ice-queen

utorak, 25.01.2011.

Štakom do slobode #2#

Evo mene, živa, zdrava, u jednom komadu sa dva "komada" pod ruku, svaki sa jedne strane, sječate se Jure i Grge, vjerni pratioci, kao dva tjelohranitelja.
Napisala sam kako je bilo prošli puta, zaobići ćemo dijagnoze i ostali shit, koncentrirajmo se na ono najvažnije.
Hoćete opis događaja? Ok, ako već inzistirate. Opširno? Ajd ok.
Daklem, spakirah se ja tog dana, ujutro oko 6 prvo kavica sa mamom i polako put pod noge ok 7 ujutro, odvesti sineka u školu, popiti kavicu sa frendicom...dok se kavica ispijala, zadnje telefonske pripreme i zivkanje t-coma za pomoć oko mobilnog interneta. Sve sam sredila, psihički i fizički se nisam pripremila ali i kaj će mi to, gore su svi potrebni - kardiolog, pulmolog, patolog pa ako treba i ginekolog i svi ostali **logovi :D

Prijem oko 10, čekaonica i čekanje, čekičanje i čekisanje...dobijem ja usput i uputnicu da skočim na RTG i poslikam se u svim dimenzijama, tj da poslikaju moje tada još donekle lijepo koljeno.Nasmijem se ja iz profila i u profilu i gotove slikice za 5 minuta, jbote, bolji su od foto studija a i ne poslikaju samo moju vanjštinu nego i ono unutra, baš su dragi i poštuju moju osobnost, tj osobnost mog rasturenog koljena a ne samo rozo ofarbanu kosu :D

Dok se još čekalo uslikavanje moje nutrine susretnem mladog čovjeka, gdina, gospodina, šjora, dečka ili kako već, da se ne bi uvrijedio, povrijedio ili zavrijedio...nazvat ćemo ga....Juru imamo, Grgu imamo..ovo je Joža :D
Dakle, Jožek, dečec kojem budu slikali nutrinu lijevog koljena, provjerili jesmo da li je trudan da se može rentgenizirati na miru i u tijeku razgovora shvatimo iliti dođemo do zaključka da smo na istom odjelu i da će nas rezuckati isti kiruržić, tada već provjereno dobro rezuckalo.
Likić, Joža, puknut do srži, opičen dječarac, bilo mi je savršeno društvo u svim kasnijim naporima i pokušajima bijega sa odjela na kavu i cigarete.
Znate mene, uvijek ozbiljna i bez imalo smisla za humor, presvučem se ja u udobniju oblekicu, primjereniju odjelima visoke zaštite - ljubičasta majica sa žutom puffastom patkicom i donji dio trenirke.
Krenuli Joža i ja na kavicu, kad me zaustavlja sestra da ne idem nikuda, jer trebam kod doktora na pregled prije operacije...a pšišku mišku, propade mi kava. Ok, odoh ja kod doktora, u već donekle opisanom izdanju, i kaže on meni da skinem donji dio trnirke...a u kiki, kaj i nije dovoljna patkica?? Da, imala sam tangice sa uzorkom leoparda :D I kako da mene itko shvati ozbiljno??
No, ajde, preživjela ja to a i doktorček također.
Odoh ja na kavicu.
Joža, već spomenuti dražesni dječarac bio je na popisu - prvi za operaciju, dogovor je pao, on će pripremiti teren za mene, obrisati prašinu sa stolova i medicinskih pomagala.
Dogovorila ja sa anesteziologom da me uspava jer bez obzira na spinalnu, ja hoću i zahtjevam spavanje.
Došlo vrijeme operacije, sve preoperativno što se trebalo napraviti se obavilo i vozika mene sestrica u predoperacionu prostorijicu, pet minuta ranije mi je dala aleticu za spavanje ali će mi još dati u infuziji, tako da zaspem kao beba.
Sve to oni meni prikopčali, posjedne mene zgodni likić da bi mi dali spinalnu.Preživjela ja i to, čekamo mi nekih 5 minuta da mi noge utrnu i da ih više ne osječam a ja još uvijek plešem sa nogama i baš mi je mrakić, jedino što je u svemu tome utrnulo bilo je moje jadno dupe.
Zamislite prizor, ležim na tim tačkama, mašem šapama i vidim kroz hodničić aparaturu u sali, anesteziologa kako prati sva ona pištala tamo i glava našeg Jože kako priča viceve...hahahaha koji lik, za nagradu godine.
Ali ja još uvijek mašem prstićima svojih papaka broj 40 narednih 20-ak minuta.Ali, meni se još ne spava, šjor gospon dečec, meni se još ne spava, tučne on meni nekaj u infuziju i krene me vozati kroz već spomenuti hodničić i ubaci me u salu a meni oči ko u sove, jbote, meni se ne spava, haaaalllooo...ja hoću spavati, gleda mene lik zabezeknuto, da još trunkicu i sto posto mi je dao i pusu za spavanje, pokrio me, ušuškao i ja zaspala kao beba....
...tri točkice...još uvijek se nadam da sam ovo sanjala...ali...je li moguće i dajte mi molim vas potvrdite, jel tako da ljudi pričaju gluposti nakon buđenja jer ja bolesno imam filing, kad mi se doktor u sali obratio da mi kaže kako je prošlo i šta je lijepoga našao...da sam ja njega pozvala na spojak :|
...tri točkice...vratit ćemo se na to...jućer sam bila na kontroli :D
Moja srećica Frankie me zovala svaki dan da vidi kako sam...a lijepo moje.
Odvezoše oni mene u sobicu i spavala sam čitavih 15-ak minuta jer mi je zazvonio telefon gdje mi javljaju da mi je sinek napokon dobila termin za genetske pretrage i da ju spremim 02.02...budem. Zove mene moja mama, tamo je VEĆ raspad sistema, lijepo sam se izvikala, navikala, naplakala kako ne mogu izdržati tri dana u normali a sve im je bilo pripremljeno a tek je prošlo manje od jednog dana....no, ajde dobro.
Stavim ja sebi muziku na uheka, pojačala do daske i uživala u pomno, samo za mene od mene odabranoj muziki.
Buđenje, fizikalna, spavanje, tabletice, spavanje, fizikalna, kloooooopaaaa napokon...spavanje i pakiranje za doma nakon dva dana. Upute dobila, sve znam...idemo doooomaaa..pozdravim ja Jožeka, šiknula sam torbu štakom na hodnik taman do dvosjeda i krenula na zasluženu kavu, torbu bude pokupio prijevoz.
Kaaaaavvvvaaaaa.....
Došla doma, bla...bla...bla...i jućer slavna kontrola...da se malkice vratimo u trenutak buđenja nakon operacije, pitam ja doktorčeka da li sam ja nešto bubnula nakon buđenja, zaključimo sami šta je on htio reći rečenicom :"Ma niste, sve ok!" .....a fuck... :D

Eto, dragi moji, VELIKI pozdrav Joži iz susjedne sobice na drugom katu ortopedije. Veliki pozdrav osoblju odjela i doktorčeku kojem je sve ok :D

kissi kissi kissi

toliko od mene za sada.