meroveus

14.07.2019., nedjelja

Kolone


svečano bljedilo puti
na licima zarom oskudijeva
netko žlijebom prati
sve te oči bez sjaja
ponadaš se:

taj netko nas gleda!

a već strojevi sveudilj se krenu
ritmom nauljenih zupčanika
i čilu misao zdrobe u trenu
svaka kreacija zore
preore se u žrvnju
tvrde logike
i ona netom živa u oku
kao dijete antičke tragike
već jalova je u svom boku:
nikad ne počne
nikad se ne orosi
tek posvuda su kolone
beskrajne kolone
i moraš u njih stati
moraš pripadati!
i zalud je kad noćima
raspršenim snovima bivaš
u nekom ljepšem boljem životu
jer danima se žustro
već od njih skrivaš
posramljen blasfemijom svoga hoću
ali nakratko nekad
ulove te krijesnice dječjih očiju
i od njih pravedne bodeže
u stomaku imaš
i žudiš se k tom bolnom praskozorju
dok kraj njega redovito padaš
poput sjene svom podzemlju
i na tren samo zaboravljaš
neugodu tuge sklonost veselju
i sam sebe rastavljaš
poput bljeskova reklame na pročelju
i gledaš samo gledaš
bez potrebe bez svrhe u treptanju
onog sebe kog imaš
od početka kraju
i vidiš ga od bolesti privida života
u nepregledne kolone očaju




Oznake: srpanj, bez, šuplji ljudi


- 09:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

27.06.2019., četvrtak

Ispovjedno


u lipnju
žestoke kiše i grmljavine
uznemiruju

um svoda razrezuje zelene ravnine
a u procijepima praskova
bez milosti su misli gorostasne
doima se kao raspra divova
u utrobi moćnijeg titana

kome je do blagoslova
skrit će se poput gujavice
i nakon molitava
izmiljet će hvalospjeve
svem jačem i većem
tad od slabosti gordost daje
a sve manjem
gospodstvo hvalom se prodaje

kažu: krug života!
a posluhom se smisao priznaje
i uvijek trpe osnovice piramida
i uvijek su pobrkane dimenzije

no, eto nam dugih vrućina
kad nikome ni do čega nije
eto nam potrebnih ostavina
s mislima u koje nitko ne vjeruje
i tijelu sastavljenom od vrelina
svjetlosna gluhoća lakša je
kad bez duše mu izostane vina
pa prebrojava umrle osjećaje



Oznake: lipanj, bez


- 07:46 - Komentari (8) - Isprintaj - #

24.06.2019., ponedjeljak

Ratoborno



“oni” imaju svoje dnevne doze
ispaljivanja riječi
i uvijek imaju nekoga u ciljniku
koji će lociran identificiran uhićen i transferiran
pod giljotinom elokventnog razvrata
dočekati svoj završni rez
“oni” nemaju srama ni milosti
što je začuđujuće
u ovoj idili stvarnosti na božjoj zemlji
gdje vladaju smjerni vjerodostojni
i odani moralnim načelima
kakve li zablude
- sve je naopako!
svatko se savršeno prilagođava promiskuitetu razuma
i raspoređuje otajstvima u streljačke vodove licemjerja
no, nisu krivi svjetonazori ili ideologije
nema krivnje u fiktivnim podjelama na lijeve i desne
postoji samo jedna primitivna linija čovjekovanja
ispod koje padaju svi oni koji nemaju dostojanstva
ali uvijek imaju spremno kamenje u rukama
i kad je zemlja plodna oranica
jer napasti jalom
nikada nije bilo lakše nego sada
jer svaki osobni promašaj i neuspjeh
plod su tuđeg uroka i
lako čitljivih podlih namjera pogana iz susjedstva
i uvijek se moramo suprotstavljati njihovim bogovima
koji neprestano stanjuju molitve za dobročinstvom našeg
dovodeći u napast ortodoksnost vlastitih stavova
“biti u pravu” prosto lako se prisvaja
od toga se ne odustaje iz religioznog razloga
a koji preveden na ljudski razumljiv način
jest jednostavno stjecanje novca pod svaku cijenu
a kad se jednom krene
novca nikada dosta



Oznake: lipanj, bez, sadašnjost


- 21:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

21.06.2019., petak

Melankolično


Oko mene ljudi
rasiplju se zrncima života
i nekamo svi odlaze iz vidokruga
poput oblaka što premećući se zamiču okrajini svoda
i evo, svo vrijeme tijela je od krhotina
a ova varljiva posuda pamti svaku
naprijed su očekivanja
od paperja čežnje stlačena u žaoku
i gle, duh sad vispreno oružje ima
i htio bi si pripadajućem obliku

koliko nauma i obmana se zaima
do riječi koje trebale bi dozvati istinu bar neku
koliko želja mnogih su žureća gomila
a sa svim drugima zbrojenim u odustajanjima
tek samo jedan pogled su što ima zamućenu sliku
doista, nema svrhe od konačnog skupljati blago
niti plohe površinu lomit savršenom spektru
negdje drugdje je smisao
još uvijek nedostignut mislima u vjetru



Oznake: lipanj, bez


- 17:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

17.06.2019., ponedjeljak

To je tako



Znaš, to je tako!
Sjedneš u auto
i svijet je veći,
njegove oči gledaju te još
i kazuju kamo ići;

a ne mogu te dodirnuti!;
– ovo sad je važno:
dok pogled taj traje
svaki put krenuti
do njeg – bijeg iz ničeg je
koji ne prestaje.

Ovdje maslačak zlato prosipa,
mravi podižu humku,
rastu ti maleni svjetovi,
žive i ginu bez ruku,
dok cesta ravan je pozdrav
što zagrljaj asfalta lovi.

– Znaš, to je tako!
Netko drugi tobom upravlja
i ništa mu nije vrijedno:
ništa se dalo, ništa uzelo,
ode se, prođe i vrati
– sve krugu je praznom svejedno.



Oznake: lipanj, bez


- 19:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

13.06.2019., četvrtak

Gaia II.


Posjekoše breze i lipu.
Kidahu ruke, lomljahu prste,
s truplima ostaviše sve na putu.
Sad piju pivo u hladu kuće
tijela znojnih u golemom trudu.
Vruće je, previše vruće;
ne pričaju, mrtvuju u pogledu:
grane se miču, žubori lišće,
tamo sok cijedi se po godu,
a zemlja u mirisu se stišće:
tko pit će njezinu vodu?
Ne čuju, odlaze
slijedećem poslu suludu –
netko mora! – gaze
zemlju dok mogu.



Oznake: lipanj, earth, verum, bez


- 20:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.06.2019., srijeda

Osmijeh


Otkad voda u stijenu
plač svoj pečati
osmijeh od sveg vrjedniji
ne da se odčuti,
a ovdje je, tu, svugdje
gdje obzor od ljudskog se daha ljušti;
i k njemu pođe se, ali zastane
poput bezumnika sred pustoši,
dok ljepota sveudilj sama
vrućinom slanom bukti.

Nevoljni i slijepi,
bez ruku,
bez damara
pratimo se u povorci,
a misao koja za nas strijepi
ustuknu neopredijeljena.
Od gladi za njom
spremaju nam se obroci
i sve zore i sve večeri
našoj izdaji zavjeru kuju,
jer ništa nije nam sveto
do glazbe u kojoj se kamen lomi,
do ognja što najtvrđe gvožđe tali
i duhu dah je mjesto ukleto
kad poraz svoj prigrli.

Kako iz tog se izvući?
Kako preokrenuti slijed
u kom srcem
raskoljuju se od mesa kosti?
Zar žal trpjet
i gnojit ga patnjom?
Strpljenju oltar dizat
za nekog većeg strahom?

I osmijeh jedini jedan,
onaj Leonardov,
majke, kćeri, sestre i ljubavnice života,
zamijenit raspadanjem
svijeta pod križem
kad bira se nitkov!?



Oznake: lipanj, de profundis, sraz, bez


- 00:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.06.2019., utorak

danovanje


jutarnjoj zvijezdi
dok još sunca nema
svoju žudnju povjeravam
i u trpkosti bokova režim vrućinom
žeravom ju posipam

da tijelo ne zaspe
nudim mu odaliske opsjena
gorsku vilu očiju od jezerâ
Salomu i njen ples s velima
tako nestvarne žive blizu sna
kom ne pripadam
a razaznajem liniju ramena
i kose što se tamo lome
kao melodije na hridima struna
prepoznajem jantar usana
sve to znam
a drhtaj do uma koji trebam
nemam
ni prste da taknu
ni misao da s paperja dlijetom
dah mramoru dam

sanjam
ona me progoni poput mirisa orošenih iglica u dubokoj šumi
a ja san svjetlom zaboravljam
i prošlošću kažnjavam dan
kashmir slušam


Oznake: lipanj, bez, Endimion, terpsihora


- 06:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.05.2019., utorak

Blade Runner

Vrijeme mu istječe
u bateriji svake sekunde
i umjesto da presiječe,
odbacio je uzde.

Stao je zauvijek
poput oblutka na stolu,
sad šuti kameni tijek
jedne sage o bolu.

Oslušni spas
plesa pod kiselom kišom,
bez sunca nas,
bez volje za oprostom.

Nismo odjedanput
u osjetu sebe progledali,
netko nam je predao dug
i u njem smo se prepoznali.

To traje vijekovima -
to jedno buđenje,
kao zapis u svima,
slijepo kao snoviđenje.

Krug do kruga niže
u želatini želja -
možeš li s njima bliže
do otkupljenja?

Snivaš li ili živiš
u snu kao dijete? -
tek u uzi postojiš
za se odnekud uzete.

Ugoda misli je pljeva,
oćut do oćuta vatra;
sve od nas sagorijeva
sjećanjem do ugarka.

Nema milosti
ovom komadu mesa,
ostat će samo kosti
od ovog oštrog jesam.

Treba nam tren
gdje smo najbliži nekom;
treba nam samo tren
za dodir usne s usnom.

Hajde, oblutak uzmi,
onaj kameni sa stola,
jezeru ga hitni
i oživi do krugova!

Jer sve je uzalud
ako si krotak i pitom,
ako si vremenu stud
i dijeliš ga hladnoćom.




Oznake: svibanj, bez, jednorog, blade runner, rapa nui, špilja


- 08:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.05.2019., četvrtak

floating-point

u zrcalu
na stratištu svih osobnih bitaka
promatram:
kad blagdan prođe
opet sam sav za sebe do idućeg istog
isto vrijeme pluta
ista mu napetost drži me na površini
i čekam sve opet nepregledno isto
a ne vidim
kako je biti oskudan na rukama krtice
zaslijepljen u krilima jastreba
međ’ usima plavetnog kita zaglavljen
stog’ istinu
istog sebe imam
i samo takvoj mogu se dovinuti
krnjim mislima ju uplićem u riječi
odijevam se s njima
i sve je jednostavno isto u naravi kruga
svima nama istima



Oznake: svibanj, bez, for me


- 20:56 - Komentari (7) - Isprintaj - #

18.04.2019., četvrtak

Opsesija


dočekuješ li slatke riječi
koje ti jedine kao trebaju
baš ovdje
upravo sada
tad razmišljaš iz središta boli
koja te podarila gnjevu što ih trebaš
zar zbilja misliš
da si gnjevan
melem vlastitoj dobrobiti
dok zaboravljaš na svijet svih nas
čiju okrutnost pred sobom svakodnevno imaš
to se ne zaboravlja!
to iznutra buja
i ako ne možeš izgraditi
dovoljno visok i čvrst zid
koji bi zaustavio prodiranje
postat ćeš do sebe bedem
postat ćeš ustava rijeci
koja trebala bi po naravi teći
i ne znaš
kako se mijenjaš
dok zaslađen okus udaha
gorčinom otežavaš
to ne posustaje
to ne prestaje
to je ta bol koja nas sve prepoznaje
jer nije ostalo vjernog zapisa o tome
kako iz ćudi zvjerinje
medni duh istiješten je



Oznake: travanj, bez


- 08:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #

10.04.2019., srijeda

Posljednji put kad smo bili mladi


mogli bismo bojevati sa strahovima
a od posljednjeg puta kad smo bili mladi i gladni
bojimo se ustati pred njima
suviše dugo uzgajani smo
s udlagama neopredijeljenosti
pod gustom krošnjom reda i dužnosti
ne zna se tko je započeo
odgajati spiralu duga
koji dio ćudi blagoslivlje sluh poslušnošću
i ne zna se zašto smo umom dužnici
dostići tijelu fiktivnu istinu o njemu
kad ona jedina stvarna urla nam u pogledu

zatečeni u distopiji realnosti
usidreni u luci
bez pramca i kormilara
nikoga nije briga
što nam kroz pocijepana jedra reži averzija
nikome nije stalo
jednostavno

sada smo slijepljeni s nekim tko nije
u onome koji je odavno ostavljen
sada smo razdijeljeni zajedničkom sebi!
otpor je prestao
i ne zna se tko nam je ostao
tek nikad nam nije dosta pokazivati na razlike
i prijetećom rukom sablažnjivati drugačije
doista, trne žar ovog života vezice
od kad osobne tame
bave se sobom same
i od kad zbog galame sveg umjetnog svjetla
ne vidi se više sjaj zvijezda


Oznake: travanj, bez


- 19:04 - Komentari (6) - Isprintaj - #

31.03.2019., nedjelja

Dvovjerje

Nekad kada sam imao
i sada kad nemam
vjerujem istoj svojoj svetosti dvovjerju
u tome ne pripadam nikome
koji bi mogao mi pružiti ruku ugađanju
kao što se zaslužuje biti heretikom
smjerom koji se ne može iskriviti
tako je svatko svoga srca najamnik

jednom kada izostane nagrada
stigne pustopoljina u rebrima
sva osluškivanja strijepe pred prazninom
i čini se kako je izgubljeno
baš tu, samo ovdje potrebno
poput uobičajenog jutarnjeg umivanja
nakon kojega sve bude poznato
pa i odraz u zrcalu uvijek istim se podrazumijeva
za sigurno iskoračiti kroz njega

u imanju i neimanju
u tim ponorima posvađanih shvaćanja
nitko se ne može razdvajati
uvjerljivim imenovanjima oponašanja
ima u njima draži straha
i ježenja strahom u dražima
a počelo je mnogo prije
no što su čvrste putanje zviježđa
preslikane u linije na dlanovima
prije no što je iskra naumila se plamenom u svijesti

neprotumačiv je u omjeru djelovanja
onaj pritisak pod kojim se svi sagibamo
i doima se savršen
iako je u konačnici zasićenje trajanjem u poznatom
poslije kojega je sve dotaknuto drugačije svemu
i ponovo preslagano dat će početak
koji se očekivanjem ne može izmjeriti
nema ni podozrenja
nema urlajućih nepoznanica
samo obzor kamo se nikad ne će dopasti
nakupine boli postat će zalihe
a sretni trenutci odbačeni križevi
doista
staza koja je jedino moja
nikad se većom strminom nije pokazala
nikad joj hod zauzetijim nije bio
i kad se treba pomiriti s njim
i kad sklonost mu je obveza
opet vjera u nj usprotivi se obzirom prema koracima
i traga za ritmom glazbala
s kojim nutrina oskudijeva






Oznake: Ožujak, bez, Candide, for me


- 10:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

26.03.2019., utorak

Vertigo

bio je rat
iako to nije opravdanje

vrijeme kad ljudi su odlazili
nekamo gdje nije bilo smisla svijeta
i kad se sve preokretalo
vrtjelo i presijecalo
pa su noći bile posljednji
očevidci umora dana
i uporno goleme, odsustvom
skrivale su svaki trag
lijepog što moglo bi se steći

bio je rat
vrijeme kad čovjekom su
dolazile zvijeri poput palih anđela
a kad je prošao
stigao je grozan zaborav
još oštrijih očnjaka
i preživjele lešinama je dubio
a nagon onaj što radostan dočekuje jutro
od tada stalno mrije na odru rose
nikad se ne budeći

bilo je to vrijeme
kad bio je rat
i kad bose noge
stvrdnjavale su se na usijanom ugljevlju osjećaja
po kojima se moralo gaziti
a ja ne znam jesam li odlazio
ili dolazio

iako to nije opravdanje


Oznake: Ožujak, bez


- 21:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #

18.02.2019., ponedjeljak

Odsustvo


Postoji bezbojna bol
koja se podnosi odsustvom
ode se – tek tako
zatvori prozor
izvede psa u šetnju

ne znam, ne pitam:
tko smo kad zamjenjujemo se s nekim
koji sličan bliskošću nam
za odanost spreman je trpjeti neposluh neznanca
i sve prijepore što odgađaju se
skrije u monolozima domišljenog sugovornika?

ono što jeste glasno moje
poput pješčane skulpture osipa se
dok besjedama krotim mu oblik
u šetnji bižuterijom
strane svijeta kojima sam stizao
rastavljene su u istom središtu
a sve udaljenosti staze su perivoja
u kojem su posložene poluge povrataka

ono što još nisam
vraća mi se
poput šuma vala istoj stijeni
s distancom odgode
nerazgovjetnoj misli

u sili šutnje bezbojna je bol
čiji govor ljušti riječi
i u njoj nikada nikoga nema
svatko je proziran
u tom svom dijelu imanja
i um kao duh rukom
uzalud bi grabio dodir

a poznajem svoja odsustvovanja
kroz njih gledam
izdvojen i zdvojan
i prvim i posljednjim korakom
neprotumačeno značenje odlazaka
koja, znam, ponavljat će se
s istim uzorkom koračanja

i čvor učvrstit ću
prema ljudskoj paradigmi dvostrukih mjerila:
jedno drugom treba!
u toj radnji stane sve pitko smislom
i kada se čini kako je rok valjanosti istekao
i kada se sjaj ambalaže pohaba upornim stajanjem na polici
jezgri para uvijek htjet ćemo dospjeti!

jesmo li tako zaslužni svrsi
i razlog glasu što praznom prostorijom odzvanja?



Oznake: veljača, bez


- 10:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.02.2019., utorak

carnem levare



ta mračna središta svih stvari
te stlačene punine eona u njima
pozivaju slinu našoj gladi
tišinama urlaju u svima
i redaju se u karnevalskoj paradi
drhteć’ nas struganjem po kostima

a na površini teku magistrale smisla
uzdižu se zdanja grješnog daha
i svatko je pribijen do svog čisla
posteljicom zvjezdanoga praha
ali bez nježnosti jaroga svjetla
bez sreći čeznutljivog zamaha


Oznake: veljača, bez, Jarovit


- 18:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

27.01.2019., nedjelja

Preludij

Ispijam kave
s lopovima i osuđenim ubojicama
razgovaram s lažovima i sitnim prevarantima
nadasve psihodeličan paysage Kashmira
trebao bi zasmetati
dok iznad je kilometar polica lijepih riječi
rijetko posjećen
ljudi se svemu naviknu
i otupe oštricu o tvrdu površinu

započeo sam čitati Svendsena
no odustajem
suviše urlajućih banalnosti u njemu
nude poruku da vlast razuma galopira pohlepi za ugodom
u kojoj svatko na svoj način prepričava stravu
i još jednu razudbu živog svijeta otpočinje lobotomijom lijepoga

u nedoumici: razbor ili ideal
što ubrati, kome se prikloniti?
sada su in špic-papak cipele
i europejska trgovina domoljubljem
sve začinjeno crvenim svjetiljkama
i nezaobilaznim damama sa žutim podmornicama
oni s novcem prehlade liječe na skijalištima
a svi ostali su na listama čekanja
i nepodnošljivo lako dočekuju se u crnim kronikama
“ne meže” to tako! – netko će reći
zaboravit ćemo na koruptivno pravosuđe
prve među mnogima koji nikada ne govore istinu
i što preostat će sjećanju na sadašnjost?

sučelice pratim pouke o ispravnom životu
s kaskadama psovki kao argumentima
a oči se zalijeću u tanku točku podsvijesti
i sve obrazloženo i dokazano
od trenutka kada sam počeo vjerovati u bolju budućnost
stješnjava se u njoj
bezbrižno skriveno od savjesti

ne mogu se odreći kave
s infantilnim razgovorima o svijetu na umoru
ne mogu ne prelistavati svakodnevno iste laže
jer zločinačke namjere posvuda su
a zdrav razum postaje
glineni golub na streljani predrasuda


Oznake: siječanj, sadašnjost, sense, bez, for me


- 20:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

21.01.2018., nedjelja

Gospel kod žuje IV.


on cijedi bocu
zagledan u rašlje gole ruke
samotan kruži monolog
po rubu pepeljare
okolo svijet se otapa
u sivom dimu prostorije
i nestaje ga:
zbija se u arterije
sad odraz oka je u mesu
što nadimlje se i grije
kao iver u oluji
ima se, a nigdje nije

gle, braća smo po boji
kore prazne ruke
i tvorac nam isti
u presjeku tijela stoji
a razdaljinu par koraka
nikad nitko ne će prijeći
u tom jazu srodnost dvoji
u njem' mi smo nepoznati
oba svaki svojom sudbom probodeni
i mada ispod kože isti
oćut jednak sjaj nam oka kroji -
mi nepristupačno sebi smo različiti


Oznake: siječanj, žuja, bez


- 14:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.01.2018., petak

U oporbi


Ako se može reći
a propusti se
ako se treba reći
a nema riječi
uzalud je vremenu trud
odbrojavati se
tako vraćamo se čvorovima
gdje najgoliji pamtimo se
kao čisti bez misli
i evo, sad će glas
koraknuti
odriješen krikom
i evo ga
iz svih nas
odmršen šutnjom

počekaj
i vrline bez čina
zazemlji stazom koju ćeš gaziti
do ružičnjaka
dišeš i govor te slijedi
vidom po laticama:

»“Harač, harač, rajo, treba!”

“Hljeba, hljeba, gospodaru!
Ne vidjesmo davno hljeba!”« *

sad poput Nabatejaca
u rodu dubimo dom
i vraćamo se tijesnoj posteljici
sve što odbacujemo
kako bismo se smjestili
u dragocjenosti
slažemo do riječi
pamtimo, pamtimo
sve sadašnjosti
po perlama dodira biča
i tu nisku svi imamo:
svaki je čest do česti
zajedničkog sjećanja cjelina

no, reci!
do svjetlosti prospi
sjene u kojima se pomičemo
neka se obim ne suzi
nek' se ne krati
kamenom stranom grla
u kojoj smo stranci


Oznake: siječanj, bez


- 09:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

10.12.2017., nedjelja

Bijelo


bijelo nema
golo je bijelo
bijelo je prvo
bijelo je moja slabina
od grimiza drvo
a um samo jedna grana
dok korijenom se primam
u ponor suprotan
ja se nemam
kad sam mu odan
stog' u lista vrh gledam
meni neprohodan
u tamo sam
od sebe dodan
jer budućem trebam
budućim hodan
- ja beskućnik sam
u bijelom domorodan


Oznake: prosinac, bez


- 17:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

05.12.2017., utorak

Došašće II.

Ne slažem se
s prosincem
u noćima pred zoru raspukne mi sne
i oni koji trebali bi biti
sad gomilom puknuća su nepristupačni
stišće me dan u tjesnac
sve užeg gledanja
u samicu
u tijesak
bez pripadanja
kad uskrati mi sne
oduzima me neprohodnom šikarom
zbija u suhe strukove
čija pucketanja jedini su zvuci
koje udovi uma imaju
boli me ukošena svjetlost
boli nevinost sjaju
i zato što ne mogu otisnuti se
čistoći po tracima do gore
ovim mislima dodir
odrastao je u bijeg
i napušten tako do sutra
koga bih čekao?

ne slažem se
s hladnoćom
onih koji imaju
došašćem imat će više
oni znaju!
oni oduzimaju!
pred streljački vod govora
guraju svaku toplu misao
gle, ljudi su stvarima uramljeni
i strijepi se životom stvari
pa odlaze svi oni
kojima nitko ne dolazi
napuštaju svoje kaveze samoća
odlazeći susretu u kom ne pogibaju riječi

ne slažem se
s došašćem
u kojem nitko ne će doći
s obećanjem
što mnogima oduzima
a samo odabranima daje
ravnovjesja nema
nema snova kad ispražnjene mrzle noći
početcima su obećanih dana
i kad stisnuti se
jedini je izlaz u ponudi smisla

i ne slažem se
sa sobom bez radovanja
ne možemo se pomirbom susresti
jedan je okićen svjetlima bez sjaja
drugi, bez njih, gnjevan je zavadom na cesti



Oznake: prosinac, bez, Božić, yuletide, for me


- 12:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

27.11.2017., ponedjeljak

Može se

Onaj koji je mahao kopljem
ostavio je pogled na ćud
budućem vremenu nepotreban
ima li smisla osvrtati se
za svim onim vratima
što dovela su ovom hodniku
gdje nam glas odjekuje važnošću?
ima li prijekora u stopama
kad okomice ravnomjerno
pred sebe polažu u ravninu
kako bi se hod olakšao?
pravo se, slomljeno u oku
tanji umom u apstrakciju
uvjerenja o potrebi za istočnim grijehom
i neposlušnost neznanja
bude odlika istezanja prilagodbe
nema se izbora
nego prihvatiti pokret
koji posegne mjestu
kamo otvarat će se nova vrata
a htjelo bi se dalje od napete kože
više od domašaja
što ga naum može pružiti
htjelo bi posvojiti se u drugom
koji boljim vrijedi
dok najlakše je gromade nestalih misli
u krugu svojih promašaja
umetnuti u kvadrat svetačke slike
i goropadno ju uramljivati
godi poniznost ideji s licem
koja nam se u govoru
nikada ne može suprotstaviti
takva odanost iscjeljuje rane sumnje
podvezuje odsječene udove
može se preživljavati
i ne pitati
može se u svemu pronaći odgovor
koji će zadovoljavati slijedeći dan
prihvatit ćemo se slamke
na uzburkanoj vodi
i rastvoriti je u aveniju
imat ćemo prolaz kroz Crveno more
k obali u kojoj se očekujemo pohlepni životom
nevolji izbjeći
kostrijet odbaciti
ostaviti Casablancu:
oh, cilj nam je bliz, u svima isti


Oznake: studeni, Skakespeare, bez


- 16:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.11.2017., nedjelja

Dan poslije


Dan poslije
ne
objašnjava
zastane u grlu
kožu stegne
u remen
i već teže je
sjećanje
iznad tla dohvatiti
riječima
nešto se
vlastito otima
nešto do svih isto
zapodijeva razgovor
o sramu
kog šutimo
odviše je sitnosti
na trgovima
što prečacima se bave
odviše je velikih
u glibu ćudi
dan poslije
ne obećava
ne nudi
a još trajemo
uporni
čuti se
i ovo beznadno kazivanje
klizi po uspomeni
nečujno
nemamo si što reći
ovdje
proturječiti sujeti
i sluh steći
do govora živih


Oznake: studeni, Vukovar, bez


- 09:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #

14.11.2017., utorak

Nemir


Zagubio sam svoju mapu zakopanog blaga
i hladno je kao što nije bilo
i kiša nervoznija pada
dok promrzla misao luta
nenastanjenim područjem ovog osjećaja
a čini se prijeko potrebnim
zadržati ju
iako tek gumb je nagovještaja
s kojim nestat će i toplina i ležaj i ognjište

postoje susreti zbog kojih
svađe nutrine bivaju sve tiše
i čini se: prazno je gledalište
a rekviziti na sceni donešeni
sablasno odbrojavaju udaljenosti
pružiš li ruku
već šapat slabosti
vrati je nepotrebnoj namjeri
već nečinjenje u luku
obujmljuje čitavo disanje
i u njem skriva se
poput urotnika u zavjeri

poneke susrete htjelo bi se izbjeći
ali oni su vranci u snazi
što trkom oko plijene
a pogled k njima uvijek je veći
kad im se prilazi
a ne može se drugačije
ne može se tom pogledu pobjeći
jer silinom mu vrijeme zrije
u ovom jedinom mjestu
iz kog sve se živo rasprostire

nismo drugdje
i samo ovdje ćemo se steći
u drugom nismo
u ovom smo sa stubama misli vjereni
do nekamo
kroz svijest probodeni
i kad se čini kako samo slijedimo
po paučini sna svoje bdijenje
i kad se susreta s buđenjem bojimo
mi ovdje smo obnaženi
snom k onom u kome sanjamo
mi bježimo mu
jer samo tako ostajemo
i mada je u srazu sa smislom:
mi tvrdo jesmo
zauvijek do onog drugog u kom nismo

teatralno udjenut ćemo privolu
svakoj kretnji što jača se bliži
i zajedno kušat ćemo
od vjetrova ljepljivu smolu
koja naum nam drži u cjelini
možda spasit ćemo
uspravljenost k visini
možda bliskost dugujemo
upravo toj prkosnoj popudbini



Oznake: studeni, bez, dodir, for me


- 17:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.11.2017., srijeda

Zaustavljanje


Studeni počet će
s danom kad prvi je osamnaesti
kad stratištima
u večenjim satima stignu vile
koje povijat će plamove svijeća
svojim dlanovima
pahulje magle upredat će svojim kosama
i zemlja stenjat će plesom
pod jarčevim nogama
a bezimeni junaci
pružat će svoja sječiva duša
u meso živima
tad riječi imat će zbilju
u nekazanom zaustavljanju
a udah do njih raspuknut
u krugu
na križu
zaječat će
već sada tanji
u svom propadanju
zrak bit će težak
slijepljen poput noktiju na prstima pluća
i strugat će toplinu utrobe
hladnoći nestalog duha blizak

Ne prestaje
ne jednači se
već bode
ozljedi rođenjem nov rez se pripitomljuje
dok životom se kleči
pred smrću od koje je
ne osjeti se
kad nisi od sebe ulomak
zemljanoj posudi
kad traješ nekamo kao stroj
s podmazanim zupčanicima
a svaki jeftini pomak
stiješnjenog srca
uzimaš slavolucima
svog omiljenog ega
u nekom hibridnom svijetu
apsurdnog otkucavanja

Izostaje pravi motiv slavlja
skriven u jetkom mirisu krizantema
i ako nisi blizu
ako nisi stabljika listovima
navikom se probavlja
svako sjećanje na nadnaravna bića
nestaje magija s kojom glas
riječ veliča
i sve se zaustavlja bez namjere
sve staje u paradi kiča
i ljuske pokazuju se bez jezgre

Ne daj me
izboru u kojem se prestaje
dijeliti zemlju
bez dodira misterije
ne daj odluci
čiji hir otkupljuje
ugodno beztežinsko stanje
ja bih na kraju san
što trajat će dubokim morem
daleko od ove suhe obale
daleko od svih razgovora
u kojima su stvari
od živih važnije


Oznake: studeni, bez, Vukovar


- 07:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.09.2017., petak

Bez bećara

Slavonijo, s jeseni si tužna,
nisi više rodna, nisi zlatna,
do poniknutih pogleda si prazna.
Djedovi nemaju unučad
o koju bi se mogli u šetnjama oslanjati
i lutaju sad gradom promašenim trgovima
poput nikad poslanih razglednica.

Još jedno ugašeno ognjište
prepričava se na sablasnim kružocima;
ulazi se kroz prozore,
kroz pukotine u zidovima
i promatraju se ostavljena tijela u kužnoj bolesti.

Sve će to, dragi moji,
prekriti asfalt, beton i ravnodušnost
i apstrakcija bivanja bit će upotpunjena
u globalnom pomicanju nikamo.

A dalje, sve je naoko isto
prema putokazima na cestama:
prolaze rijeke, teče sok ravnice,
a iza blještavih fasada
neumorno radi mašinerija propasti;
dalje - sve je ostavljeno - isto
do sutra u kojem će se svi odbačeni životi
kao mjehurići od sapunice
u sjećanju rasprsnuti.


Oznake: rujan, sadašnjost, Slavonija, bez


- 16:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

10.09.2017., nedjelja

Nokturno


Zariješ se u san
kao grmljavina
poslije koje ne znam
tko sam
dok suvislo objašnjavam
sve o prijelomima
i pravdam modricama
Stolica tankoćutno
pomaknuta od stola
čeka
i silueta nečija
uobrazilju popunjava
Zasmeta promaja
smetaju drhtaji zavjesa
smeta tvrdo drvo ormara
kad pucketa plohama
kao udaljena reklama
Ostavljam
zaboravljam
i čistinu do misli vraćam
Svem razbacanom
pružam privid reda
i sastavljam
kao prste na rukama
svaki udah uz rebra
i pogađam
iskričav ton zvona
i kovitlac vjetra
i kakvog je mirisa koža
i sjaj oka
kad svega toga
nema


Oznake: rujan, bez, tamno


- 18:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.09.2017., četvrtak

Zdrav bio



Zdrav bio,
rujnom raskvašen, jadu
od tebe ruke svrhom bubre
i buknut će raščlanjenom čvrstinom
poput krošnje duba
već pozinule su zglobovima
čvorove otkucaja sedefa
što plave polja do tvrde ljuske
i zaokružile se rašljaste
u bastion
s kojeg nema odstupa

Zdrav bio,
u rumenom okupan, jadu
među svim riječima
što uljepšane gurnule bi te ugodi
stojiš sav do svakog osloncem
u koji se kićan sjaj udijeva
a nemaš se u njemu
tek plod otkidaš
s klicom iz koje grčem izbit ćeš
pa sad već sit golem si
do onog koji gladan bit će veći

Od strasti si kad nemaš
paperjem rasut u oštar vrh
i zbijaš se od nemanja
poput gorskog potoka
dubeći si put
od strasti si kad trebaš
žilama prkosa opasan
da života slijed lomiš
jer nisi kraja željan
jer nisi početku odan


Oznake: rujan, sadašnjost, bez


- 17:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

04.09.2017., ponedjeljak

Do Damaska


“Savle, Savle!
Zašto me progoniš?”

na dovratku ovog retoričkog pitanja
uklesani su simboli imaginarija
pred kojima se svi sagiblju
nešto je iznad
što mjeri svaku riječ glasom
iz kojeg se drska javlja
i svakome nije svejedno
pred sobom staviti oganj, silu ili boga
i raspravljati o zauzeću tvari

kad smo tako sitni i beznačajni
a drzoviti pred svatima
sablažnjivi u imperativima
a prpošni plesom
jer imamo se od radosti
jer želimo se zaboravljajući
mi pronalazimo zaobilazne puteve do Damaska
i nikada ne saznajemo
jesmo li se tamo zaputili
kako bi ruke kušale svilu
ili sablju

promijeni ime
zamijeni idola koji predstavlja
metaforu nauma s kojim upravljaš
i tko si
s novom odorom
pred očima istih odrastanja
dok se još uvijek dovikuješ u samoćama
s onim sobom
koji se samo jednom imenu odaziva

nitko nas ne može bolnije iznevjeriti
od onoga čije ime uzalud zazivamo
nitko nas ne može vidjeti
kad u tišini prebrojavamo utege
s kojima smo sve lakši na tezulji vremena
a prkosni kakvi smo
pokazivat ćemo se veći
riječju, djelom i propustom

daljinu dvorane Maat u kojoj nam nitko ne će pružiti ruku
ne razumijemo
kao ni finese ceremonije
koja je samo jedna i nepromjenjiva
pa posežemo za ovovjekim misterijama
s mimikrijama i skrivanjima
pa se natječemo s vrhovima tumačenja
dok istine žalcu ne osjetimo oštrinu

i svejedno je s kojim imenom
netko se rve
i svejedno je u čijem ognju sagorijeva
kad sagorjeti mora
kad izgubit će



Oznake: rujan, bez, Istok


- 18:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #

26.08.2017., subota

Inače



"Ne staj ovdje!
Ovdje je prolaz inače."

Desetci pogleda na ravni
sad povod razgovoru imaju.
Inače,
jednoličnost se podnosi dočekivanjem
i ustrajnim slijeđenjem
ugaženih stopa.
Kao da svi svojim šutnjama
iste misli dijele,
a riječi uznemiriti bi mogle
sve što je inače.
Stoga ljudi nahvao
udobno daju glas drugome,
stoga je inače sveto,
a jedino pravo
po desnici se ravna i zaslužuje
pod svodom običaja.

Ovdje je prolaz
inače.
Ovdje se ne staje!

Trivijalno novo ruho ima
koje se mora uočiti,
a naglašeno je sažetim parolama
i slušljivim ponavljanjima
što lako usjedaju
do svih naslonjača.

Morlaci se više ne prepoznaju
kad u svemu
svi prolaznici su umom
i kad inače
čvrste rešetke im do razbora postavlja.

Zbog čijih obećanja
opredijeljeni smo rođenjem?
Već krnja djetinjstva
skladom, redom i razmjerom
pokazuju nam koliko smo svi isti,
a isto toliko beznadežno različiti u jednakosti
i sve gore visoko
suvislo prizemljivat ćemo
estetikom lako čitljive uobičajenosti.
Ponestaje nam svrhovitosti bez svrhe,
ponestaje nam lijepoga
međ’ ljušturama misterije sadržaja a bez oblika.

Gdje smo inače
kad samo jednog sebe trebamo?
Ima nas neispričanih,
nepokazanih,
ima nas zanijekanih,
zaboravljenih –
ima nas inače!,
a stvarno tamo gdje smo
nikad sebi ne pronalazimo.



Oznake: kolovoz, bez


- 08:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.06.2017., nedjelja

Prolazno


Na crjepovima lišaj modrini prkosi
i srebrenozeleno nadijeva monotonoj plohi
otvara rebra
grabi utrobi
razgovor novi zapodijeva
o tome kako se oblik iz sebe ruši
i mada sve se doima isto
posloženo međ’ uzlovima pamćenja
nešto neosjetno javi se
u izmaglici predosjećaja
iskra divlje misli
na tren je uska staza
sažeta prosto od nagovještaja
i već pogled krivi se do poznatog
već razdaljina užom se bliži
i najednom ponestaje razumijevanja
tvrdoukoričena knjiga visoko na polici nedohvatna
ostat će nepročitana
a slova naslova bez sadržaja
postat će krajputaši zaborava
pa djelatna ruka nikad ne zna
u pokretu mišiće i kosti
i ne poznaje struju koja ih goni
po činu se umu glasa
u spregnutoj kožom predodžbi
a sve što ju konačno uzroči od početka
kao odsječeno potrebi se ne pronalazi
ne zaiska se
i kao ne postoji
tek ima se samo po sebi
samodostajuće u vidu varkom svjetlosti
Klizimo po površini
i smetaju nam neravnine
naravne utrobi
a sve što ih podržava vješto krijemo
zaokruženi oko onog što nas drobi
Klizeći se prepoznajemo
po tome kako smo otporni
učiniti nešto drugačije
tako se preklapamo
jednačimo
konačno odobravamo
samo ono koje je svemu isto kao prije
tako i trajemo
do zamora dara
kad utroba nas izda
kad sve čemu hoćemo
najednom prsne iz svog središta
rušeći uspravnu os od svjetlosti što nas stvara


Oznake: lipanj, bez, osjećaj


- 08:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

31.05.2017., srijeda

Getsemani



Nemam riječi
koje bi ugodu razboru dale
a očekuju se
poput Mesije
u ovom beztežinskom stanju
kad nije ni dobro ni lijepo
O Suncu
o zaru Mjesečine htjelo bi se
ali pustoš glasova nadjačava
akord na struni do njih
trnu jagodice
i dodir koji vezuje izostaje
postane suvišak
iza sedmog iza tisućitog pokušaja
poslije svih obećavajućih praskozorja
i bosim je stopalima poput vreline nepreglednog asfalta
Kamo se ide nelagodno
kojem dospijeću hita se
usmjereno pravocrtno vakuumom?
Mimoilazimo se s rukama bez pozdrava
kao da smo neupućeni rukovanju
a mnijem kako smo svi pomazanici
samo smo dogovorno zaboravni
izabrati se njima
samo smo prešutno odustali
vidjeti se boljima
pa čvrsto stojimo
u svojim raskrižjima
trpeći se
a poslije oružamo se gnjevom
za pohod mjestu koji nikada nam ne će zbiljan postati
i prozirna je uobrazilja otpora kojeg bismo htjeli imati
Ne, nismo spremni pružati ruke
još uvijek usko gledamo se kroz proreze vizira
procjenjujući oštrine intelekta
a skrivajući pod oklopom
osjet što krvlju pulsira
frekvencijom istog svima nemira
a treba li se o njemu šutjeti
slušati stisak uznemirujućih šupljina
i ne dozvoliti im tjeskobno odjekivanje
te plasirati zakrabuljene doživljaje savjesti
sa sretnim licima na društvenim mrežama
i tonuti
ili poput kamena plovućca održavati se na ravni
ili pak odletjeti
i ostaviti uteg stvarnosti
pred važnijim razlogom
no što je poprečnica između početka i cilja
pa negirajući ih tragati za svrhom
onoga suptilnog damaranja tekućine ispod kože
koje cjelovito samo jednom biva
a rasprši se raspe
ni za što


Oznake: svibanj, bez, Getsemani


- 14:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.05.2017., utorak

Strogo kontrolirana imaginacija


Stiješnjene misli
o drugim svjetovima
prestaju u sebi
preglasno se događa praznina svakodnevno
suviše nametljivo
osvaja svaki pogled
stvarajući trend poravnanja
u kojem konfekcijsko razmišljanje
traga za bizarnim detaljima
Da – svi smo isti
ali samo kad se poznajemo
po hodu u mjestu
ako se iskorakne
jednadžba prestaje smisleno djelovati
i nered reda smeta
poredak smeta
smetanje smeta
Preporučljivo je trajanje podnositi
bez suvišnih pitanja
i pokazivati bezbrižnost udaljavanjem
kako se ne bi čulo lomljenje kostiju misli
koje će ionako završiti u presama nedopuštenih apstrakcija
jer događamo se
ovdje i sada
a sve izvan odbija se začeti
već pogledom na usku zdjelicu smisla
pa voajerski tražimo ugodu
po linijama willendorfsko-kardashianskih obujmina
možda uzaludno dotičući paralelan svijet
sirovom potrebom za plodnošću
kad je već ovaj prijeteće sterilan


Oznake: svibanj, bez


- 18:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

13.05.2017., subota

dobrojutro


dobrojutro
samozvana zoro
što hrbatu stvarnosti
dodaješ padine
i staze uzvojite
U gorovitom tijesku
lakše je prodisati
i ne odati se psovkom
pred zvijerima
dok u ovom trenutku
poetska pravda možda
vlastoručno potpisuje smaknuća
preostalih sanjača
koji preobrazit će se
klupcima mesa
na pokretnoj traci užitaka
Možda taj balans suprotnosti
potreban je
kako ne bi bilo rodoskvrnuća savjesti
u noćima kad se Ivanje bliži
i možda stoga je teže ruku podići do slabosti
u kojoj se svijest skuplja
A nismo čisti, ni sveti
nismo u dobroj namjeri odrješiti sebi
Krenimo
sanjači dobrojutrom
godi sjetiti se poteza
svih oštrica sunca urezanih tijelu
gordo ih je nositi na njemu
pa neka se i tišina noći isprazni
neka joj se oduzmu glasnice do misli
ostat će u danu eho
iz nečega što su mogle biti


Oznake: svibanj, bez


- 08:44 - Komentari (10) - Isprintaj - #

08.05.2017., ponedjeljak

Poprečnica slutnje


Posljednji put mrvio sam zemlju među prstima
na lijevoj obali Drave
jednog predvečerja s oblom mjesečinom
kad su topole kao nježni gorostasi širile topao dah
osjećao sam disanje na jagodicama
a iskričav jedan obraz, preblizu pucketajući riječima
udomio se ježenjem na vratu
nikada zemljaniji poslije nisam bio

a sada
ovaj svibanj sa svojim grmljavinama
bit će presudan
poput škara što sijeku pupkovinu
i kad se kaže
tako što kao slutnja
već misao je problijedjela
ispred onoga koji slijedi tijelo
htio bih skinuti rebrenice s otkucaja u grudima
podati se ovom zemljanom mjesecu
mimo naučenih psalama
i uronjen vlatima trave
osluškivati značaj difuznih nagovještaja
k nečemu što oduvijek tinja ludošću

jer sve je olako
ako odluka ne hrabri izbor
i ako negodovanje prati svaki korak

jer hod bez pjanosti
pust je domašaj
svih mojih susreta koji su obećavali
i sve naposljetku biva samo ovlaš
te se rasprskava
poput djelića sekunde u liniji zvijezde padalice
pred gustom atmosferom predrasuda
više ni sunce ne izlazi isto
okrenutih leđa nevoljko obavlja posao
pokazujući svoju sve veću udaljenost

jer vile su se skrile na visovima
pred srcima koja u koristi se mjere
i ne znaju do samo sebi zahvalu uzeti

tko će ju dozvati
tko snubiti
kad beton i plastika odzvanjaju do večeri
umjesto krošanja u plućima nabubrelih od kiša
i u žurbama
tko će ju dočekati
oslonjen o misli bezazlenih tratinčica


Oznake: svibanj, bez


- 20:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.04.2017., srijeda

Ona koja je od užadi

Uz Janis i Amy
baršunasto i hrapavo u isti mah
osluškujem dan u zori
i kose svjetlosti raščešljavam
a sidra su u noći zaglavljena
prošlost se preko ruba posude sada prelijeva
ali ne smeta taj uzaludan uteg
dopunjava se negdje u potpalublju
gdje jedro svoje tvrdo uporište ima
pustit će, otpustit se valu
bješnje od okomice što se ubada
ne brini
i kad obujam kraju dospijeva
krug će se krivulji podati
do novog sadržaja
najmekšom linijom što ćud gvožđa otapa
i sila ne će vlast imati
do samo jednog otkucaja podneva
ne brini
i kad samoća u riječi prijeti
zasićenjem disanja
a sinkope međ' rebrima
kao čiode ranjavanja
utiskuju prorede glasovima
- sve je od nerazmrsivih čvorova
potka ovog tkanja
i sastavljen tako
hrapavo i baršunasto
opor i krilat
iznad svih popisa nestalih
česti svoje zbrajam u poredak
s kojim provom razbijat ću val
i slomit hridi
što udvojene ne daju mi k ženi ptici



Oznake: travanj, kraljevstvo, bez, for me


- 08:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

21.04.2017., petak

Do


I ova misao zatkom ide.
Do hladnih boja
kosti razmiče, meso jede;
kao nije moja,
a na njoj je lice moje.

Usko je i tijesno
do riječi prave,
svem obimu bijesno
do izbora oprave
za ovaj ples s jesmo.



Oznake: travanj, bez, riječi, terpsihora


- 08:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #

14.11.2015., subota

Stijenke


Tako smo prozračni
Sunce nas rasprši
i lebdimo dodirujući se mislima
na strunama pogleda
tek kiša stisne nas
i pokaže stijenke do tla urasle
i klizi po njima
lijepeći u skučenom prostoru
sad odrezanim mislima
slijedove otežalih stopa
čija zaustavljiva pravilnost
označava jedini posjed
iz kojeg se nikad nije izišlo
a sve udaljenije izvan
izlišno vene nedohvaćeno
i sve što su bile utvrde
robusnih stajališta
prema kojima smo se upućivali
sad razgradivih su bedema
i lako ih je preslagivati
sve dalje izvan
kiša otapa
i slijeva našim stijenkama
lupkajući zrncima
koja su nekad bila stijene
sve izvan k daljem
tako je od nas raspršeno disanjem
potrošeno gledanjem
i svaka riječ
što je takla djelo
propadne u rasapu s njim

Oznake: bez, tamno


- 18:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.09.2015., ponedjeljak

Adobe

Kad ne osjećaš stopala,
a zemlja škripi;
kad gledaš,
a pogled je deset minuta zaostao iza tebe
– nečija ruka pružila bi se
kroz pustinu predosjećaja
mjestu kojem pripada;
i već naum joj početak groznice ima,
a uhvaćena njom
opožarit će dan
i stlačiti svod do tla
u liniju razdvajanja.

I kad ne razmišljaš
stroj neumoran radi
i dekodira siluete daha u plućima;
disanje je pisaljka oštrog vrha
na nepcu hodanja svima;
i kad se ne razmišlja
ono nam hod struže mislima.

Nezaustavljivoj stalnosti
ne može se prići
s mehanizmom nizanja mijena.
Bio bi to krivi smjer
zemljanom cestom kojom se ne prometuje,
a pravo se pokazuje tamo
kamo slutnja sakuplja obrise.
Možda stoga što su nam
misli užlijebljene – ?,
a ne možemo istrgnuti usjeke.

Sad idući dvojim
s riječju od blata:
slamati njezine rječnike babilonskih kula
i uzvicima uskličnike oduzimati nepotrebne,
ili pristati uzništvu gledajući joj u lice?;
ali do naravi joj ne ću stići,
jer ne poznajem stazu
kojom se hodalo sa sjajem u očima,
jer ne poznajem brijeg
po kojem se vrhu svjetla uspinjala.

Oznake: bez, Adobe


- 06:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.09.2015., subota

Jesen

Opraštam se
s vremenom što ga odluka
presijeca
ja sam ovdje
a ono je negdje drugdje zakašnjelo
i kraj već mu nestaje
na licu koje više ne će biti isto
pogledam li:
nešto se ugaslo nezbrinuto
a čuvstvo pamti trag od plama
onog nesigurnog početka
kad jedini važan
uspravio se nadmoćan iznad svega
i zaboli podmuklo
pod rebrima sebeljubivost
dijeljenje je izostalo
sve ponuđeno posramljeno
vraća se praznih ruku
obećanje
od kog temelji su
napušteno zjapi odustajanjem
posljednji stanari otišli su tiho noću
ostavivši odškrinuta vrata i prozore
i prvi pogled na njih govori
kako je ovdje netko bio
a sad pucketava tišina
njihovu prazninu raznosi vjetrom
i samotnost praga simetrijom sjena razvlači
miris prašnjave negostoljubivosti

kad se oprašta
s vremenom
oprašta se s osobom
jedno bez drugoga nisu
ukrvljeni su
i oproštaj kašnjenju podupire odluku
blijedog lica što u zrcalu promatra se
pred jednom novom slikom bez boja
samo su obrisi šutnje u dubini naznačeni
a ne smije se do nje prići
i posljednje joj riječi početkom jeseni
nestaju na cesti koja nekamo u maglu vodi


Oznake: bez


- 13:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

21.09.2015., ponedjeljak

Granica


Hodam do
slabosti kojoj se tijelo veseli
prkoseći svem jakom
i kad mogućnost iscrpljena leži,
i kad joj slomljeni udovi
patetična su groteska
bijelih forenzičnih linija
s kojima odgonetat ću
uzroke i razloge iscrtavanja
na besprijekorno čistom betonu
među šetačima.

Čini se kako posljednje
tople zrake Sunca ovoga ljeta
izazivaju zgražanje
pred publikom čvrstvog kruga;
znatiželje i pristojnog distanciranja
nikad dosta
ako se iz suterena visoko gleda svijet
i žvaču glasovi javnog mnijenja,
što olakšava svima
pronaći granice koje se ne smiju prijeći.

Tragično je podsmijehom
prebrojavati sjene prema stopalima
iz kojih se izvlače
i Sunčevom kosinom izdužuju
u veliku nedefiniranu mrlju,
stoga ih pogled sve obuhvati
od granice koja se ne smije prijeći
i stavi u pretinac izgubljenih stvari.
Tako se veličina svede
na profil staniolske vrpce
s kojom se pokušava
sačuvati oblik zamatanjem.

Ako je izbor izabrati prikrivanje,
kakva nas sablazan očekuje
u svođenju računa
kad utržak blagajne pokaže se
nedostatnim za dodijeliti si plaću?;

tad zateći ćemo se
u pozi pukog promatrača
što odmjerava si nepomično lice
na poprištu jedne završene priče,
a poslije toga – muk.

Nije li to granica
pred kojom svi stajemo?

Oznake: bez, nada


- 11:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

19.09.2015., subota

Znanje


Nikad ne ću saznati
što biva s datom riječi
stavljenoj na papir
kad postane živo kucanje
čeda kojega nitko ne će.

Sve živo brižnošću je dojeno
i početci potreba
nagrade su umovima,
a ovo odbačeno nahoče
nikad ne će uzeti ime,
ni naum obećan s njim;

bivanje već smračeno je izostankom
jutra u kom moglo bi otvoriti oči
i zaplakati.

Uvijek na jednoj strani rođeni
nikad ne ćemo doprijeti svetosti druge
iz koje smo istrgnuti,
a neznanjem, ipak, upućeni smo joj
sanjivim osjetima;

i tako polovični, slutnjom nedostajanja
povijamo se poput vlati trave
svezani korijenjem, a vrhovi nam
smjer pokazuju kojega nikad ne ćemo imati.

A svi natječemo se u stjecanju znanja
i sve životne priče stubišta su uspjeha
s kojima mislimo i dijelimo misli
dok preplavljuje nas nezadovoljstvo,
neumitno nas plavi;
i na koncu utopit će nam sva nastojanja
u golemoj praznini znanja
kojom bjesmo.

Nikad ne ću saznati
od kuda je stigao glas
s kojim počeo sam vid
i nikad ne ću saznati
zašto je zanosu dao ludost
u pogledu pruženom prema gore?

Oznake: bez


- 22:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.09.2015., srijeda

Zaboravi



Zaboravi!
prvi je udarac jutra
što odmah vruć opeče
misli su užarene strune na violini
koje se ne smiju taći
nikoga nema dok
usijana kugla spaljuje zemlju
odapinjanjem samo jedne note

zaboravi!
nema nikoga
tko bi podijelio sjenu
i smekšao vrelinu prsta na zjenici
zaboravi!
intuicija šapće u spletu glasova
probijajući se žilicom milosrđa
u povorci očiju
a nema nikoga u tom slijedu
tko bio bi poznat

opet
zaboravi!
zabravi ključaonicu žaljenja
i stisni se do šapta
čvrsto ga držeći
dok se ne probudiš
i izbaviš sterilnog zagrljaja hodnika uma
u kom nema nikoga
i gdje odjek sebe
zidove liči samo jednom bojom sjećanja

zaboravi!
do kiša
do jeseni
do studenoga
kad će se sve nevažno isprati
do slanog okusa

Oznake: bez


- 08:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.09.2015., utorak

Dance Macabre


Dok me goni groznica zabranjenih riječi
što okrnjene i obogaljene slijede se u povorkama
dok bujice razorenih pogleda slijevaju se
prema nepoznatim domovima sigurnih života
dok traju te seobe preživljavanja
i gaze bodljikave žice tuđih stečenih posjeda
na obalama spavaju lutke dječjih budućnosti
a netko spaljuje Male Prinčeve
kao nekada desetog svibnja na Opernom trgu

i sva razumijevanja
ruše se poput kula od karata

sunce i kiše svjedoci su neopreznih orgijanja
a mi nemamo čvrstlo tlo pod nogama
i kad stalo mi je do Tebe previše
nije li to potrebna ravnoteža
do tamo kamo je manje?

a u zraku miriše tamjan ratova
čuju se šapti zavjera s Mrtvog mora
iz pupka svijeta
bogovi ljudi oružaju horde mržnjom i eksplozivom
koje će spaljivati zemlju i
otvarati provalije tisućama nedužnih
i dugovanja nikada ne će stati

svi govori postat će posmrtne jadikovke
i korote skrpane od pougljenih srca
nosit će se u trendu osvete
a ja nemam mač u rukama
ni uznositu riječ do Tebe
u nepoznatom vremenu samcat do kobi
bez razumijevanja
grčevito grlim tajnost osjećaja
koja se iza sjene u svima krije
i činim to
beznadno i beskorisno

što bit će poslije
to neka se prepusti zviježđima i ilovači
jer meni je ponestalo strjeljiva uvjeravanja
i izrekavši riječi koje se ne smiju izreći
i otvorivši prolaz među rebrima
stat ću ispred grudobrana
u ciljniku Tvog odlučivanja
a znam
vrijeme je pogibelji
kad netko mora pasti
i ako treba biti
neka bude sada

zapleši!

Oznake: bez


- 21:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.09.2015., subota

X. (tajanstva)


vjerujem
tajanstvu osjećaja
od kojega počinjem
i kome bih htio

slutim mu
sjaj važan
svijesti
kojoj se udjenuo

razgovor smo
u sebi osjetom
bez riječi

zgusnutom cjelinom
što zbilji
htjela bi prići

ovdje si bila
od nje dar
tajanstvu
svih mojih misli

i razlog
što daje čar
stradanju smisla
u kom smo se stisli

i odbij me
i prekorači
zaboravom

ostat će
tragovi
ovom stazom

a kamo su
tajanstvom
svih stvari
bili upućeni

nek’ ostane
šutnjom zbilje
s kojom su
posječeni


Oznake: bez


- 20:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.09.2015., nedjelja

VII. (Radostan životom)


Radostan životom
što stube mi pruža,
lomim izbore
u srazu s voljom
koja ih prepoznaje.

Izostane osmijeh
na parapetu mogućnosti,
pružena ruka odustane
u posljednjem trenu
i već stijenj vedrine
se smanji otkrivajući
sjene negostoljubive
kolebljivosti.

Različitije se ne može
pod uzdama vremena;
tek osvrnuvši se
vidjet ćemo smjer
kamo smo zapućeni;
i prošlost uglavljena k budućem,
i nakon što izdahne,
pokazuje se
svojim krajputašima
poput neminovnosti.

Tko bi mogao različito:
bez odvagivanja,
bez neodlučnosti,
nikad ne isukati mač
i ne presjeći sponu
mnogostrukosti?

Možda u radosti života
tuga nam je družbenica
naličjem
što liježe bliže grudima
i snažnije,
i glasnije
čuje se otkucajima;

možda bez nje se ne može,
možda ona kuje
ocal vedrosti
i varljiv osmijeh tek je prijelazno stanje
koje se mora užarivanjem
iskaliti do njezine zrelosti?


Oznake: bez


- 08:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.09.2015., petak

V. (Pomicanja)


I nije mi pomicanje do riječi dovoljno
u odronu njihovom uplašim se svega što ih okružuje
jer pritisne golemo i strano, a ne da se izmjeriti
i prati me posvuda kamo se namjerim
i već je tamo prije mene na vršcima prstiju
a osjećaja početak užari kao prskalicu
samo jedan udah nedostaje
za stati tamo bliži u pogledu očiju
samo tanak dašak zraka što taći će trepavicu

i nije mi uzmicanje od sebe drago
kad trebao bih u nečemu svom ostati odmjeren
negdje propustim umom korak napraviti
negdje misao zabludi do sebe blago
pa se trgne naglo u malaksalosti
i prsne najednom na međi slabine
o nju se porezavši
a opet – sve je to ista kretnja do bolnosti
nešto se obzirno presavije do njene blizine
i žrtvujući se ubodu upozori na oštricu
koja mogla bi dublje se zarinuti

poželim u svemu odmicanje od misli
od niti te svuda ljepljive paučine
poželim pobjeći negdje pitanju: jesam li ... ?
i od njega iz svih svjetova moguće opsjene
poželim ne pitati i prije nego se misao uzvere
i tako blažen u središtu sebe
od gutajućih praznina se odbiti


Oznake: bez


- 00:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.09.2015., četvrtak

IV. (Kap)


Jutro otvrdne
krutom misli
što buđenje zove.

Iz kog mraka stigne?;
moja – jesi li,
il’ bodež nečiji
do rane nove?

A pogled kišom počne.
Jesmo li bili? –
sipi na krovove.

U oko kap padne,
golema raskrili
rez mukom oštriji
od tišine ove;

i negdje zapne
u krvi gomili,
mrseć joj tokove.

Oznake: bez


- 08:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.