Oni navjeći Hrvatine bit će ogorčeni i bjesni, ali postavljam sebi već neko vrijeme pitanje: Osjećam li se sigurno u vlastitoj državi? Zapitkivanje je možda potaknuto aktualnim novostima i ratom u Ukrajini, ali daleko od toga da bi se trebali osjećati sigurno u ovoj državi nam Hrvatskoj i bez rata. I onda kad propitkuješ vlastitu sigurnost, ostala pitanja krenu sama od sebe. Čemu služi država ako se građani ne osjećaju sigurno? Čemu onda sustav ako ne funkcionira ni u kom smislu? Čemu zdravstvo u kojem si samo broj na listi čekanja, a ako teže oboliš čekajući na red, više će ti pomoći udruge i donacije za lječenje negdje vani nego država? Ako će policija tući i tjerati iz države izbjeglice iz Sirije, a na drugoj granici srdačno pozdravljat one iz Ukrajine? I šta će nam sudstvo koje odugovlačiti sudske postupke? Zašto opravdavat državu u kojoj pravo i pravda nisu ista stvar? Zašto smo onda toliko ponosni na takvu nam divnu državu? I najvažnije koja je svrha države koja sama sebi šteti više nego li joj šteti bilo tko drugi?
Postavljeno je tu puno pitanja, ali bojim se da odgovori zvuče kakve ih rijetko tko ima hrabrosti čuti. Osim toga, odgovori na ta pitanja ugrozili mnoge političke karijere, bili bi to preveliki propusti i afere, nekima možda i presudni. Ta takozvana Lijepa nam Naša vjerovatno se takmići jednino na polju sporosti djelovanja ili ti nedjelovanja, i to sama sa sobom. Reforma školstva potaknuta je štrajkom učitelja i profesora. Da ne dužim, bilo je potrebno par mjeseci natezanja i neodržavanja nastave da bi se nešto sitno promjenilo. Razmišljanje o kritičnom socijalnom sustavu, potaknula smrt 2-godišnje djevojčice i pritiskom medija. I bez obzira na sve greške koje su uočene i propuste koji su počinjeni, opće mišljnje u ovakvom konzervativnom društvu glasi da je djetetu bolje s biološkim roditeljom nego u sustavu bez obzira kakav taj roditelj bio. Pitam se onda kakav je to loš sustav, ako joj je bilo bolje s roditeljima koji su ju pretukli i ubili? Ovakav sustav i ovakva nesposobna država stvorili su društvo koje opravdava Filipa Zavadlava. Umjesto da ljudi osude način na koji on riješava stvari, ljudi pokreču stranice podrške za trostrukog ubojicu. Vjerojatno će u idućih par mjeseci krenuti višemilijunska ulaganja u zračnu obranu, budući da smo tek nedavno zaključili da bi ratni avion raketirao zemlju prije nego bi se itko u NATO-u probudio.
Budimo realni, danas se u državi malo tko može osjećati sigurno. U tu kategoriju spadaju oni koji su povremeno gluhi i mjestimično slijepi. Svaka čast ko može, ali ja ne mogu naći tako ružičaste naočale. Imamo mi tu xy situacija, imamo xy suludih kombinacija, imamo xy nepravilnosti u sustavu i imamo samo jednu osobu na koju se možemo osloniti, to bi bili mi sami. Na državu se ne može računati od kad je svijeta i vijeka. Možda bi čak bilo pravilnije Hrvatsku definirati ko skup pojedinaca koji žive na istom geografskom području i koji funkcioniraju svaki za sebe. Daleko je to od funkcionalne države. Na kraju svega, zaključiti možemo samo da smo na ovom svijetu ko pale sam na svijetu kad dođe do pitanja sigurnosti Hrvata i države nam Hrvatske. Prepušteni smo jedino sebi, a sigurni smo zapravo samo ako imamo dovoljno novca i utjecaja da nađemo čovjeka i rupu u sustavu, redu čekanja i slično. Zaključimo onda, đabe smo krečili, đabe smo se borili za neovisnu državu, ako smo mislili štetiti sami sebi, više nego nam šteti bilo tko drugi. Eto ko nije shvatio ni neće, ali pametnome svakako dosta.

Oznake: nefunkcionalna, društvo, Drava, sigurnost

Pitao se Siniša Glavašević, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Fali nam danas takvih novinara, koji imaju odvažnost i hrabrost u izražavanju. Fali nam novinara danas koji bi se usudili objaviti tekst pod naslovom; gdje je danas taj grad Vukovar? Geografski nepomično stoji, grad je to ponosa, grad je to pobjede, ali prije svega grad je to brojnih poraza. Pa pitam ja onda isto pitanje koje je postavio i Glavašević: kome smo ostavili grad? Ostavili smo ga vremenu, da ga okrutno samelje, ostavili smo ga samog da propadne. I slama se nešto u meni dok čitam više od trideset godina star tekst, u kojem stoji pitanje, tko će čuvati grad kad mene ne bude i tko će iznijeti Vukovar iz mraka jer odgovor se rijetki usude čuti. Dan danas, Vukovar je još u mraku, prazan, ulicama vlada tišina, u noći se nameće strah. Ali danas nam je neprijatelj različit, nego prije 30 godina. Danas je on oku nevidljiv, ali srcu bolan.
I pisao je Glavašević dok je rat još trajao: “Gospodo sabornici, dane ste provodili u ukusnim domovima i isto takvim uredima, a Vukovarcima ste dodijelili vlažne i tamne podrume. Za vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i smrdljive deke. Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas? Osuđujem vas, gospodo, za svu bol trenutka kada je Vukovar shvatio da između vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike." Danas mogu bez oklijevanja reći, da i ja osuđujem ljude koji su nakon rata digli ruke od Vukovara, osuđujem ljude zbog kojih je Vukovar i 30 godina nakon rata još uvijek u vlažnim i mračnim podrumima. Osuđujem te ljude koji su obećanjima dobili glas, bili oni plavi, crveni, zeleni… I dok pišem ovaj tekst slomilo se u meni puno toga jer realnost je okrutna, a činjenica je da je Vukovar, koji je prije trideset godina ginuo, nepravedno osuđen na propadanje. Evo već 31 godinu stoji u okovima prošlosti, zjapi danas prazan, ali i takav prazan stoji ponosno.

31 godinu nakon pada grada Vukovara palimo lampione i s gorčinom se sjećamo pada grada Vukovara. Neki iz priča, neki iz vlastitih sjećanja. Ne znam palimo li lampione za sve ljude koji su umrli braneći grad Vukovar, za sve nestale koji možda nikada neće biti nađeni ili za sebe jer u podsvijesti znamo da Vukovar još i danas pada. Jer ako su grad ljudi, kako je pisao Siniša Glavašević, onda su od Vukovara ostali samo ostatci ostataka nekadašnjeg ponosa Slavonije. 31 godinu nakon rata lampionima simboliziramo vječno svijetlo, a zapravo će to naše vječno svijetlo ugasnuti za dan dva i to do iduće godine, do istog datuma. Dobro smo programirani rekla bih jer izgleda da ostatak godine mirno spavamo bez obzira na to što je Vukovar danas daleko od tog vječnog svijetla. 31 godinu nakon rata i nakon pada grada Vukovara mi se još uvijek bavimo simbolikom, prepričavamo prošlost, i ne znam je l' plačemo iz grižnje savjesti ili nam je stvarno žao. U svakom gradu, u nekolicini kućanstava, zapalimo 18.11. lampion. Lijepa gesta, ali mislim da bi ljudi koji su za grad ginuli više cijenili da Vukovar svijetli više od 1 dana u godini. Zato postavljam jednostavno pitanje, bez trunke zadrške: Zašto umjesto jeftine simbolike lampiona, ne kupimo Vukovaru sjaj? Zašto umjesto za lampion, 10 kuna ne doniramo za vječni sjaj Vukovara. Ako ne vjerujemo državi, donirajmo udrugama branitelja, udrugama mladih, zadrugama, OPG-ovima, malim poduzetnicima… Zašto ne bismo svake godine pametno uložiti 10 kuna u vječni sjaj Vukovara. Zašto ne bismo ljudima koji ni danas ne žele priznati zločine pokazali svoj inat, svoje zajedništvo? Zašto im ne bi pokazali kakav smo zapravo narod kad je teško? A ne znam jer to moram naglašavati, ali jako je teško. Ne znam je li ikad bilo teže u tom djelu Hrvatske. Na kraju krajeva, mislim da bi i ljudi koji su poginuli i nestali za svoju državu najviše cijenili kad bi znali da se ni poslije rata nismo odustali boriti za taj grad Vukovar. Mislim da bi i obiteljima poginulih i nestalih bilo lakše kad bi vidjeli da se njihovi najbliži nisu borili za ništa. Bezbroj puta znali smo se udružiti kad bi država zakazala, e pa zakazala je opet. Ajmo onda pokazati da je država narod, a da su grad ljudi. Ajmo onda pokazati zašto se nazivamo Hrvatima i ajmo onda u boj. Ajmo se izboriti da Vukovar dobije još puno heroja i da sjaji u vječnosti.

Oznake: Vukovar, Lampion, jeftina simbolika, 1 dan, podrum

Ti držiš pištolj,
a ja sam kriva,
izbit će pokolj,
kako to obično biva.

Teško je biti sudac,
kad svi su krivi,
a glumi se žrtva,
i ubijen živi.

U zraku je otrov
jer novac je tema
ljubav je lopov,
a krivca nema.

Radiš li išta
kad ne radiš ništa?
Kad se oči zatvore,
vidiš li samo mrak
ili svijet kakav bi htio da bude?

Što vidiš kad
ne vidiš ništa?
Jesi li onda samo slijep
ili si pun beznađa?

Gradiš li ikad snove,
ko ciglu na ciglu
pa da na kraju ispadne
u tvojim očima svijet savršen?

Zašto čovjek misli
da ko mačka ima živote
pa da može prvih šest
utrošiti na grijeh?

Onaj sedmi život,
već tamo pred kraj
molimo se Bogu
da tamo negdje gore
ne platimo globu.

Kasno uključi se
onaj osjećaj krivnje,
već kad šest života
ode na bit će bolje
nekog xy sutra.

A što radimo
u sedmom životu
kad znamo da
možda ne postoji poslije?

Odlučimo li onda vjerovati
da ima netko, tko nas gleda,
ko nam sudi, ko nam ne da,
da skrenemo toliko
da vratit se ne znamo?

Koliko dana u životu provedemo mrtvi?
Bez smijeha, bez želje, bez emocija...
Koliko puta u životu umremo?
Od straha, od srama, od tuge...
Koliko smrti život sadržava?
Kako čiji...
Koliko dopustimo...

Brojimo li onda godine života
ako ponekad umremo?
Brojimo li onda godine disanja
ako dah povremeno zastane?
Brojimo li onda godine postojanja
ako samo rijetko postojimo u nečijim mislima?

Mi brojimo,
vrijeme samo zbogom ponavlja.
Mi stojimo,
a život nam kroz dlanove klizi.