do_not_enter

šaltam malo po blogovima i zaključih da su sve djevojke manje više u depri zbog nekog lika ili nešt na tu foru...čak sam na dost blogova pročitala da plaču kad se napiju...mene ta faza prošla...kolko tolko, al ne mogu reć da kad se napijem da ne plačem...zbog, kako bi neki rekli, "izmišljenih problema" ..

najgore je što ja te probleme ne smatram izmišljenima nego stvarnima...

tih pol sata tuge imam osjećaj da sav moj svijet koji je izgrađen kad sam normalna, na pijano se ruši do temelja...vidim sve mane tog mog naizgled savršenog svijeta, vidim mane osoba koje volim i koje su me ustvari povrijedile al nikad nisam reagirala.uvijek sam svima opraštala...tolerancija mi je ponekad samo nebo...

onda dobijem na pijano dojam da me iskorištavaju i da nisu onakvi kakvima se prikazuju...sjetim se svih svojih grešaka i kao i mnogi, žalim što ne mogu vratiti vrijeme i te greške ispraviti...no sad mi ni nije toliko do ispravljanja tih famoznih grešaka...važnije mi je da sam ih svjesna...šta je bilo bilo je i amen.

samo bih voljela da postoji osoba koja mi daje onoliko koliko ja ulažem u nju...a to čak nije ni moj dečko, a trebao bi biti...i onda se bacam na filozofiju ljubavi...

postoji 1000 definicija za ljubav, al što je ona zaista? hrpa emocija (npr.volim ga i boli me kurac što je zadnji klošar) ili razuma ( ne volim ju toliko, ali ta djevojka je dobra, mogu računati na nju, lijepa je, brižna, radišna...)?

kad vladaju emocije ne postoji razum i ljudi su spremni sve napravit za tu osobu (no koliko je to dobro? ja sam primjetila na sebi i na svojim frendicama da je to dosta loše, baš zbog gore navedenog primjera klošara. a opet koliko je dobro kad u vezu hrliš razumom i bez ljubavi, koja je po našem shvaćanju neponovljiv osjećaj leptirića u trbuhu, uzbuđenosti, ustreptalosti i slijepoća u krajnjoj liniji) ...

i kad sve to analiziram, pitam se, ja , iza koje je veza od 2g. i 8mj. i koja je sad u vezi skoro pa 5 mj. (a da ne brojim vezice po mjesec dana) ŠTO JE ZAPRAVO LJUBAV, I ZAŠTO JA NISAM SRETNA... U ČEMU JE PROBLEM? to me frustrira...zašto je tako teško naći osobu koja će biti ti u muškom obliku...voljeti ono što ti radiš, imati vremena za tebe, za zabavljanje s tobom...jer ako to osoba nije u stanju zadovoljiti tvoje najmanje potrebe ili pak osnovne (redovito nalaženje), da li onda to znači da te ne voli, bez obzira što ti svaki dan piše "volim te"?

pa riječ volim te u krajnjoj liniji zaista ne znači apsolutno ništa. al kad je taj "volim te" argumentiran sa tvojim djelima (koja su dobra, naravno) e ...mislim da bi se tu dalo pričati o nekoj ljubavi već...

ne znam...ubija me to sve...i gubim volju pričati ljudima kako mi se čini da nisam zaslužila da se ponašaju prema meni ko prema zadnjem smeću...a isto tako nisam ni osoba koja voli srat drugima...al se zato znam povući i odustati. jednostavno dić ruke kad stvarno vidim da sam nekom postala predmet igranja i razonode...takve mi osobe u životu ne trebaju jer ih smatram nametnicima i parazitima, bilo da se radi o prijatelju, prijateljici ili dečku...jednako su svi zaslužili.....




ova mi se pjesma mota po glavi_:
I don't know what's worth fighting for
Or why I have to scream
I don't know why I instigate
And say what I don't mean
I don't know how I got this way
I know it's not alright
So I'm breaking the habit
I'm breaking the habit
Tonight --------------linkin park