Ona i ja
Devet i pol je ujutro. Pojavljujem se u dnevnoj sobi i kažem:
- Dobro jutro draga.
- Jutro – odgovara kratko ona.
Nije me pogledala i nije podigla pogled s mobitela. Uključujući i ton njenog "Jutro" zaključujem da imamo jedan od onih "ne" dana, kakvi su u zadnje vrijeme prilično učestali. Na stoliću vidim šalicu s kavom. To mi podiže moral. Sjedam na kauč i popijem gutljaj: dobra je, malo preslatka, ali ja nisam kompliciran. Važno mi je da ujutro imam neki ritual za početak dana, a kava je u to uključena. Upalio bih televizor da vidim što ima novoga, ali sam naučio da je to bolje ne uraditi kada je ona loše raspoložena. U zadnje vrijeme to se često događa.
- Milica mi je javila preko poruke da je dobila kovid. Ima malo temperature i šmrca, sve u svemu ništa posebno, ali ne može ići u vrtić; zarazila bi djecu.
- Reci joj da mi je žao što je uhvatila virus i neka se ne nervira: proći će. I mi smo ga imali i na kraju nije bilo nikakvih posebnih problema.
- Da, ali ona mora ostati na bolovanju i plaća će joj biti manja. Znaš da se oni muče da sastave kraj s krajem. A to da mi nismo imali problema, govori za sebe. Ja sam bila doma 10 dana bez da sam mogla izaći van. Platila sam vježbaonicu, a nisam mogla ići. Pet dana smo čekali da nam ponovo daju zelenu propusnicu i ti kažeš d nismo imali problema...
Ne sjećam se svega što je poslije toga rekla, ali je trajalo dosta vremena. Kava mi se je ohladila jer dok ona govori moram je gledati, ne trebam se baviti drugim stvarima; u suprotnom je ignoriram. Ne želim da dođem na taj nivo igre, jer se u tom slučaju stvari dodatno pogoršavaju. Zato, dok ona govori, ja je gledam i pažljivo slušam, da mi nešto ne bi promaklo (bar formalno tako izgleda). Koristim kratku stanku da pokušam promijeniti smjer razgovora i popraviti joj raspoloženje:
- Danas ideš kod frizera? U koliko sati ti je zakazao.
- U dva! Ti ne razumiješ da ovako ne možemo nastaviti. Ova boleština nikako da prestane, ovi naši stalno mijenjaju pravila, nikoga nije briga za drugoga. Svi misli da su najpametniji na svijetu...
Tako i ti misliš moja draga; ovo je samo moja misao, nikada se ne bih usudio izgovoriti je u stvarnom svijetu. Pokušaj promijene teme nije funkcionirao, kao što je to uobičajeno. Smatram se inteligentnom osobom, ali nikako da naučim neke stvari i uvijek činim greške. Zadao sam si pravilo: kada ona govori ja trebam šutjeti. Ako se ne pridržavam te zapovijedi, njeno raspoloženje se samo dodatno pogoršava. Na žalost, pravila koja si postavim rijetko uspijevam primijeniti u praksi, a znam da su dobra.
- Idem u dućan.
- U redu najdraža.
Izlazi van i kao i obično zaboravi zaključati vrata. U biti to nije važno jer sam ja doma, ali ih ne zaključava ni kada se vrati. Prespavali smo puno noći s otključanim vratima. Na zadnjem smo katu i ne mislim da je vjerojatno da će nas netko opljačkati dok spavamo, ali mislim da se vrata trebaju zaključavati. Ona se u suštini slaže sa mnom, ali to nikada ne radi, mislim zaključa vrata. Daj da ne pretjerujem; koji puta okrene ključ u bravi; rijetko, ali se dogodi. Sat vremena opuštanja. Mogu se posvetiti poslu i usredotočiti na ono što radim. U ožujku će biti dvije godine da radim od kuće. Vraća se. Zvoni, iako su vrata ostala otključana. Za nju su ove zemaljske stvari nešto nevažno; ona je u svojim mislima i rješava svjetske probleme, uključujući i one od njenih prijateljica. S vrata mi pruža torbu s kupljenom robom iz dućana. Ja kao da ne radim (jedini sam koji nosi novac kući). Poslušno uzimam torbu i vadim stvari koje je kupila. Ono što treba u frižider i zamrzivač, odmah tamo stavljam, a druge stvari raspoređujem po raznim policama i ormarićima: znam što gdje ide. Dobro sam to naučio, jer ako je upitam gdje neku stvar trebam staviti, on mi neljubezno odgovori:
- Pa i ti živiš u ovoj kući, Mogao bi bar naučiti gdje što stoji.
Naučio sam i već dugo vremena ne postavljam takva pitanja. Nastojim shvatiti i djelomično opravdati njeno ponašanje. Uzrok dobrog dijela je to što sam cijeli dan doma, to jeste ne idem u ured. Od kako je počeo taj period, stvari su se bitno pogoršale. Oko toga ne mogu ništa uraditi jer nije moja odluka o tome hoću li fizički ići na posao ili ne. Nastojim ne pogoršati situaciju, iako mislim da se ona oko toga ne trudi baš previše, da prihvati novonastalo stanje i da mu se prilagodi. Za ručak smo pojeli kruha i salame (obožavam takve ručkove), jer ona nije imala vremena da nešto spremi jer mora izaći u jedan: frizer je u centru grada, a mi živimo na periferiji. Izlazi. Kao što sam već naveo, ima zakazano kod frizera. To je ono što treba ženama kada su nervozne i ne podnose muža. Ili frizer ili shopping. U našem slučaju, supruga se ne uspijeva sjetiti da samo ja zarađujem u kući i da bi mi zbog toga mogla malo oprostiti što sam stalno doma, bez da sam za to ja kriv. Znam da postoje i druge varijante, ali nakon 43 godine braka...
|
