ice-queen

srijeda, 15.06.2011.

...zašto sam počela pisati?

Obečala sam jednom, nedavno da ću napisati razlog zašto sam uopće počela pisati blog...večinom nađem načina da se izrazim, izmjenim mišljenja ili laprdam bezveze tek tako da izbacim svu moguću glupost iz glave i napravim mjesta za još više gluposti...obzirom da bi tada, odgovor bio preopširan i nekako mi se od omda motaju misli oko tih dana, bilo bi najbolje da napišem kako je to sve počelo i zašto sam odlučila uništiti tipkovnicu vrijednu...no - vrijednu tipkovnicu....i izbaciti sav višak nepotrebnih informacija, gluposti što su se nakupljale godinamaa možda čak i misli koje mi opet, zaokupljaju toliko vrijednu memoriju mozgića da bi je trebalo osloboditi.
No, da se vratimo na taj slavni 05.11.2010.g....zapravo, par dana ranije kako bi se pohvatali svi konci...02.11.dan nakon Svih Svetih....bio je dan skoro pa isti kao drugi, hrpetinu toga za napraviti, kontrola sa malom u bolnici, još neprogutana informacija da mora na operaciju i cijeli dan hopsanje - škola, razredi, doktori, kontrole i pretrage, večernji trening, klinci, ručak, učenje, ponavljanje i naravno....večer za pamčenje opisana u ovom textiću -
http://ice-queen.blog.hr/2010/11/1628366678/zavrzlame-u-ljubavi-tragedija-ili-komedija.html
(moj ročkas i cvijeće za groblje)....
nadalje, trečeg jedanaestog sam imala hrpu razgovora, par sa doktorima i jedan pa eto, sa psihologom, smatrajući da će ovo sve što mi se nakuplja u glavi vezano uz moje dijete i njezine dijagnoze razići i da će jednom biti malo jednostavnije....dijagnoza :Depresija (hahahaha) i neke tbl za smirenje???? MOLIM??? Ok, ako me pitaš šta ako bude najgore pa jbote, da sam se počela smijati e onda bi mi trebale i tabletice i neka košuljica dugih rukava koji se vežu na leđima...da...zaplakala sam....a moram i ja koji puta....ništa, draga moja, ja ti u životu nisam popila ništa za smirenje a bilo je situacija kad sam možda i trebala ali opet nisam...i tako...prođe taj dannapola, ja doslovce kao inaće rastrgana na milijun strana...još pod prekrasnim dojmom sjajnog mi rođendana, pokupim ja lap-top od frajera (čini se samoprozvanog biznismena) i kaže on da treba mašinu sutra ujutro. A ma je li?? Sad je 20:34 minute (da, bolesno, pamtim točno vrijeme...užas)...stižem doma,sređujem klince, večera i spremanje klinaca u krpe, pripreme za sutra i primanje posla (moram i ja nešto zaraditi). I tako, poštovani biznismen želi Vistu, koja govori hrvatski, jbote, kakti neki biznismen a nema pojma ingliš lengviđ nego hoće da priča hrvatski. Jbote, tko još to koristi a pogotovo da nemaš pojma engleski (glavno da ti je komp pun virusa zbog gledanja "kućnih uradaka". Da ne duljim (opet) mašina sranje, backup, reinstalacija i ubacivanje hrvatskog u Vistu me koštalo sna ali ništa zato, nije mi prvi puta, 7:25 ujutro gasim mašinu i (u međuvremenu sam probudila dijete za školu i pripremila ju), ubacujem dijete i komp u auto i jurim ostaviti dijete u školi i predati lapa tope biznismenu koji ne spika ingliš nego samo hrvatski. Brzinska kavica sa frendicom i spremna za razgovor sa stručnim osobljem u školi oko nastavka školovanja ili selidbe u drugu, prilagođenu školu. Preživjeh ja to, recimo...već osječam da nešto ne štima...neumorna sam ali na rubu živaca, hiperaktivna, mozak, osjetim kako radi, pokupim dijete iz škole i ostavljam kod frendice jer imam jedan dogovor....sa bioenergičarkom, jer...nakon toliko godina već se okrečeš svemu ne bi li našao riješenje ili pomoć...umalo da se vračarama nisam javila....i to je prošlo dosta naporno, psihički naporno...pokupim jednu frendicu i njene curke iz škole i krečem po svoju klinku....osječam da ću puknuti ali ne smijem...dijete je pored mene...ne smijem...uvijek kad se to desilo cure su već spavale...od kad sam ja takva u sred dana?? Otvara mi frendica vrata, uzimam dijete i govorim da moram hitno doma, upalit ću joj crtić u sobi...samo da me ne vidi...na rubu sam suza, ne mogu više...previše je toga za mene jednu...jednostavno ne mogu više...dolazim doma, znam da sam nešto mljela frendici u autu ali nemam pojma što...govori mi nešto u vezi rata a ja joj to sve lijepo priopčim u matematičkom obliku...tjera me ona spavati ali meni se ne spava..budna sam više od 48 sati ali mi se ne spava...idem spremati i čistiti stan....dolazim doma...crtić, soba....pusa maloj kako da je sve u najboljem redu....pucam....počinjem nekontrolirano plakati....nikako se ne mogu smiriti...svega je previše u zadnje vrijeme....zovem frendicu koju sam upravo ostavila doma i ispričavam se u suzama ako sam joj nešto krivo rekla...."Smiri se, stižem za 5 minuta!" - govori ona i spušta slušalicu....stvarno je brza....dolazi ona do mene...mogu reći da sam se smirila dok je stigla...stavlja na stol pivu i govori da popijem da me kokne da zaspem....mozak mi još uvijek radi...ja pričam a ona me gledao kao da sam pukla...ok, stvarno sam pukla, nezaustavljivo pričam...meljem...zvoni telefon....druga frendica sa pitanje u vezi seminara - razlike u blogova, foruma, facebooka...virtuale i real life-a...sve ja to njoj lijepo nabrojim....klinkama od frendice sa pivom u rukama objašnjavam zašto u priobalju ima više požara (potrebno za prirodu i društvo u drugom razredu osnovne)....u sekundi sam se prešaltala u prepričavanje zadnjih par dana frendici...odjednom brbljam o svojoj teoriji djetetove bolesti i zovem glavu u udruzi objašnjavajući svoju teoriju...biće da je žena skužila da sam na rubu snaga i smiruje me govoreći da je sve moguće....i u svim tim nekontroliranim baljezganjima sjetim se kako mi se ovakve situacije nisu dešavale nikada po danu...nikada pred curama...bila sam jako aktivna na jednom forumu za osobe sa posebnim potrebama.....moderator pola foruma, aktivna u svim područjima i raspravama...pisala sve i svašta, od gluposti do (tko bi rekao) pametnih stvari....i dođem do zaključka da bi bilo dobro da počnem pisati...samo pisati o bilo čemu što mi padne na pamet....ne...piva mi nije pomogla da zaspem...uvećer sam spremila klince spavati i pokrenula ovaj blog....i nikad nisam popila onu tabletu koju mi je propisala doktorica....

15.06.2011. u 19:56 • 7 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 08.06.2011.

Ne znaš ti mene, stranče....

Vrlo je lako sjediti sa strane, promatrati, smišljati svoje odgovore i zaključke, praviti se pametan, uzdizati se u nebesa i raditi od sebe boga i vraga sve dok ne zatrebaš upotrijebiti svoju glavu pa skužiš da tu nema ničega osim praznih pretpostavki i onoga što si čuo/vidio...ne, ne znaš ti mene....prazna slova na papiru/webu ne moraju značiti ništa..samo možda ispušni ventil i kao što rekoh na samom početku blogiranja, izbacivanje viška gluposti iz glave kako bi stalo novih gluposti, novih komentara stranaca sa strane, novih pametovanja anonimaca sramnih da pokažu svoje lice i svoju čud, skrivajući se iza maski i nickova misleći kako je to pametan potez kako bi i nadalje sakrivali taštinu, nezadovoljstvo i ogorčenost samim sobom....opet kažem, ne znaš ti mene stranče...ti koji stojiš preko puta...gledajući me sa visoka, promatrajući me kao malog mrava kojeg kao malo dijete možeš stisnuti i izvući život iz njega...ne znaš ti mene stranče...ti koji sa podmuklim osmjehom sjediš u kafiću, podbočen manikiranom šakom, omotanom skupocjenim satom, u kravati i odjelu nekog tamo kakti slavnog čovjeka koji je bio više od tebe u stanju sakupiti hrpu glupog materijala sa još glupljim nazivom i prišio to u krpe koje ti zoveš odjelom...ne znaš ti mene stranče...koji sa pogledom rastjeravaš sve živo i neživo oko sebe upijajući atome kisika kao da si njihov vlasnik...i ako budeš ipak u stanju pročitati ovaj text, ali stvarno pročitati bez korištenja nekih glupih zatupljenih vještina brzog čitanja koje si platio na nekom tečaju u nadi da ćeš biti pametniji zato što u pol minute pročitaš tri moja texta a ne znaš procesuirati niti pol rečenice....da, ti stranče...tebe se tiče...e pa da pokušam objasniti tebi, kao malom djetetu od tri godine koji se čudi lokvi vode nakon kiše i pita od kud to....ja sam osoba koju nikad nećeš shvatiti makar čitao milijun puta jedno te isto, nećeš shvatiti...možda jesam glupa, oštečena ili bez skupog sata na ruci...odjela nekog stranca, ali sam osoba sa debelim iskustvom i previše znanja koja se ne mogu naći u knjigama koje čitaš u pol minute...ja sam ponosna majka, ja sam osoba sa iskustvom života kojeg ti nećeš vidjeti niti u filmovima niti pročitati u knjigama...osoba sam koja u životnom stažu ima sretnih trenutaka koliko i nesretnih...sretnih sječanja koliko i nesretnih...ja sam osoba koja se uzdigla na noge svojim trudom, svojim greškama i životnom školom...osoba koja je kao komad tvog odjela u Nazorovoj čekala osobe koje će htjeti baš to....četiri godine...ja sam osoba koja je živjela sa tim pečatom pola života, sa roditeljima koji su mene izabrali...nisu me dobili kao tebe tvoji...donjela te roda jel? Ja sam osoba koja je završila školu....bavila se sportovima, svirala instrumente...osoba koja je kao posvojeno dijete imala iskustva u školi kakve ti nisi...od tjeranja, bježanja do paljenja ispred škole...i to sam preživjela...nitko prstom nije mrdnuo za mene...i nakon svega...ne znaš me, opet, stranče....jer ja sam osoba koja je nakon toliko godina mislila da je sreća na vratima...dečko...pa muž...brak...ne ne znaš me, stranče...jer nisi bio tamo dok sam ja dobivala batine....nisi bio tamo dok sam ja bježala sa bebom u rukama i vrečicom sa dokumentima na drugi kraj države...i opet...ne znaš me, stranče...iz jedne sobice izniko je stan....od bebe izrasla je pametna djevojčica, moj ponos i sreća....od vrečice sa dokumentima su iznikla nova sječanja...nove uspomene...nove slike...nova ja....ali....dobro pretpostavljaš...ne znaš me, stranče....gledaš me još uvijek...iz daljine i sa visoka...sa svojim glupim pretpostavkama....vidiš samo osmjeh na licu...možda ponekad gorak ali je osmjeh....vidiš samo glupi text na bijeloj podlozi koji još uvijek ne možeš razumjeti....možda jesam "roba sa greškom" ali tu grešku nosim sa ponosom jer je baš ta greška od mene napravila ovakvu osobu kakva jesam...zadovoljna sa onim što ima...dovoljno spretna da se izvuće iz svih govana i sranja koja se nađu na putu....dovoljno čvrstog duha da prebrodim sve što treba....dovoljno savjesna da ne činim ništa loše drugima...i dovoljno pametna da se suzdržim od glupih komentara...i još uvijek me ne znaš....i nikad nećeš znati....

08.06.2011. u 00:15 • 22 Komentara • Print • # • ^

utorak, 07.06.2011.

Jedan cmoljavi post...

Pokušavajući pohvatati izgubljene tračnice prošlog posta, pokušavajući smisliti pametne razloge glupog baljezganja vrte mi se po glavi cmoljave misli, vjerojatno uzrokovane trenutnim čudnim PMS-om ili vjerojatnije TMS-om (trenutnim mutavim stanjem), razmišljanjem o glupostima pokušavajući smisliti na koji način da postanem dobra kučka, ne izgubivši svoju trenutnu možda nisku vrijednost ali opet vrijednost. Izbacit ću ove cmoljavo dosadne misli sa znanjem da nakon postanja ima onaj slatki znakić u obliku smeća sa prekrasnom funkcijom brisanja :D
Da, cmoljavim, prisječajući se jućerašnjeg dana i plakanja pred frendicom, pa pred starcima (joooj...da, pred starcima, ne pitajte me)...uglavnom, u najvećoj nadi svih vremena pouzdam se j vjerni mi PMS i to da je on kriv za "ovakvo" raspoloženje, sa podlogom u pozadini VH1 programa i nekom pjesmom koja podsjeća na stare mickey mouse crtiće, tuljenje mačke koja svakim mojim podizanjem šalice sa već hladnom kavom misli da njoj nešto dajem....vratimo se na cmoljenje....da, zadnjih par dana sam baš cmoljava, klinci položili za plavi pojas (stav ponosne stare :D ), bliženje kraja školske godine (yeeeeyyyyy...napokon) i po mogučnosti napokon dolazi na red i moje vrijeme - polaganje zadnjih ispita, riješavanje zadnjih dogovora oko nekog biznisa i ..pa bio bi red da se pojavim na onim fizikalnim na koje sam trebala nakon operacije još prije par mjeseci....sve u svemu mrakić....ali...nekaj fali...pa ok, jesam ja žemska sa krasnih khm-deset godina, situirana ko crkveni miš, sa vlastitim autekom i izgledom koji eto, ne mogu negdje ući a da me se ne primjeti :D dugonoga baba sa recimo tako plavom kosom i rozim pramenovima, svakojako obojanim noktima i pearcingom na kažiprstu, tetovažom tigrića, knjigom u ruci i mp3-om na ušima :D
Da, ne treba mi ništa, sve moguće kućne muško/ženske poslove obavljam sama, popravci, pokvarci, šarafljenje, odšarafljanje, nabijanje i odbijanje, farbanje i maljanje sve mi to ide od ruke ako ne i za rukom. Sve je donekle na svom mjestu dok se ne počnem presvlačiti, nađem oblekicu koja mi taj dan odgovara izgledom, bojom i širinom sa, tog dana, raspoloženjem pa svu robu hitim natrag u ormar da imam navećer što raditi. Da, fali mi ono nešto što se ne može nabaviti po prodajnoj cijeni, naći u dučanima na fenomenalnoj rasprodaji a niti u dučanima rabljene robe niti namještaja, niti na hreliću gdje je onaj bicikl od 42kn ....fali mi da me netko mazi, pazi, grli, ljubi, grije, hladi, smiruje, nasmijava, tješi i čuva....samo to.....ne tražim previše jel da? :(

07.06.2011. u 16:12 • 22 Komentara • Print • # • ^

Ja kučka?

Sjedeći danas na mirnoj kavici, pogledavajući na sat, promatrajući ljude u prolazu, pridruži mi se nazovimo ga frend, i bezvezna čakula uz pokoji srk kave sa četiri šečera, mjehurića iz mineralne i svježi dim cigarete on naglo promrmlja: Sreća da si obukla ovu vestu, netko bi te silovao.....Ha? Kaj? Prvo, to nije vesta nego tunika, navučena preko majice dugih rukava koja se lijepo pruža do pol mog bedra koje su lijepo umotane u tajice sive boje :D Drugo, da nisam to obukla definitivno se ne bih pojavila (taice bez tunike, sa kratkom majicom mi nije neki fashion izazov), i pod treče, definitivno mi ne pada na pamet da me netko siluje u sred mirne kavice...nek pričeka :D
Nastavivši takoreć razgovor koji definitivno ne vodi ničemu nego više pokušava ubiti tišinu pokrivenu glupim reklamama sa radija, da li mojim glupim pogledima ili još glupljim komentarima došli smo do nekakvog hitanja jednog muškog u grm da bi iskoćilo još njih deset....pretpostavljam da moj mozak nije još toliko razvijen da bi pohvatalo sve te moguće definicije i fraze nego se potiho osmjehnem, zamislivši taj prizor kao u crtiću, popračen hrpom "bum" "tras" oblačića praveći se kao da razumijem, kao na dosadnom predavanju građe tijela i sustavnim atomima, klimam glavom kao da me interesira, odjednom uhvaćena u temi muških, veza, ne veza, ljubavi i potražnji nećega u vezi....hmmmm...đe me nađe?....ne, ne smatram da sam osoba koja traži previše, čak mislim da tražim premalo a to nitko nema....kod mene su većinom bile veze vezane omčama oko vrata tako da ne bih voljela vezu sa vezom...radije bez veze...možda bezveze vezu ali bez veze sa mogučnošću udisaja koji put tokom dana...bez brezveznih poruka tipa "zašto nisi odgovorila na poruku..." ili "gdje si, šta si, zašto si..." takva pitanja si bez problema nabavim jednim prometnim prekršajom sa popratnim zaustavljanjem dragih nam policjota koji bi me isto to pitali sa istim tonom u glasu, kao inspektori koji su pobali svu pamet svijeta pa tako i moju a još bih možda i dobila na poklon papirić sa napisanom prijavom i popisom svih mogučih greškica u vožnji kao što je preloše gledanje preko ramena u prestrojavanju, grubo složen svjetleći prsluk u gepeku ili trokutasta marama koja je ubačena u kutiju prve pomoći kao zgužvani papir i uopće ne daje izgled trokuta. Možda čak i prejako lamatanje trepavicama pokušavajući nagovoriti murjaka da me samo opomene kao strogi učitelj biologije kad bih pokušavala izbjeći odgovaranje...uglavnom, kako god, vratim li se na spomenute SMSove, ja samo pokušavam ušparati vrijednih 29 lipa po poruci jer ćemo se vjerojatno čuti večeras i ta sva moguća pitanja bit će ponovno izrečena kao da slušam pokvarenu gramofonsku ploču po deseti put i već mi notice izlaze na uši, dupe i ostale rupe.
Naći će se ljudovi koji će me odmah registrirati kao kučkom kojoj se ne da odgovoriti na SMS, koja nema lijepo složen prsluk u autu a da ne govorim o trokutastoj marami, jednim od mixanih sastojaka prve pomoći ali opet usisanim autekom, čistom pepeljarom i nekoć davno dvjema plišanim patkama odostraga :D (da, autek mi je čist, hvalite me usta moja, majku vam vašu...!)
I sad nakon svog ovog baljezganja...pojma nemam šta sam htjela napisati....ali ok, budem napisala čim mi se mozak vrati na prave tračnice....

07.06.2011. u 14:55 • 2 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 06.06.2011.

Kuhača i strip u deset slika !!!

Ok, sad će me dečki i ostali pripadnici "jačeg" spola napasti, okrivljujući me za ne znam kakve diskriminacije muškog spola, ne, nemam ja ništa protiv toga ali čula sam više nego par puta da mi gospon koji popravlja nešto ili bar pokušava popraviti, kaže - "ne morem vam ovo popraviti jer nemam alata il´ mu pol tog ne dela!!" No, smirite tenzije, govorim o pravom alatu, šarafNcigeri, klješta, bušilice, pile, papige, kombinirke i ostalo, da ne nabrajam....šta kuhača ima sa svime ovime? E pa sad.....moglo bi se nabrajati....počnimo od početka - zamislite mene (ok, bolje nemojte), bilo je krasno prijepodne i ja, kao dobar vlasnik kočije natankam auteka, provjerim ulje i vodu za hladnjak, nadolijem malkice tek toliko da ne pofali i uputim se na, već svakodnevno putovanje za beli Zabreg grad, voziti sineka u školu....
Picture this (slika 1.)- čitavih 5 minuta nakon "polijetanja" puši se iz mog auteka kao iz čajnika.
Slika 2. - križanje:traka za lijevo, traka za ravno i dvije trake za desno--> smjer Zagreb.
Slika 3. - Ja u auteku, lijeva (od dvije) trake za desno (smjer Zagreb), crveno na semaforu i već spomenuti čajnik.
Slika 4.(*.gif) - brzinsko prestrojavanje u desnu traku (slobodno zamislite slow motion picture, pristojni žmigavac i parkiranje na BUS stanici) i zaustavljanje.
Slika 5. ......bolje bez slike :D --> $%&$/%&/$%&/#%&/$R%&#%&/#$%/%&(/)%&/$%&
Slika 6. - Izlazi donekle pribrana plavuša sa rozim pramenovima iz auta, otvara poklopac iz haube i začuđenim pogledom vidi rupu :D nema poklopca od zdjele/posude/odjeljka/kante/kanistra/rezervoara za vodu hladnjaka !!!!!!!!!!!!! opet --> %&/$&/($&/(%$&($#%&%T&/)(%$&#$%#/( jbeš poluplavušu koja ne može čvrsto zatvoriti poklopac....AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA....
Dijete u autu počelo plakati jer kasni u školu...ja ne znam da li bih plakala ili vrištala...smirujem dijete činjenicom da će za par godina moliti da se auto pokvari na putu prema školi...nisam niti krenula već nisam nikud stigla...zovem gospona doktora za auteke, srećom pa je doma.....
Slika 7. Hebeno pristojni vozači muškog roda kako trube ali ne bi stali i ponudili pomoć. (opet onaj poznati --> &%&/$&/)%&/(#%&(&/=%&/(&
Slika 8. (sad stvarno zamislite!)-doktor je na drugoj strani, treba mi ona već spomenuta traka za lijevo!! --> vratite pogled na sliku 2. i gdje sam ja.
Kaže on meni da se okrenem i vratim za Goricu....hahahaha...KAJ??!!?? Čujte sad, idem li se okretati budem ostala u pm jer mi je 2km (otpr) daleko sljedeće križanje kojim bi se putem vratila za smjer --onaj na koji vodi traka za lijevo :( :( :(mother fucker father sucker....došla bum nikad...
Slika 9. Upaljena sva četiri! Rikverc! Pješačka staza! 0,002 cm/h. Barijera sačinjena od fucking stupa za semafor i životinja/zebra/pješački prijelaz. Uredni silazak sa pješačke staze! Mirno, staloženo, pristojno, kulturno i uljudno čekanje dok auteki ne prođu(zaobiđu me) i zatišje prometa (sreća pa je promet rijedak). Još malo rikverca...zavoj i prestrojavanje na toliko željenu traku za lijevo!!! (pljesak molim!!!)
FALA, FALA, MOJ NAKLON !
Slika 10. Stižem pred kuću doktora za auteke!!! Jeeeeeeee
FINAL ---> "doktorćek" stavio novi poklopec, ulio vode za hladnjak, provjerio da li sve štima i krenula ja (second time) u smjeru Zagreba. Zakašnjenje od nekih 45 minuta je bilo neizbježno ali kaj sad.
Kakve veze ima kuhača sa svime time? Ček´te malo, sad ćemo ubrzo i na taj dio.Ne kasnimo puno :D
U međuvremenu, negdje između tih slika (slobodno zamislite) moj poziv frendici da javi učiteljici da budemo kasnili jer smo malkice zapeli.
E, pa dobila sam poziv da skoknem na kavu dok čekam na dijete ako nemam nikakvih obaveza.I tko bi rekao, raspored mi se prorijedio tih dana tako da mi je definitivno nakon manevra NLO-a pasala kavica.Kavica, ćakula i priče o biciklima....Slijedi kuhača (ubrzo)! Pričam ja kako bih voljela i ove godine na biciklijadu ali da sam pomalo skeptična kako bi to podnjelo moje donekle friško operirano koljeno (ne pitajte me o tome) i kako bih si prvo morala malo dovesti u red bicikleto, provjeriti sisteme brzina, gume i tako, ništa posebno, ti si već godinama sama sređujem.I pohvali se ona kako "onaj" jeftini bicikl sa hrelića vrijednosti 35 kuna je malo u banani - šteka mjenjač brzina i ona vrti, vrti, vrti ali nikud ne ide.A, nedavno kupljeni bicikl (sineku svom) vrijednosti 400 kn, točnije 399 iz "***" (dučana) da ne reklamiram :D pleše guma i kočnice...hm....koče i kad ne treba :D
Ajde, imam vemena, daj alat pa ću pogledati.
(hoćete sličice ili?? :D )
Alat -- klješta i jedan šaraf-N-ciger :D :D :D :D
Prisutni -- moja frendica i ja !!! (dvije curke istog imena :D )
Dijagnoza 1. - Bicikl iz dučana - fkt mi fali alata, gumu treba stegnuti i pravilno namjestiti u utore na konstrukciji i pomjeriti kočnice da ne stružu gumi.
Dijagnoza 2. - Bicikl sa Hrelića - pukla sajla mjenjača, prednji sistem mjenjača brzina izgleda kao da je proživio rat, iskrivljen i nabijen na lanac.
Potrebni alat - nema ga :D
Potrebna novčana sredstva - skoro pa pun kufer.
Novčana sredstva - nema ih.
Dakle, snađi se druže.
Sad, lijepi moji muški čitatelji, morete me pljuvati, govoriti kaj hoćete, smijati se ili kaj god već ali bicikel vozi ko strijela nakon moje operacije - "sad vrijedi više od 35 kn!".
Da ne duljim, sistem je u k***,alata da skinem čitavi sistem i ručno namjestim brzine - već znate da nemam, novu sajlu nemam ali opet nemam niti potrebnog alata da zamjenim da je i imam.Problem je što feder u sistemu bez sajle uporno vrača lanac na najmanju brzinu i možeš kurblati do mile volje i jedino kaj budeš - budeš dušu ispustio i izgubio hrpu kalorija.
E sad, tu nastupa moj mali mozak sa brzim riješenjima za hitna stanja - ne preporučam ovakva riješenja na duge staze.
I usput - A JE TO - je beba za mene !!!! :D :D
Uglavnom, šta napraviti bez alata a da bicikel ipak bude funkcionalan bar neko vrijeme?
Ideja - podmetnuti nešto u sistem tako da ne pomiče lanac na najmanju bezinu :D
Ali što? Krenula je potražnja po stanu moje frendice.
U prvom trenutku nema se što ubaciti a da valja...nađemo mi, kaj drugo nego durasel baterije :D :D (samo se vi smijite !!!!znate onu - tko se zadnji smije....)imate dvije debljine baterija ( u našem slučaju), jedna predebela, nismo muško pa nam baš i ne ide guranje, i ubacimo mi onu tanju ( moram priznati, frendica, da je muško, guranje bi joj išlo od ruke), i radi sistem, samo malkice šteka, a umalo da je imala bicikel na baterije.... treba nešto između te dvije debljine....ponovno potražnja...I?? Šta ja ono rekoh?? Kuhača, dragi moji, fenomenalne debljine....hehe....prvobitno je cijela kuhača virila van iz sistema tek tako za probu, mrakić, taman...ali, pa neću joj valjda ostaviti biciklo sa kuhačom koja viri van??? Naravno, treba ispiliti mali dio kuhače taman koliko mi treba....prisjetimo se - prisutni alat : klješta i šarafNciger :D ništa, ne možeš biti majstor ako ne znaš baratati kuhinjskim alatom :D priručna pila - nož za meseko. Prva liga :D :D kuhača je još upotrebljiva, nožek tambien i voila !!!! Ta ra ra ra, bicikel je prva liga. Vozi ko strijela i naravno - na najvećoj brzini :D :D
Plus, cijena prvobitnog bicikla od 35 kn porasla je za čitavih 7.49 kn vrijednosti kuhače :D

06.06.2011. u 15:54 • 2 Komentara • Print • # • ^

...današnji post- numero di cvaj !!

...da, pukla sam...nije me bilo dugo pa ću sada u roku deset minuta popuniti memoriju servera dragog nam blog.haera ili bu me prepoznali kao spamera koji pipka, ovaj tipka ko navijena budala pa bolje da me skinu...ovaj, smaknu, ovaj udalje, blokiraju, bananiraju ili jabukaniraju sa bloga ne bi li trebali izmisliti radi mene još koje voće/ povrće pa me na kraju budu i šljivanirali ili porilukirali....ili me budu samo zamrznuli pa bum tak ionak ice queen bez krune na glavi....pitate se čemu ovaj glupi post? E pa stanite u red, ja sam prva došla. Blage veze nemam, mozak radi sto na sat, kupila jutros nove duraselke pa da ih isprobam...za tipkovnicu duraselke, za tipkovnicu....smiri se ženo, sjedni, zapali....udahni duboko ovaj "svježi" zrak koji dolazi kroz otvorena vrata balkona sa lijepe nam obilaznice i avionske piste pune kerozina i ispušnih plinova....kaj ne bih trebala biti naduvana svih tih kemikalija i gluposti iz guzica lijepih nam prevoznih sredstava i ostalih gluposti što prolazi cestom....pa se smijati ko budala malom prstu nego ja tu piskaram kojekakve gluposti pokušavajući izigravati kakvu blesavo zamozvanu komedijašicu koja je sve samo ne komedijalna, niti malo....ali kao što bi "moj" vjerni čitatelj i, rekla bih, sjajni komentator mojih nadasve glupih članaka rekao - nije me dugo bilo pa bi bio red da se pojavim tu i tamo, više tu nego tamo, napišem koju riječ tek toliko da obznanim svijetu da još uvijek dišem i kradem vam toliko vrijedne atome kisika iz zraka. I sad ja, kao nagomilana nakupina kojekakvih molekula, atoma, iona, prirodnih i neprirodnih elemenata, trunja, govana i skup par periodičnih sustava piskaram tu gluposti koje pas sa maslom ne bi ni ponjušio, pokušavajući ovim glupostima smiriti misli u glavi, pojačati "dancing in the street" na teveu bez ustajanja i korištenja daljinskog upravljača i nadati se da ove gluposti ne čita nitko...

06.06.2011. u 13:06 • 4 Komentara • Print • # • ^

Povezanost....

Jesam li ja glupa ili što? Možda sam kasnila kad se pamet dijelila, inaće ne volim kasniti, radije dođem ranije ali možda se baš taj dan nešto nasralo na putu, baš taj određeni dan pa sam stigla kad je ostalo tek nešto sitno, roba sa greškom, znate one košulje i ružne majice što su na turbo rasprodajama po deset kuna, nabacane u neku košaru ružnog izgleda, negdje u kutu dučana, gdje dođu babe samo premetati to po košari, tek tako da ne bi cijelo vrijeme bilo isto razbacano....
....prodajem auto....moj prvi auto....to je nešto moje....nešto....moje, ničije tuđe, ja sam ga platila....svojim novcima (ok, sad, posuđenim, ali opet, nećemo sitničariti...)zar se može sa komadom lima i još pokojim materijalima biti povezan? Emocionalno? Zašto plačem? To je bio moj dokaz da sam donekle jaka, da mogu sve preživjeti, to je bio fizički dokaz samoj sebi, ne ono što ja mislim nego ono što se možda vidi....sječam se svega povezanog sa tim autom...bježanja, prijetnje...sudari...izletavanje sa ceste...policije....skalpela....svega se sječam....to su bili prvi dani mene i tog auta skupa....zar se ne bih trebala veseliti što će skupa sa tim autom otići i ta sječanja? Ili će sa svime time otići i "ono dobro", onaj filing da stvarno mogu sve proći i ostati "neozljeđena"? Neozljeđena fizički....ono što se ne vidi, ne boli zar ne? Tu sam, čitava....sve mogu...koji je onda kiki??

06.06.2011. u 12:46 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>