ice-queen

srijeda, 16.04.2014.

Runda za sve

Eh, da ne pišem samo o "prošlom", "historijskom" ili kojekakvom stanju i zbivanju, da napravimo osvrt na današnji dan.
Danas raspored kao lud, nije da je ostalim danima drugačije ali dobro. Mamica moja si je već rezervirala sjedeće mjesto do grada kad već idem sa cijelom ekipom u grad pa da ona navrati kod svoje frendice na jednu penzionersku trač partiju.
I tako, nakon užurbano, reklo bi se, spremanju, jer naravno, jutarnja kavica se ispija do zadnje kapi i do zadnje moguće slobodne minute pa tek onda slijedi traženje obleke, cipela i brojanje putnika (djece i bake). Upadamo mi tako u auto, hipeaktivno i svatko u svojem filmu, ja pokušavam održati auteka na cesti i putnike na mjestu, klinci ludi radi odlaska na predstavu, baka luda od napetosti, najstarija kćerka....ona je pak luda jer ide sa nama :D a ja luda od putnika.I tako, krenemo mi, ostavila ja putnike na par minuta u autu da samo predam neke papire kam trebam, ne brinite, ostavila sam ja njima prozor otvoren, imala sam ja cucka nekoć davno, nije da je isto, ali da ih čujete kad počnu, skoro pa dođe na isto. I, vratim se ja, par minuta poslije u auteka, svi cucki na broju, niti jedan prolaznik ozlijeđen, iskrcam baku na trač partiji i uputim se sa dječurlijom na predstavu....bljaaaaaaaaakkkk, hrpetina cvijeća što govori, nekakav skakavac koji lići na brokulu sa celulitom i prokleti pauk koji se eto čudi suncu i mjesecu....katastrofa....aj, preživih ja to, primjetim da je ta brokula trajala prilično kratko dakle imam još vremena, ne mogu bakicu prerano maknuti sa tračanja, to je kao da klince izvučem iz pjeska - vrištanje i bacanje po podu. Ok, nisam to nikad doživjela, moram se pohvaliti da su mi djeca prilično odgojena :) :) ali opet, žao mi bakice pa odoh ja sa djecom na kavu. Sjednemo mi tako u dobro poznati birc, naručimo si kavicu i baš se nekako naćela tema između moje najstarije i mene, kako žensko, stvarno treba ponekad jednu dobro svađu. To nije luksuz nego stvarno potreba, i bilo bi lijepo kad bi se takvo nešto moglo naručiti, preko ebaya ili njuškala ili u bircu skupa sa kavom. Možda sam jedna od rijetkih ali ja bar priznam, jednom mjesečno mogla bih se pošteno posvađati, recimo sa dragom osobom, prijateljicom, ne sa svojim kćerkama jer to nije to, one se rasplaču, nego baš rasprava, diskusija, svađa....još ako je to "gora polovica", e pa strinu ti poljubim, daj se svađaj, kako misliš doživjeti pomirbeni s(K)ex ako se ne posvađamo???? Molim lijepo.
I tako, sjedi jedan dečec za šankom i konobarčić je tu negdje, ali ja se ne dam smesti.....Popile mi kavu/sok/kakao i uputili se prema vratima (nakon što sam platila račun, da se ne bi pomislilo), mi na vrata a vani pljušćina i to kakva....pogledamo se najstarija i ja, onako ko telad, bez obzira što nam je frizura za "predstave" gdje je mrak, i šminke danas nema na vidiku, okrenule se na peti i naručile još po kavu...ok, zapravo, ja sam se zderala iz sveg glasa:"Svima jedna runda" :D srećom, samo mi i taj dečec za šankom :D u kojeg sam sa malim neugodnjakom u očima baš tog treba pogledala a on se drpa od smijeha na sve moje glupave komentare za razmazanu sminku i natapiranu kosu. Sjedamo mi i vidim da dečec još uvijek dolazi k sebi gledajući moju bandu kako se pakira natrag u birc, ja onako, dobra kao uvijek, kao kruh ili pecivo, kifla ili slanac, kažem konobaru da (kao što sam rekla), pita dečka šta će popiti. Nakon par minuta, vidim ja da poruka polako stiže do dečeca, a on me onako blijedo pogleda i pita:"kaj ozbiljno?" A jbote, pa nisam ti ponudila...jelte - kiflu :D Odgovaram ja njemu, pristojno kao i uvijek:"Zar Vam se ja činim da se šalim? Ja sam uvijek ozbiljna, kao svinjska gripa!" :)
I eto....popili mi kavicu, i taj dečec, napravih ja dobro djelo...Jel se to računa kao dobro djelo? Ako ne onda sam nadrapala :D

16.04.2014. u 04:22 • 0 Komentara • Print • # • ^

Sad bi se čovjek pitao

....pitao bi se netko, totalno neznan, nepoznat meni ili ikome koji mene zna pa da se čovjek raspita - šta je ovoj babi? Nema je nema pa eto, dođe, napiše par gluposti ili pametnih stvari, kako za koga.
Pa, eto, nakon što sam maknula iz glave nekolicinu sitnica koje su mi zauzimale radnu memoriju, potrpala sve to u par pričica, da se vratim u svakojake teme koje mi se motaju po glavi.
Iako nisam dugo pisala, ne mogu reći da nisam imala što za reći, bilo je toga i previše, možda i totalno previše za sroćiti u jedan normalan "post" ili kako se to već zove tu na blogu među blogerima.
Šta se sve izdešavalo, osjećam se kao da je prošlo dulje od godinu dana od zadnjeg pisanja, iako niti prije toga nisam "imala što za reći".
O jesam, i to dosta, od nekulture medicinskih djelatnika, do nedo**anosti nekih osoba koje rade sa djecom a trebali bi biti u konc logoru obzirom na način ponašanja.Pa sve do dragih osoba koje ti uljepšaju dan samo sa porukom ili pozivom, ili sam sa znanjem da su tu, negdje u blizini. Znam ja, svjesna sam toga da veliki dio toga što napišem nema veze s vezom, ali šta u današnje vrijeme ima? Znanje? Diploma? Iskustvo? Vještine? Nipošto, još smo mi duboko na balkanu, zadrti ljudi, pomalo priglupi za razliku od većine svijeta, a tako očajno želimo biti dio tog svijeta, koji prcaju svoj narod a opet nešto se napravi. Ne kažem ja da je daleko negdje bolje ili savršeno, ali ipak, negdje je nešto bolje a negdje gore. Ali smatram da bi se trebalo pogledati možda preko ograde, možda susjed tu puricu bolje peče, pa daj, pobogu pitaj za recept.
U pitanju promjena, nema toga i ima. Sinek mi više nije 25 kilometara udaljenoj školi, možda jednom prilikom napišem kako, zašto i na koji fking način sam to uspjela, ali jesam, i mogu reći da se pomalo ponosim sa svime, kad pogledam unatrag, na onaj retrovizor života, i pogledam sve one fleke, packe i mrlje koje su ga prekrile, nađe se pokoji čisti dio, još neumrljan ničime, još onako lijepi i svjetlucavi.Možda je sljedeće što dolazi baš na tom svijetlom dijelu, i možda se ne umrlja previše....bilo bi to lijepo.
U pokojim razgovorima, kad se govori o muško ženskim poslovima, u kojima redovito imam osobe "za" i osobe "protiv", moram objašnjavati i crtati. Ja sam, reklo bi se, sudeći po još uvijek nekim naznakama - žensko. Ako gledamo na one bildere koji nemaju niti vrat više od toliko nabildavanja, moram primijetiti da su im se neki, ženama poželjni dijelovi - smanjili. Žalosno ali istinito. A ako pogledamo, tim istim nabildanima (kažem oni drastično nabildani, ne oni "sexy"),dakle tim masovnim, su malo cicke narasle. Što, valjda, dolazi u kompletu - manja muda veće cicke. Ako ćemo gledati na to, polako se pretvaram u frajera, očito, muda imam i prevelika, grande cajones, a eto, ono drugo mi se s godinama smanjilo, što od djece, što možda od genetike ili nedostatka "masnih" naslaga. Ali eto, još malo pa ću moći na promjenu spola, samo mi još uz cajones fali i....No, nećemo u detalje, ovo je ozbiljna tema.
I tako, evo mene natrag na pisanje, baš danas iako se o tome već razglabalo među mojim poznanicima, nemogućnost spavanja, previše toga u rasporedu i u glavi, možda neke sitnice od nekoć davno koje su eto baš danas navrle van i hoće mi mozak preuzeti kao neke spodobe, duhovi ili šta već, nevažno. Sve je to ionako prolazno, dođe, prođe.
Uvijek se ja držim one - Nikad ne reci nikad, i - sve što je lijepo kratko traje....tako da bez obzira što je, nikad neću reći da poslije kiše dolazi sunce bez toga da će nakon tog sunca opet, kad tad pasti kiša.

16.04.2014. u 03:08 • 1 Komentara • Print • # • ^

Marsovci vs. "stvoritelj"

Sjetih se ja ovog trena, sad kad mi je već mozak lijepo nabrijan na razmišljanje, teme koju smo imale frendica i ja, bilo je to onog dana, baš onog kad nismo imale pametnije teme i naiđemo na emisiju o vanzemaljcima, slatka su to meni bića, nemam ja ništa protiv njih, iako sam možda različitog mišljenja od većine naroda, ali smatram da su to jako pametne spodobe, vjerojatno nižeg rasta, ne troše vrijeme na rast nego samo razvoj, što bi reklo da sam ja narasla ali o razvoju se da diskutirati. Obilaze oni tako naša polja, beru pšenicu, kuruzu i ostalo što se seljak mući da uzgoji, sreća pa nam kokoške ne maltretiraju, ali tko bi sa tim životinjama uopće htio dolaziti u konflikte. Ali, sudeći po tome da se baš ne pokazuju, osim onih dana kad se s*ebu pa eto, prolete iznad/pored/povrh nečega, ali pametno pa sakriju tragove, iskreno, ne bih se niti ja družila sa zemljanima na njihovom mjestu.
I tako, ušle nas dvije u srž rasprave, ne damo se smesti, pita mene ona, pomalo s nevjericom u moja uvjerenja, na koju foru onda "križ" u kršćanstvu? Eh...pa...sad...ne bila ja svoja ako joj nisam lijepo sve objasnila. Pa da svekolikom pučanstvu podijelim dio mojih razmišljanja o malim sivim/zelenim/rozim, kakvi god oni bili.
Nije da sam stara toliko da se sjećam (detalja) ali, smatram da bi bilo sasvim logično razmišljati da je zemlja davno nekoć prije, bila pusta i eto, kao marsovsko smetlište ili spremište, ili "pusti otok" za odmoriti malo one glave trokutaste ili da dobiju onako preplanulo zelenu boju tena. I sad, došao neki tamo pametnjaković, recimo, aj nek bude gospodin Marsovski Putin, može i Obama, da sad ne kažem odmah Mesić ili Josipović, ne znam da li je dozvoljeno spominjati njihova imana uzalud, nazovimo mi njega KakoGod. I tako, sjeti se on (po učenju jednog tamo na seriji o marsovcima) da je njemu palo na pamet da izume/izmisle/projektiraju/kloniraju, nekakvu vrstu "životinje" koju će oni nastaniti na planet Zemlju i neka oni njima kopaju zlato. Naravno, pametno, zašto bi marsovci kopali kad to mogu kao nama oni cucki što kopaju one gljive, pa neka ta nova vrsta iskopava zlato. I tako, tamo neki genetičar njihov, smučkao neki bučkuriš i izlegao se prvi čovjek. Lijepo, krasno je on to izveo, dobio tamo neko marsovsko priznanje, možda i neki marsovski spomenik, doživio slavu, marsovsku slavu, neće valjda zemaljsku. I eto, razmnožili oni tu vrstu i prebacili u "torove", tzv. države, po cijeloj planeti Zemlji, da kopaju....
Kao što svi već dobro znamo, ta vrsta je na početku bila, da ne budem pregruba, pomalo priglupa pa im se sve trebalo nacrtati i pokazati. I eto, vračam se na pitanje moje drage frendice - kako su onda nastali križevi (oni iksići koji predstavljaju, u ovom postu nepredstavljenu vjeru). E, nije ti to problem objasniti - bio tamo neki predstavnik te nove vrste, isto pomalo, siroće priglup, sa onim buzdovanom u ruci, češka se po tintari i gleda, nikako početi kopati, i dođe jedan od marsovaca, vidje da je siroće tulavo, nacrta on njemu iksić na tlu i kaže:"Tu kopaj!" I ajde, nije taj baš toliko tulav, počne on kopati i nađe to "nešto" svjetlucavo i prekrasno, marsovci svi veseli, zadovoljni i naravno, od tada je toj novoj vrsti taj iksić predstavljao znak njihovog "stvoritelja" :)

16.04.2014. u 02:45 • 1 Komentara • Print • # • ^

Posljedni živući fosili

Znam, znam, teško za povjerovati, ali postoje, teško ih je za spaziti ili uočiti ali eto, nije da sam ja primjer ali poznam, čak dvojicu.
U stalnoj komunikaciji sa ljudima, da li poslovno, prijateljski ili eto, pozdravi me netko na ulici ko je savršeno zna i tako je veseo/la što me vidi ali ja kao i uvijek nemam pojma tko je to, pa u većini slučajeva pitam jednu od mojih kćerkica da me prosvjetle, susretnem i osobu, moram reći mušku, koja je još uvijek ona stara Bečka škola, tako slatko, medeno, pristojno, ljubazno, prema "dami" (ovisno kako kojoj, pol tih dama ja bih osobno zveknula šamar ili poklopac kante za smeće da se saberu), ali opet, takvi "šarmeri", "đentlmeni/gentlemani, ne rade separaciju pa niti među onim onako već zveknutim tko zna čime, puknutim ko kokica, opičenim i ludim babama, napirlitanim kvočkama niti muškobanjastim ženskama, nego svejedno pridrže vrata, privuku stolicu ili pripale željno očekivanu cigaretu. Znam ja sebi držati vrata, pa i otvoriti ih sama ako za to imam potrebe, stolicu, ajd, mogu sama :D ali cigaretu, bože sačuvaj, nedo bog da odem od kuće bez upaljača, pa opalila bih se po nosu. Ali slatko ti dođe, vidjeti kako se dobro drže, ne interesira ih što su u definitivnoj manjini, možda pokoji u svijetu, već na popisu ugroženih vrsta, za koju sam ja osobno smatrala da je već odavno izumrla, tako da je jako lijepo doživjeti to, vidjeti da postoji spas za tu vrstu, bar mala šansa da će nam netko pridržati vrata kad budemo bježali od zombija i apokalipse.... Iako poznajem tek dvije takve osobe, lijepo je to, osjećam se posebnom, jer ipak među toliko ne-gentlemana, (sad bih nabrajala ali bit ću toliko dobra da ću staviti poznate *****)....dakle, ta vrsta, već davno smatrana izumrla, u mom okruženju postoje dva.
Stoga
Hvala Vam dragi moji gentlmani, čast mi je poznavati živuće fosile. Ja bih Vas lijepo molila, u ime (barem 99.9%) ženske nacije, razmnožavajte se i neka vam ne bude neugodno.
Fala

16.04.2014. u 02:36 • 0 Komentara • Print • # • ^

Poštar uvijek zvoni dva puta

Ma kikicu moju...da moram tako početi priču....ugl. Da pojasnimo, slatki su ti naši poštarčići, nemam riječi, nose oni nama poštu vjernije od gmajla jahua i kompanije i još te k tome pitaju kako si, ša ima ili ti zveknu susjedovog cucka koji laje kao sumanut jer eto, stiže poštar.
Pa, da kažem, nadam se bez posljedica, ali moram, jače je od mene, ja da ne pričam na usta, ja bih ...jelte...i na to progovorila, pa onda bolje, a k tome i pristojnije je da pričam na tipkovnicu (tipkam).
Desilo se to jednog lijepog dana, (ma pojma nemam kakav je bio dan, ali guba zvuči). Dakle, dođe meni MOJ poštar, zvooni on pristojno, ali stvarno, lijepo zvoni, sad da li je u pitanju moje zvono samo po sebi ili do njegovog stiskanja, ne bih Vam znala reći, ali, zvoni on tako meni, otvorih ja a on blijed kao krpa (ne znam zašto krpa, ali tako ljudi kažu), dakle, blijed kao da je mene vidio. U iznenađenju, uspije on mene pitati kakvu on to poštu meni ne donosi?? Evo ti upitnika i iznad moje glave, znate oni upitnici koji se množe u crtićima, e, baš ti. Meni ništa jasno, i kaže on meni da je dobio "packu" od gospona "el hefe" da sam JA prijavila da ne dobivam poštu?!?!?! Čujte, iskreno, pošta koja mi nije niti došla, nije mi niti važna, znam ja da će doći i ona koju ne trebam ali ona koju trebam dođe na e-mail :D , ali nisam to rekla, bilo mi žao. Da skratim već unaprijed post koji bi u planu mogao biti poduži, tjedan dana ranije sam ja zvala internet posluživača/provajdera/nazoviGaKakoHoćeš, e baš neću reći kojeg jer može biti kao besplatna reklama ili anti reklama, ali ok su mi, simpice... ja jesam zvala, ali radi NEPOTPUNE pošte, tj. dođe mi račun, bez računa (sad je tu nenadana reklama za račune bez kojih se ne računa, ali to je kako rekoh, nenadano). A oni, to lijepo prebacili na poštara, kao da si on pocjepa dio moje pošte pa doma skuplja kao markice, sličke, lutke, autiće, šta ja znam šta ljudi skupljaju....veš mašine. I ja, sad moguće malo iznervirana...ma nisam, teško se ja iznerviram, ali, nemoj tako sa mojim poštarom...ja ovako lajava, budala, kažem svom poštaru - daj ti meni nazovi tog svog "nadređenog" da mu ja nešto na(d)redim. I, nazove on svog nadređenog i počne (nisam ja to znala, ali jest) početak (dakle, počne početak) mog horora. Aj dobro, meni je bio iako nikome oko mene nije bio horor, više komedija. Rekoh ja(budala lajava) gospodinu, ali fino, onako, pristojno:"Poštovanje gospodine Šefe (s veliko Š), došlo je do nesporazuma, ja bih Vas molila da poštedite Mog poštara od problema jer nije on kriv, zvala jesam ali mi pošta dolazi, tj kuverta, a u kuverti "ku...", (ok nisam upotrijebila tu rijeć ali se tako lijepo stopilo sa rečenicom sad dok ju tipkam....). Poštarčić mi je tako blijed za nepovjerovati....dužni ste nam i kavu i pivu da dođemo sebi, ako nikome, meni." I završili mi tu priču i razgovor, riješila ja taj nesporazum i mislim si eto, napravih ja dobro djelo a nisam se maknula dalje od kuće.....
Prošlo par dana, već ja zaboravila na gospona "nadređenog" i poštara i izgubljene pošto i skupljanja poderotina. Zvoni meni telefon. Aj, doma sam, moj telefon, javih se ja (budala), dobar dan....dobar dan....a je, sječam se (to onaj, šef, nadređeni, od poštara)...Vrijedi li poziv na pivu/kavu? Ma šta ne bi vrijedilo, ja doma, klinci u školi, zašto bih pila kavu solo :D ?
E sad bi Vas masa reklo - A budaleeeeeeeeee ( ma i ja, sad, ali nisam tada)
No, reče meni čovac, stiže on za petnaestak minutica. Aj, dobro. Šta ću ti ja.
Evo njega, još ja onako hiperaktivna, kavica na stolu, imam kompani, baš superiška. Započne on neku temu, i još uvijek ja ne kužim, hbeš budalu, bila i ostala, ne kontam ja šta on govori. Ali ok...Kaže, mora on negdje skočiti ali će se vratiti za pol sata. Aj dobro, mislim si, imat ću vezu u pošti, ako mi ikad nestane neka pošta da se imam kome požaliti. Ode on a meni polako sve njegove rečenice dolaze k svijesti...U JBMTI....Ne znate kakva je to panika...ljudi moji...zovem ja frendicu broj 1. kao za vraga ona 30 km dalje, savršeno, zove frendica drugi frendicu da ja paničarim, nema teorije da ja izgovorim razlog preko telefona....čo'eče. Zove druga frendica, pita šta mi je....pa ne mogu ti reći samo se pojavi kod mene u roku pola sata. (aj zamislite me samo kako paničarim). Uglavnom....pošaljem ja frendici SMS da uleti i ne govori da sam ju zvala ako je ikakav frajer prisutan, ma da je i batman, samo neka šuti. I zvoni čovac na vrata, ja već paničarim na očigled, očitavam mu bukvicu i još svašta što se da očitati...Luda, uspijem izgovoriti pokoju suvoslu rečenicu...ali HBOTE, jesi ti normalan?? Zar ti ja ličim na išta sličnog...I, ono spasonosno zvono, kao u školi zvono koje je označavalo kraj terora, zvoni moja frendica....a lipo moje....ulazi ona, frajer se (srećom) pakira i pozdravlja :D a frendica blijeda...ja zaključavam vrata kad je poćela sa pitanjima - šta je, tko je, klinci? Hitna? Tko je umro? Tko se rodio? Tko se udao/oženio/rastao? Ugl, nije pitala, samo je čekala objašnjenje jer niti ona nije više mogla pričati obzirom da sam joj prenijela veliki dio moje panike....
.........
Aj mi recite molim vas, kako bi reagirali, možda biste me ubacili u top, pod vlak, tramvaj, kamion....Kao što vidite ona nije, još sam tu, čitava :D taman toliko da vam piskaram....Odgovaram ja njoj :"Tip mi se upucavao!!!!!!"
.........
Da, kao što rekoh, još uvijek sam živa, nije me ubila, možda je bila jaaaaako blizu ali eto, dobra je, šta reć :)
.........
Da objasnim - očito sam već ostarila, pa se sve to već promijenilo obzirom kako je to bilo u "mojim" danima upucavanja, ali, nemaš ti meni šta doći doma sa takvom namjerom a da mi prije toga ne najaviš, prijaviš, nacrtaš sve moguće i nemoguće namjere svog dolaska :) Hebi se ti, kava je kava, piva je piva....sve drugo isto ima svoj naziv.
.........
Da mi je prijetio životom, lakše bih se snašla ali OVO.....stvarno sam ostarila....

16.04.2014. u 01:30 • 1 Komentara • Print • # • ^

Povratak smajl (:) ) age (33) čekića :D

Poštovani moji dragi cijenjeni....
Ev mene na vrata kao poreznika, ništa ne tražim samo pišem. Mogu se ja brojati kao onaj koji radi popis stanovništva pa da vidimo tko nam se pojavio, odjavio, prijavio....Nije to ništa, to sam samo ja, kao i inače, mozak radi 300 na sat, oš kilometara oš milimetara ali ide na sat.
Nije da mi se nije pisalo, ili da nisam imala išta za reći, imam ja toga i viška ali nikako sjesti na miru, pisati i popuniti ovu stranicu još pokojim glupostima iz moje riznice dragocjenog "zlata".
Upravo nekidan (neki dan, iliti nek i dan), da se ne nađe pokoji gramatičar da mi ispravlja greške), pita mene moja draga frendica za stranicu mog bloga :D
E pa lipo moje oko plavo, ev ti ga, ali ja nisam pisala pa ima od zadnji puta.
I eto, obzirom na obzir da sam obzirna prema obziru, otvorih ja tu stranicu, i imam šta za vidjeti.....Pa dragi moji, šta sam ja ovo pisala?? Na čemu sam ja to bila, da mi je toga i sad malo.
Ali nema veze, nisam ja na nikakvim supstancama ili napitcima ili travama, taku me mater rodila, i ispala ja takva kakva jesam, rekla sam ja davno, BOg naš dragi to dizajnira jednom i pokida nacrt, jedna "ja" je i previše.
Vratih se ja blogiranju, večeras u ove, recimo kasne sate, kako za koga.
Na miru, pa ako će se netko smijati, neka. My work is done, I can die happy now :D

16.04.2014. u 01:28 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>