|
|
Olimpijske Igre su gotove, lito skoro pa je... uglavnom vata me neka nostalgija,a za čim usitinu neman pojma... iman 18 godina, a činimi se da vrime toliko brzo leti usitinu ne znam što bi onda rekli oni koji imaju 30, 50 ili 70 godina... život je prekratak i jedino čega me je strah je smrt. Iskreno život mi nije toliko zanimljiv ( barem ne još ) ali strah me je da ću jednog dana umrit, više se neću probudit i vidit ovo more isprid sebe, plažu i Velebit...
Izgubija san volju za kupanjem, ne znam vjerojatno je razlog tome što živim 2 metra od mora, ali evo nekidan šetan i razmišljan wtf, stotine, tisuće turista plaćaju na stotine pa i tisuće €ura da bi uživali na moru, štede čitavu godinu da bi mogli doći dvadesetak dana uživati na našoj obali, a meni se teško bacit do mora sram me je reći, ali mislin da san se ove godine svega pet puta okupa u moru, ali obeća san sebi da ću to nadoknadit u 9 misecu, nadan se da to neće bit puko obećanje ka dosad...
Inače ovdi di živin recimo u mom kvartu ima dva dućana ( ne može se to nazvat kvartom al eto ) ima. Uglavnom obadva su od istog vlasnika barem bila. Jednog zovemo gornji drugog donji dućan i ja san uvik iša u ovaj donji nekako mi je bolje zvučalo donji nego gornji i tako i radnice su bile bolje i komunikativnije doli, uglavnom ovaj donji je prominija vlasnika nekog Bosanca koji se ovdi doselija i tako pa sad idem malo rijeđe doli više gori, ali i gori je dobra ekipa i sad kako smo mi genijalna država pa donosimo svako malo nove zakone bila je donešena ona odredba da dućani ne smiju radit iza 9 sati, pa su to ponovno prominili pa sad niti oni ne znaju dokle rade... uglavnom dolazin ja u dućanu i dere se ova jedna prodavačica ka: O in p... materina sila bi ja Sanadera na kasu, a ženu mu na frižider pa nek oni rade do ponoći, uistinu milsin da bi to bija dobar prizor. Uglavnom dućan je podijeljen tako da ima 4 radnice dvi rade ujutro dvi popodne i tako na smjene ka svaki drugi, ali ova jedna ekipa mi je bolja od druge, ova što radi na frižideru stalno priča o seksu, a ova druga stalno nekog vraga prigovara tako da u istinu guštan doći u taj dućan, a s obziron da ja dnevno u prosjeku iden i do deset puta u dućan čovik se svega i svačeg tamo nasluša...
Osim po mijenjanju zakona, Olimpijskih Igara ovo je definitivno lito i Ante i Simone Gotovac. Moran uistinu priznati da nisam ima blage ko je ona niti ko je on sve do nekidan... Ali ruku na srce moran reći da mi je Simone usitinu ža... Hrvatska javna scena ima imena, ali nije toliko jaka ka ona u Americi di svaka budala može postat slavna ili naprimjer u Velikoj Britaniji di jedna medicinska sestra snimi pornići i postane megapopularna pa malo kasnije podgrije javnost izlaskom na zabavu bez donjeg rublja kako je javnost ne bi zaboravila... dobro mislin da nema u Hrvatskoj osobe koja nije čula za sapunicu Gotovac, ali jebi ga kod nas taj đetseter rekli bi naše komšije nije toliko razvijen...
OK, možda nije ni vreme niti mesto da o tome polemišem, al evo dojmija me se i naglo u Hrvatskoj megapopularan doktor Šimić, koji je kako se priča iz hrvatske pobiga u Bosnu "podmornicom ispod Neretve", a pošto se snaša imajući dvojno državljanstvo čini se da Hrvatsku neće tako skoro vidit... I sad ti vidiš kako je to lipa stvar imat dvojno državljanstvo i onda malo vamo malo tamo napraviš sranje u Hrvatskoj pobigneš u Bosnu, ovom sranju u Hrvatskoj dođe zastara napraviš sranje u Bosni pobigneš u Hrvatsku i tako unedogled...
Čovik je primija mito i što sad pa nije ni prvi ni posljednji, koliko političara i drugih doktora prima mito, on ga je primija i za onu lovu koju je dobija napravija je traženo, a kod nas ima onih koji primaju mito pa niti ne naprave ono što je od njih traženo...
Koliko drugih doktora prima mito pa nikom ništa... Izgleda da je doktor Šimić u ovom slučaju bija kolateralna* žrtva... koliko starih ljudi ode doktoru pa doktoru/ici dadu bombonjeru, kavu... ja san čak vidija slučaju di su se doktoru/ici davala jaja. Da dobro ste pročitali JAJA pa i to je neka vrsta mita, zar ne?
Inače ovih se dana i Iva Jerković kupala ovdi na plaži nedaleko mene, e sad mi je baš ža što je nisan uživo vidija jer ženska je stvarno suuuper...
* ovo kolateralna san pokupija negdi u hodu prava definicija riječi mi ne pada napamet!
Možda ste primjetili da naslov nema veze s tekstom, ali eto nisna zna koji naslov da napišen pa san kliknija na tranicu ht-neta i onu najzanimljiviju od tamo stavija ka naslov ovog posta... see u!
Nije me ovdi dosta dugo bilo, al evo ponovno san se vratija... opsjednut san s Olimpijskin Igrama, virujen da su i drugi, nisan neki fanatik, al volim pogledat sportska zbivanja jer to nije samo sportski događaj...
Svak od nas želi biti najbolji teži biti prvi bilo da je riječ o školi, poslu ili sportu svi nastojimo dati sve od sebe i prezentirati se na najbolji način... Gledajući ova protekla dva dana OI-a osvajanja brončanih medalja naših sportašica izmamila je osmijeh mnogim Hrvatima na lice pa tako i meni... spektakularan doček Filipa Udea u Čakovcu vjerojatno svi priželjkuju, ali meni osobno brončana medalja ne znači puno, ne predstavlja mi neki velik doseg ne znam vjerojatno nisan skroman, ali ruku na srce gledajući sportaše koji ponosno pokazuju tu medalju činimi se da olimpijska brončana medalja puno znači pa i znači, biti treći, biti među tri najbolja velik je doseg u životu sportaša i ma kako to meni čudno zvučalo prekrasno je vidit kako se sportaši vesele i bronci pogotovo kad su naši, uvik se radujem nekom zlatu nekom prvom mistu, al evo malo je nade ostalo za to zlato ili Janjić u kanuu ili kajaku ne znam ili Blanka Vlašić valjda će neko od njih dvoje uspit i donit to najsjanije odličje Lijepoj našoj...
Danas neman nikakav specijalni osjećaj, neki velik osjećaj uzbuđenosti, ali isto s velik nestrpljenjem očekujem otvorenje 29. po redu Olimpijskih Igara.
I sama kontroverza koja prati ove Igre od 2001 godine kada je domaćinstvo povjereno komunističkoj Kini izazvala je čitav niz negativnih reakcija. Meni je to stvarno velik događaj jer ipak to je jedinstvena prilika di će se 205 nacija borit za ono najsjajnije odličje predstavljajući svoju zemlju u najboljem svijetlu… I ako možda velik broj njih pod utjecajem dopinga, informacija koju san jučer čuja na televiziiji zaista je impresivna da će više od 40% testiranih sportaša na doping biti pozitivno… na taj način diskreditirati će samo sebe i državu iz koje dolaze, što je uistinu žalosno i protivno glavnoj ideji vodilji Olimpijskih igara: Važno je sudjelovati…
Da usitinu je važno sudjelovati, vjerujem još bolje i pobijediti jer je san svakog sportaša biti na prijestolju ( na samo sportaša jer svi mi težimo uvijek biti najbolji ) i slušati intoniranje himne svoje domovine u svoju čast.
I ako san uvijek spreman kritizirati ponašanje Kineskih čelnika prema Tibetancima koje nadaleko simpatiziram, danas mi je taj osjećaj za patnju i bol negdi skriven. I ako će mnogi današnje otvaranje najveličanstvenijih Olimpijskih Igara u povijesti iskoristiti kako bi svratili pogled na probleme ljudskih prava jer nema boljeg načina od Olimpijskih Igara kada su oči milijarda ljudi okrenuti prema ovom spektaklu. Protivim se svakom načinu nasilnog skretanja pažnje na bilo kakav problem u svijetu i uistinu se nadam da će sav trud i napor koji su Kinezi uložili proći u najboljem redu… Ne zbog samih Kineza nego radi onih drevnih dana kad su i Olimpijske Igre prvi put održavanje na drevnom Olimpu, kada se prekida svaki oblik nasilja i kada je sport bija broj jedan.
Teško je boriti se za odličje kada vjerojatno kraj tebe stotine, tisuće ljudi pati, a vlasti to pokušavaju prekriti, vjerojatno da san i ja tamo ka sportaš pridružija bi se onoj skupini sportaša koji su potpisali apel i poslali ka kineskom predsjedniku radi većih poštivanja ljudskih prava, smatram da je to bila moralno obveza svih sportaša sudionika i samog međunarodnog odbora jer nije potrebno ulizivati se najmnogoljudnijoj zemlji svijeta ili nekoj drugoj svjetskoj sili… smatram da se sport i politika ne smiju miješati, ali povezani moraju biti… ovo je događaj kada je svijet povezan u jedno radi sporta, radi sportaša i radi ljudi i smatram da nasilje, rasna, religijska ili nacionalna pripadnost ni na koji način ne smiju niti mogu pronaći način da zaustave sport u povezivanju svijeta u jednu cjelinu…
Mi Hrvati smo potpuno čudan narod… sve stvari pa i one najbanalnije moramo toliko zakomplicirati… neki dan nakon što san položija vozački odlučija san otić napracit vozačku. S obziron na to da mi je liječničko uvjerenje isteklo mora san ić napravit novi jer naš cjenjeni MUP ne priznaje stariji od 6 miseci… da stvar bude interesantna produljenje ovakvih sranja iziskuju prvo čekanje, drugo bespotrebno trošenje love koja ko zna kome ide u džep i tako dalje… pa počnimo!
Utorak prvi bus mi je bija oko 7 sati, ali taj san odlučija prispavat, budin se oko 7.10 ustajen i polako se spreman, ispijan dvije čikare bijele kave ka i svaki dan namištan frizuru ( taft pjenom ) kupin lovu, uziman mobitel provjeravan jesan li uzeja svu dokumentaciju i stižem na autobusnu stanicu… Naravno sve protekle 4 godine mog školovanja san redovno kasnija na bus i on bi proša prije vrimena, ali ne, kad ja uranim bus mora kasnit dobrih 10 – 15 minuta…
Nakon po sata trokeljanja u onoj luksuznoj limuzini kakvu nisu vidili ni u Turkmenistanu ( nije da podcjenjujem njihov javni prijevoz, naprotiv imaju besplatnu struju, naftu, plin i k tome im država plaća pola stana ) doša sna do Zadra. Odlazin u Prvu pomoć ili kako se to već zove, ulazim tamo u čekaonicu odnosno neki običan hodnik, isprid mene neki par ljudi čeka red i lijepo kulturno sjednem i čekam red… Gledam je'l ima kakvih zanimljivih tiskovina za čitanje kad ono ništa… ovi što su bili isprid mene polako ulaze jedna po jedan i smanjuje se kužva ja već sidim nekih 20 min… jedna žena još isprid mene kad dolazi neki klinac s svojom materom i ulazi unutra i pitaju ka lječnički za vozački, žena koja radi unutra lijepo ih primi i okrene se prema čekaonici i pita je li još ko za liječnički gledajući u mene… govorim joj ne, ja iman samo produžit i kaže ona meni sjedi… ja sidin! Dolazi neki mulac ( vraga mulac izgleda starije od mene, ali je po godinama mlađi heh ) i pita on za liječnički žena mu kaže da uđe unutra… ( ja već polako bisnin ) dolazin isprid vrata i čekam… dolazi neka žena s mužem on je iz Njemačke tj. tamo živi/radi što ja znan, a valjda mu triba neka dozvola za oružje ili nešto tako ulaze oni lipo unutra…
Mene strefila kap, lipo kulturno čekam, a ova gamad priko reda… POPIZDIJA SAN, e nećete p..vam materina govorinu u sebi… Kucan na vrata i ulazim unutra govorin ženi unutra ka da lipo kulturno čekam red, a ona meni povišenim tonom govori: pa ne mogu ja gledati ko je kad doša, ja samo radin svoj posa… I digne se s one sidalice i pokažemi natpis na vratima na kojem je pisalo: "Lječnička uvjerenja izdajemo nakon 10. 30" Ja je blido gledan koja P.M. i govorin joj ma kakva lječnička uvjerenja, pa triban produžit papir i govorin joj kako sui ona mularija koja rade lječnički ušla onda unutra! A ona meni: pa nego što je to nego lječnički, sad bi te poslala tamo ko ti je reka da samo tribaš produžit papir, lai ajde evo primit ćemo ovog dečka što se buni… mislin se u sebi MRŠ!
Ja unutra, ova ispisuje neki račun, traži osobnu u međuvrimenu upada neka žena čija je ćer u Americi i triba joj neki papir… ova s njome tamo trabunja neke gluposti i kaže meni ka 130 kn ili 120 vadim 220 i vraća mi ostatak i govori mi idi čekaj red za sobu 4.
Tamo gužva nemila, doša taj did Nijemac, a prije njega je bija neki lik i traži taj što živi u Njemačkoj da bi uša priko reda samo da nešto pita, a ovaj mu neda, na kraju ga ipak pušte samo da PITAT, i gle čuda ovaj stari je pita i otiša ća…
Govori neka žena, dobro ovi su bili na pregledima pa ej sporo išlo sad će brže kad nama samo triba dat potpis… i stvarno gužva se smanjivala dvi žene isprid mene i onaj jedan mulac što se prošverca…
Te dvi žene su prošle, jedna je bila unutra dakle vani smo ostali ja, taj lik koji je bija isprid mene, onaj mulac koji je uša unutra prije mene, ali zato san ja prije doša do sobe 4… i dolazi do nas neka žena, ima zavijeno livo oko ka neka ozljeda na radu tamo s emota i govori ona nama da ona samo ima potpisat neki papir… a meni pun k*rac svega, popizdija san p van materina vama i vašin papirima govorin u sebi ovdi san već dvi ure i za jedan jebeni potpis me ovoliko hebu e nećeš, govorin joj: gospođo, ne tiće me se što vi imate iman i ja jedan potpis pa čekam red! A ona meni: pa što se ljutiš, samo san rekla.
Milslin u sebi, pm što si rekla dvi ure čekan, a ti ćeš me ovdi zajebavat! Vani je izašla ona cura što je bila unutra, a bakica koja je tribala jedan potpis lipo uletila unutra, prikipilo mi je da uđen unutra i vanka je izbacin…
Govorin ja ovin likovima – e sad van neće ona za 10 godina vanka, nakon deset minuta govori ovaj lik, pa koliko je već unutra? A ovorin mu ja pa što san ti reka… konačno se stara sitila izać, uša je ovaj lik završija pregled i red na mene, prije nego što je izaša van čitan ja na vratima od doktora piše dr. med. spec. medicine ( i pitan se ko mu je da sve te titule ) izlazi lik vani i zanjim doktor… strefilo me! Govorin sam sebi ako je otiša an marednu popizdit ću čekan neki pet minuta, njega još nema, evo ga sitija se izać… ulazin ja unutra pita on mene: jesi li ima kakve bolesti od prošli put? Ne! Prijelome? Ne! Piješ li? Ne! Pušiš li? Ne! Kad si sinoć lega? Negdi oko 11 govorin mu ja! A on će meni malo su ti oči crvene! Odvraćem: ma tako je meni uvik! Ajde digni se – napravi ovo, ono, nogu preko noge, hodaj, sad ovo, pa ovo i na kraju govori on meni ajde da te ne gnjavin možeš ća… FALA BOGU mislin u sebi, odlazin ponovno u sobu br. 1 tamo vani ona s zamotanim okom gledan je pun bijesa, pogledala me je čudno, mislin u sebi ko te j* odlazim ća napokon… koliko traume i stresa radi jednog jebenog papira. Napokon dolazin u Policijsku postaju, a tamo ponovno šou… hvala Bogu na ovakvoj nam državi, i birokraciji da nije ovog život ne bi bija zanimljiv! Da ne prepričavan sve što je tamo bilo – jedino mi jedna stvar nije jasna… Po Bogu, zašto služe one taksene marke?!?
Poanta ove priče: Nema je, al ne daj te da vas neko sjebe, ne puštajte nikog priko reda, jedino u hitnim slučajevima, a ako van se žuri i želite izbijeći gužvu budite ona za zamotanim okom i recite da tribate samo potpis… pa makar bili unutra 5 uri nema veze, možda te ljude više nikad nećete sresti pa vas nije niti briga… a za svaku neugodnu scenu koju proživite imate jedno novo iskustvo u životu… Natpis u policiji – stanite iza žute linije: Poštujte svoju i tuđu privatnost! I onaj koji glasi: trudnice i invalidi imaju prednost. No koliko primjećujen u ovoj državi ima malo previše invalida, baren onih tresnuti u glavu pa nisu vidili da ja tamo lipo sidim i čekan svoj red… NIKAD VIŠE!
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
