Super odmor
Toplo doba godina je sinonim za glavni period godišnjih odmora. Ova godina je posebna i znatno se razlikuje od onih prethodnih. U toku je boleština koju proširuje neki uvozni virus, Made in China. Početkom lipnja se je stanje u Europi značajno popravilo i krenuo je turizam. To je privredna grana koja ima veliko značenje pogotovo za mediteranske zemlje među kojima se ističu Španjolska, Grčka i Hrvatska. Ispustio sam Italiju jer se je zbog početnih uvjeta malo ljudi odlučilo provesti ljetovanje tamo. Nabrojane zemlje su znatno popravili svoje ekonomsko stanje i pobrali mnogo zaraze. Otvorena su i mjesta gdje su ljudi po definiciji stisnuti, a uz to se radi i o zatvorenom prostoru; mislim na noćne klubove. Tako je na kraju broj zaraženih počeo strahovito rasti i zemlje iz kojih su turisti dolazili uvele su restriktivne mjere kod povratka. To je obeshrabrilo mnogobrojne putnike koji su spakovali kovčege prije fizičkog kraja njihovog odmora. To je globalna priča, da bi se za nekoliko desetljeća, kad ovo budem ponovo čitao, mogao sjetiti okruženja u kojem se priča događa. Hajdemo sada na moje direktno iskustvo.
Meni je odmor bio super, kako sam to i u naslovu istekao. Skoro pa da si poželim da sva ljeta budi takva, ali to bi bilo sebično. Uz to, indirektno, u svakodnevnom životu i ja do određene mjere patim zbog ove pandemije; ne mnogo, ali je ipak osjećam. Proveo sam odmor kao i svake godine u Rijeci. Na ulasku u Sloveniju, naše uobičajeno stajalište je gostiona "Na burji". Jugoslavensko nostalgičarski ugostiteljski objekt s pretežno srpskim jelima sa žara, jako dobrim i po prihvatljivoj cijeni, i jugoslavenskom simbologijom, počevši od kalendara sa slikom druga Tita, pa do šećera za kavu s jugoslavenskom zastavom. Obično nije lako naći mjesto, ali ovoga puta to nije bio slučaj: bilo je poluprazno. Glavni gosti su uglavnom Talijani koji skoče preko granice, koja fizički više ne postoji, na dobru i jeftinu klopu, ali videći uvjete većina njih se ne mrda iz kuće. Stigli smo na hrvatsku granicu gdje nas je čekala kolona od 5 kilometara. Dva sata čekanja je uobičajeno vrijem za ovo doba godine. To se ipak nije promijenilo.
Ostatak odmora, što se tiče određenih logističkih aspekata, je protekao kao u bajci. Dan iza smo na uobičajenoj plaži na Žurkovu. Ova nije nikada pretjerano posjećena jer je malo van ruke, prilaz je otežan i jednostavno malo ljudi zna za nju. Parkiralište, na cesti, je iznenađujuće popunjeno. Dolazi mi sumnja... Spuštamo se po nizbrdici i evo nas na moru: poluprazno, kao što se to rijetko događa. Ono najvažnije, prijatelji su ipak tu. Pozdravljam se sa svima, ali nikome ne dajem ruku i nikoga ne ljubim. U stvari se mrzim ljubiti kod pozdravljanja i to je generalno dobra stvar kod ovog Covida. Tu smo ostali par sati. Uspio sam izbjeći pogrešku koju često radim: ostati dugo u vodi bez kape, pa mi se tako speče čelenka. Ovaj puta sam se sjetio da je stavim i namočim, kako bi me sunce manje pržilo. Nakon kupanja pravac u uobičajeni restoran u Kostreni. Poluprazan, ali su zadržali bezobrazno visoke cijene za ovaj nivo. Nema veze, mogu si priuštiti.
Prošli smo puno riječkih gradski plaži: Pećine, Kantrida, Kostabela i Preluk. U normalnim godinama mi ne pada na pamet da idem na njih jer se nema gdje parkirati i staviti ručnik. Ove godine oko tih stvari nije bilo problema; sve prilično komotno, opušteno i bez stresa. Dobiti pivu iz plažnog bara je obično pothvat koji zahtijeva bar dvadesetak minuta: deset za dobiti pivo i još toliko za sačekati da se netko digne da bi oslobodio mjesto. Ove godine nije bilo tih problema. Jedna od mojih glavnih uživancija je pivo na plaži, pod suncobranom. Ili si s prijateljima pa se priča ili se gledaju zgodne djevojke koje izlažu svoje tijelo u majušnim kupaćim kostimima. Obično bi ostajali do zalaska sunca, a nakon toga bi se tražilo mjesto da se nešto prezalogaji, uvijek bez ikakve gužve. Super!
Skočili smo i do Like, gdje smo prespavali dvije noći. Proći kroz Novi Vinodolski je pothvat koji normalno traži oko sat vremena. Na ulasku u mjesto je par tržnih centara i na glavnoj cesti se nalazi kružni tok gdje se stvori velika gužva. Ove godine toga nije bilo. Stigli smo u Liku za nešto malo više nego što je potrebno mojoj punici. Ne znam da li ona vozi tako brzo ili ne gleda baš dobro na sat, ali ja nikada nisam uspio stići za dva i pol sata, koliko ona kaže da joj treba (punac to potvrđuje). U Korenici je svake godine velika gužva na cesti koja vodi prema Plitvičkim jezerima. Ove godine je nije bilo. Par dana prije povratka Austrija i Italija su stavili Hrvatsku na crvenu listu što je potaklo mnogobrojne goste da se vrate doma prije vremena. To se je najbolje vidjelo na povratku, kada smo stigli na slovensku granicu. Ispred mene 5 automobila. Vrijeme čekanja: 3 minute. Nevjerojatno!
Naši stari kažu da dok jednom ne smrkne, drugome ne svane. Tako je ispalo da ej ovo ljeto, koje je smrklo živote mnogim ljudima, za dobar dio turista značilo puno kvalitetniji godišnji odmor, bez stresa i bez beskonačnih čekanja na granici, po restoranima, u traženju parkirališnog mjesta ili malog prostora da bi stavili ručnik na plaži.
|
