Heretik82

nedjelja, 16.12.2007.

Zoran Milanović i smisao za realnost

Ja inače spadam među one kojima je bilo drago kad je Milanović postao Predsjednik SDP-a jer mi se činilo pozitivnim to što je na neku bitniju funkciju konačno došao netko tko se prije toga nije zgadio i Bogu i narodu, i stekao gomilu neprijatelja. Međutim kad gledam njegovo ponašanje zadnjih dana počinje mi djelovati nezrelo za funkciju koju ima. Josip Friščić i Đurđa Adlešić već 5 dana pričaju o tome kako su 99% sigurni da će koalirati s HDZ-om, a Milanović i nakon Mesićeve odluke o mandataru tvrdi da će on sigurno sastaviti novu Vladu. Teoretski gledano, Milanović ima podlogu za taj stav, jer Vlada može pasti i u Saboru na izglasavanju povjerenja, i cijela stvar može biti vraćena natrag u fazu konzultacija s Predsjednikom. ali Vlade u Hrvatskoj nisu padale u Saboru niti u nekim puno burnijim vremenima, pa čisto sumnjam da će se to prvi put dogoditi sad kad je politika postala rutina, i da će to isposlovati Milanović koji je prvi put izabran u Sabor, i u zadnja 3 tjedna nije natjerao Friščića da pošteno sjedne s njim za stol.

U demokratskim državama nije neka sramota kad za dlaku izgubiš izbore, to se svakom može dogoditi (moglo se dogoditi i Sanaderu), pogotovo s ovako zastarjelim izbornim sustavom kakav ima Hrvatska. Puno veća sramota je kad kategorički tvrdiš nešto za što se iz aviona vidi da nema pokriće.

I ja bih isto na Milanovićevom mjestu radio sve što je u mojoj moći da udarim kontru Sanaderu, ali si ne bih baš dozvolio da mi javni istupi budu u suprotnosti s političkom realnošću. Čak i kad bih imao način da srušim Vladu u Saboru, ne bih o tome pričao dok se ne dogodi. Ako zaista nema neki takav adut u rukavu, Milanović će ispasti prilično djetinjast jer će praktički do zadnje sekunde vikati "Ja imam većinu!" i slijedeći put kad nešto ozbiljno kaže javnost će ga proglasiti bleferom.

- 16:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 12.12.2007.

Svatko sa svakim ili nitko s nikim, i je li to uopće važno?

Pošto sam stjecajem okolnosti odrastao u vrijeme Domovinskog rata (iako nasreću u Rijeci gdje ga nije bilo), dakle u vrijeme kad nije bilo moguće upaliti TV a da ne vidiš Tuđmanovu ružnu facu, imao sam čast gledati Tuđmanove presice umjesto crtića. Zbog toga sam već negdje sa 11 ili 12 godina počeo kužiti osnovne pojmove s područja politike, a intenzivno sam to počeo pratiti negdje s 15 kad sam otkrio novinsku satiru na Tuđmanov račun (a toga nije falilo pošto je do moje petnaeste već dopizdio i Bogu i narodu). Prvi put sam glasovao na predsjedničkim izborima 2000., jer sam 18 godina navršio desetak dana nakon parlamentarnih izbora iste godine, a još prije nego sam dobio pravo glasa, sam u raznim diskusijama objašnjavao ljudima da treba izlaziti na izbore, i da nisu svi političari isti....Nakon izbora 2007. prvi put preispitujem taj stav, što je i povod za ovaj post....Evo kako je do toga došlo....

Razlog prvi
je osjećaj da ove izbore nisu riješili građani već Josip Friščić i Đurđa Adlešić, i da zapravo, nakon ovih, nema garancije da će ijedne buduće izbore riješiti građani. Mandat za sastavljanje Vlade će vjerojatno dobiti Sanader, ali ne voljom građana, već voljom Friščića i Adlešićke. Oni su se u istim okolnostima mogli odlučiti i za koaliciju sa SDP-om, i u tom slučaju bi Milanovićeva Vlada bila jednako legitimna kao što će biti Sanaderova. Potpuno neovisno o volji građana. Što dulje gledam sve to skupa, više mi se čini da bi bilo poštenije da smo Milanoviću i Sanaderu dali da bacaju novčić. Bar bismo odmah znali tko je dobio, i na temelju čega. Ima li smisla sustav u kojem milijun i pol ljudi izađe na izbore, da bi na kraju dvoje ljudi koji zajedno imaju 10% glasova odlučivalo o tome tko će voditi zemlju i pod kojim uvjetima?

Razlog drugi je činjenica da sam i prije, a još više nakon ovih izbora čuo priče o svim mogućim kombinacijama stranaka koje bi podržavale novu Vladu (počevši od priče o velikoj koaliciji HDZ-SDP, pa preko koalicije HDZ-HNS, do SDPove vlade koju bi podržao Branimir Glavaš s 3 zastupnika). Čuo sam i neke desničarske stavove s ljevice i ljevičarske s desnice. Nakon cijelog tog vrludanja prvi put više nisam siguran, tko je za što, a tko protiv čega. Stvara mi se dojam da su svi spremni pristati na svašta uz odgovarajuću raspodjelu funkcija i proračunskog novca. Nitko nije postavio nikakve standarde ispod kojih neće ići pa makar otišao u oporbu. Nitko zapravo nije rekao kako vidi ovu državu u slijedeće 4 godine. Pričalo se o glasovanju dijaspore, i vjeronauku u školama, što su bitna pitanja, ali o tome ne ovisi ničiji život, i ničiji životni standard. Milanović i Sanader su se međusobno pošteno izvrijeđali, i gađali ironičnim dosjetkama kao da se natječu za predsjednika 5.a razreda osnovne škole, pa pokušavaju impresionirati curice. Na ove izbore sam izišao i glasao za SDP, jer dugo pratim politiku i znam koncepcijske i svjetonazorske razlike između HDZ-a i SDP-a i bez da mi ih Ivo i Zoran nacrtaju. Ali da nemam znanje otprije ne bih imao dovoljno materijala za odluku. I nisam siguran hoće li te razlike među njima postojati i za 4 godine. Živi bili pa vidjeli....

Razlog treći: Kad uzmemo u obzir prva dva razloga, i povežemo ih sa standardima pristojnog ponašanja koje nam nameće EU i kojih će se morati držati i Sanader i Milanović, pitanje je hoće li ubuduće biti važno koji od njih dvojice je premijer. Ionako su obojica vezani EU standardima, i obojica su spremni na iste kompromise s HSSom i HSLSom, samo da dobiju vlast....Razlika bi se mogla svesti na to da će nam Sanader kao demokršćanski Premijer čestitati Božić sa suzom u oku, a Milanović kao građanski liberal, hladno i po službenoj dužnosti.....Treba li nas biti briga?

- 22:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 05.12.2007.

Obrazovni sustav - tvornica mrtvih puhala?

Imam brata koji će uskoro imati 13 godina i ide u sedmi razred osnovne škole. Pametan je dečko, ne može se reći da je problematičan, ali može da je "malo nestašan". U školi bi mogao postići više nego što postiže i sklon je klasičnim dječjim nestašlucima. Da se razumijemo, nije nevinašce. E sad, nešto mi u čitavoj priči diže tlak:

Primjećujem da je škola koncipirana tako da se za svaki sitni dječji nestašluk alarmiraju psiholog, pedagog i ravnatelj. I time se ne postigne ništa na rješavanju prouzročenog problema, sve završi na puno šuplje priče, i na tome da klinac koji se često nađe u jednom od ta 3 famozna ureda bude etiketiran kao "problematičan" i samim tim mu postaje teže dobivati bolje ocjene. To pak dovodi do toga da je hrpa u biti inteligentne djece obilježena kao problematična , zbog nekih stvari koje s pozicije odraslog čovjeka nisu baš u redu, ali su zapravo normalan dio odrastanja.

Evo recimo, skupina klinaca uključujući mog brata se natjecala u pljuvanju u koš za smeće i usput su ispljuvali jaknu nekog dečka koja se zatekla u blizini koša. Zbog toga su svi dobili opomene u učeničku knjižicu, uz mogućnost da im se slični nestašluci ubuduće pišu u svjedodžbu, za kaznu čiste školsko dvorište poslije škole (što je najkorisniji dio cijele priče), obavljeni su razgovori s psihologom, pedagogom i ravnateljem.....Sve to možda i ne bi bilo vrijedno spomena da moj brat, koji u zadnjih mjesec-dva nakon pubertetske krizice pokušava popraviti ocjene nije primijetio da mu neki profesori teže daju dobre ocjene, i teže ga pitaju kad želi odgovarati za više, odnosno da se nije desio slučaj da je on iz kontrolnog dobio 3, a njegov prijatelj koji sam kaže da je apsolutno sve prepisao od njega 4.

Pitanje koje mi se nameće je što oni zapravo očekuju od golobradih 13-godišnjaka? Da sjede s njima u zbornicama i pričaju o Sanaderu i Milanoviću? Je li to uzorno ponašanje za tu dob? A ako se uzme u obzir da ocjene iz 7. i 8. razreda odlučuju o upisu u srednju školu, dolazimo i do pitanja zaslužuje li itko da mu bude upropašteno obrazovanje zato što je s 13 godina pljunuo u nečiju jaknu, ili zato što se prvi put zaljubio pa malo spustio ocjene i prestao paziti na satu?

Ja shvaćam da pljuvanje po jaknama nije baš najpoželjniji obrazac ponašanja, ali je li itko tu djecu ikad pokušao naučiti kako da se međusobno druže a da ne rade takve stvari? Nije. Jer se naš obrazovni sustav temelji na bubanju hrpetine podjela i definicija, a učenje osnovnih socijalnih vještina se svodi na kažnjavanje lošijim ocjenama, čak i znanju usprkos i kojekakvim opomenama. A između školskih satova na kojima im se testira količina nabubanih definicija su djeca prepuštena sama sebi, sama između sebe stvaraju klanove, i u tim klanovima rade nestašluke koje onda "ozbiljni i odrasli ljudi" kažnjavaju. Ona djeca koja o trošku roditelja ne treniraju neki sport, zapravo i nemaju neku organiziranu aktivnost koja bi im činila zadovoljstvo, i učila ih interakciji.

Nije ni čudo da u društvu imamo samo 7% visoko obrazovanih, kad se sustav temelji na selekciji, a selekcija se temelji na pretpostavci da 13godišnjak treba imati stupanj zrelosti i odgovornosti kao odrastao čovjek. U suprotnom mu se ruše ocjene i onemogućava upis u željenu srednju školu.

- 21:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 29.06.2007.

Stranke, izbori i gospodarske strategije

Ovih dana malo gledam zbivanja na političkoj sceni i način kako ih mediji prate i intrigira me jedna stvar, a to je umjetno stvaranje dojma da će izbore 2007. dobiti stranka s najboljim gospodarskim programom. Evo zašto je dojam umjetan:

Gospodarske programe su dosad ponudili Ljubo Jurčić kao SDP-ov i Radimir Čačić kao HNS-ov premijerski kandidat, a do izbora će to vjerojatno napraviti i Ivo Sanader samo zato da ne ispadne da HDZ kao stranka to nije sposoban sastaviti. Ja sam siguran da će sva tri gospodarska programa imati svoje prednosti i nedostatke, kao što sam siguran da će svaki od tri programa sadržavati barem nešto što je objektivno dobro za ovu zemlju. U to sam siguran jer su to opće karakteristike svakog programskog dokumenta, međutim nisam toliki stručnjak za ekonomiju da bih sudjelovao u raspravi o tome koji program je dugoročno bolji (inače studiram pravo). I baš u tome je vic, jer ako ja nisam kompetentan za tako nešto, nije ni prosječan hrvatski birač. Radi se o stručnim dokumentima koji bi vjerojatno poslužili kao dobra osnova za raspravu na akademskom nivou, ali nisu baš nešto čime se običan čovjek može rukovoditi kad izlazi na izbore, pošto taj čovjek nema pojma o tome kako smanjenje poreza utječe na rast BDP-a, i kako rast BDP-a utječe na njegov životni standard. Drugim riječima, gospodarski programi su sastavljeni pro forma, i bitno je samo da birači uoče da oni postoje, ne i da misle o tome kakvi su. A vjerojatno se svaki od tri može proglasiti dobrim, ovisno iz koje perspektive ga gledamo.

Ima nešto što je po meni važnije pitanje ovih izbora, a medijski je zanemareno, a to je činjenica da biramo između dva različita modela vlasti. S jedne strane imamo Sanadera koji nudi Vladu koja se sastoji od Premijera i 10 njegovih patuljaka čiji je jedini posao da ponavljaju Sanaderove političke stavove kao male papige (to se vidi iz načina funkcioniranja ove Vlade), a s druge strane imamo lijevi blok Jurčić/Milanović/Čačić koji nam nudi koncept Vlade s Premijerom koji je ekonomski stručnjak ili gospodarstvenik, i 10 ministara od kojih svaki ima stav o svom resoru, koji nije nužno kopija Premijerovog stava. Otprilike na taj način je funkcionirala i Račanova Vlada (s tom razlikom što Račan nije bio gospodarstvenik). Mislim da je koncept ljevice definitivno bolji za ovu zemlju, bez obzira na eventualne nedostatke Jurčićevog gospodarskog programa. Ne shvaćam zašto ljevica ne stavlja veći naglasak na to, pošto nije toliko stručan detalj, da bi biračima bio nerazumljiv, a bitan je za funkcioniranje buduće Vlade. Odnosno to je nešto na čemu se mogu dobiti izbori.

- 13:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 22.06.2007.

O dijalogu i "dijalogu"

U životu sam sasvim slučajno imao prilike polemizirati o raznim temama s ljudima raznih svjetonazora i generacija, i uočio sam jednu zanimljivu stvar koja mi je nekoliko puta pala napamet ovih dana kad sam komentirao blogove.....Sreo sam, naime, dosta više ili manje konzervativnih ljudi koji za sebe jako vole tvrditi da su "uvijek otvoreni za dijalog". Moja reakcija na to je redovito "OK super, ajmo onda pričati!". Međutim, u dosta takvih situacija, dođem do zaključka da mi sugovornik ne razumije baš značenje riječi "dijalog", odnosno da nije baš svjestan toga da "spremnost na dijalog" podrazumijeva spremnost na preispitivanje svih, pa i svojih stavova, jer bez toga dijalog nema svrhe.

Neki ljudi recimo pod "dijalogom" podrazumijevaju isključivo analizu zajedničkih stavova u razgovoru s istomišljenicima, dok neki "dijalog" zamišljaju kao jednostrano predavanje u kojem će oni meni "pokazati pravi put", a ja ću klimati glavom i osjećati se prosvjetljeno. Kad im se suprotstavim argumentima, znaju me optužiti da napadam njih osobno, ili da negiram njihovo pravo na mišljenje. Neki i očekuju od mene da prihvatim i prisvojim njihov stav "zato jer su stariji i pametniji od mene", "zato jer imaju više životnog iskustva", ili iz nekog drugog formalnog razloga npr. "Ja sam ipak profesor, ja radim u školi i odgojio sam puno takvih kao što si ti". Međutim ne kažu mi ništa iz čega bih zaključio zbog čega je točno njihov stav ispravan, a moj nije.....

Ja na dijalog gledam drukčije: Meni je to prilika za obostrano formiranje, nadogradnju i preispitivanje stavova. Puno svojih stavova sam promijenio jer mi je netko ukazao na to da nisu baš ispravni i to dobro obrazložio. To su mi znali raditi i mlađi i neiskusniji ljudi od mene. Međutim kad dozvolim nekom da mi to napravi, nekako mi se podrazumijeva da smijem toj osobi i uzvratiti istom mjerom, tj. da se ne moram u svemu slagati s njim jer je stariji, ili iz nekog sličnog razloga.

Pitam se što je to što sprečava ljude da razmišljaju?

- 19:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.06.2007.

Nešto o vjeronauku.....

Potakla me jedna diskusija uz kavu s nekim dragim ljudima na razmišljanje o nečemu. Dotakli smo se vjeronauka u školama i počele su padati anegdote o diskusijama s vjeroučiteljima na temu seksualnosti, i općenito o nekim životnim pitanjima nevezanim direktno za samu religiju. Inače svi mislimo da bi vjeronauku bilo bolje da je ostao u Crkvi, međutim diskusija je pala oko jednog drugog segmenta.

Recimo da, kad je već tako, možemo prihvatiti da je vjeronauk u školama, međutim mene kopka jedna druga stvar, a to je bi li Ministarstvo obrazovanja trebalo malo zabosti svoj lijeni birokratski nosić u rad onih vjeroučitelja koji si uzimaju za pravo da osnovcima i srednjoškolcima pod službenim nazivom "vjeronauk" prodaju seksualni odgoj skrojen po mjeri Crkve, koji se svodi na "to je grijeh, to je grijeh, to je grijeh, hm sinko moj, i to je isto grijeh, jedino misionarski položaj s bračnim partnerom u mrklom mraku i bez svlačenja i kondoma nije grijeh"....I to redovito u formi dogme koja je sama sebi dokaz....

Nekako mi se čini da vjeronauk kao takav podrazumijeva niz općeetičkih načela iza kojih neka religija stoji (uz osnovno znanje o svetim knjigama, i povijesti religije), međutim takav vjeronauk bi, barem u ovom stoljeću, i u sekularnoj državi trebao ostavljati dovoljno prostora za karakter, senzibilitet i preferencije pojedinca, koji toj vjeri pripada....Jer ako nije tako onda ispada da bi svi iskreni katolici trebali pristati na to da budu svjetonazorska kopija Benedikta XVI (pošto je on ovlašteni tumač Biblije tj. dok je on Papa Biblija se tumači onako kako on kaže)....

I nekako mislim da bi se ova država trebala pobrinuti da pravo pojedinca na osobnu seksualnu orjentaciju i preferencije bude odvojeno od vjeroispovjesti. Po meni, netko može biti iskreni katolik i homoseksualac, i taj čovjek zbog toga ne treba osjećati sram ni grižnju savjesti. To što crkveni velikodostojnici to ne uviđaju je njihova osobna sramota.

Netko bi u toj priči trebao shvatiti da religijska etika nije niz obvezujućih zakonskih odredbi, već niz principa koji, s većim ili manjim odstupanjima služe kao smjernice za formiranje stavova. Ta odstupanja od smjernica ne bi trebalo osuđivati. Crkva se ne bi smjela ponašati kao etički zakonodavac, i sve ljude koji ju ne slušaju u potpunosti proglašavati teškim grešnicima. Crkva je ipak samo autor jednog etičkog priručnika, iz kojeg nitko normalan ne prihvati baš sve što piše.....Kad bi se tako postavila Crkva ne bi morala izmišljati zabranu rada nedjeljom da napuni svoje nadasve velike i monumentalne prostore.....

- 00:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2007  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Prosinac 2007 (3)
Lipanj 2007 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Hrpa misli o svemu i svačemu

Linkovi