meroveus

06.02.2018., utorak

Jedino


Onaj tko uzeo je
dobro sebi,
kao što pjev dodao se
perjem zebi,
tek sâm jedan je –
bezimen potrebi.

Ovdje se zastaje,
dalje nitko ne bi ...

Čemu krinke
kad svaki oblik propast će
kratkoćom u oceanu vida,
za koje drugo
jedno se raspe
govorom srca?

A trebaš, moraš dvojini
kao usne sluhu,
otkucaj koži,
tamo si sebi jedini!

I odbaciš oranja
i njihove rime,
i ušutiš: poledica je!,
padovi – groteska zbilje.
I stružeš si s riječi boje,
i cijediš ih pjevom dnu rebara,
svaki udah patnji se bliži
živog mesa u kojem goriš od žeđi;
i nitko ne pomaže,
nitko skladom ne zbori
u imenu za koje se bori.

Ponovo, opet
čuju se psalmi duhu:
budi jedinom prvi,
od svih izabran – izaberi!

Tu rasteš žudnjom
tajanstvu mnogih izdvojen,
a šutnju visina
samo za sebe trebaš
razgovorom
i od svih trofeja
čekaš onaj
kojega nitko ne osvaja.

Jer, nema ti svjetlosti
do sjaja leta krijesnice,
nema ti obzora
dok umu tama su tijelom granice.


Oznake: veljača, nada, riječi


- 10:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.