Evo da vam ispričam i fore sa kompresorom.
Kompresor mi je prije svega prijeko potreban kako bi mogao prefarbati svoje makete jednoliko, ravnomjerno sa airbrushom.
Dakle, ovaj cetvrtak sam isao po njega. U Pevcu sam naso lijepe popuste, oku ugodne, cak i džepu. Ok, lijepo sam se spremio u 14 sati kako bi krenuo u Zagreb. Sve je super, za 45 min sam stigao, nije bilo gužve, taman kako sam očekivao. Došli smo do stana i zamijenili aute. Naravno u bratovu Vectru GT smo presjeli. Sunce je žarilo al je žarilo, no naravno kak je to bratov auto, nije bilo klime. STRAVA. Crna sjedala, crni auto, crna komandna ploča samo što mi se nije otopila i razlila. Nema veze, kompresor me ipak čeka. Desetak minuta kasnije stigli smo do Pevca u Jankomiru. Uuuu, oni rashlađuju, uuuu kako divan osjećaj. Ubrzo sam našo odjeljak sa kompresorima! Predivne cijene, 10000 kn, 9200, 4020, 8000... Skoro da me srce nije ostavilo. I konačno! Našao sam ga! Crven Hasta kompresor... No... Nema ih više. Te mrzovoljne krvopije od kupaca mi ostavile tablu sa imenom, samo dan poslije što su objavili popust sa 800 kn na 430, razgrabilo se. Čak se i tragovi noktiju vide na onome što je ostalo na izložbenom, nekoć predivnom Hasta kompresoru. Mrgudi su ga do krvi, do metala izgrebali. Nema frke, ostao nam je još Pevec na Žitnjaku, skroz drugom kraju grada. TO! Još imam šansi! OK, nakon male svađe o tome koliko ja znam o kompresorima sa radnicima svečano i puni nade smo krenuli na Jankomir. Sunce još prži... Mjenjač se topi... Nema frke, metal je još na okupu. Lijepo mi Slavonskom koja povezuje dijelove grada nadajući se da ćemo ikad i stići tamo. A kad ono... Baš danas neki mulac se našao zabit u dva stupa i poginut... BAŠ kad ja idem po kompresor. Normalno, još i ljudi sa posla idu, pola četiri je. Osim onog jadnika još mi je dan bio super. I došli mi na pola puta, a kad ono osjetim fin miris spaljene plastike. Sunce naravno peče, sad više ni šiber ne pomaže, voziš se 10 km/h. E, da... Miris plastike spaljene, nešto se dimi okolo... Ma to je auto ispred nas sigurno. Ljudi već prolaze, mašu nam, blicaju, trube, manijalački bježe. Nešto nam postaje sumnjivo... Dim već ulazi kroz ventilaciju u kabinu. Hm, hm. Ne može biti... Ne... Auto gori... Nakraju smo nekako uspjeli stati, ipak 10 km/h kroz cijeli grad je brzina zvuka. A kad se počelo dimit al dimiiiit. Naravno, auto je zakuhao. Zapalio, svejedno... Ok, parkirali mi na desnu traku. Šta sad? Ljudi prolaze, gledaju, smiju se, mašu, pokazuju prstima maloj djeci... Sunce peče... Nema frke. Dobro, pričekamo malo mi, a onda brat otiđe po vode negdje, u obližnji kafić, samo 1 km daleko. HE HE. Normalno da ljudi još mašu i smiju se... Onaj zlokobni osmijeh i pogled kako me je pogledao tip iz vučne službe je neizbrisiv, ne mogu ga zaboravit, samo je mahnuo i otišo dalje... Nema frke. Odjedamput vidim neki tip se iza zaustavlja, Mercedes, koja pila... Čekaj, poznat mi je taj auto. Naravno, tata stiže sa posla, njegovi kolege već šarafencigere i papige u rukama imaju. Ništa, provire oni u motor, a kad ono... Odvojila se cijev koja dovodi vodu u hladnjak, veselo li veselo. Sve su oni to strpali, riješili, rastavili, sastavili... Utočili par skupih galona vode unutra... Sve OK, možemo dalje! Već smo tu izgubili sat vremena. I više. Konačno smo se nekako doteglili do Jankomira, evo Pevca, velki znak ispred nas. Zadovoljno već trljam ruke! MOJ JE, MOJ, SAMO MOJ!!! A kad ono... Još manja i skuplja ponuda nego na Žitnjaku. Aj niš, vraćaj se natrag na Žitnjak, možda imaju još šta. I tako, opet mi po Slavenskoj, čovječe, da vidiš fantazije! Sad je kolona u našem smjeru opet, a u suprotnom ni jednog auta. Sunce prži auto... Metal se već topi, vjerojatno 45 stupnjeva u kabini. Pet minuta kasnije nestalo je vlažnih maramica... Čudno, vlažne maramice su mi postale najvažnije na svijetu, nisam htio palit ventilatore da ne prokuhamo opet. Mora da je nedavno ugrađen plin u auto kriv. Aj, konačno... Stigli smo na Žitnjak, fenomenala! Gledam ja opet kompresore. Na najgornjoj polici sjaji se žuti Hasta kompresor. Čovječe, makine li, 2.5 konja ima... To otpuše moje makete. I čak se i miniwash dobije uz njega... Ništa, moram tog imat, samo taj mi odgovara. 760 kn... Nema frke. Već sam spreman oprostit se od love. Idem po tipa da mi skine to pakovanje, a kad ono svinja Pevcova slaže da mu se viljuškar preopteretio. Ma seronja jedan... Spreman sam ti dat 760 kn, a tebi je draža čik pauza. Ništa... PET sati sam potrošio uzalud...
Hvala bogu da mi je brat jučer, u petak doneso taj kompresor... Veselio se miniwashu da može prat svoju Vectru...
Ok, bar imam kompresor... Konačno.
Imam još jednu zgodu oko njega, no to moram ostaviti za drugi put.
Vidimo se.
Pozdrav!
| travanj, 2007 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
A kaj više reć?
Kuća je kuća, a radost je radost... Dakle pršut i sir.
Obožavam maketarstvo.
To mi je hobi gdje se mogu izrazit kako želim i potpuno mi odgovara. Obožavam slagat maketice. Trenutno na lageru imam Revellovog Wikinga B&W 1:72... Pratite me, dat ću vam slike.