i spustila si samopouzdanje i sjebala se? Bit ću ta koja će uspjet... Ne trebam djelom uspjet, ne treba ono bit savršeno u ostvarivanju, ne treba imat savršen ishod, bitno je da je namjera savršena i da znam da činim pravu stvar. Da je to ono najbolje za mene i da je to ono što će me napravit sretnom... Sigurna sam u to što želim napravit i bez obzira na sve to ću tako napravit... Zašto bi ja bila uvijek ta koja plače? Zašto bi mene tišina morala ubijat?
ik