Što sam postao?

nedjelja , 05.05.2019.

Došao nam je i početak petog mjeseca ove "vesele" 2019-te godine. Sve je isto, samo je broj drukčiji. Ili nije?
Ajmo vidit...

U 11. mjesecu, kada sam bio u Puli, napisao sam ovdje blog "Robin sam na svijetu Vol. 3", u kojem sam spomenuo, citiram " ja jesam postao apatičan, funkcionirajući sociopat zapravo, ali meni je još uvijek stalo na neku foru". I to nije tek tako napisano.
Vratimo se malo u prošlost, točnije na 15.10. prošle godine, dan kada sam se vraćao iz Bosne. Kao što sam napisao na blogu "Robin sam na svijetu vol. 2","I kako smo slijetali u Pulu, svirala mi pjesma od Fine Frenzyja, zove se Lifesize, i osjećao sam kako se moji osjećaji gase. Vidio sam zadnjih godinu i 8 mjeseci kako se vrte kao film, i kako se sve briše, svaka emocija, svaki lijepi trenutak, svaki ružni trenutak, sve postaje ravno i nerelevantno". Tada se dogodilo nešto za što će mi trebati još mjesec dana da shvatim.
Sada se mičemo opet u 11. mjesec, Pula. Stalno razmišljam zašto sam ostao bez emocija, zašto mi nije stalo do nikoga osim do sebe samoga, zašto nemam potrebu družiti se, čuti se s bilo kime i sve ostalo. I kako sam bio u "glavnom gradu psihijatrijskih ustanova", kako ja zovem Pulu, otišao sam obaviti test kod jednog psihijatra. Test se zove ASD (anti-social disorder), znači test za antisocijalne poremečaje. U biti, tamo spadaju psihopati i sociopati. Uglavnom, napravio sam taj test, i čekam da me se pozove nazad u ordinaciju. Znam da nije sve okej, no opet nisam očekivao da sam toliko otišao u kurac.
JA SAM SOCIOPAT.
Točnije, visokofunkcionalni sociopat sa (treći puta potvrđenim) IQ-om od 151, te još nekim dodatnim primjesama, koje ću objasniti malo niže.
Sada će netko reći "ne, ti nisi sociopat, jer sociopat nikada neće priznati šta je". E pa nije baš tako. Pošto nemam emocije sažaljenja i empatije, mogu bilo kome reći apsolutno bilo što, bez suzdržavanja, bili to roditelji, kolege na poslu ili totalni stranci. Sada naravno to zavisi od osobe do osobe, ali kod mene je ta stavka izricanja svog nefiltriranog mišljenja jako izražena. Na novom poslu imam tu reputaciju da nikome ništa ne prešutim, i neki ljudi mi se zapravo dive zbog toga. Tu se zapravo vidi da dok imaš emocija, ne možeš reći svakom što ga ide. Dok ja, s druge strane, nemam taj problem. Nije mi problem reći nekome da se goni u pizdu materinu kad sere, nije mi problem izboriti se da meni bude bolje, tražiti što je moje, niti ikome reći APSOLUTNO BILO ŠTO što je zaslužio čuti. Nije mi problem nervoznim gostima reć "e hajde se skuliraj, nemoj me jebat", izravno kritizirat organizaciju posla i slično, te pogotovo, ali najdraže i najslađe, reći nekome što mislim o njemu, jebeno mrtav hladan, sa pogledom u oči. Valjda me zato iritira što svi s kojima radim, više manje barem, seru po nekome, umjesto da mu to kažu u facu. Baš me zanima što sve o meni misle. Ali i da saznam, mislim da bih se samo smijao, jer mi do NIČIJEG tuđeg mišljenja nije stalo. NIČIJEG. Tu i tamo kao pitam nekoga za neki savjet u životu, ali me zapravo boli kurac što će reći, jer ja imam sve već proračunato i isplanirano. I kad smo kod toga, za razliku od normalnih sociopata, vrlo dobro planiram unaprijed i imam, barem što se sociopata tiče, ekstremnu samokontrolu. Da sam obični sociopat, neki od mojih kolega bi najvjerojatnije završili na intenzivnoj u Puli, no pošto imam tu samokontrolu i jednu malu mrvicu morala, još uvijek nitko nije tamo završio. Nadalje, zbog tog segmenta iskrenosti, ja mogu ispričati dosta stvari koje su mi se dogodile u životu, što sam radio, legalno ili ilegalno, ali uvijek izostavim neke detalje, kao osobe uključene, vrijeme ili mjesto. Nije to laganje, to je samo izabrano da ne kažem sve. Ne želim da netko ima nešto što može iskoristiti protiv mene.
Sa druge strane, kao neki ekstremno osjetljivi mikrofon, slušam sve što se priča na poslu. Šta tko o kome misli, tko koga ne može smisliti, tko je gdje zasrao stvar, šta je tko rekao ili napravio i slično. I to čuvam, recimo kao osiguranje, u slučaju da meni netko nešto pokuša podvaliti. Eto, na ovom poslu sam saznao već dovoljno stvari da bih mogao neke ljude pokopati. Ali NIKADA to ne radim bez povoda. NIKADA. Nikada neću ići nekoga pokopati samo iz puke zabave ili jer mi je dosadno. Tek kad mi netko određeni stane na krivi živac, e onda prosijem informacije van. Kada smo kod toga, nemam ništa osobno protiv nikoga tko me nije sjebo, nanervirao, oštetio na bilo koji način, ali NIKOME ne vjerujem. To se mogu zahvaliti onom mom bivšem najboljem frendu i njegovoj kuji licemjernoj. Zato izostavljam one detalje koje sam prije spomenuo.
Vezano za ljude, postao sam, pa može se reći ekstremno antisocijalan, ma makar se tako ne čini. Mogu pričati sa bilo kime, mogu raditi skoro sa svakime, no nakon radnog vremena, veliku većinu ljudi ne želim gledati. Ima par ljudi s kojima mogu prošetat, popit kavu i tako, al njih je mislim četvero. Ostali svi, kada je kraj radnog vremena, do drugog dana u 8 ujutro, NE POSTOJE! Svoje "prijatelje" iz srednje i osnovne sam počeo ili totalno ignorirati, ili totalno blokirati kontakt s njima, Znači facebook, mail, instagram, blokiran broj i slično. Jer svi ti "prijatelji" su odgovorni za ovo što sam sada. Kako mi je psihijatar rekao, sociopat se ne rodi, on se stvori kroz vrijeme, kada se normalnu osobu tretira kako se mene tretiralo, što je u nekim slučajevima bilo užasno loše. Više nikoga ne smatram prijateljem, ne vjerujem da su socijalne interakcije obavezne (eto danas sam cijeli dan sam, nisakime nisam pričao niti se čuo i meni je super), te više ne trebam ljubavnu vezu. No to nije samo jer sam sociopat, nego i zbog nekih stvari koje su se dogodile dok sam živio na Krku.
Nadalje, mogu manipulirati, mogu manipulirati jebački, naravno ako to odlučim, ali se trudim manipulaciju svesti na isključivo one slučajeve kada će ta manipulacija meni uvelike pomoći u životu. Eto dobrog primjera, kada sam šefici svojoj dao par detalja iz prošlosti samo da mi osigura smještaj što dalje od svih mojih kolega. Naravno, uspio sam, i sada sam doslovce kilometar zračne linije od svojih najbližih radnih kolega, u novoj zoni u kampu, gdje su nove montažne kućice, od kojih je samo moja naseljena. Tako da sada mogu imati onaj mir koji meni treba.
Također sam postao više isključen od socijale nego prije. Znači, može se dogoditi da netko ima rođendan, i da se pozovu svi osim mene, i mene će zaboliti goli kurac za to. Ja ću u tom slučaju samo nastaviti sa standardnom rutinom i ne pomisliti dvaput o danoj situaciji.
Prije sam spomenuo da nemam emocija. Da se razumijemo, JA NEMAM 99% EMOCIJA. Nema tuge, nema radosti, nema depresije (hvalim te bože), nema empatije, straha, bojazni i toga. Da, imam još neku trunku ljubavi prema starcima, nekim individualcima iz moje familije, i jednoj curi (koja je jedna rijetka cura koja me nije sjebala na nijedan način), ali prema svima drugima, NIŠTA. Nula bodova. Mogu sada dati otkaz i otići. Mogu sabotirati ili uništiti nešto, i nikada se neće otkriti da sam to ja, jer nemam osjećaj krivice. Mogu bilo koga uvrijediti na bilo koji način, sjebati mu posao, vezu ili bilo što bez da okom trepnem. Jedino što zna zajebavat je taj dio bez dlake na jeziku, kada mi netko tlak digne, jer tada me ništa ne zaustavlja da kažem apsolutno bilo što.
No bez obzira na sve to, još uvijek imam način akcija-reakcija s ljudima, znači kako me tretiraš, tako te tretiram. Znači, ti meni pomogneš, ja tebi pomognem, ti mene sjebeš, ja tebe sjebem. Kažem, nisam tipični sociopat, jer da jesam, ovo ne bih ni pisao.
I sada će se netko pitati "A gdje su ti dokazi?" A moj odgovor na to je: "Hrpa pepela u kanti u Puli. Dokumentacija koju sam dobio je uništena, jer tamo je pisalo toliko toga da bih riskirao sebe kada bi netko to dobio u ruke. Ako netko želi dobiti kopiju, ne može. Prvo, nikome neću reći gdje sam točno radio test, koja ustanova, koji psihijatar. Drugo, i da se sazna, zbog klauzule privatnosti doktor-pacijent, bez moje dozvole ih ne možete dobiti."
A ako se netko pita zašto točno ovo pišem...
Razlog je jednostavan.
Upozorenje.
Da me se pusti na miru, ne iritira, ne izaziva, ne tretira kao govno, jer koliko god imam neku samokontrolu, kada ona izmakne, zahvaljujući stvarima i treningu koji sam naučen, sposoban sam napraviti stvarno gnjusne stvari. I pošto nemam emocija, nakon toga sam sposoban okrenuti se i otići u svoju kućicu, popit kavu i zapaliti cigaretu, bez da dvaput pomislim na ono što se maloprije desilo.
Ali se na kraju dana molim da mi NITKO neće sjesti na taj zadnji prokleti živac, jer ta osoba nikako neće dobro proći.
Sve što ja želim je pregurati ovu sezonu, odraditi svoje i onda otići, ako je moguće što dalje odavdje, i raditi jedine dvije dobre stvari koje me idu u životu.
Zarađivati novce.
I putovati...

2 godine u društvu sa Linuxom

četvrtak , 24.01.2019.

Eto još malo su dvije godine otkako sam prešao sa mainstreama na alternativni sustav, odnosno s Windowsa na Linux.
Nisam jedini vjerujem, pogotovo nakon onog fijaska zvanog Windows 10, njegove nadogradnje koje nitko ne može kontrolirati, telemetrija gdje trebaš biti stručnjak da ju ugasiš, ekstremna špijunaža i drugo. Mene je par razloga dovelo do toga da pređem na Linux, specifično Ubuntu 16.04.
Naravno, najveći problem na današnjim mainstream sustavima je privatnost, ili manjak iste, o čemu sam već pisao pred godinu i pol dana, no ima još toga. Ta moja instalacija Windowsa 10 mi je zaključala laptop i stavila lozinku 4 dana nakon instalacije, i morao sam ga nositi kod čovjeka da napravi system restore, da bih mogao ponovo pristupiti podatcima. Nakon toga sam skužio da mi svaki novi update vraća sve postavke privatnosti na standard (piši šalji svu telemetriju) i počinje mi brisati Teoriju Velikog Praska sa vanjskog HDD-a kada bih ga ukopčao. 4 mjeseca kasnije, HDD mi je počeo praviti onaj famozni klik-klik-klik zvuk, na laptopu starom godinu i pol dana! Nakon toga sam odlučio nazad dići sedmicu. No desetka je odlučila potegnuti i WiFi karticu za sobom. Tako da nakon nove instalacije Windowsa 7 nisam mogao pristupiti internetu osim preko žice! Morao sam instalirati vanjski WiFi prijamnik no dobro, to je mačji kašalj, no onda je sedmica krenula putem desetke. Naime, laptop nisam mogao resetirati nikako, jednostavno se odbijao resetirati. Da se razumijemo, krene sa restartom ali ne završava ga, nego zablokira na boot screenu i ne mrda. Zovem Microsoft u Hrvatskoj da vidim da li mi mogu pomoći, oni meni pomoći odbijaju, zašto? Ne znam. Naravno tu je bio i problem konstantog štekanja sustava! Taj laptop nije igračka, ja sam ga uzeo novog 2015-te na akciji za 3500 kuna, originalno je bio 6 ili 7 tisuća, točno se ne sjećam. Ima 4 gige RAM-a, 500 GB HDD, Intelov Pentium procesor standardne brzine od 2.16 GHZ (može do 2.66), Nvidiu GTX960 sa 2GB video memorije. Naknadno sam dodao još 4 gige RAM-a i stavio SSD od 128 GB, no svejedno je štekao na Windowsu. Tu mi je pukao film, napravio sam ISO file i digao Ubuntu.


Naravno, ovo nije original pozadina koja vas dočeka kada dignete sustav, to je moj sadašnji sustav, a originalna pozadina je ovo:

I mogu odmah reći da me iznenadio prilikom same instalacije. Odmah mi je ponudio da dignem sustav do sustava, takozvani dual-boot, ponudio mi je enkripciju kompletnog sustava, šifru sustava i sve po redu što treba. Naravno, najviše me iznenadilo to što se sustav podiže preko interneta, i što se podigne nevjerojatno brzo, kroz 20-ak minuta. Reinstalacija Windowsa XP traje minimalno 2 sata, da ne spominjem sedmicu ili desetku. No iznenađenja ne staju ovdje.
Najbitnije je da Linux nije sistemski zahtjevan kao Microsoftovi sustavi, tako da je jako mala mogućnost da će vam sustav štekati, kao što ste imali česti slučaj sa Windowsima u prošlosti.
Nadalje, za razliku od Windowsa, Linux automatski instalira upravljačke programe za grafiku, zvuk, internet (žični i wireless, potonji čak i ako imate vanjsku WiFi antenu!!!), tako da kada se sustav digne, imate sve što vam treba da počnete sa radom. Imate postavke sustava (osnovne, mogu se i proširiti sa drugim programima) gdje možete namjestiti sve što vam treba.

Evo još jedne slike gdje vam sustav pokazuje što točno imate u laptopu i što vozite kao sustav.

Moj najdraži dio je naravno ovaj.

Toga u Windowsu NEMA! Ovdje sami birate želite li da vas se prati, čak i piše što se prati. Sa Windowsom to ne znate.
Nadalje dobre stvari Linuxa su to što imate terminal, u koji upisujete razne naredbe, i najbolje od svega, nijedna od tig naredbi se neće provesti ako ne upišete šifru sustava.

Nadalje, toliko je malo virusa za ovaj sustav, mislim da je točan zbroj 3 ili 4, i nijedan od njih ne može probiti firewall, da vam antivirusni program poput Avasta uopće ne treba!
Privatnost i sigurnost su najbitnije stvari na Linuxu.
Da se vratimo na postavke, evo screenshota programa zvanog Unity Tweak Tool, koji vam daje još više opcija uređivanja sustava nego standardne postavke.

Tu se da stvarno svašta podesiti, boja alatne trake, njena pozicija, pozadina, tema (kojih se još može naći na internetu), kursori, i svašta drugo, da sada ne nabrajam.
Također vam predinstalirano dolaze Ubuntu Store, nešto kao Android Market:

te LibreOffice Writer, koji dijeli 95 posto sličnosti sa Microsoft Wordom tako da je tranzicija s jednog na drugog bezbolna:

Također vam sprema sve dokumente u standardnom formatu pa nema problema sa kompatibilnošću na drugim računalima.
Nadalje, postoji tona i tona programa za kontrolu sustava, od kojih neki dolaze sa sustavom, kao ovaj:

ili nešto što instalirate kasnije preko terminala, kao ovaj:

Naravno, popularni programi poput Chromea i VLC media playera su dostupni za linux u svom punom sjaju:


Imate još tonu programa, poput Mozzile Firefox i Ubutnu Cleanera (Linuxove verzije CCleanera), čije screenshotove ću uključiti ispod.


Generalno gledano, za stvari za koje većina ljudi koristi desktope ili laptope, Linux Ubuntu je odličan. Također, u slučaju da vam nešto pođe po zlu, sve što trebate je proguglati što vas muči i naći ćete sigurno neki odgovor. Evo i primjera toga:

Ovaj sam problem ja imao zbog procesora, i našao sam rješenje i primjenio ga u roku 10 minuta i otada nisam imao problema.

Da zaključimo ovo, dati ćemo par pluseva i minusa (da, uvijek ih ima) pa si vi sami odlučite da li vam je Ubuntu dobra alternativa Windowsu 7 ili 10.
Plusevi
1. automatska instalacija svih upravljačkih programa za komponente na računalu, plus pripadajući programi za korištenje sustava
2. mogućnost kompletne enkripcije na samom startu sustava, koja je u potpunosti neprobojna
3. manje trošenje sistemskih resursa (automatski manja temperatura procesora i ostalih komponenti)
4. podrška za mnoge programe s kojima ste se susreli na Windowsima (Chrome, Firefox, VLC i slično)
5. Vrlo jednostavno pronalaženje rješenja za eventualne probleme
6. Vrlo brza instalacija (cca 20 minuta)
7. Kompletno besplatne distribucije, ne samo Ubuntu, nego svi ostali
8. Masivna mogućnost prilagodbe sustava
9. Kompletna sigurnost protiv virusa, malwarea i drugih neželjenih programa koji vole raditi štetu
10. Manja potrošnja baterije, po mojih kalkulacijama 20 posto dulje trajanje baterije
11. Jednostavan overclock procesora, jedan mali programčič, jedan klik i procesor je overclockan

Minusi
1. treba malo vremena da se naviknete na drukčiji režim rada
2. nedostupnost nekih programa koji su dostupni na Windowsima (postoje alternative)
3. neke sistemske greške (za sve se uspije naći rješenje)
4. malo je teže igrati igrice na Linuxu. Nije nemoguće, ali trebate proći par prepreka da biste odigrali nešto.
Sam Ubuntu Software nudi dosta veliki izbor igrica za sustav, također Steam platforma nudi podršku za Ubuntu, te se dosta igrica može instalirati. Ja sam osobnu uspio instalirati League of Legends, Call of Duty 2 i Modern Warfare 3, no neke igrice vam jednostavne neće raditi. No za to nemojte kriviti Linux, nego developere koji sustavno odbijaju napraviti verziju igara za Linux sustave.
5. audio je malo slabiji nego na Windowsu, pogotovo ako imate dedicirane audio sustave, kao BeatsAudio, čiji developeri odbijaju napraviti verziju za Linux

Eto za završetak ću dati par dobih činjenica koju večina ljudi ne zna.
Svi serveri velikih kompanija (Google, Youtube, Facebook) rade na serverima koje pokreće Linux, tako da je njih skoro pa nemoguće hakirati.
Također Android i iOS svoje korijene vuku upravo iz Linuxa
MacOS sustav koji Apple ugrađuje na svoje laptope, tablete i desktope je također baziran na Linuxu
CIA je uspijela probiti Linuxov firewall 2016-te, nadogradnja je izašla nakon 5 dana i kompletno spriječila backdoor pristup, tako da je i dalje najsigurniji sustav

Eto toliko o Linuxu, nadam se da će ljudi shvatiti kakav je Windows postao u zadnje vrijeme i preći na alternativu kao ja i mnogi drugi.

Poruka Hrvatima...

utorak , 18.12.2018.

Ovo je poruka za sve ljude koji ostaju u ovoj od Boga zaboravljenoj državi.
Svi vidimo što se događa u ovoj državi. Kako je pravosuđe usrano, gdje kriminalci dobiju izlazak iz zatvora, a nevini ljudi završavaju u zatvorima, gdje moraš podmitit liječnika da bi dobio spasonosni tretman, gdje se sudi policiju kada obavlja svoj posao, a hvali kada ljude protuustavno bacaju na ulicu. Gdje se govori o zaštiti hrvatskih granica, a potpisuju se svakojaki sporazumi koji će legalno uvoziti migrante i jeftinu radnu snagu, dok naš narod nema posla i odlazi van. Da ne duljim-sami ste si krivi! Šutite i trpite, ali međusobno kukate! Gledam koliko ljudi se žali da im kasni plaća i po par mjeseci, i niko ne bi došao u firmu i tamo uhvatio nekog za vrati i pitao gdje su njegove pošteno zarađene pare!? Gledam koliko ljudi kukaju oko poskupljenja, ali nigdje se ne prave prosvjedi, skupovi i referendumi da se to spriječi. Bitno da ste radili referendum o definiciji braka!! Gledam sada u Francuskoj kako su ljudi reagirali na manje nego što se nama radi, i kako su se digli, i pitam se, koji klinac nije u redu s ovim narodom??
Eto neki dan čekam u redu i slušam dvoje starijih ljudi kako kukaju da je teško, da je sve skupo, da moraju plaćati svakojake gluposti ovoj državi, i prekinem ih jer ih ne mogu slušati, a oni će meni "Mali, zahvaljujući nama imaš nezavisnu državu"
NEZAVISNU?!?!? Vi mora da se šalite. Ova "nezavisna država" nije niti nezavisna niti država. Zavisimo o onoj eu tvorevini, amerima i židovima, nedbojbeno najvećim ratnim zločincima u povijesti svijeta. Ovo je tvorevina kapitalizma gdje mi mladi, navodno razmaženi i lijeni, ne možemo uspijeti. Govore nam da ne želimo raditi, da nam se ništa neda i da želimo živjeti pod krovom staraca do svojih 40-ih. Osobno, ja bih volio raditi, ali za poslodavca koji će me prvo platiti kako treba, drugo sve platiti kako treba a ne me furat na preraspodijelu i te gluposti, gdje ću od zarađene plaće moći platiti rentu za stan i ne gledati svaku kunu u džepu, i jedan dan uspijeti stvoriti nešto svoje. To u ovoj tvorevini ne mogu!! Ovdje ako sam sreće radim posao bez slobodnog dana, bez plaćenih prekovremenih koje MORAM raditi da ne dobijem otkaz, i to za plaću s kojom jedva pokrime rentu i režije, a za drugo da ne pričam.
Uglavnom, da ne duljimo, ja ću ubrzo postati dio statistike mladih koja je otišla iz rodnog kraja u potrazi za boljim životom.
A za sve vas, ponavljam-sami ste si krivi!
Ako nastavite šutjeti i trpiti, nemate pojma kakve horore vam ovi naši "vladajući" spremaju. Kako je sada je još dobro za ono što slijedi u budućnosti.
Sada vam je zadnja prilika da izvadite glave iz tih usranih guzica i pokažete da ste netko i nešto!
Inače je budućnost vas i vaše djece vrlo vrlo sigurno crna!

Robin sam na svijetu vol. 3

subota , 10.11.2018.

I eto trećeg nastavka kako sam ostao sam na svijetu. Uvijek postoji nastavak za moje sranje od života.
No dobro...
Uglavnom, nisam više dobar sa Duletom i Kristinom. Zašto?
Eto, pročitali su onaj zadnji blog. I naljutili su se. Zašto? Iskreno, nemam pojma.
Dobro, moram razjasniti neke stvari. Dakle, možda me Dule nije planirao sjebati kada je otišao s Krka, možda mu to nije bilo u planu, ali ultimativno me je sjebao. Možeš se ti frende moj ljutiti do sutra, ali ti uvijek misliš da si u pravu, i uvijek moraš napraviti po svome bez obzira kako to utjecalo na druge, i uvijek misliš da znaš bolje od mene. A koliko puta si mi sam rekao da si me možda trebao poslušati? Hmm?
Gle frende, kužim kada nekome pukne film, ali i meni je pukao film u petom mjesecu na starom poslu pa nisam samo dao otkaz, digo sidro i nestao. Našao sam drugi posao, držao sam se našeg dogovora koji ste na kraju vi sjebali, a to je bilo da ćemo se skupa držati. Vezano za to, svako obećanje za taj dogovor je bilo prekršeno, svaki pod-dogovor sjeban, i onda sam ja đubre?
Da, moram razjasniti nešto. Kao dogovorili smo se da nećemo živit skupa, ali ćemo se držat skupa jer bi vi kao pravili familiju. Vi familiju? Hahahaha. Niste vi dovoljno zreli za to, Dule pretvrdoglav da shvati neke stvari, a Kristina preparanoična i preživčana. Vi bi imali djecu? Ajme majko mila...
Uglavnom, on se naljutio na to, a Kristina se uvrijedila. I kada sam joj objasnio da sam ja najebao jer sam ostao bez smještaja, rekla je da lažem. Ajde sada da to objasnim. Da, ja sam sam odlučio otići iz onog stana isti dan kada i Dule, i da nisam, ona baba od gazdarice bi me izbacila jer gospođa nije htjela zarađivati samo 1200 kuna po glavi kada je zarađivala 3600 kada smo svo troje bili tamo. I to mi je ona osobno rekla, to nije laž, to nije nabijanje krivice, to je kako je bilo. Znači, da ja nisam otišao, letio bih van, znači ultimativno sam izvukao deblji kraj. I onda me pita Kristina zašto im to nisam rekao. A šta bi to promijenilo? Kao da bi Dule ostao u Krku zbog toga. Ne bi! Ne bi se promijenilo apsolutno ništa. Isto mi nabila na nos da zašto joj odmah nisam rekao da sam otišao u upravu od Valamara i sredio da ne dobije peglu nego samo premještaj. Pa draga moja, zadnji put kada si dobila peglu s posla, plakala si ko kišna godina i nisi si mogla izbiti iz glave da si nesposobna, glupa i ne znam što još. I da sam ti rekao da sam sredio da ne letiš, raspizdila bi se, plakala, jecala, jebala sama sebi majku nesposobnu i sve ostalo.
Najbolje je što sada ja ispadam kriv. A realno sam ja napravio puno više stvari za njih oboje nego oni za mene. Da, Dule me je pozvao na Krk, i to sve stoji, i je mi pomogo, ali koliko sam ja pomogao njemu, plus to što je podvio rep i zbriso, sad ispada da nije napravio za mene ništa. Jer koliko vidim ne živim više sa prijateljima i nisam na Krku.
Uglavnom, kada me optužila da lažem, nakon svega što sam joj priznao, uključujući i jednu jako tužnu priču iz moje prošlosti, mene je to zapravo jako pogodilo. Draga moja, znaš o meni više nego moja rođena mater, nemam tajni pred tobom, i onda me optužuješ da lažem? A goni se u pičku materinu lijepo. I sada bi netko rekao da je to normalno da brani svog dečka. Al hajde da ja nešto objasnim. Ja sam Kristinu jako zavolio ne samo zato što je imala moj karakter, nego zato što je bila realna, čak i sa svoje 22 godine i nikakvim životnim iskustvom. Jebemu mater bila je realnija od svog dečka. Ali sada ići na uštrub svega i branit njega koji je sjebo mene, htio to ili ne, to je krajnje bezobrazno. Imao sam i ja curu, i ako ga je usrala, nisam ju branio, nego bi još mene čula. A ne ovo jebote. Još kada se sjetim da sam napravio puno više za nju nego njezin dragi i da je ona opet išla branit njega, ma fuj jebote. E da ti barem znaš šta ja znam sve o njemu. Šta sam ja sve shvatio o njemu od 5.2. prošle godine do sada. E da barem znaš. Ali neka, izgubila si prijatelja, i neka ti bude sa nesrećom, jer znam da me proklinješ svaki dan kada vidiš moj story na Facebooku.
Da se razumijemo, ja jesam postao apatičan, funkcionirajući sociopat zapravo, ali meni je još uvijek stalo na neku foru.
Jako jako jako malo, ali još uvijek je. No i to se smanjuje.
Pogotovo sada kada sam u Puli. Da, otišao sam opet od svojih, nakon neduga 3 tjedna. Eto u centru tu, blizu ovog propalog Uljanika, radim u nekoj toj trgovinici, kradem bogu dane što bi se reklo. Nije mi toliko loše, kolege su prihvatljivi, barem su čisći od onih konja s kojima sam dijelio Valamarov smještaj u Krku. Malo me jebe što nemam interneta, ali postoji WiFi Hotspot na mom mobitelu pa se snalazium, mislim očigledno ne bi pisao ovoliki blog preko mobitela. Još mi je malo gadno ustajati se u 6 ujutro, ali navikavam pomalo.
Sada šta dalje?
Društvo u Puli neću tražiti, i svoje kolege s kojima živim u stanu izbjegavam što vviše mogu. Sa kolegicama na poslu isto pričam što manje, osim što se tiče posla.
Da, socijalno sam sjeban totalno, ali kako sam rekao već prije, sada je dosta lakše.
Uglavnom, šta dalje? Ne znam, vozački? Irska? Razmišljam o toliko toga, a mislim da se ne isplati. Treba prvo zaraditi neke novce. Lako za dalje, ima vremena.
Pozdrav iz mog pakla do sljedećeg puta...

Robin sam na svijetu vol. 2

nedjelja , 04.11.2018.

U zadnjem nastavku sam pisao kako sam otišao iz Hrvatske kod strica i familije u Bosnu jer nisam imao više kuda otići. Ne znam koga sam zavaravao kada sam mislio da mogu tamo ostati. Tamo je situacija puno puno gora nego ovdje, a znajući kako je šugavo ovdje, možete pretpostaviti koliko je veće sranje tamo.

Tako da sam sada kod svojih, u Istri. Doletio sam nazad malo manje od mjesec dana nakon zadnjeg posta, točnije 15.10. Iskreno sam uživao u letu, dok se dio mene molio da avion padne ili da nas opizdi raketa sa vojnih brodova koji su imali neke vojne vježbe taj dan na Jadranu. I kako smo slijetali u Pulu, svirala mi pjesma od Fine Frenzyja, zove se Lifesize, i osjećao sam kako se moji osjećaji gase. Vidio sam zadnjih godinu i 8 mjeseci kako se vrte kao film, i kako se sve briše, svaka emocija, svaki lijepi trenutak, svaki ružni trenutak, sve postaje ravno i nerelevantno.
Izašao sam iz tog aviona totalno ravnodušan i apatičan, bez jedne emocije, koda su na meni primjenili MK-Ultra program i izbrisali mi sve emocije pritiskom na tipku. I neka se dogodilo to, sada je toliko lakše za mozak da je to neopisivo. Nevjerojatno je da mi više uopće nije stalo do nikoga, a još nevjerojatnije je što toliko dobro glumim da nitko to ni ne može skužiti.
Ali ne samo zbog toga. Jer u zadnje vrijeme mi se svi sve manje javljaju. Ona cura, Kristina, koja ima taj moj karakter i koja mi je bila najbitnija osoba iz društva, koja mi se javljala po cijeli dan i skoro svaki dan htjela pričati, sada mi pošalje možda desetak poruka svaki dan, i to sve po par riječi. I kad je pitam zaš se tolko slabo javlja, kaže da nije ništa. Da imam još emocija bio bi uzrujan.
Onaj frend, Dule, njen dečko točnije, s njim se ne čujem skoro nikako. I neka, shvatio sam koliko je on bio sebičan sa svojom odlukom da odseli s otoka i mene zaglavi u govnima. I prekršio je svako obećanje da ćemo ostat skupa kao društvo. Shvatio sam da je on sa tim svojim sebičnim potezom sjebo mene, jer ja bih ostao bez smještaja i morao pristat na Valamarov, a kad ti prođe ugovor, pegla, i da zato nisam mogao ostat više na Krku. Jedino što mi je reko za sve ovo je "žao mi je". Sreća da više nemam tih emocija.
Ajde Mato se javlja svaki dan kolko stigne, al za njega znam potvrđeno da uvijek ima posla ili je na poslu.
Drugo "društvo" mi se sve manje javlja. U zadnje vrijeme samo dobivam "seen" na messengeru i Instagramu. No ko ga jebe. Ne mogu opisati koliko me boli kurac za bilo koga. Pogotovo sada kada sam našao posao u Puli gdje odlazim sutra ako bude sreće. Da, našao sam posao i smještaj. I to se moram zahvaliti jednoj frendici koja je jedna od 4 osobe koja mi se još javlja. Moram reć, eto tu curu nisam vidio preko 5 godina, i mala doselila u Poreč, i kao da mi je drago što sam ju vidio. Eto zahvaljujući njoj što mi je rekla za to opet bježim od mojih, samo ovaj puta ne tolko daleko. Ali neka, Pulu ne poznam, i osim posjeta psihijatrisjkoj i običnoj bolnici, dolje nisam odlazio. Dolje nemam nikoga, i zbog nedostatka ovih emocija, sada sam dobio novu odluku da neću više s nikime pričati ništa van posla, jebite se vi svi polagano.
Netko tko ima malo psihijatrijskog vještaćenja će reć za mene da sam ili lud ili psihopat.
Ali vi ste me napravili takvime...

Robin sam na svijetu

nedjelja , 16.09.2018.

Eto, nisam dugo pisao ništa ovdje, a kako nemam nikoga pored sebe s kime mogu jebeno otvoreno razgovarati, hvalim te isuse pa imam tehnologiju koja radi čak i u ovoj zabitini gdje sam sada. Ne, nisam više na Krku. Ne, nisam otišao doma. Ne, otišao sam u Bosnu. Dopizdilo mi sve, dopizdio sam sam sebi. Jebem te živote što me mrcvariš koju pičku jebenu materinu. Daj me jebeno jednostavno pusti na jebenom mrtvom miru!!!! Hoću malo mira i sreće, a ne konstantno drkanje 24/7. Želim biti sretan, a to nisam od početka petog mjeseca.

Tada je mene, mog najboljeg frenda Duleta, i njegovu curu Kristinu, gazda obavijestio da imamo tjedan dana da iselimo iz stana. Na neku foru smo našli drugi smještaj kroz par dana, pa nismo završili na cesti. Nismo imali izbora, jer Dule nije imao auto, opet mu krepao par mjeseci prije. Ali tamo su bila divna pravila-1200 kuna za mjesec po glavi za jebenu sobicu od 15 kvadrata, i ne smije ti duh sveti isusov doć u goste.
Ajde izdržalo se to nekako dok Kristina nije dobila peglu iz hotela gdje je počela raditi. Kratko i jasno, dobila je peglu iz stare firme, ja dao otkaz, i ošli oboje raditi za Valamar. Moj savjet-nemojte! Ja sam joj uspio srediti da ne dobije kompletni otkaz, ali su ju zato prebacili u Bašku koja je 20 kilometara od jebenog Krka. Jebemu mater, da se nisam petljao, možda bi bila još s nama, možda bi sve drukčije ispalo. Taj događaj me slomio, jer sam se jako vezao za nju, razumije me bolje od bilo kog drugug, čak i od Duleta koji me zna jebenih 10 godina. Mogu priznat, plakao sam. Jesam. Napokon sam našao društvo i ponovo sam ga počeo gubiti.
Posao koji sam radio nije vrijedan spomena, tamo sam se samo svađao sa nadređenima jer ne trpim gluposti. I ajde pregurao sam nekako što je Kristina ošla u Bašku jer je Dule bio tu. No, Kristina je jednom na tjedan dolazila spavat kod nas, i to se onoj ljigavoj kurvetini od gazdarice nikako nije svidilo, pa joj je to zabranila, kao i jednoj mojoj frendici koja je dolazila na kavu. Duleta je to poteralo preko ruba, i dao je otkaz u svojoj firmi i otišao nazad u Fužine. To me ubilo još više nego kada je Kristina ošla. Sada sam ostao kompletno sam. Također, kurvetina od gazdarice je meni rekla da se selim jer "gospođa ne želi zarađivati samo 1200 kuna na mjesec kada može 3600"!!!! Jebo ti isus bog mater prokletu u pičku ljigavu!!!!!! I tada sam drugi put ostao bez krova nad glavom u jebena 3 mjeseca!!! Jebem vam majku bodulsku onu odvratnu pohlepnu!! Kurvini sinovi, nećete te jebene proklete pare nositi u grob, pizda vam materina!!!!
Uglavnom, zatražio sam od firme smještaj, i dobio sam ga. Onako slomljen, nekako sam se držao. Ajde šta je je, i Dule i Kristina su dolazili kada god su mogli kako su obečali, čuli smo se svaki dan. Plan da idemo u inozemstvo se izjalovio, ali smo imali plan da ostanemo skupa nakon sezone.
Sve do 30.8., na rođendan mog starog, kad smo ja i Dule nešto pričali za to. I on mi je rekao da njih dvoje planiraju osnovati obitelj. Isto mi je i Kristina potvrdila. Shvatio sam da je to kraj igre i da ja ostajem sam na ovom svijetu. Ne mogu ostat s njima ako žele obitelj napraviti. Naravno, Duletova cijela familija me jebeno ne može smisliti, tako da ne vjerujem da bi ostali skupa bez obzira na ovo. Doma se niti mogu niti želim vratiti, tako da sam dobio slom kakav nisam imao od 2011-te godine. Neviđena apatija me ulovila, bolio me kurac za sve i svakoga.
I tada sam shvatio da je meni jebeno predodređeno da moram ostati jebeno sam na ovom jebenom svijetu i koliko god se krvavo borio, ishod će na kraju biti isti-biti ću potpuno sam!
I odlučio sam s prestati boriti protiv toga, nego sam to prihvatio, ionako gore od ovoga ne može biti.
Mislim može, al meni je i ovo sranje dovoljno.
Da se razumijemo, njih dvoje ne krivim, sretni su i žele biti sretni još više. To što sam ja u kurcu nije njihova odgovornost. Meni je drago što su se našli.
Uglavnom, taj dan sam odlučio otići, ne samo iz Krka, ne samo sa otoka, nego iz cijele jebene države. Nazvao sam strica u Bosnu, pitao jel mogu doć, on pristao, i eto u petak 14.9. sam došao ovamo.U srijedu je došao Mato da se pozdravimo, a dan poslije sam se opraštao od njih dvoje, i plakao sam kao kišna godina. Kristina mi je priznala da je pustila suzu, i koliko sam shvatio plakala je kasnije. Ja sam ju taj cijeli dan samo grlio jer sam se lomio iznutra, nisam ju mogao pustiti. Dule je možda skrivao kako se osjeća, ali se vidilo da mu nije svejedno.
I eto, nakon 30 sati što sam proveo ovdje, spucala me astma, alergije, lijevo koljeno i toliko teška depresija da ne znam što ću više sa sobom. Ne mogu se naviknit na ovo ovdje nikako, ne mogu psovat, što je dio mog izražaja, ne mogu se s nikim zajebavat i pričat kompletno otvoreno kao sa Duletom i Kristinom, osjećam se zarobljeno.
Znam da sam pogriješio što sam došao ovdje, ne zbog familije, nego zbog sebe. Pošto nemam više fizički gdje otići, mislim da će biti najbolje da odem u kuću od staroga i prekinem svaki kontakt sa svijetom.
Ta kuća je 5 kilometara od civilizacije, i pošto mi moj bipolarni nateže mozak, mislim da je to najbolje, maknuti se od svega. Ionako mi je predodređeno sa ostanem sam, kako sam prije spomenuo.
Nema više pozitive, nema više sive zone, sad je sve crno i bijelo. Zapravo samo crno u mom slučaju.
Znam da se ljudi još brinu za mene, pogotovo ovo dvoje mojih prijatelja, ali kako nisu blizu, jednostavno umirem iznutra, trunem kao truplo.
Sve ovo što se dogodilo je valjda bilo s planom da ja puknem i da se maknem od svih. Sada kada taj plan krene u optjecaj, nema više povratka.
Ja sam psihički otišao kompletno, dragi Bog mi ne može pomoći, osim ako me ne pošalje u pakao.
A računajući kako se sada osjećam i da sam potratio 24 godine života i nisam postigao ništa, već sam jebeno tamo!!!!

U onom svijetu zvanom "Robin sam na svijetu"...

Generalno WHAT THE FUCK?!?

srijeda , 28.03.2018.

Prošlo je više od 4 mjeseca otkako sam zadnji puta bio na ovoj stranici. Jednostavno nisam imao volje da upoće iznosim svoje osjećaje iz dubine duše, bilo kako i bilo gdje. Jednostavno sam odlučio držati ih unutra. Nažalost, to nije tako jednostavno kako se čini. Ne, nije uopće jednostavno. Teško je. Teško je ko pas mater. Teško je za jebeno ne opisati! I lomi te, lomi svaki božji dan, gdje god da jesi, što god da radiš, jednostavno te lomi dok ne popustiš i eventualno pukneš. I ja sam pukao, i ma makar to zvučalo standardno ko mene, otišao sam još malo u kurac. Malo više nego prije, i svakim korakom sve bliže cilju, a znamo svi koji je moj cilj.
No dobro, da krenem priznavati nešto...
Imam bipolarni poremećaj. Da, ONAJ bipolarni. Ona šaltanja raspoloženja, od apsolutne sreće do totalne depresije brže nego što McLarenu P1 treba od 0 do 100. Gadno je, samo se prešalta raspoloženje i onda si u kurcu. Nisam htio nikome govoriti o tome jer sam to smatrao dosta osobnim, kao što i je, ali jebat mu mater. Sada neki ljudi znaju, i znaju točno oni ljudi koji bi trebali. Neki jer mi mogu pomoći i razumiju me koliko god mogu, a neki samo da me ostave na miru i ne drkaju mi zadnji živac.
Pretpostavljam da sam bipolarni poremećaj dobio još sa 14 godina. Tada sam naglo počeo padat u depresiju i naglo se dizati iz nje. Samo te sapuca i u kurcu si, plačeš, jecaš, želiš umrijeti. I onda odjednom te nešto drugo sapuca i onda si happy koda si osvojio neki jebeni loto dobitak ili curu svojih snova. Znam da su se stvari kod mene promijenile na kraju osmog razreda osnovne škole, kada mi je jedan dan pukao film nakon brojnih omalovažavanja, udaranja, maltretiranja, vrijeđanja i svakojakih sranja, i onda sam samo krenuo po školi i kreuo udarati sve redom koji su me povrijedili na bilo koji način. No hajde, kroz srednju se to još dalo kontrolirati. No na proljeće 2011-te godine, doživio sam teški osobni gubitak. Izgubio sam jednu osobu koja mi je jako mnogo značila. Osobu koja mi je značila toliko da ne vjerujem da ću takvu više ikada naći. Tada se bipolarni vratio u full gasu, i šaltao sam raspoloženja 20 puta na dan. Tolko sam bio sjeban da sam sa svojima prestao pričati, društvo sam izbjegavao i zatvorio sam se u sebe ko nikada dotada. I napokon sam u drugoj polovici 2013-te godine napokon otišao kod psihijatra i dobio dijagnozu-teški slučaj bipolarnog poremećaja. No krasno. Nekada stvarno mrzim kada sam u pravu. No tada je barem svo ovo sranje imalo nekakvo objašnjenje. Klimavo, ali objašnjenje bez obzira. I otada se borim s time, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Znam da mi nije najgore na svijetu, ali volio bih mijenjat svoj život za bilo što drugo, jer ovo je stvarno koma nekada. I naravno, ljudi oko kojih živim i radim mi jebeno utječu na epizode bipolarnog poremećaja. Zato mi je najbolje kada sam sam, ili s nekim tko mi je blizak i tko me razumije, ili se barem trudi razumjeti me.
No dobro, pustimo bipolarni da me ne bi uhvatio opet.
Također moram priznati da sam manipulator, i da manipuliram ljudima kako mi dođe. Ne svima, nego samo onima od kojih mi treba nešto i tako. Znam da nije najbolji način, ali kada drukčije ne znam nažalost. I pustimo manipulaciju sada.
Ima ipak malo dobrih i nekih stvarno čudnih vijesti.
Prva stvar je onaj frend, Dule. Nakon više od mjesec dana bez ikakvog kontakta s njime, mi se uspjeli naći, i došao je kod mene na kavu. Tada sam mu rekao da se on ne može ljutiti na mene jer sam odselio od njega, jer sam mu dobro objasnio zašto selim. Razlozi-ne mogu putovati svaki dan na posao, bipolarni, a i njegova cura je trebala doći kod njega živjeti. I kada smo to razriješili, onda sam mu objasnio što ja zapravo imam, i onda je i njemu toliko stvari bilo jasnije, i da moje epizode nisu imale veze s njim, nego da je to moj retardirani mozak otišao u kurac. Koliko sam pričao s njime, ni njemu nije bilo lako, ostao je bez auta je mu bivši vlasnik nije javio da je odjavio auto od sebe, u dugovima je do grla (dobro, to si je sam kriv), i imao je stalne svađe s curom. No na kraju svega, pomirili se jesmo, i još uvijek smo dobri. Bili smo za Božić i Novu godinu kod njega u Fužinama, pa barem nisam bio sam za te dane kako sam znao biti.
No najfascinantnija stvar koja se dogodila je ta njegova cura, Kristina. Za moj rođendan, on je nju dovezao u Fužine, i mogu reći da sam ju tada doslovce htio zadaviti jer mi je jebački digla tlak. Nakon toga ju nisam ni vidio ni čuo neko vrijeme. No prije svega toga, jednom sam pričao s njom i rekao sam joj da ima 22 godine, i ako želi, neka doseli kod njega, i da joj nitko to ne smije zabraniti. Za neko divno čudo, ta mala me poslušala, i za onaj vikend kad su bila Sveta Tri kralja, mi smo otišli u Fužine, a on je otišao po nju u Ogulin. Nemoš me jebat! No dobro, dofurao je on nju na otok, mi čak i normalno pričali, družili se, i ja se čudim odakle sve ovo sada. Da bi oni jedan tjedan kada je on opet ostzao bez auta (jer naravno neće slušati) pitali da budu kod mene. Ja rekao ajde, nema problema. I kako sam bio dosta s tom curom, počeli so sve dublje i dublje ulaziti u teme. I shvatio sam u čemu je fora. Mala ima moj karakter, ali jebeno isti moj karakter kakav sam ja imao kada sam imao 22 godine, osim što nema bipolarni, nego neku vrstu depre.
Nadalje, na moju obljetnicu dolaska na otok, ja maloj ponudim da radi kod mene u firmi jer znam što je Trgovina Krk, jer sam tamo radio ljetos. Nije prošlo tjedan dana, mala došla s njim u trgovinu i donosi mi upitnik za posao, i pita dal mogu oni doseliti kod mene. Ja ostao iznenađen, ono šokiran, smrznit. I sada žive sa mnom njih dvoje, a ona radi sa mnom. Da bi stvar bila bolja, ia i ta mala smo se skompali još više kroz tih par tjedana dok nije počela raditi, da je to nevjerojatno. Em što si razumijemo karakter, em što uvijek kažem točno što mislimo, a najbolje od svega, ona razumije mene i ovaj moj poremećaj, i ja ju zato jako jako cijenim. Ona je prva cura kojoj sam dozvolio da me zagrli i da me uspava od jebene 2015-te. Ona je trenutno jedina koju ja želim zagrliti. Da se razumijemo, tu nema seksa, nema ljubljenja, ipak je ona nečija cura, ali i ovo malo što imam s njom, zna mi kontrolirati bipolarni poremećaj do te mjere da me digne iz najgore depresije u roku 15 minuta. Jako sam joj na tome zahvalan, i još uvijek se čudim da se slažemo. Čak mi je pomogla da zaboravi onu žensku od ljetos, teško da se te pizdare i sjetim. Moji kolege s posla misle da smo ona i ja isti i da bi si odgovarali da budemo skupa. Čak je jedan kolega rekao da je jedini problem između mene i nje, njen dečko. Da se ponovo razumijemo, ja mu nju neću preotimati jer nisam takav gad. Dokle god me on ne zajebe ili nešto takvo
Kada smo spomenuli kolege, spomenimo malo i posao. Kao što sam rekao, ta mala sada radi sa mnom. I sada u subotu ćemo zapravo prvi puta raditi u smjeni skupa. Nadalje, dobio sam službeno dopuštenje od šefa da radim blagajnu, i pohvalu od svih da mi je to stvar koju radim savršeno. No sada, kako je mala tamo došla, počelo je drkanje u mozak. Ti ćeš nju frendu preotet, dajem ti 2 tjedna ti ćeš nju jebat, bla bla bla bla! Kao što sam im rekao, i da to želim i hoću napraviti, to je moj, i isključivo moj problem!! A trač party gore je nevjerojatan. Ej, svatko po svakome sere. Naravno ja dobivam po nosu zbog tih tračeva, jer sve što se dogodi, Robin je kriv. I onda kada Robina spizdi bipolarni, onda se svi čude koji mi je kurac! Ma zamisli! Pa nemojte mene okrivljavati za svaku pizdu materinu pa će biti sve ok. Ja lako priznam da nešto zaserem, ali nećete mi krivicu nabijati non stop. Zbog toga čak razmišljam i da dam otkaz, jebo ga kurac, imam granicu. I tu opet dolazi ova mala u priču, jer me svaki puta smiri kad budu takve stvari na poslu. Svaki puta bude na mojoj strani i uspije me umiriti, i okrene temu da ne moram razmišljati o tome. Malo je zajebano manipulirati s manipulatorom koji ima IQ od 151, ali njoj to uspijeva dovoljno da ne dođem gore i nekom vrat ne strgam.

Naravno, idemo sad malo na temu cura. Još uvijek nemam jednu, iskreno mi i ne treba, ali sam malo ljubomoran na frenda i na ovu malu. Pogotovo što on ima curu iz snova, a ponekada to ne cijeni ni najmanje. Eto neki dan je bila svađa za ono njegovo smeće od auta, koji mu je tip podvalio. I umjesto da mu je prestao davat pare pošto je u auto uložio više nego ga je platio, i umjesto da je rješio cijev od turbine, on išao njemu dati pare. Naravno, mala je popizdila, i to s razlogom, a on još počeo njoj srati da će ju ostaviti, da ga nije vrijedna, da ga samo živcira i tako to. Pa kolki debil možeš biti?!? I onda sam shvatio da on ima isti karakter ko moj "voljeni" tatica, kojemu su svi krivi, a samo je on svetac. E to mu neće proći dobro ako tako nastavi. Pošto je mala rekla da se za Malinsku ne vraća (živimo u Krku ako nisam spomenuo), ja ću mu ako nastavi tako tretirat curu i svog najboljeg frenda, samo pokazati vrata. I pošto je mala moj karakter, može ona njega voljeti do sutra, njoj kada pukne film, ona će ga ostaviti i to je gotovo. Ja sam to njemu već par puta objasnio, ali kada se opeče, onda će mi reći da sam trebao slušati.
Saznao sam da je ova frendica iz srednje još uvijek zacopana u mene, i dobio sam odgovore na par dobrih pitanja. Kao zašto me nije htjela pustiti da odem kada smo išli nazad od nje na Staru godinu? Zašto me stalno grlila? Zašto mi u inboxu stalno puse i srca šalje? Sada shvaćam da je zatelebana u mene do ušiju.
Također sam dobio broj od jedne cure koja ima 16 godina, i koja je jednom u trgovini blenula u mene i rastopila se ko pekmez. Odbio sam broj zbog godina, bez obzira što je mala bila lijepa kao slika. Također sam dobio par pohvala od ženskog roda da sam sladak, zgodan, da imam fora tatovažu i da imam dobro dupe. Taj zadnji komentar dobivam od ove male svako malo. Samopouzdanje mi je na tu stranu jako naraslo, što mi je jako drago.
Vezano za skori Uskrs, frend i ova mala me pokušavaju naterati da s njima idem u Fužine, pa da odemo kod mojih u Istru. I ja njima govorim da ja ne želim ići tamo jer me njegova stara baš i ne voli, kao i njegov brat i od navedenog "cura", i također da ne želim ići u Istru jer namam novaca, a i ne želim uopće više ići tamo. Istra je za mene prošlo svršeno vrijeme, a sa svojima se više ni ne čujem, niti se pokušavam čuti. Boli me kurac, ako mi se jave, super, ako ne, još bolje. I oni su dalje navaljivali, no sreća u nesreći, frendov šrot od auta je po 300-ti put rikno neki dan kada smo išli po onu plavu curu, našu bivšu susjedu, pa me više neće gnjaviti da idem igdje. Hvala Isusu koji je uskrsnio ubrzo!

I za kraj, sada postoji prava šansa da nakon sezone odem u inozemstvo. Imam jednog frenda u Njemačkoj, i oni će mi probat nešto srediti pa je lako moguće da u 9. mjesecu odletim van i više se ne vratim...
Valjda...

My eulogy...

nedjelja , 12.11.2017.

Gotovo je...ne, nisam izgubio posao, niti su me istjerali iz stana. Gotov sam psihički. Ne vidim razlog za ići dalje. Jebeš posao, jebeš stan, jebeš to što si financijski recimo stabilan, kada duboko unutra nisi-sretan. Tako je sada meni. Imam standard koji rijetko koja osoba od 23 godine može imati. Imam sasvim u redu posao, stan mi je predobar, gazda i gazdarica stana su super ljudi, i novi šef, šefica i kolege na poslu su značajan napredak spram posla u onoj trgovini u Malinskoj. Ali fali mi nešto...jednostavno nešto fali. Nešto na što ne možeš baš prst staviti. Nešto neopipljivo. Osjećaj ljudskosti. Ja se sada osjećam malo kao ovaj laptop na kojem sada pišem ovo. Ali za razliku od njega, ja nemam svrhu postojanja. Jednostavno ne vidim čemu se buditi ujutro, odlaziti na posao, gledati one glupe ljude oko sebe, završiti posao, otići popit kavu, i doma, jest, gledat film, i tako svaki božji dan, bez promjene. Jedino što mi se mijenja je smjena na poslu. Više manje to je to.
Neda mi se više. Opet kažem, nije problem u poslu, stanu i tome, problem je u meni. Neda mi se ujutro ustajati. Neda mi se oblačiti. Neda mi se ni iz stana izaći. Generalno mi se neda živjeti. Izgubio sam sve što mi je bilo bitno u životu. Mojom ili tuđom krivicom, ali sam izgubio sve. Nemam više nikoga na svojoj strani, i makar mi radni kolege i gazda i gazdarica stana stalno daju savjete i pokušavaju mi pomoći, nakon svega toga se ne osjećam bolje. Nije da ne cijenim to od njih, dapače cijenim jako, ali jednostavno to nije to. Kada sam radio u Malinskoj, znao sam da u 2 kada odzvoni sat, idem doma, i pijem kavu s onom curom koja je živila do mene. Ajme kako mi ta cura fali. Znao sam da sat vremena kasnije dolazi onaj moj cimer i da idemo na plažu, na kavu, pecanje, ili što god. Znao sam da će me predvečer zvat drugi frendovi da idemo zapalit džoint ili tako nešto. Znao sam, da kada prođe 8 sati ujutro, da dolazi ona ženska iz druge firme i da s njom pijem kavu i zajebavam se. Znao sam da kada dođe subota, i meni smjena završi, odem doma, popijem kavu s tom susjedom, čekam cimera, i onda smo išli kod njegovih u Fužine, pa kod jednih naših frendova iz srednje. Znao sam da se taj dan ne vračamo u Malinsku, nego spavamo gore, i slušamo šašave priče ili cimerovih ili roditelja od ovih frendova. Znao sam da nakon tog dana, ujutro pijem opet kavu s onom curom, i popodne odrađujem smjenu.
Postojala je svrha mene. Ja sam nekako kao spajao sve te ljude. Kao da ne mogu postojati ako ja nisam tamo. Da ne mogu biti sretni ako ne izvalim glupost. Da ne mogu nešto prebroditi ako mi se ne ispovijede. Sazrio sam tada. Sazrio sam jako. Sazrio sam dovoljno da dođem tu gdje sam sada, kompletno samostalan.
Ali sada moje svrhe nema. Nema je i ne mogu ju naći. Moj vrhunac dana je prodati TV ili veš mašinu na poslu, ili da mi šef ne sere zbog inventure. Prije mi je vrhunac dana bio otići na plažu s društvom, napušit se, smijati, otići na kave, putovati. Više nema ničega od toga. Sve je nestalo. Ja sam nestao. Društvo se raselilo. Ja dobio otkaz. Našao drugi posao. Valjda karma tako radi, dobro i loše. Na kraju odselio i ja. I sada sjedim u ovom stanu, i razmišljam si, kako dalje? da li uopće sutra ustati? Da li otić raditi? Da li jesti? Da li da se uopće jebeno trudio oko sebe ili da zgrabim jebeni skalpel iz svoje torbe i poslušam onu moju tatovažu? Ne znam...jednostavno ne znam...ne znam što više misliti. Ne znam kako se postaviti prema bilo kome.
Najradije bih sjeo u prvi avion i odletio nekamo daleko, gdje nikog ne poznajem, gdje ništa ne znam, i jednostavno se kompletno isključio od svijeta. Zaboravio na sve što mi se dogodili, dobro ili loše, ili barem pokušao zaboraviti. Pokušao barem, izbaciti sve što me muči. Ali ne moči me loše. Muči me ono dobro. Ono dobro, koje mi fali. Ono dobro koje mi fali toliko da se osjećam kao da ću se raspasti, emocionalno i fizički. Ono dobro koje mi toliko fali da se osjećam da me nema. Ne fizički, fizički sam tu, ali psihički, tamo sam gotov.
Žalim zbog mnogih stvari koje nisam uspio nekim ljudima priznati. Bio sam zaljubljen u tu susjedu, predivnu preslatku malu plavušu koja mi se uvukla pod kožu čim sam ju upoznao. Mrzio sam svoju šeficu na starom poslu, smeće debelo, trebo sam ju poslat u pičku materinu puno prije nego sam dobio otkaz. Trebo sam prebiti onu dvojicu koji su mi sredili taj otkaz. Trebao sam sredit cimeru da ostane bez cure. Znam da je okrutno, ali bih barem imao jednog frenda. Sada nemam nikoga.
Valjda tako karma radi, kako sam napisao prije.
Ne znam dal ću moći još dugo izdržati. Osjećam se kao da sam sam na ovom svijetu, i da nema nikoga s kim se mogu psihički povezati. Svaki dan u glavi imam sliku kako skačem s balkona zgrade u kojoj radim. Jednom sam tamo išao zapaliti, ima unazad mjesec dana, i razmišljao sam si...najbolje da skočim, gravitacija će odraditi ostalo. I dalje razmišljam o tome, svaki puta kada prođem pored ovog mjesta. Jučer sam sjedio na dostavnom doku od te zgrade, i samo sam razmišljao...pokupi se, odi doma, i okončaj sve, ne isplati se. Možda ću se i okončati ubrzo.
Znat ćete ako ne više ne budete vidjeli na mom poslu, ili čuli muziku u stanu. Znat ćete da me više nema. Znat ćete da je moja duša, ono što mi je ostalo od nje, otišla na neko drugo mjesto, neko ljepše, mirnije mjesto, ako nešto takvo uopće postoji.
Nadam se da ću naći neku svrhu sebe kao osobe, i da neću morati sve okončat, makar zbog svoje mame. Ako zbog nikog drugog, onda zbog nje. Jebeš i starog, i buraza, i sve te bivše frendove i frendice, mama mi je jedina na svijetu. Od današnjeg dana pa dok ili ne umrem ili se nešto ne promijeni, ona će biti jedina osoba na koju ću trošiti moje vrijeme. Jedina osoba kojoj je zapravo stalo do mene.
Jedina.........

Da li je sve napokon krenulo po planu?!?

ponedjeljak , 30.10.2017.

Eto dragi čitatelji (ako itko uopće čita ovo), došli smo na kraj 10. mjeseca. Vau, još uvijek sam na ovom otoku. Ni sam ne vjerujem da sam izdržao ovoliko dugo. Ali eto odlučio sam ostati ovdje. Zašto ne, posao imam, imam di spavat, i meni dobro. Čini li vam se da mi je napokon krenilo po planu?
Pa možemo reći da je...

Dakle, 1.9., sam počeo raditi u Krku, u firmi Elektrokrk. Malo bezveze naziv, ali dobro, sve se na ovom otoku zove po tom otoku. I posao nije bog zna šta, ali je u redu. Kolege mi zasada nisu neki imbecili kao na zadnjem poslu, sa svima se da živjeti, šef i šefica su mogu reći u redu, radno vrijeme mi nije od od 7 ujutro kao u onoj jebenoj trgovini ili do 11 navečer, nego je lijepih 7 sati na dan i boli me uvo. Ništa fizički da se ubiješ, osim tu i tamo s robom, al to je jednom tjedno ako i tada. Ima smijeha s kolegama i šefovima, nije mi dosadno definitivno, svoje odradim i idem doma. Jedino što mi ide na jetricu pomalo je to što ima puno onih "gledatelja", to jest "ljudi" koji ti dođu u trgovinu i kad ih pitaš dal trebaju pomoć, ili ih pozdraviš, ti kažu "samo gledam", ili "idemo malo pogledati", ili "idemo gledati", ili oni stranci, koji ti kažu nešto što zvuči ovako- a šau, kuken kuken (što valjda znači, ne hvala, gledam), i to me malo nervira. Jer koliko ja znam, ovo je trgovina, a ne muzej. Al dobro, jebeš to, nije da me zapravo nervira, al ono. Generalno znači, posao je u redu, ne dođem doma sjeban i nadrkan ko iz trgovine. Na ovom poslu nemam svoju ljubimicu, kao što sam imao u onoj trgovini, ali mi je zanimljivo što me kćerka od šefa i šefice obožava. Generalno, djeca su me počela voljet, a neki kupci kad vide kako se ta mala drži za mene, su mi već predložili da bi trebo svoje jedno napravit. Ha-ha-ha. Tko zna, možda sam toliko sazrio da su me i djeca zavolila, nemam pojma. Čudim se samom sebi, al o tome kasnije.
Dakle, na posao putujem svaki dan ili busom ili s frendom. I tu počinje problem. Prvo, skupo je jebote. treba mi blizu hiljadu kuna svaki mjesec za putovanje. Sorry, ali ne, previše je. Ne samo to, nego autobusi mi nikako ne odgovaraju. Eto ako subotom radim od 3, ja svejedno moram sjest u bus u 12 jer do 3 i pol nema ni jednog drugog busa. A navečer moram trčat do stanice da uhvatim zadnji bus, ili zvat cimera da me pokupi. Plus to, ruta busa prolazi 20 metara od robne kuće gdje radim, a stanica je 200 metara dalje, a čak ni tamo neki šupci od šofera neće da stanu nego produže maltene u centar jebenog Krka. Specifično onaj seronja koji vozi taj bus u 12, a koji, ironično, najviše koristim. Taj neće stat gore na prvoj stanici ma da mu jebeni pištolj prisloniš na glavu. On je uvjeren da to nije stanica (bez obzira što je označena) i on neće vrata tamo otvoriti i gotovo.
Kako mi je to putovanje počelo ić na kurac, odlučio sam se preselit u Krk. I tako krenila moja potraga za stanom. Prvo nisam uspjevao naći apsolutno ništa jer je još bila ona post-sezona i svi su iznajmljivali za turiste. No poelo se polako otvarati. Ali naravno, većina vlasnika tih kuća i stanova iznajmljuju do sezone, i to ne za male novce. Ti traže po 3 soma kuna za malu, nikakvu garsonijeru, koja je jedva opremljena. I tako ja tražio i tražio i tražio, i ništa. I kažem sam sebi, idem još jednom objaviti oglas, i ako ništa ne nađem, ostajem u Malinskoj. Kada par dana kasnije, ja vozio bojler iz trgovine, i mene zaustavi ženska i kaže da me treba nešto. Ja si mislim "koji kurac, šta sam sada napravio", a ona mene pita dal ja tražim stan. Ja kao da, i ona meni kaže da njen dečko ima stan za najam. Da skratimo priču, 35 kvadrata, wifi, veš mašina, tuš kabina, kuhinja, spavaća, terasa, klima uređaj, i sve ostalo. Uglavnom, selim tamo u subotu popodne (danas je ponedjeljak). Kada sam cimeru rekao dal želi ići i on, počeo se izmotavati, kao izgubiti će putne troškove (ne bi ih izgubio ako ne prijaviš di živiš), kao Malinska je super (ne, haha, nije), kao ima društvo tu (hmmm, ne, nema), i kao cura će mu se doseliti (bože pomozi, propade otok u more). I ja sam rekao dobro, nemoj, ko te jebe, ostani u ovoj maloj prčvarnici. Ja se ubrzo selim, i barem neću morat više trčat na bus par sati prije početka smjene, i neću nigdje morat žuriti.
Vezano za zadnji aspekt Malinske, društvo, to je prošlo svršeno vrijeme. Dakle, ja se društva rješavam, i ovo malo što imam, sorry ne isplati se, a kada preselim u Krk, onda slijedi ghosting. Prvo, nitko neće saznati gdje živim, osim moje stare koja će mi pomoć u seljenju u subotu, zatim mijenjam telefonski broj, fejs i te pizdarije gasim, i naravno poso-kuća i obrnuto. Da, došao sam do te etape gdje mi ne treba jebeno nitko. Samo još tih par dana izdurati i to je to, onda se mogu opustiti i obrisati ovu jebenu Malinsku iz sjećanja...

WHAT THE FUCK?!?!?

srijeda , 23.08.2017.

Da, i ja se to pitam. What the fuck? Koji se kurac dogodio? Vau, sve se raspalo ko govno na kiši, neopisivo sranje. Šta sve? Pa sve. Izgubio sam svo društvo, ostao sam bez posla, i zadnjih trunaka empatije prema svima.

Sve je krenulo prema dolje prvi tjedan u ovom mjesecu, točnije u srijedu, 2.8., kad sam pobro virozu. Da se razumijemo-naopaki vulkan svakih 10 minuta, i masivni bolovi u trbuhu. Izdržao sam par dana, ali u subotu me šefica poslala doma i rekla mi da se ne vraćam raditi dok ne dođem k sebi. I super reko, još mi je i to trebalo. Al ništa, ako me ne bude jebao stomak, ić ćemo ja i cimer po otoku malo. I onda skačemo na ponedjeljak, 7.8., 6 mjeseci i dan kako sam došao u Malinsku. Prvo me probudio potres, da potres, koji je stresao pola kvarnera. Milina, 3,4 po Richterovoj ljestvici, sitnica. I tu je krenio avion padati. Taj dan, sjedili smo unuci od gazdarice, jedan frend, dostavljač, zvat ćemo ga Bobi, i zapalili smo džoint. I da bi ovaj Bobi tražio mene mobitel da bi nazvao mater od one frendice, ovih dvaju susjeda, da vidi kada će doć doma. I usput je uspio odrukat njenu kćerku, njenu frendicu i dečka od kćerke da su duvali dan prije, što ne znam, jer nisam bio s njima. I kad je stara došla doma, pitala me jel to istina. Ja sam reko "koliko sam čuo da, ali nisam bio s njima". Da bih navečer dobio poruku od njene kćerke da je njoj stara rekla da sam ih ja druko, da sam lažov, lajav, đubre, ovaki onaki, i da ne moram sa njom više pričat. Kada sam joj probao objasniti što je bilo (ma makar me već bolio kurac), nije htjela slušat nego je nastavila srati. I oko 11 navečer, ja ćujem njih 3 kako seru po meni, a već sam bio nadrkan zbog onog prije, i plus to, sjebo me bio stomak pa sam završio na wc-u. Koda sam čuo kako nešto puca u mojoj glavi, i odletio sam tamo. E tu su vidile što znači meni stat na živce. Lijepo sam im izjebo sve bogove i isusove. Jebem ti mater ono kravo stara, 42 godine i tako lažeš?!? A njena kćerka jezičava, lajava mala kučketina kojoj bih sa osmijehom na licu vrat slomio pred njenom starom! I kad sam im izredao sve po redu, shvatio sam da se ne isplati spašavat ništa, ma makar da sam priznao da sam ja druko, mogo sam i spasit neš sigurno, ali sam odlučio da ne. And PLANE CRASH!!


Zatim je sve ošlo u kurac sa tim Bobijem, s kojim kao još pričam, ali ga ne mogu podnijeti jer sere i laže. Kao i sa onim unucima od gazdarice, koji nam se samo obraćaju kada trebaju nešto od nas. To je sve friško odjebano. I tako smo ja i frend sami cijeli tjedan vozali se po otoku, kad već možemo zašto ne?
Zatim na red dolazi posao. Dakle, vratio sam se raditi 15.8., i ono bilo je okej. Bio ovaj Danijel radio, što je bio prije šef smjene, i uspijevali smo sve stići, i niko nije bio nadrkan, i odlazio sam svaki dan doma u 10 i pol navečer. Da bi u subotu, 19.8., sve otišlo u kurac. Prvo, vrijeme je bilo sjebano, pa je mene otkidala noga, točnije koljeno. Zatim, cura koja radi na voću je taj dan bila slobodna, pa naravno hajde pogodite tko je morao i voće vozit van? JA NARAVNO!!! Zatim sam još stao i na jebeni čavao, nažalost, nije mi probio nogu skroz. I onda su živci ošli kompletno. Ova dvojica imbecila koji su radili taj dan sa mnom nisu htjeli raditi friški kurac, doslovce su samo sjedili, pušili, prešetavali se i nikom ništa. A kad je meni došla Anđa, šefica smjene taj dan, i rekla mi je da opet pušim, e tu sam izgubio jebenu kontrolu.
Jebo i njoj sve živo i mrtvo, i onim imbecilima, i rekao sam joj u 10 navečer da neka oni sad odrade moj posao kako ja radim njihov posao cijeli dan, i da ću u ponedjeljak doć po papire jer ja ne želim raditi ovako!

Taj dan me smirila Maja, jedna ženska koja je recimo vanjska suradnica za Atlantic Trade, i koja je stvarno u redu, i zapravo jedina osoba s kojom sam se baš skompao na tom usranom poslu. Ali svejedno je ostala misao u glavi da želim dati otkaz. I nakon nedjelje gdje sam cijeli dan razmišljao šta i kako, u ponedjeljak, 21.8., na putu prema poslu, odlučim da neću više, da ću odraditi smjenu i otići doma. I taman ja punim frižidere, i mislim si, hajde još da napunim ovih par sokova pa ću otić reći šefici da me stavi na otkazni rok jer mi je dosta, kad mene debela krava pozove kod sebe u ured. I pita ona mene što je bilo u subotu, ja joj sve objasnio, i ona će meni da kao to tako ne može, da ja ne mogu glumiti nju, da ja svojim kolegama ne smijem ostavljati posao (očigledno oni meni mogu jer je jedan ulizica, a drugi je upao preko veze), i da sam s današnjim danom na godišnjem, i da mi neće produživati ugovor. Ja reko, ma super, ionako sam htio sam dat otkaz.

Zatim me malo razočarala Maja, jer mi se nije nikako javila otkako sam joj javio da sam popušio otkaz, i da bih se volio s njom pozdraviti, jer šta je je, super mi je ženska. Ali ništa i ništa, i sad si mislim, ma znaš šta? Nemoj se javiti, jebe mi se, neću te siliti. Šteta, bila mi je super. Aha, ste vidili, brzo je iz sadašnjeg ošlo u prošlo vrijeme.

Zatim zadnja stvar što me spalila opet je onaj moj cimer, koji je glup ko kurac, i koji uporno želi ostat ovdje zbog društva! Kojeg društva?? Onog koje te zove samo kad nemaju nikog drugog ili kad trebaju nešto od tebe?!? Imbecilu!! I reko mi je da ako želim preselit negdje, da mi široko polje, da on ne ide nigdje, jer mi kao nismo komaptibilni za živit skupa, jer sam ja antisocijalan!! I AM SORRY WHAT?!?

Bitch please!
Ali eto našao sam drugi posao, počet ću radit čim mi istekne ugovor na ovom sadašnjem poslu, početna plaća će mi biti kolika mi je ovdje bila najveća, a nakon mjesec dana probnog rada dobit ću za stalno. Tako mi reko barem taj koji je iz kadrovske mza tu drugu firmu. Sreća da sam radio u ovoj trgovini zadnja 4 i pol mjeseca, zbog toga su me odmah uzeli. I sad si razmišljam šta dalje?

A ništa, dobijem taj posao, sačekam plaću, nađem stan u Krku (gradu), i nakon toga ghosting. Znači, gasim fejs, mijenjam broj mobitela, i više me nema za nikoga. Biti ću totalno odsiječen od svih. Da, ali u tome i je poanta. Kada si sam, nema te ko sjebat. I kaže meni cimer da ga podsjećam na doktora Housea. Znam, sad sam ja postao karakter koji ne trpi sranja, koristi sarkazam i ne voli ljude. I takav ću biti ja, ali će mi bit lakše živit...


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.