ice-queen

četvrtak, 13.01.2011.

Prisječanje starih nam novih godina...

Autorska prava i ostali shit zadržavam za sebe,svaka sličnost sa stvarnim osobama je sasvim i namjerno NEslućajna...Preporuća se PG za djecu mlađu od 15-ak godina a i starijima koji se tako osjećaju.U cijelom textu upotrijebljen je riječnik NEprimjeren mlađoj populaciji više zbog toga što mi tu nije cilj gledati na greške gramatike ili lijepog riječnika niti ponašanja...izostavljena je sva moguća povezanost zdravog razuma sa normalom i prisebnošću.

Evo...nakon par (više/manje) mjeseci zahebancije...i mjesec dana otpr završetka prošla sam i ovo...još jednom...no...sve je to za žive ljude...

Da poćnem od početka...dat ću si odmah za pravo da opsujem pokoju,možda sebi u bradu unesem koju "lijepu" i steram sve u tri krasne i dvije djevice...

Ovo moj blog,ili dnevnik ili nešto treče,dajem si za pravo i da bude hrpetina gramatičkih grešaka iako se trudim da bude što razumljivije i za mene samu.Pa neka bude kako bude, neka to bude kao nekakav pehar,medalja (ali ona druga strana) ili kao nekakav spomenik palim borcima pred kojeg bih došla na miru,ubacila se u svoje misli,napisala dio njih i otišla mirno dalje u svakodnevicu.

Kako je ova nova nam godina već postala stara prisječam se nekih prošlih starih nam novih pa i ove nam nove već stare nove godine.
01.01. tako osebujan i bljak datum da mi se riga....

Da poćnem od 01.01. ove godine ili da krenem od malo daljeg datuma ili da samo poćnem pa kud me tipkovnica odvede ili da napišem pa neka onaj hrabri čitao voljan čitati ovo spaja poveznicama,rečenicama,točkama ili napamet kako mu/joj se prohtije....

Krenut ću od datuma koji mi je (recimo) zadnji okrenuo sve naopako...da li sam ljuta ili povrijeđena ili nešto deseto ne bih znala...nešto jesam ali tko će ga znati...uglavnom da ne dužim a i mogla bih...u nadi da će svatko tko proviri u ovaj blogić pogledati prvu i zadnju rečenicu i potpisati prvog koji je imao hrabrosti komentirati ispred sebe i napisati da se slaže sa ćime god da je taj dragi čitatelj napisao...no...slažem se i ja u startu sa tom određenom osobom tko god to bio ili bila ili šta god taj kritičar/komentator napisao...

27.11.2008.usran dan do bola...
Oko 16 sati,kratak poziv,sasvim neočekivan,ubrzan i totalno nestvaran koji je srušio neke ideale normalnog života i vjere da se nešto dobro može odužiti bez nekih teških posljedica donio je promjene koje ne bih vjerovala da mogu biti ali hebiga...život je takav,čupav i dlakav...
Javljeno mi je da mi je..osoba...jako draga..sa kojom sam nakon usranog braka i svega što je bilo od mog odlaska sa curkama i daljnje borbe imala lijepu "vezu",ništa "posebno",samo osoba koja je bila tu kad sam trebala nekoga da mi skuha kavu u 5 ujutro jer mi je dijete opet ostalo u bolnici,ili da me sasluša,glumi rame za plakanje ili se ćak veseli skupa sa mnom...osoba koja je bila tu za mene u bilo koje doba dana ili noći...
........".....nema ga više....!" ta rečenica preko telefona koja još dan danas odzvanja kao gong u glavi....ta bol...praznina...osječaji koji su bili neopisivo teški...sve to u jednom trenutku se sjurilo kao lavina kroz tijelo,srce,dušu...taj četvrtak kao da je trajao dugo....ta minuta kao da je trajala još duže...ostadoh bez osobe koja je bila dio mog života...bila jako lijepi dio mog života...nisam razmišljala šta će biti niti kako će biti...htjela sam samo da ta bol nestane...druženje tu subotu sa prijateljima koji su ga znali bila je većer koju bi on htio......i utorak sam preživjela...donekle...sve je to bilo...nešto nestvarno...ali...

.........

...........tu počinje preokret...naime...koliko god komplicirano bilo...ili ne komplicirano....da ne objašnjavam sve jer mi se ne da ići u srž problematike državnog sustava...ja gubim sva prava kao zaposlena osoba i morala bih na burzu...je vraga :D ne možeš niti propasti bez muke...nikako,iako sa hrpetinom dokaza,smrtnim listom,izvatkom iz matice umrlih i dokazima sa sudske medicine u mirovinskom nisu priznali da je lik umro i trebala se napraviti revizija i sva moguća zavrzlama da bi oni smjeli dati meni otkaz umjesto njega...ali naravno sva prava su mi ukinuta a prava kao nezaposlena nisam mogla ostvariti jer mi knjižica nije bila zaključena...nisam mogla na burzu niti sam mogla tražiti posao...niti na nebu niti na zemlji....ni vrit ni mimo...

Natezanje se odužilo...stiže Božić i nova godina,ja u šturcu,nigdje nikoga da bih se javila za onu kavicu u pet ujutro...nova godina onako preko one stvari,kažu kako ti je nova poćela takva će biti cijele godine :/ slatko...u banani sam u startu...
Kako je poćela ova nam već stara skoro,tako poćinju i zahebancije sa već odavno bivšim koji je negdje u srži svojih štrkljavih kostiju gajio nade da ću ja poblesaviti još više i vratiti se mukama iz kojih sam otišla ali nije znao da mi je ipak ostalo ono malo mozga koji biće dobiješ kao rezervu da donekle razumno razmišljaš dok ti mozak ne zakuha od briga i strahova...poćinju natezanja i maltretiranja koja ne bi pas sa maslom pojeo ali ja biće slasno gutam jer drugačije ne možeš...sa rogatim se bosti...Objašnjavanja i prepiranja nisu dolazila u obzir...svađe svako malo...pa opet objašnjavanja...pa trenutak moje slabosti kad bih popyzdila i istresla sve liku u facu nisu davale rezultata...sva sreća pa sam imala ušteđevine,sitno skupljenih onih bezvrijednih kuna kojima sam krpala u školi,doma,punila frižider ničime ali opet skuhala ručak...pa bolest tate koja je također bila šok...samo se lijepo nizalo dok sam ja naizgled bila zdrava,prisebna i donekle normalna da hodam ulicom širokog osmjeha jer šta ova baba preko puta ima znati šta je kod mene i kako je kod mene iako su im oći i uši ko u Damba pa znaju sve a da ne izađu iz kuće...
Kreće sranje još jedno u nizu,da ne bude možda bar nešto u svemu tome dobroga eto ti mene kod doktora,vađenje krvi,punkcije,pregledi ultrazvuk i sva moguća sranja bzvz...mogla sam i bez toga...i još se polomim da ne mogu normalno niti kod doktora :llol ali ajde....neću biti nezahvalna nekome gore koji se poigrava sa mnom,nalazi su bili...hhmmm...ok...ajde...prolazna ocjena...sve se da riješiti sa hrpetinom lijekova :llol ne bih u detalje....
Da meni slučajno ne bi bilo dosadno,pobrinuo se opet onaj dragi nam gore pa ubacio malkice problema sa zdravljem cura i problemima u školi i kozom od učiteljice koja mi dijete naziva glupim i pošalje na pretrage,ali nakon 2 mjeseca hodancije,snimanja i pretraga kažu da mi je dijete nadprosječno inteligentno i da u školi bude po individualiziranom programu :D evo učiteljici :srednji ali naravno zašto bi sve bilo tako sjajno,nalazi EEG-a koma,kontrole i pretrage i dijagnoza Epi suspecta :naruku hebite se i vi i vaši lijekovi,moje dijete dobro funkcionira i nema EPI atake :blje radi gubitka koji su i cure osjetile,voljele su tog divljaka...smiruj me majko moja da ne puknem...dobra je psihologica u školi pa radila sa curkama da prebole ono što ja moram sama...lijepe moje curke...

No...idemo dalje sa sjajnim redosljedom...pola toga izostavljam više radi sebe i svojih nervi nego radi maximuma dozvoljenih znakova u jednom postu...

Jebate...došao je i taj dan...početak trečeg mjeseca...dobivam ja svoju knjižicu na ruke...zakljućenu sa datumom iz prošle godine pa opet dokazuj ljudima da nisam ja kriva nego proces od kojeg sam im ja skoro donijela svoj smrtni list sa dijagnozom "Krepala od muke čekajući papire od države radi procesa koji i samog Boga boli!"
Dokazuj,traži,pitaj,moli,pokazuj,riješavaj,kuni....svašta u par dana...ipak...tog dana...kad sam napokon ugledala taj močni pečat na radnoj knjižici gdje napokon mogu krenuti dalje...nisam se imala kome javiti...podijeliti sreću...suze od sreće...tuge...čega li već...svega pomalo...sa glavoboljom koju sam dobila od države prije nego knjižicu...krečem dalje...

Naravno da je u međuvremenu bilo još svega ali držim se srži i biti svega ovoga što pišem...nije da znam ali možda bude lakše...

Bliže se rođendani cura...a ja bez imalo snage i mogućnosti napraviti ono što sam i svake godine...izostaje veselje koje me držalo svake godine...moje curke rastu...u strahu da li će se prošla godina ponoviti....jurnjava po hitnama dan prije proslave...operacija na sami dan...da li će mi djeca ove godine biti na broju ili ću opet biti raštrkana pokušavajući svoju roditeljsku dužnost izvesti kako Bog zapovijeda ili će to sve opet biti onako,nabrzinu sa niti malo snage i veselja s moje strane nego samo onaj lažni osmjeh koji stoji kao ukopan na mom licu...

I opet...prođe dan veselja,kao dan gdje...kad bih trebala skupljati snagu za sljedeća sranja koja me čekaju...kao punjenje baterija ali samo jednom godišnje jer dva puta bi bilo previše,kaže onaj gore...

Kad (opet) pomisliš evo ga...sve je krenulo na bolje...stiže budala...po ne znam koji puta...valjda dosadno "djetetu" u životu pa ajmo mi "Cassy" ukakati dan,tjedan,mjesec dana da ne bi slučajno navikla se na nešto lijepo...nađe se kreten...ljubomoran,bolestan i još u pubertetu koji je već i sam dojadio sam sebi pa skače na mene kao buldog jer treba nekako bogu krasti dane...Nađe meni raditi sranja,kao nemam ih previše nego ajmo mi toga još...nađe meni tražiti da trošim vrijeme na budalu i dokazujem tko sam i što sam...šta radim i koliko se brinem...da li je sila uništavati nekome život više nego što je...
Od ljubomore i kretenizma...još neutvrđene dijagnoze pomahnitalog dječarca starog 4 banke ali mozak negdje ostao...zastao u razvoju bez imalo i trunke razuma....bez suosječanja sa djecom...pa jebote potpisali smo razvod prije 6 godina...koji još kiki hoćeš...ali ne...saznala budala gdje banane rastu pa baca kamenje....ide pokušati meni napraviti sranja...meni uništavati ovo malo spokoja koji gradim ne bih li curkama pružila koliko toliko bezbrižan život...tužiti centru...dosadno budali...ali tko pod drugome jamu kopa...bla...bla...bla...(nek si zeme lojtre da može van).
Nije meni problem...ali nemoj da moram dokazivati svoj trud i brigu za koju ti nisi ćuo a manje ju još osjetio...koja je svrha pokušaja zayebati bivšeg partnera/partnericu a sam sebe zayebati...ja znam koliko se ja za svoju djecu borim i trudim...brinem i koliko noć ne spavam razmišljajući kako dalje...ne može meni netko tko nije svoje dijete zvao imenom jer nije zdravo kazivati koliko se ja brinem...ali valjda u pokušaju da se meni naudi trebalo je uplitati cure...može netko biti budala ali ipak postoje strućni ljudi koji vide tko kome radi probleme i kome se šteti...ja znam šta sam ja i šta radim...ja nisam neki profesor,niti doktor,niti nešto deseto...ja sam roditelj koji što je više moguće "obavlja" svoje dužnosti i trudi se dovesti djecu na pravi put,dovesti do punoljetnosti i nakon 20-30 godina reći :"Evo...to su moja djeca..moj ponos i veselje...!"
Drago mi je ipak,ćuti od neke desete osobe,nekoga tko ne zna niti mene niti moju djecu,samo iz razgovora strućnog od kojih sat vremena :"Ne brinite mama,vi radite sve kako treba...cure su vam dobre i pristojne,ništa im ne fali...tu nema govora o zanemarivanju...!" Lijepo je ćuti takvu vrstu pohvale...ne treba mi medalja ali poštuj me,hebote vjetar,jer odgajam i odhranjujem djecu kojima si otac ali si to negdje zaboravio....

I...eto....da ne odugovlaćim...post koji je već ionako dugačak...

Nabrojit ću na kraju...da ne ispadne da toga nema...veselje koje me držalo ipak cijelo vrijeme kao i svih ovih godina....
CURKE...one su moje veselje...moja radost i sreća....sretno i uspješno završile razrede...položile ispite iz Karatea...ostale onako iste...dobre i pristojne kao i uvijek...njihov smijeh i pogledi koji me drže uvijek i u svakom trenutku...Moje bogatstvo i kad mi je novčanik prazan...moji biseri i kad je šutnja najbolji prijatelj....

Toliko od mog jadanja...piskaranja....izbacivanja svega lošega iz misli...ne bih u detalje...ovako u natuknicama...da ipak ostane malo mjesta u glavi da se nakupi još lijepih osmjeha...

I eto mi još nešto palo na pamet...kad već misli izbacujem kao da ih dijelim na placu,kao one zagrljaje na trgu...
Uvijek postoje osobe kojih je jako malo, možda osobica ili dvije koje me nasmiju kad niti sama ne vjerujem da to postoji....
Ali eto...Prisjetih se ja dana/tjedana/mjeseci/godina od prije puno godina da ne moram misliti na ove dane/tjedne/mjesece....