ice-queen

četvrtak, 27.01.2011.

U potrazi za srećom

U potrazi za srećom..."posudila sam taj naziv" iz istoimenog filma koji je očarao, dao mi na razmišljanje još kad sam ga prvi puta gledala i još uvijek mi tu i tamo dođe u glavu pokoja scena iz filma a najviše ovaj isječak....

http://www.youtube.com/watch?v=WsYl63dAZHA

Da li je stvarno put čovjeka samo da bi našao tu toliko nedostižnu sreću? pomiriti se sa situacijom da ju možda nikad nećeš naći i da li je sreća s vremenm zapravo dobila drugo značenje ili je postala materijalno ne vrijedna ako uz nju nije povezana materijalna dobit. Zar se stvarno neki ljudi mogu zadovoljiti materijalnom srećom a iznuta zauvijek ostati prazni?
Što me fascinira scena iz filma, dio gdje je čovjek, prošao sve i svašta da bi svom djetetu mogao pružiti kakvu takvu budučnost..stvarno "našao" doživio sreću, toliko traženu i išćekivanu sreću a opet...koliko je naroda bilo oko njega da se na kraju morao veseliti sam sve dok nije došao po sina.

Od kud tolika važnost podijeliti sreću sa nekime, vidjeti da se još netko veseli skupa sa tobom. Zar smo stvarno postali takva bića da ne primječujemo sreću drugoga, idmo samo ravno, kao konji na utrci sa onim čepovima pored očiju da ne vidimo niša što nas okružuje?
Zar je materijalizam toliko nadjačao baš sve da bez njega nema sreće? baš prave sreće, koja se ne može riječima pokazati niti objasniti?

Možda ja, ti ili netko deseti još nije našao svoju sreću..da li odustati? Naravno, prihvatiti se ovoga što imaš, uživati u tome što imaš jer sto posto imaš više sreće nego onaj drugi koji toga nema...tebi je ta sreća mala, ti bi još a baš taj koji to nema, njemu je ta sreća možda nedostižna. Malim koracima do veće sreće. Uživaj u ovome što imaš jer i to može nestati u trenu.

Možda me Hollywood bude tužio za krađu "imena" pa završim u zatvoru skupa sa Quentin Tarantinom, paris Hilton, Charles Barkleyem, Khloe Kardashian..da ih ne nabrajam jer ih ima, i eto, u trenu, nekima nedostižna sreća upoznati slavne ličnosti, meni će biti na dovat ruke, iliti lisice.

Ja svoju sreću imam...uvijek se ta sreća može nadopuniti sa još nećime ali ovu svoju tj. ove svoje tri ne bih mjenjala za ništa. Sve ostalo je samo svakodnevica, koja nažalost prikrije i stavi pravu sreću u drugi plan.

Should I dress in white and search the sea...
As I always wished to be - one with the waves...

27.01.2011. u 16:11 • 12 Komentara • Print • # • ^

utorak, 25.01.2011.

Štakom do slobode #2#

Evo mene, živa, zdrava, u jednom komadu sa dva "komada" pod ruku, svaki sa jedne strane, sječate se Jure i Grge, vjerni pratioci, kao dva tjelohranitelja.
Napisala sam kako je bilo prošli puta, zaobići ćemo dijagnoze i ostali shit, koncentrirajmo se na ono najvažnije.
Hoćete opis događaja? Ok, ako već inzistirate. Opširno? Ajd ok.
Daklem, spakirah se ja tog dana, ujutro oko 6 prvo kavica sa mamom i polako put pod noge ok 7 ujutro, odvesti sineka u školu, popiti kavicu sa frendicom...dok se kavica ispijala, zadnje telefonske pripreme i zivkanje t-coma za pomoć oko mobilnog interneta. Sve sam sredila, psihički i fizički se nisam pripremila ali i kaj će mi to, gore su svi potrebni - kardiolog, pulmolog, patolog pa ako treba i ginekolog i svi ostali **logovi :D

Prijem oko 10, čekaonica i čekanje, čekičanje i čekisanje...dobijem ja usput i uputnicu da skočim na RTG i poslikam se u svim dimenzijama, tj da poslikaju moje tada još donekle lijepo koljeno.Nasmijem se ja iz profila i u profilu i gotove slikice za 5 minuta, jbote, bolji su od foto studija a i ne poslikaju samo moju vanjštinu nego i ono unutra, baš su dragi i poštuju moju osobnost, tj osobnost mog rasturenog koljena a ne samo rozo ofarbanu kosu :D

Dok se još čekalo uslikavanje moje nutrine susretnem mladog čovjeka, gdina, gospodina, šjora, dečka ili kako već, da se ne bi uvrijedio, povrijedio ili zavrijedio...nazvat ćemo ga....Juru imamo, Grgu imamo..ovo je Joža :D
Dakle, Jožek, dečec kojem budu slikali nutrinu lijevog koljena, provjerili jesmo da li je trudan da se može rentgenizirati na miru i u tijeku razgovora shvatimo iliti dođemo do zaključka da smo na istom odjelu i da će nas rezuckati isti kiruržić, tada već provjereno dobro rezuckalo.
Likić, Joža, puknut do srži, opičen dječarac, bilo mi je savršeno društvo u svim kasnijim naporima i pokušajima bijega sa odjela na kavu i cigarete.
Znate mene, uvijek ozbiljna i bez imalo smisla za humor, presvučem se ja u udobniju oblekicu, primjereniju odjelima visoke zaštite - ljubičasta majica sa žutom puffastom patkicom i donji dio trenirke.
Krenuli Joža i ja na kavicu, kad me zaustavlja sestra da ne idem nikuda, jer trebam kod doktora na pregled prije operacije...a pšišku mišku, propade mi kava. Ok, odoh ja kod doktora, u već donekle opisanom izdanju, i kaže on meni da skinem donji dio trnirke...a u kiki, kaj i nije dovoljna patkica?? Da, imala sam tangice sa uzorkom leoparda :D I kako da mene itko shvati ozbiljno??
No, ajde, preživjela ja to a i doktorček također.
Odoh ja na kavicu.
Joža, već spomenuti dražesni dječarac bio je na popisu - prvi za operaciju, dogovor je pao, on će pripremiti teren za mene, obrisati prašinu sa stolova i medicinskih pomagala.
Dogovorila ja sa anesteziologom da me uspava jer bez obzira na spinalnu, ja hoću i zahtjevam spavanje.
Došlo vrijeme operacije, sve preoperativno što se trebalo napraviti se obavilo i vozika mene sestrica u predoperacionu prostorijicu, pet minuta ranije mi je dala aleticu za spavanje ali će mi još dati u infuziji, tako da zaspem kao beba.
Sve to oni meni prikopčali, posjedne mene zgodni likić da bi mi dali spinalnu.Preživjela ja i to, čekamo mi nekih 5 minuta da mi noge utrnu i da ih više ne osječam a ja još uvijek plešem sa nogama i baš mi je mrakić, jedino što je u svemu tome utrnulo bilo je moje jadno dupe.
Zamislite prizor, ležim na tim tačkama, mašem šapama i vidim kroz hodničić aparaturu u sali, anesteziologa kako prati sva ona pištala tamo i glava našeg Jože kako priča viceve...hahahaha koji lik, za nagradu godine.
Ali ja još uvijek mašem prstićima svojih papaka broj 40 narednih 20-ak minuta.Ali, meni se još ne spava, šjor gospon dečec, meni se još ne spava, tučne on meni nekaj u infuziju i krene me vozati kroz već spomenuti hodničić i ubaci me u salu a meni oči ko u sove, jbote, meni se ne spava, haaaalllooo...ja hoću spavati, gleda mene lik zabezeknuto, da još trunkicu i sto posto mi je dao i pusu za spavanje, pokrio me, ušuškao i ja zaspala kao beba....
...tri točkice...još uvijek se nadam da sam ovo sanjala...ali...je li moguće i dajte mi molim vas potvrdite, jel tako da ljudi pričaju gluposti nakon buđenja jer ja bolesno imam filing, kad mi se doktor u sali obratio da mi kaže kako je prošlo i šta je lijepoga našao...da sam ja njega pozvala na spojak :|
...tri točkice...vratit ćemo se na to...jućer sam bila na kontroli :D
Moja srećica Frankie me zovala svaki dan da vidi kako sam...a lijepo moje.
Odvezoše oni mene u sobicu i spavala sam čitavih 15-ak minuta jer mi je zazvonio telefon gdje mi javljaju da mi je sinek napokon dobila termin za genetske pretrage i da ju spremim 02.02...budem. Zove mene moja mama, tamo je VEĆ raspad sistema, lijepo sam se izvikala, navikala, naplakala kako ne mogu izdržati tri dana u normali a sve im je bilo pripremljeno a tek je prošlo manje od jednog dana....no, ajde dobro.
Stavim ja sebi muziku na uheka, pojačala do daske i uživala u pomno, samo za mene od mene odabranoj muziki.
Buđenje, fizikalna, spavanje, tabletice, spavanje, fizikalna, kloooooopaaaa napokon...spavanje i pakiranje za doma nakon dva dana. Upute dobila, sve znam...idemo doooomaaa..pozdravim ja Jožeka, šiknula sam torbu štakom na hodnik taman do dvosjeda i krenula na zasluženu kavu, torbu bude pokupio prijevoz.
Kaaaaavvvvaaaaa.....
Došla doma, bla...bla...bla...i jućer slavna kontrola...da se malkice vratimo u trenutak buđenja nakon operacije, pitam ja doktorčeka da li sam ja nešto bubnula nakon buđenja, zaključimo sami šta je on htio reći rečenicom :"Ma niste, sve ok!" .....a fuck... :D

Eto, dragi moji, VELIKI pozdrav Joži iz susjedne sobice na drugom katu ortopedije. Veliki pozdrav osoblju odjela i doktorčeku kojem je sve ok :D

kissi kissi kissi

toliko od mene za sada.

25.01.2011. u 13:21 • 4 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 16.01.2011.

Štakom do slobode !!!!

Sloboda je oduvijek bila tema političara, naroda koji se borio za slobodu i ostalog dijela naroda koji je to htio zabraniti, onemogučiti, unovčiti ili pak nešto deseto.
Neki do slobode dolaze šakama, drugi pak sa vilama, treči možda sa nožem, pilom, štapom, pištoljem, puškom, bacačem plamena....e pa ja ne...ja do svoje slobode dolazim... ŠTAKOM :D

Prisječam se daaaaaavne 2009te...haha, kad sam zaista do tzv "slobode" došla sa lijepim pomagalom zvanim štaka...nakon par sati je tu došla druga ali to ćemo malkice kasnije...
Da ne duljim, bila sam na operaciji koljena koju sam jaaako dugo odgađala i eto, kad sam se napokon odlučila na taj podhvat, kad je već bilo krajnje vrijeme, kad sam već poskakivala ne bih li poštedila nogu i koljeno, dođem ja slavnog 09.12. u bolnicu, prijem, sve što je povezano sa time i uredno čekam anesteziologa koji me treba zvati ili pak, kako je rečeno, bit će on u sali i tamo ćete proči sve prije "zahvata".
Došla ja u salu...da ne duljim, ja došla on ošo..majku mu poljubim na sred čela. Dao meni j** kiruržić neku lokalnu i vjerujte mi dragi moji, nisam ju primjetila da djeluje, jer sam osjetila i onu koja je došla nakon deset minuta "posla" kirurga...rodila troje djece, ovo nisam doživjela.... Vračaju mene u sobu, psujem ja ko velika, rekla kirurgu da je sa talibanima polagao ispite i da mu je Sadam Husenin pisao hipokratovu zakletvu...da mu mrtvog cucka ne bih na operaciju dovela i takve slične "psovke". J*** budalu kad se ljuta nisam mogla sjetiti neke normalne psovke. Dolazi meni tetka sa hrenovkom na tanjuru i lijepo sam joj, kulturno i sa povišenim tonićem glasića rekla da ju ne želim vidjeti ako na meniju nisu kava i cigarete..na peti se lijepo okrenula i otišla.
Dođe drugi dan, čini se samozvani doktorčić, niti "kako ste", niti dobro jutro...e pa miško, da bog da te mama rodila kao kinder jaje ali bez uputa, molim ja svoje papire, odoh ja doma. Zove mene frendica, došla bi u posjetu.... KHM, KHM...imaš mjesta u autu?? Trep, trep! Idem sa tobom doma. Spakirah se ja nekako, mučno i sa bolovima, uzmem ja svoje papire (koje sam prethodno tražila), poslužim se ja uredno sa štakom sa odjela...sestra viče :"To je bolnička štaka!!" Ja lijepo odgovaram :"E pa draga moja, anestezija je bila moja pa ste si ju uzeli, živ´li!!"
I, odoh ja tako sa "jurom" pod ruku i van, taman, nakon nekih pola sata "šetancije" sa Jurom, dođem ja do birca koji je tik PREKO PUTA BOLNICE, naručim si ja kavu i zapalim mukom zavrijeđenu cigaretu... Mrakić !!! Sjedimo tako nas troje, Jura, Cigareta i ja.
Stiže ubrzo i "posjeta", vidim, parkirala čitavih 150 metara dalje....AAAAAAAAAAAA, kaj nisi mogla dalje??????? Ajd, dobro, dođem ja do tog spasa, Jura (bez cigarete) i ja...
...došla ja doma...slobodo moja, daleko li si bila....sjednem, zapalim, dijete moje zlatno mami skuhalo kavu..milina...Tu je ubrzo stigla pripomoč Juri, frajer nazvan "Grga".Jura i grga, moja podrška, ruku pod ruku, najbolji frendovi...
Tri dana oka nisam sklopila...nikako zaspati i dolazi meni moja draga frendica Frankie...srce moje...Otvorile nas dvije vinčeko, malkice si popile...pričamo, za*ebavamo se.... I sad, u cijelom tom pričanju, kažem ja njoj kako se tri dana družim samo sa Jurom i Grgom, ali nisu nešto društvena bića, nekako ukočeni i samo se skupa drže, kao dva pedera...ali šta ću im ja, naslonili se na onaj šank u primačoj kao dva pijanca...
E, tu noć sam spavala kao beba, vinčeko, cigareta i ja...

Druga etapa svega ovoga...da opet ne duljim, operacija im je bila preko one stvari, nabijem ih na nju, jest da ju nemam ali bih se potrudila da mi nikne samo za tu namjenu.
Promjenila ja i doktora i bolnicu...nećemo sada u detalje, šta su oni tamo talibani napravili a šta nisu, uglavnom, spremam se na drugu operaciju koja bi trebala biti prekosutra...anesteziologa sam vidjela, nadam se da će sve proči ok ali opet...dajem si za pravo priznati da nisam normalna i da mi nisu sve daske na broju...zapravo čitava lamperija ali nećemo u detalje...Pripremila sam si muzike, mp3, mp4 ma i mp8 ako treba...stvaaaarno se nadam da nećemo trebati Jura i ja opet na prijevremenu šetnju.Kako znam sebe...lijepo ću ja sutra na prijemu pitati sestru kad je prozivka da se znam vratiti iz birca sa kave. Neka oni mene lijepo prozovu, ne znam da li je ona tjelovježba od pola sata kao u vojsci, budem joj izmahala tamo nešto pa odoh ja na kavu. Još kad me trema i panika ulovi bude mi doktor rekao da mi nije operacija koljena najvažnija, budu mi pozvali lijepo ona slatka kola gdje piše "ambulance" naopako (a ja bih kao bila luda), dat će mi prekrasnu košuljicu moje veličine, još bi ih priupitala da li imaju u pinki verziji i tko im je nabavljač jer ionako sam krakata, te njihove košuljice bi mi bile taman. Možda se čak može kao u utiku birati dizajn, e to bi bilo fora..."molim jednu košuljicu, sa zežekima, roze boje da mi paše uz pramenove i po mogučnosti da se veže sprijeda :D

Doktor bi mi nešto mljeo a ja bih lijepo prstiće u uši i "la la la la la..kaj ste rekli? la la la la la la la...."
Dobijem sobu sa pogledom na more, po mogučnosti spojim se na net da mogu još koju ovakvu glupost napisati, i ta bi soba definitivno bila odmah pored sobe za elektro terapiju, onda bih bila sigurna da neće nestati struje, to bi bila blamaža teška, u sred terapije, kratki spoj..haha..nestanak struje...

Mislim si ja...kako da ja sutra dođem do bolnice...fala bogu pa su sve bolnice u Zagrebu na brdima, kako oni misle da se mi šepavi ljudi penjemo gore...dok se popnem već mi je potreban i kardiolog i pulmolog a kako funkcioniram možda i patolog...sigurno im je mrtvačnica prostrana..sa mjestima za sjedenje, tipa čekaonice...dobiješ smjernicu "ojte tamo sjednite dok vas ovo brdo i otežano disanje ne dokrajči...hoćete kaj popiti?" Dragi moji, zayebano je to, ništa od moje sobe sa pogledom na more...

Lipi moji...odoh se udvarati Juri i Grgi, ipak ćemo provesti opet neko vrijeme skupa....čitamo se kad se vrnem ili možda iz one sobe već spomenute, u lijepo odabranoj košuljici samo za mene ili vam se pak javim na kratko iz već spomenute čekaonice....

Doću ću ja opet sa svojom štakom, do svoje slobode !!!

Kissy kissy

Budite mi dobri, lijepi i pametni (na mene) kao i uvijek...do slušanja :)

16.01.2011. u 23:24 • 0 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 13.01.2011.

Prisječanje starih nam novih godina...

Autorska prava i ostali shit zadržavam za sebe,svaka sličnost sa stvarnim osobama je sasvim i namjerno NEslućajna...Preporuća se PG za djecu mlađu od 15-ak godina a i starijima koji se tako osjećaju.U cijelom textu upotrijebljen je riječnik NEprimjeren mlađoj populaciji više zbog toga što mi tu nije cilj gledati na greške gramatike ili lijepog riječnika niti ponašanja...izostavljena je sva moguća povezanost zdravog razuma sa normalom i prisebnošću.

Evo...nakon par (više/manje) mjeseci zahebancije...i mjesec dana otpr završetka prošla sam i ovo...još jednom...no...sve je to za žive ljude...

Da poćnem od početka...dat ću si odmah za pravo da opsujem pokoju,možda sebi u bradu unesem koju "lijepu" i steram sve u tri krasne i dvije djevice...

Ovo moj blog,ili dnevnik ili nešto treče,dajem si za pravo i da bude hrpetina gramatičkih grešaka iako se trudim da bude što razumljivije i za mene samu.Pa neka bude kako bude, neka to bude kao nekakav pehar,medalja (ali ona druga strana) ili kao nekakav spomenik palim borcima pred kojeg bih došla na miru,ubacila se u svoje misli,napisala dio njih i otišla mirno dalje u svakodnevicu.

Kako je ova nova nam godina već postala stara prisječam se nekih prošlih starih nam novih pa i ove nam nove već stare nove godine.
01.01. tako osebujan i bljak datum da mi se riga....

Da poćnem od 01.01. ove godine ili da krenem od malo daljeg datuma ili da samo poćnem pa kud me tipkovnica odvede ili da napišem pa neka onaj hrabri čitao voljan čitati ovo spaja poveznicama,rečenicama,točkama ili napamet kako mu/joj se prohtije....

Krenut ću od datuma koji mi je (recimo) zadnji okrenuo sve naopako...da li sam ljuta ili povrijeđena ili nešto deseto ne bih znala...nešto jesam ali tko će ga znati...uglavnom da ne dužim a i mogla bih...u nadi da će svatko tko proviri u ovaj blogić pogledati prvu i zadnju rečenicu i potpisati prvog koji je imao hrabrosti komentirati ispred sebe i napisati da se slaže sa ćime god da je taj dragi čitatelj napisao...no...slažem se i ja u startu sa tom određenom osobom tko god to bio ili bila ili šta god taj kritičar/komentator napisao...

27.11.2008.usran dan do bola...
Oko 16 sati,kratak poziv,sasvim neočekivan,ubrzan i totalno nestvaran koji je srušio neke ideale normalnog života i vjere da se nešto dobro može odužiti bez nekih teških posljedica donio je promjene koje ne bih vjerovala da mogu biti ali hebiga...život je takav,čupav i dlakav...
Javljeno mi je da mi je..osoba...jako draga..sa kojom sam nakon usranog braka i svega što je bilo od mog odlaska sa curkama i daljnje borbe imala lijepu "vezu",ništa "posebno",samo osoba koja je bila tu kad sam trebala nekoga da mi skuha kavu u 5 ujutro jer mi je dijete opet ostalo u bolnici,ili da me sasluša,glumi rame za plakanje ili se ćak veseli skupa sa mnom...osoba koja je bila tu za mene u bilo koje doba dana ili noći...
........".....nema ga više....!" ta rečenica preko telefona koja još dan danas odzvanja kao gong u glavi....ta bol...praznina...osječaji koji su bili neopisivo teški...sve to u jednom trenutku se sjurilo kao lavina kroz tijelo,srce,dušu...taj četvrtak kao da je trajao dugo....ta minuta kao da je trajala još duže...ostadoh bez osobe koja je bila dio mog života...bila jako lijepi dio mog života...nisam razmišljala šta će biti niti kako će biti...htjela sam samo da ta bol nestane...druženje tu subotu sa prijateljima koji su ga znali bila je većer koju bi on htio......i utorak sam preživjela...donekle...sve je to bilo...nešto nestvarno...ali...

.........

...........tu počinje preokret...naime...koliko god komplicirano bilo...ili ne komplicirano....da ne objašnjavam sve jer mi se ne da ići u srž problematike državnog sustava...ja gubim sva prava kao zaposlena osoba i morala bih na burzu...je vraga :D ne možeš niti propasti bez muke...nikako,iako sa hrpetinom dokaza,smrtnim listom,izvatkom iz matice umrlih i dokazima sa sudske medicine u mirovinskom nisu priznali da je lik umro i trebala se napraviti revizija i sva moguća zavrzlama da bi oni smjeli dati meni otkaz umjesto njega...ali naravno sva prava su mi ukinuta a prava kao nezaposlena nisam mogla ostvariti jer mi knjižica nije bila zaključena...nisam mogla na burzu niti sam mogla tražiti posao...niti na nebu niti na zemlji....ni vrit ni mimo...

Natezanje se odužilo...stiže Božić i nova godina,ja u šturcu,nigdje nikoga da bih se javila za onu kavicu u pet ujutro...nova godina onako preko one stvari,kažu kako ti je nova poćela takva će biti cijele godine :/ slatko...u banani sam u startu...
Kako je poćela ova nam već stara skoro,tako poćinju i zahebancije sa već odavno bivšim koji je negdje u srži svojih štrkljavih kostiju gajio nade da ću ja poblesaviti još više i vratiti se mukama iz kojih sam otišla ali nije znao da mi je ipak ostalo ono malo mozga koji biće dobiješ kao rezervu da donekle razumno razmišljaš dok ti mozak ne zakuha od briga i strahova...poćinju natezanja i maltretiranja koja ne bi pas sa maslom pojeo ali ja biće slasno gutam jer drugačije ne možeš...sa rogatim se bosti...Objašnjavanja i prepiranja nisu dolazila u obzir...svađe svako malo...pa opet objašnjavanja...pa trenutak moje slabosti kad bih popyzdila i istresla sve liku u facu nisu davale rezultata...sva sreća pa sam imala ušteđevine,sitno skupljenih onih bezvrijednih kuna kojima sam krpala u školi,doma,punila frižider ničime ali opet skuhala ručak...pa bolest tate koja je također bila šok...samo se lijepo nizalo dok sam ja naizgled bila zdrava,prisebna i donekle normalna da hodam ulicom širokog osmjeha jer šta ova baba preko puta ima znati šta je kod mene i kako je kod mene iako su im oći i uši ko u Damba pa znaju sve a da ne izađu iz kuće...
Kreće sranje još jedno u nizu,da ne bude možda bar nešto u svemu tome dobroga eto ti mene kod doktora,vađenje krvi,punkcije,pregledi ultrazvuk i sva moguća sranja bzvz...mogla sam i bez toga...i još se polomim da ne mogu normalno niti kod doktora :llol ali ajde....neću biti nezahvalna nekome gore koji se poigrava sa mnom,nalazi su bili...hhmmm...ok...ajde...prolazna ocjena...sve se da riješiti sa hrpetinom lijekova :llol ne bih u detalje....
Da meni slučajno ne bi bilo dosadno,pobrinuo se opet onaj dragi nam gore pa ubacio malkice problema sa zdravljem cura i problemima u školi i kozom od učiteljice koja mi dijete naziva glupim i pošalje na pretrage,ali nakon 2 mjeseca hodancije,snimanja i pretraga kažu da mi je dijete nadprosječno inteligentno i da u školi bude po individualiziranom programu :D evo učiteljici :srednji ali naravno zašto bi sve bilo tako sjajno,nalazi EEG-a koma,kontrole i pretrage i dijagnoza Epi suspecta :naruku hebite se i vi i vaši lijekovi,moje dijete dobro funkcionira i nema EPI atake :blje radi gubitka koji su i cure osjetile,voljele su tog divljaka...smiruj me majko moja da ne puknem...dobra je psihologica u školi pa radila sa curkama da prebole ono što ja moram sama...lijepe moje curke...

No...idemo dalje sa sjajnim redosljedom...pola toga izostavljam više radi sebe i svojih nervi nego radi maximuma dozvoljenih znakova u jednom postu...

Jebate...došao je i taj dan...početak trečeg mjeseca...dobivam ja svoju knjižicu na ruke...zakljućenu sa datumom iz prošle godine pa opet dokazuj ljudima da nisam ja kriva nego proces od kojeg sam im ja skoro donijela svoj smrtni list sa dijagnozom "Krepala od muke čekajući papire od države radi procesa koji i samog Boga boli!"
Dokazuj,traži,pitaj,moli,pokazuj,riješavaj,kuni....svašta u par dana...ipak...tog dana...kad sam napokon ugledala taj močni pečat na radnoj knjižici gdje napokon mogu krenuti dalje...nisam se imala kome javiti...podijeliti sreću...suze od sreće...tuge...čega li već...svega pomalo...sa glavoboljom koju sam dobila od države prije nego knjižicu...krečem dalje...

Naravno da je u međuvremenu bilo još svega ali držim se srži i biti svega ovoga što pišem...nije da znam ali možda bude lakše...

Bliže se rođendani cura...a ja bez imalo snage i mogućnosti napraviti ono što sam i svake godine...izostaje veselje koje me držalo svake godine...moje curke rastu...u strahu da li će se prošla godina ponoviti....jurnjava po hitnama dan prije proslave...operacija na sami dan...da li će mi djeca ove godine biti na broju ili ću opet biti raštrkana pokušavajući svoju roditeljsku dužnost izvesti kako Bog zapovijeda ili će to sve opet biti onako,nabrzinu sa niti malo snage i veselja s moje strane nego samo onaj lažni osmjeh koji stoji kao ukopan na mom licu...

I opet...prođe dan veselja,kao dan gdje...kad bih trebala skupljati snagu za sljedeća sranja koja me čekaju...kao punjenje baterija ali samo jednom godišnje jer dva puta bi bilo previše,kaže onaj gore...

Kad (opet) pomisliš evo ga...sve je krenulo na bolje...stiže budala...po ne znam koji puta...valjda dosadno "djetetu" u životu pa ajmo mi "Cassy" ukakati dan,tjedan,mjesec dana da ne bi slučajno navikla se na nešto lijepo...nađe se kreten...ljubomoran,bolestan i još u pubertetu koji je već i sam dojadio sam sebi pa skače na mene kao buldog jer treba nekako bogu krasti dane...Nađe meni raditi sranja,kao nemam ih previše nego ajmo mi toga još...nađe meni tražiti da trošim vrijeme na budalu i dokazujem tko sam i što sam...šta radim i koliko se brinem...da li je sila uništavati nekome život više nego što je...
Od ljubomore i kretenizma...još neutvrđene dijagnoze pomahnitalog dječarca starog 4 banke ali mozak negdje ostao...zastao u razvoju bez imalo i trunke razuma....bez suosječanja sa djecom...pa jebote potpisali smo razvod prije 6 godina...koji još kiki hoćeš...ali ne...saznala budala gdje banane rastu pa baca kamenje....ide pokušati meni napraviti sranja...meni uništavati ovo malo spokoja koji gradim ne bih li curkama pružila koliko toliko bezbrižan život...tužiti centru...dosadno budali...ali tko pod drugome jamu kopa...bla...bla...bla...(nek si zeme lojtre da može van).
Nije meni problem...ali nemoj da moram dokazivati svoj trud i brigu za koju ti nisi ćuo a manje ju još osjetio...koja je svrha pokušaja zayebati bivšeg partnera/partnericu a sam sebe zayebati...ja znam koliko se ja za svoju djecu borim i trudim...brinem i koliko noć ne spavam razmišljajući kako dalje...ne može meni netko tko nije svoje dijete zvao imenom jer nije zdravo kazivati koliko se ja brinem...ali valjda u pokušaju da se meni naudi trebalo je uplitati cure...može netko biti budala ali ipak postoje strućni ljudi koji vide tko kome radi probleme i kome se šteti...ja znam šta sam ja i šta radim...ja nisam neki profesor,niti doktor,niti nešto deseto...ja sam roditelj koji što je više moguće "obavlja" svoje dužnosti i trudi se dovesti djecu na pravi put,dovesti do punoljetnosti i nakon 20-30 godina reći :"Evo...to su moja djeca..moj ponos i veselje...!"
Drago mi je ipak,ćuti od neke desete osobe,nekoga tko ne zna niti mene niti moju djecu,samo iz razgovora strućnog od kojih sat vremena :"Ne brinite mama,vi radite sve kako treba...cure su vam dobre i pristojne,ništa im ne fali...tu nema govora o zanemarivanju...!" Lijepo je ćuti takvu vrstu pohvale...ne treba mi medalja ali poštuj me,hebote vjetar,jer odgajam i odhranjujem djecu kojima si otac ali si to negdje zaboravio....

I...eto....da ne odugovlaćim...post koji je već ionako dugačak...

Nabrojit ću na kraju...da ne ispadne da toga nema...veselje koje me držalo ipak cijelo vrijeme kao i svih ovih godina....
CURKE...one su moje veselje...moja radost i sreća....sretno i uspješno završile razrede...položile ispite iz Karatea...ostale onako iste...dobre i pristojne kao i uvijek...njihov smijeh i pogledi koji me drže uvijek i u svakom trenutku...Moje bogatstvo i kad mi je novčanik prazan...moji biseri i kad je šutnja najbolji prijatelj....

Toliko od mog jadanja...piskaranja....izbacivanja svega lošega iz misli...ne bih u detalje...ovako u natuknicama...da ipak ostane malo mjesta u glavi da se nakupi još lijepih osmjeha...

I eto mi još nešto palo na pamet...kad već misli izbacujem kao da ih dijelim na placu,kao one zagrljaje na trgu...
Uvijek postoje osobe kojih je jako malo, možda osobica ili dvije koje me nasmiju kad niti sama ne vjerujem da to postoji....
Ali eto...Prisjetih se ja dana/tjedana/mjeseci/godina od prije puno godina da ne moram misliti na ove dane/tjedne/mjesece....

13.01.2011. u 21:02 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 07.01.2011.

Kolike su ovlasti današnjih "plavaca"?

Smije li policajac po bircevima dijeliti tvoje privatne podatke svojim frendovima iz birca i smije li on prijetiti svime i svačime?

Koliko su ovlasti tih ljudi koji bi kao trebali paziti na red i sigurnost građana?
Ili postoje manje vrijedni ljudi koji građanska prava nemaju??

07.01.2011. u 17:08 • 1 Komentara • Print • # • ^

Zakonom dozvoljeno izrabljivanje ljudi iliti suvremeno robovlasničko društvo

Da sve neupučene ljudove ovog svijeta malo prosvjetlim zakonom dozvoljenim robovlasničkim sustavom koji za takav pristup daje čak i poticaje (barem koliko sam ja upučena).

Da Vas lijepo sve uputim u situaciju koja je provjerena iz prve ruke.
Molim sve koji nemaju šta pametnog za komentirati neka preskoće ovaj moj textić i odu gledati videa kućne radinosti. Fala unaprijed.

Zamislite presladak mladi par, u svojim lijepim 30im godinama, malo više, uglavnom nevažno.Cura, radi dnevne i redovito prima plaču za svoj posao. Dečko radi cjelodnevne, noćne, svetke, petke, vikendom, praznikom itd i redovito prima plaču.
Bio je Božić i cura je uzela CIJELU svoju plaču i kupila svom dragome mobitel. Prekrasan par, prevelika i iskrena ljubav, četiri godine su skupa i prelijepo im je. Meni osobno je jako drago zbog njih i veseli me vidjeti ih toliko vesele nesvjesni situacije u kojoj jesu.
Dečko, radi u jaaaaaako puznatom mjestu u centru Zagreba gdje bi se smatralo da mu je mrakić.

Da Vam sad sve lijepo objasnim čemu ovaj naslov onda ako je njima savršeno.
Cura dobiva plaču od čitavih j*** 400 kuna a dečko, od te savršeno poznate firme za dnevno/noćno/blagdansko obavljanje svog posla, čitavih 600 kuna....

Mter im...ono nešto...

Zašto i kako?
Oni su osobe od državne skrbi, osobe u inkluziji i sretni su što im se dala šansa za zaraditi svoju kunu ali J**** vam PSMTR...da moram biti nekulturna, kako vas nije sramota tako izrabljivati osobe sa posebnim potrebama.
Da, sad će mi se naći jedna J**** prosvjetljena osoba, konzervativnog stava sa prokleto pokvarenim razmišljanjem da takve osobe mogu biti sretne da su zaradile i to. Molim takve osobe da mi se skinu sa one stvari koje NASREĆU nemam i da se sklupčaju negdje u čošak i pokriju vrečicom po glavi JER kakve god osobe bile, zdrave, nezdrave, sa posebnim potrebama ili ne, zaslužuju da ih se poštuje i da se njihov rad vrednuje kao i kod svih ostalih "normalnih" ljudi, od kojih 99% tih "normalnih rade ali ne rade, sjede u uredima i pijuckaju kavu, ne rade ali primaju plaču, pljačkaju i jbu mater svima koji ih na šalteru nađu pitati nešto dok im traje pauza koja je po njihovome od 8-15h tj pauza tokom čitavo radno vrijeme.

Da je netko od "normalnih" ljudi uzeo cijelu svoju plaču i otišao dragome/dragoj kupiti mobitel to bi bila neka mašina za koju treba oružani list ali, cura iz ove priče uzela je čitavu svoju plaču i htjela dragoga razveseliti sa "novim" mobitelom - rabljeni Cookie za 400 kuna.

Recite mi Vi, pošteni "normalni" ljudi, bi li vi radili po čitave dane, fizički, noćne, praznike i blagdane, svetke i petke za plaču od 600 kuna??

Ja se nadam da će se od svih čitatelja, ako pročitaju text do kraja, naći bar jedna osoba koja je zgrožena ovakvim pristupom prema osobama sa intelektualim teškočama. Molim Vas, nemojte da budem jedina.