Igre i Vicevi

Jedan dan u Beogradu

Poslovni put me je odveo na jedan dan u Beograd. Zadnji i jedini put kada sam posjetio ovaj grad je bilo u dalekoj 1976-oj, prije punih 33 godine (zabranjeno je postavljati pitanja o mojoj dobi – ako se prepolovi, jos bih mogao proci kao mladic). Krenuo sam avionom iz Rima u 14:40 sa talijanskom aviokompanijom Alitalia i stigao na beogradski aerodrom Nikola Tesla (ako se ne varam nekada se zvao Surcin, po mjestu u kojem se nalazi) oko 16:10. Carinske formalnosti su obavljne brzo i bez ikakvih problema. Uzeo sam taxi i otisao do ureda koji se nalazi izmedju Kalemegdana i Knez Mihajlove ulice. U uredu su mi objasnili da sam platio taxi otprilike dvostruke vise nego sto je sluzbena tarifa. Na zalost ovakva praksa sa turistima je jako rasirena gotovo u svim zemljama svijeta.

Nakon obavljenog posla u uredu, nesto prije zalaska sunca, mogao sam konacno da si priustim da prosetam po obliznjim ulicama. Na zalost, buduci nisam imao dovoljno vremena na raspolaganju, odmah sam odbacio pomisao da prosetam Kalemegdanom koji je, koliko se sjecam od prethodne posjete, jedan od najljepsih dijelova grada. Ono sto se uocava da je cijeli svijet postao veliko selo. Trgovine koji se mogu vidjeti po Milano, Parizu i Londonu prisutne su i ovdje, a i proizvodi u izlozima su isti. Imao sam ideju da je Beograd malo ortodoksniji od onoga sto sam vidio: puno natpisa je na latinici, u suprotnosti od nacionalistickog trenda od prije desetak godina kada se gotovo iskljucivo koristila cirilica.

Ono sto se prvo uoci je ljepota zenskog stanovnistva (ma kako sam se samo lijepo izrazio). Poznato je da sto se vise ide prema istoku, zene postaju sve ljepse, a muskarci sve odaniji alkoholu. Mogu reci da se i ova druga stvar moze vidjeti na ulicima Beograda; puno ljudi koji se setaju sa pivskom bocom u ruci, poneki pijanac gotovo ispruzen po plocniku, nesto sto je gotovo nezamislivo vidjeti u Italiji.

Moram priznati da mi je dio grada koji sam vidio ustavio ugodan dojam: lijepe zgrade, relativno dobro odrzavane (iako ima dosta iznimaka), ziva i vesela atmosfera. Na jednom kutu su svirali na frulicama 4 covjeka u narodnim nosnjama. Po izlozima se vidi jako puno kljiga o Titu, ocito je opet u modi. Zabavno mi je bilo vidjeti Titovu kuharicu: na naslovnoj stranici on i Jovanka, nostalgija nikada ne umire.

Za veceru sam izabrao jedan bistro preko puta ureda: Gaston. Vrlo francuski, pocevsi od imena, uredjenja i jelovnika, ali imaju i pokoji srpski specijalitet van glavnog menua. Izbor je pao na janjetinu pod pekom i nisam se pokajao, bila je odlicna. Nakon vecere taxi do hotela koji se nalzio blizu beogradskog nogometnog stadiona Marakane (ova puta cijena je bila u redu). Ne previse rano ujutro, oko 10 sati, sam otisao na zeljeznicku stranicu i uzeo vlak za Zagreb. Manje od 24 sata u Beogradu, ali ugodno provedena.