Što sam postao?

nedjelja , 05.05.2019.

Došao nam je i početak petog mjeseca ove "vesele" 2019-te godine. Sve je isto, samo je broj drukčiji. Ili nije?
Ajmo vidit...

U 11. mjesecu, kada sam bio u Puli, napisao sam ovdje blog "Robin sam na svijetu Vol. 3", u kojem sam spomenuo, citiram " ja jesam postao apatičan, funkcionirajući sociopat zapravo, ali meni je još uvijek stalo na neku foru". I to nije tek tako napisano.
Vratimo se malo u prošlost, točnije na 15.10. prošle godine, dan kada sam se vraćao iz Bosne. Kao što sam napisao na blogu "Robin sam na svijetu vol. 2","I kako smo slijetali u Pulu, svirala mi pjesma od Fine Frenzyja, zove se Lifesize, i osjećao sam kako se moji osjećaji gase. Vidio sam zadnjih godinu i 8 mjeseci kako se vrte kao film, i kako se sve briše, svaka emocija, svaki lijepi trenutak, svaki ružni trenutak, sve postaje ravno i nerelevantno". Tada se dogodilo nešto za što će mi trebati još mjesec dana da shvatim.
Sada se mičemo opet u 11. mjesec, Pula. Stalno razmišljam zašto sam ostao bez emocija, zašto mi nije stalo do nikoga osim do sebe samoga, zašto nemam potrebu družiti se, čuti se s bilo kime i sve ostalo. I kako sam bio u "glavnom gradu psihijatrijskih ustanova", kako ja zovem Pulu, otišao sam obaviti test kod jednog psihijatra. Test se zove ASD (anti-social disorder), znači test za antisocijalne poremečaje. U biti, tamo spadaju psihopati i sociopati. Uglavnom, napravio sam taj test, i čekam da me se pozove nazad u ordinaciju. Znam da nije sve okej, no opet nisam očekivao da sam toliko otišao u kurac.
JA SAM SOCIOPAT.
Točnije, visokofunkcionalni sociopat sa (treći puta potvrđenim) IQ-om od 151, te još nekim dodatnim primjesama, koje ću objasniti malo niže.
Sada će netko reći "ne, ti nisi sociopat, jer sociopat nikada neće priznati šta je". E pa nije baš tako. Pošto nemam emocije sažaljenja i empatije, mogu bilo kome reći apsolutno bilo što, bez suzdržavanja, bili to roditelji, kolege na poslu ili totalni stranci. Sada naravno to zavisi od osobe do osobe, ali kod mene je ta stavka izricanja svog nefiltriranog mišljenja jako izražena. Na novom poslu imam tu reputaciju da nikome ništa ne prešutim, i neki ljudi mi se zapravo dive zbog toga. Tu se zapravo vidi da dok imaš emocija, ne možeš reći svakom što ga ide. Dok ja, s druge strane, nemam taj problem. Nije mi problem reći nekome da se goni u pizdu materinu kad sere, nije mi problem izboriti se da meni bude bolje, tražiti što je moje, niti ikome reći APSOLUTNO BILO ŠTO što je zaslužio čuti. Nije mi problem nervoznim gostima reć "e hajde se skuliraj, nemoj me jebat", izravno kritizirat organizaciju posla i slično, te pogotovo, ali najdraže i najslađe, reći nekome što mislim o njemu, jebeno mrtav hladan, sa pogledom u oči. Valjda me zato iritira što svi s kojima radim, više manje barem, seru po nekome, umjesto da mu to kažu u facu. Baš me zanima što sve o meni misle. Ali i da saznam, mislim da bih se samo smijao, jer mi do NIČIJEG tuđeg mišljenja nije stalo. NIČIJEG. Tu i tamo kao pitam nekoga za neki savjet u životu, ali me zapravo boli kurac što će reći, jer ja imam sve već proračunato i isplanirano. I kad smo kod toga, za razliku od normalnih sociopata, vrlo dobro planiram unaprijed i imam, barem što se sociopata tiče, ekstremnu samokontrolu. Da sam obični sociopat, neki od mojih kolega bi najvjerojatnije završili na intenzivnoj u Puli, no pošto imam tu samokontrolu i jednu malu mrvicu morala, još uvijek nitko nije tamo završio. Nadalje, zbog tog segmenta iskrenosti, ja mogu ispričati dosta stvari koje su mi se dogodile u životu, što sam radio, legalno ili ilegalno, ali uvijek izostavim neke detalje, kao osobe uključene, vrijeme ili mjesto. Nije to laganje, to je samo izabrano da ne kažem sve. Ne želim da netko ima nešto što može iskoristiti protiv mene.
Sa druge strane, kao neki ekstremno osjetljivi mikrofon, slušam sve što se priča na poslu. Šta tko o kome misli, tko koga ne može smisliti, tko je gdje zasrao stvar, šta je tko rekao ili napravio i slično. I to čuvam, recimo kao osiguranje, u slučaju da meni netko nešto pokuša podvaliti. Eto, na ovom poslu sam saznao već dovoljno stvari da bih mogao neke ljude pokopati. Ali NIKADA to ne radim bez povoda. NIKADA. Nikada neću ići nekoga pokopati samo iz puke zabave ili jer mi je dosadno. Tek kad mi netko određeni stane na krivi živac, e onda prosijem informacije van. Kada smo kod toga, nemam ništa osobno protiv nikoga tko me nije sjebo, nanervirao, oštetio na bilo koji način, ali NIKOME ne vjerujem. To se mogu zahvaliti onom mom bivšem najboljem frendu i njegovoj kuji licemjernoj. Zato izostavljam one detalje koje sam prije spomenuo.
Vezano za ljude, postao sam, pa može se reći ekstremno antisocijalan, ma makar se tako ne čini. Mogu pričati sa bilo kime, mogu raditi skoro sa svakime, no nakon radnog vremena, veliku većinu ljudi ne želim gledati. Ima par ljudi s kojima mogu prošetat, popit kavu i tako, al njih je mislim četvero. Ostali svi, kada je kraj radnog vremena, do drugog dana u 8 ujutro, NE POSTOJE! Svoje "prijatelje" iz srednje i osnovne sam počeo ili totalno ignorirati, ili totalno blokirati kontakt s njima, Znači facebook, mail, instagram, blokiran broj i slično. Jer svi ti "prijatelji" su odgovorni za ovo što sam sada. Kako mi je psihijatar rekao, sociopat se ne rodi, on se stvori kroz vrijeme, kada se normalnu osobu tretira kako se mene tretiralo, što je u nekim slučajevima bilo užasno loše. Više nikoga ne smatram prijateljem, ne vjerujem da su socijalne interakcije obavezne (eto danas sam cijeli dan sam, nisakime nisam pričao niti se čuo i meni je super), te više ne trebam ljubavnu vezu. No to nije samo jer sam sociopat, nego i zbog nekih stvari koje su se dogodile dok sam živio na Krku.
Nadalje, mogu manipulirati, mogu manipulirati jebački, naravno ako to odlučim, ali se trudim manipulaciju svesti na isključivo one slučajeve kada će ta manipulacija meni uvelike pomoći u životu. Eto dobrog primjera, kada sam šefici svojoj dao par detalja iz prošlosti samo da mi osigura smještaj što dalje od svih mojih kolega. Naravno, uspio sam, i sada sam doslovce kilometar zračne linije od svojih najbližih radnih kolega, u novoj zoni u kampu, gdje su nove montažne kućice, od kojih je samo moja naseljena. Tako da sada mogu imati onaj mir koji meni treba.
Također sam postao više isključen od socijale nego prije. Znači, može se dogoditi da netko ima rođendan, i da se pozovu svi osim mene, i mene će zaboliti goli kurac za to. Ja ću u tom slučaju samo nastaviti sa standardnom rutinom i ne pomisliti dvaput o danoj situaciji.
Prije sam spomenuo da nemam emocija. Da se razumijemo, JA NEMAM 99% EMOCIJA. Nema tuge, nema radosti, nema depresije (hvalim te bože), nema empatije, straha, bojazni i toga. Da, imam još neku trunku ljubavi prema starcima, nekim individualcima iz moje familije, i jednoj curi (koja je jedna rijetka cura koja me nije sjebala na nijedan način), ali prema svima drugima, NIŠTA. Nula bodova. Mogu sada dati otkaz i otići. Mogu sabotirati ili uništiti nešto, i nikada se neće otkriti da sam to ja, jer nemam osjećaj krivice. Mogu bilo koga uvrijediti na bilo koji način, sjebati mu posao, vezu ili bilo što bez da okom trepnem. Jedino što zna zajebavat je taj dio bez dlake na jeziku, kada mi netko tlak digne, jer tada me ništa ne zaustavlja da kažem apsolutno bilo što.
No bez obzira na sve to, još uvijek imam način akcija-reakcija s ljudima, znači kako me tretiraš, tako te tretiram. Znači, ti meni pomogneš, ja tebi pomognem, ti mene sjebeš, ja tebe sjebem. Kažem, nisam tipični sociopat, jer da jesam, ovo ne bih ni pisao.
I sada će se netko pitati "A gdje su ti dokazi?" A moj odgovor na to je: "Hrpa pepela u kanti u Puli. Dokumentacija koju sam dobio je uništena, jer tamo je pisalo toliko toga da bih riskirao sebe kada bi netko to dobio u ruke. Ako netko želi dobiti kopiju, ne može. Prvo, nikome neću reći gdje sam točno radio test, koja ustanova, koji psihijatar. Drugo, i da se sazna, zbog klauzule privatnosti doktor-pacijent, bez moje dozvole ih ne možete dobiti."
A ako se netko pita zašto točno ovo pišem...
Razlog je jednostavan.
Upozorenje.
Da me se pusti na miru, ne iritira, ne izaziva, ne tretira kao govno, jer koliko god imam neku samokontrolu, kada ona izmakne, zahvaljujući stvarima i treningu koji sam naučen, sposoban sam napraviti stvarno gnjusne stvari. I pošto nemam emocija, nakon toga sam sposoban okrenuti se i otići u svoju kućicu, popit kavu i zapaliti cigaretu, bez da dvaput pomislim na ono što se maloprije desilo.
Ali se na kraju dana molim da mi NITKO neće sjesti na taj zadnji prokleti živac, jer ta osoba nikako neće dobro proći.
Sve što ja želim je pregurati ovu sezonu, odraditi svoje i onda otići, ako je moguće što dalje odavdje, i raditi jedine dvije dobre stvari koje me idu u životu.
Zarađivati novce.
I putovati...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.