četvrtak, 31.12.2015.

Što je luksuz - maslac ili putovanja?



Kad je moj muž bio dijete, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina u njegovoj se obitelji za doručak tijekom tjedna posluživao margarin, a vikendom maslac. Jer maslac je skuplji. U vremenu kad su banane bile još relativno egzotične, on, njegova sestra i brat imali su pravo na jednu bananu MJESEČNO!

Nisu bili siromašni. Otac mu je bio sveučilišni profesor, a majka (visokoobrazovana) kućanica (kao i većina tadašnjih majki u zapadnoeuropskim zemljama) – počela je raditi kad su joj djeca odrasla. Živjeli su u velikoj kući u središtu Amsterdama, a svako su ljeto po tri tjedna putovali na godišnji odmor, najčešće u Italiju ili Francusku.

Zašto su onda, pobogu, u svom svakodnevnom životu, hrani, bili tako ŠKRTI?

Moji hrvatski roditelji, s druge strane, smatrali su da se na hranu ne može potrošiti previše. Najvažnije je dobro jesti. Uvijek su kupovali najbolje meso – meso je najvažnije.;) Maslac nikad nije bio predmet razmišljanja, a banana smo – otkad ih pamtim - imali u izobilju.

Naša četveročlana obitelj živjela je, međutim, u 55 kvadrata, a na godišnji odmor otputovali nismo nikad. NIKAD! Osim u posjete rodbini koje ne računam jer spavanje po stoti put na razvučenom kauču u tetkinoj dnevnoj sobi teško se može uklopiti u definiciju i cilj turističkog putovanja.

Jednom u životu s roditeljima sam prespavala u hotelu. Bilo mi je četiri ili pet godina, vozili smo se autom (ne sjećam se više odakle ni kamo) i uhvatila nas je noć pa smo stali i prenoćili u nekom hotelu. Sjećam se dobro te hotelske sobe, kreveta, telefona na noćnom ormariću, kao nečeg nevjerojatno egzotičnog.

Mogu li onda Nizozemci moje roditelje nazvati škrtima ?

I moji i muževi roditelji odricali su se nečega što su smatrali luksuzom.

Pitanje je što je zapravo luksuz – maslac ili putovanja?

Vremena su se promijenila. Malo koji Nizozemac danas će maslac smatrati luksuzom, a malo koji Hrvat nikad nije bio na turističkom putovanju. Ipak, neka stara razmišljanja ostala su nepromijenjena.

I dan danas moj će muž dobro razmisliti prije nego što kupi skupi odrezak.

Ako nemam par tisuća eura za potrošiti, neću ni putovati, nego ću ostati doma,“ izjavljuje, s druge strane, moj brat pokazujući time da on putovanja doživljava na potpuno isti način na koji ih doživljavaju naši roditelji – kao luksuzni provod. Samo što će ga on, za razliku od njih, povremeno i priuštiti.

Za mog muža putovanja nisu luksuz, nego gotovo egzistencijalna potreba. Putuješ da bi upoznao nešto novo i obogatio svoje spoznaje.

Zahvalna sam mu što me je na početku naše veze, dok sam još bila studentica i kad sam se tek zaposlila u hrvatskoj prosvjeti (čime se nisam osobito uspela na hijerarhijskoj ljestvici u odnosu na studentski život) upoznao s čarima putovanja. Što mi je pokazao da možeš putovati na drugi kraj kontinenta u starom (i prilično nepouzdanom!) autu, sa šatorom i nešto odjeće u prtljažniku i s malo novaca u novčaniku, pritom obogatiti svoje spoznaje i dobro se zabaviti.

Putujući, upoznaješ drugačije ljude, drugačija razmišljanja i drugačiji mentalitet. I postaješ tolerantniji prema onome što drugi misli i kako razmišlja. I što je njemu luksuz, a što tebi.

Inače, kad danas napravim neki kolač, muž me uvijek dočeka pitanjem: „Je li to kolač s pravim maslacem? Jer ako si koristila margarin, ja ga neću jesti!“
Čini se da mu je bilo dosta margarina u životu.wink

- 14:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Čime se nizozemski premijer vozi na posao?





Mentalitet Nizozemaca za naše je pojmove vrlo neobičan.

Najprije, automobil im je najčešće vrlo nevažna stavka u životu.

Većina Nizozemaca posjeduje nekakav automobil. Ali ga ne koriste svakodnevno. Nekad ne sjednu u auto i po nekoliko tjedana ili mjeseci.

Automobil koriste za godišnji odmor ili nekakvo malo duže putovanje. Rijetko se autom voze po svom vlastitom gradu. „Ići autom na posao“ gotovo je nepostojeća radnja. Čak i oni koji rade izvan mjesta u kojem stanuju na posao najčešće idu djelomično vlakom, djelomično - biciklom.

Bicikli! Na amsterdamskim ulicama na tisuće ih je. Alternativni studenti, bogati poslovni ljudi u odijelima, liječnici, radnici, učenici, sveučilišni profesori – svi su na biciklima. Biciklom se ide na posao, u kupovinu, na druženja. Na bicikl se sjeda bez obzira na sunce, vjetar, kišu ili snijeg. Bicikli se često kradu pa nikoga nije previše briga kako mu bicikl izgleda. Glavno da vozi. Nepisano je pravilo da lokot za bicikl mora biti vrjedniji od samog bicikla.

Fascinantan prizor stotina i stotina parkiranih bicikala koji se u nizozemskim gradovima često vidi uvijek me nehotice asocira na izjavu bivšeg hrvatskog premijera koji je nedavno izašao iz zatvora. Kad su mu jednom, tijekom njegova ne tako davnog mandata, „zlobnici“ prigovorili jer je službenim zrakoplovom otputovao u Veronu na operu, on im je prezirno odgovorio: „A čime da putuje jedan premijer? Biciklom?“

Njegove arogantne riječi zapravo jako dobro izražavaju mentalitet našega naroda. Bicikl je simbol siromaštva, bijede i životnog neuspjeha. A važnije nego uistinu biti uspješan je prikazati se uspješnim. Slika koju pokazujemo drugima – to smo mi. I zato ćemo desetljećima otplaćivati kredit za novi automobil koji će svijetu pokazati kako nam dobro ide, nauštrb godišnjih odmora. A na bicikl ćemo, ako smo cool i urbani, sjesti tri puta godišnje, kad nije ni prevruće ni prehladno. I to samo ako si možemo priuštiti super dizajniran model s dodatnim funkcijama i opremom (koje nam uopće ne trebaju). Jer nećemo valjda sjesti na neku staru krntiju od bicikla?!

Usput rečeno, nizozemski premijer na posao svakodnevno putuje upravo - biciklom.

- 11:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 30.12.2015.

Odluka

Svog muža, Nizozemca, upoznala sam prije 15 godina na jednom romantičnom ljetovanju na našoj obali. Bio je zgodan, inteligentan, obrazovan, zanimljiv i – egzotičan. Ipak je stranac.

Nakon dugačkog razdoblja „veze na daljinu“ u kojem smo vrlo pažljivo ispitivali koliko je to ozbiljno, danas imamo pozamašan staž zajedničkog života i dvoje djece.

Na veliko iznenađenje i zaprepaštenje svih, svoje zajedničko gnijezdo nismo odlučili saviti u Nizozemskoj, nego u Hrvatskoj.

Zašto?

Zašto odabrati korumpiranu siromašnu balkansku zemlju, kad nam se prilika za naš zajednički budući život pruža u jednoj popularnoj, bogatoj, uređenoj zapadnoeuropskoj državi?

Odluka nije bila laka.

Nisam od onih koji romantično i kroz ružičaste naočale gledaju „svoju domovinu,“ ali ipak nije sve crno-bijelo.

U Nizozemskoj se zarađuje 2-3 puta više nego kod nas; hrana u dućanu i režije jeftiniji su. Nezaposleni primaju socijalnu pomoć od oko 1200 eura mjesečno! Samo leže, ne rade ništa i svaki mjesec im 1200 eura sjeda na račun! Raj! Ako nemaš prevelike zahtjeve osim onih osnovnih egzistencijalnih, Nizozemska je uistinu raj.

Ali poželiš li živjeti iznad tog egzistencijalnog minimuma, Nizozemska se pretvara u nevjerojatno skupu zemlju u kojoj se ne živi tako dobro. Večera u restoranu? Ulaznica za kino? Nekretnine? Vrtić? Sve to košta barem pet puta više nego kod nas. Naši prijatelji u Nizozemskoj s vrtićkom djecom jedan dan vrtića u prosjeku plaćaju koliko mi plaćamo cijeli mjesec! A u tu cijenu nije uključen čak ni topli obrok, nego sendvič. A djeca u vrtić kreću kao male bebe jer porodiljni dopust traje svega 16 tjedana.

Zbog svega toga i još koječega mi smo se odlučili naš zajednički život započeti u Hrvatskoj. U Hrvatskoj odrastaju naša djeca. Hoćemo li i ostati ovdje, to još nismo odlučili.

- 23:04 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Dijeli pod istim uvjetima