Heretik82

nedjelja, 16.12.2007.

Zoran Milanović i smisao za realnost

Ja inače spadam među one kojima je bilo drago kad je Milanović postao Predsjednik SDP-a jer mi se činilo pozitivnim to što je na neku bitniju funkciju konačno došao netko tko se prije toga nije zgadio i Bogu i narodu, i stekao gomilu neprijatelja. Međutim kad gledam njegovo ponašanje zadnjih dana počinje mi djelovati nezrelo za funkciju koju ima. Josip Friščić i Đurđa Adlešić već 5 dana pričaju o tome kako su 99% sigurni da će koalirati s HDZ-om, a Milanović i nakon Mesićeve odluke o mandataru tvrdi da će on sigurno sastaviti novu Vladu. Teoretski gledano, Milanović ima podlogu za taj stav, jer Vlada može pasti i u Saboru na izglasavanju povjerenja, i cijela stvar može biti vraćena natrag u fazu konzultacija s Predsjednikom. ali Vlade u Hrvatskoj nisu padale u Saboru niti u nekim puno burnijim vremenima, pa čisto sumnjam da će se to prvi put dogoditi sad kad je politika postala rutina, i da će to isposlovati Milanović koji je prvi put izabran u Sabor, i u zadnja 3 tjedna nije natjerao Friščića da pošteno sjedne s njim za stol.

U demokratskim državama nije neka sramota kad za dlaku izgubiš izbore, to se svakom može dogoditi (moglo se dogoditi i Sanaderu), pogotovo s ovako zastarjelim izbornim sustavom kakav ima Hrvatska. Puno veća sramota je kad kategorički tvrdiš nešto za što se iz aviona vidi da nema pokriće.

I ja bih isto na Milanovićevom mjestu radio sve što je u mojoj moći da udarim kontru Sanaderu, ali si ne bih baš dozvolio da mi javni istupi budu u suprotnosti s političkom realnošću. Čak i kad bih imao način da srušim Vladu u Saboru, ne bih o tome pričao dok se ne dogodi. Ako zaista nema neki takav adut u rukavu, Milanović će ispasti prilično djetinjast jer će praktički do zadnje sekunde vikati "Ja imam većinu!" i slijedeći put kad nešto ozbiljno kaže javnost će ga proglasiti bleferom.

- 16:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 12.12.2007.

Svatko sa svakim ili nitko s nikim, i je li to uopće važno?

Pošto sam stjecajem okolnosti odrastao u vrijeme Domovinskog rata (iako nasreću u Rijeci gdje ga nije bilo), dakle u vrijeme kad nije bilo moguće upaliti TV a da ne vidiš Tuđmanovu ružnu facu, imao sam čast gledati Tuđmanove presice umjesto crtića. Zbog toga sam već negdje sa 11 ili 12 godina počeo kužiti osnovne pojmove s područja politike, a intenzivno sam to počeo pratiti negdje s 15 kad sam otkrio novinsku satiru na Tuđmanov račun (a toga nije falilo pošto je do moje petnaeste već dopizdio i Bogu i narodu). Prvi put sam glasovao na predsjedničkim izborima 2000., jer sam 18 godina navršio desetak dana nakon parlamentarnih izbora iste godine, a još prije nego sam dobio pravo glasa, sam u raznim diskusijama objašnjavao ljudima da treba izlaziti na izbore, i da nisu svi političari isti....Nakon izbora 2007. prvi put preispitujem taj stav, što je i povod za ovaj post....Evo kako je do toga došlo....

Razlog prvi je osjećaj da ove izbore nisu riješili građani već Josip Friščić i Đurđa Adlešić, i da zapravo, nakon ovih, nema garancije da će ijedne buduće izbore riješiti građani. Mandat za sastavljanje Vlade će vjerojatno dobiti Sanader, ali ne voljom građana, već voljom Friščića i Adlešićke. Oni su se u istim okolnostima mogli odlučiti i za koaliciju sa SDP-om, i u tom slučaju bi Milanovićeva Vlada bila jednako legitimna kao što će biti Sanaderova. Potpuno neovisno o volji građana. Što dulje gledam sve to skupa, više mi se čini da bi bilo poštenije da smo Milanoviću i Sanaderu dali da bacaju novčić. Bar bismo odmah znali tko je dobio, i na temelju čega. Ima li smisla sustav u kojem milijun i pol ljudi izađe na izbore, da bi na kraju dvoje ljudi koji zajedno imaju 10% glasova odlučivalo o tome tko će voditi zemlju i pod kojim uvjetima?

Razlog drugi je činjenica da sam i prije, a još više nakon ovih izbora čuo priče o svim mogućim kombinacijama stranaka koje bi podržavale novu Vladu (počevši od priče o velikoj koaliciji HDZ-SDP, pa preko koalicije HDZ-HNS, do SDPove vlade koju bi podržao Branimir Glavaš s 3 zastupnika). Čuo sam i neke desničarske stavove s ljevice i ljevičarske s desnice. Nakon cijelog tog vrludanja prvi put više nisam siguran, tko je za što, a tko protiv čega. Stvara mi se dojam da su svi spremni pristati na svašta uz odgovarajuću raspodjelu funkcija i proračunskog novca. Nitko nije postavio nikakve standarde ispod kojih neće ići pa makar otišao u oporbu. Nitko zapravo nije rekao kako vidi ovu državu u slijedeće 4 godine. Pričalo se o glasovanju dijaspore, i vjeronauku u školama, što su bitna pitanja, ali o tome ne ovisi ničiji život, i ničiji životni standard. Milanović i Sanader su se međusobno pošteno izvrijeđali, i gađali ironičnim dosjetkama kao da se natječu za predsjednika 5.a razreda osnovne škole, pa pokušavaju impresionirati curice. Na ove izbore sam izišao i glasao za SDP, jer dugo pratim politiku i znam koncepcijske i svjetonazorske razlike između HDZ-a i SDP-a i bez da mi ih Ivo i Zoran nacrtaju. Ali da nemam znanje otprije ne bih imao dovoljno materijala za odluku. I nisam siguran hoće li te razlike među njima postojati i za 4 godine. Živi bili pa vidjeli....

Razlog treći: Kad uzmemo u obzir prva dva razloga, i povežemo ih sa standardima pristojnog ponašanja koje nam nameće EU i kojih će se morati držati i Sanader i Milanović, pitanje je hoće li ubuduće biti važno koji od njih dvojice je premijer. Ionako su obojica vezani EU standardima, i obojica su spremni na iste kompromise s HSSom i HSLSom, samo da dobiju vlast....Razlika bi se mogla svesti na to da će nam Sanader kao demokršćanski Premijer čestitati Božić sa suzom u oku, a Milanović kao građanski liberal, hladno i po službenoj dužnosti.....Treba li nas biti briga?

- 22:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 05.12.2007.

Obrazovni sustav - tvornica mrtvih puhala?

Imam brata koji će uskoro imati 13 godina i ide u sedmi razred osnovne škole. Pametan je dečko, ne može se reći da je problematičan, ali može da je "malo nestašan". U školi bi mogao postići više nego što postiže i sklon je klasičnim dječjim nestašlucima. Da se razumijemo, nije nevinašce. E sad, nešto mi u čitavoj priči diže tlak:

Primjećujem da je škola koncipirana tako da se za svaki sitni dječji nestašluk alarmiraju psiholog, pedagog i ravnatelj. I time se ne postigne ništa na rješavanju prouzročenog problema, sve završi na puno šuplje priče, i na tome da klinac koji se često nađe u jednom od ta 3 famozna ureda bude etiketiran kao "problematičan" i samim tim mu postaje teže dobivati bolje ocjene. To pak dovodi do toga da je hrpa u biti inteligentne djece obilježena kao problematična , zbog nekih stvari koje s pozicije odraslog čovjeka nisu baš u redu, ali su zapravo normalan dio odrastanja.

Evo recimo, skupina klinaca uključujući mog brata se natjecala u pljuvanju u koš za smeće i usput su ispljuvali jaknu nekog dečka koja se zatekla u blizini koša. Zbog toga su svi dobili opomene u učeničku knjižicu, uz mogućnost da im se slični nestašluci ubuduće pišu u svjedodžbu, za kaznu čiste školsko dvorište poslije škole (što je najkorisniji dio cijele priče), obavljeni su razgovori s psihologom, pedagogom i ravnateljem.....Sve to možda i ne bi bilo vrijedno spomena da moj brat, koji u zadnjih mjesec-dva nakon pubertetske krizice pokušava popraviti ocjene nije primijetio da mu neki profesori teže daju dobre ocjene, i teže ga pitaju kad želi odgovarati za više, odnosno da se nije desio slučaj da je on iz kontrolnog dobio 3, a njegov prijatelj koji sam kaže da je apsolutno sve prepisao od njega 4.

Pitanje koje mi se nameće je što oni zapravo očekuju od golobradih 13-godišnjaka? Da sjede s njima u zbornicama i pričaju o Sanaderu i Milanoviću? Je li to uzorno ponašanje za tu dob? A ako se uzme u obzir da ocjene iz 7. i 8. razreda odlučuju o upisu u srednju školu, dolazimo i do pitanja zaslužuje li itko da mu bude upropašteno obrazovanje zato što je s 13 godina pljunuo u nečiju jaknu, ili zato što se prvi put zaljubio pa malo spustio ocjene i prestao paziti na satu?

Ja shvaćam da pljuvanje po jaknama nije baš najpoželjniji obrazac ponašanja, ali je li itko tu djecu ikad pokušao naučiti kako da se međusobno druže a da ne rade takve stvari? Nije. Jer se naš obrazovni sustav temelji na bubanju hrpetine podjela i definicija, a učenje osnovnih socijalnih vještina se svodi na kažnjavanje lošijim ocjenama, čak i znanju usprkos i kojekakvim opomenama. A između školskih satova na kojima im se testira količina nabubanih definicija su djeca prepuštena sama sebi, sama između sebe stvaraju klanove, i u tim klanovima rade nestašluke koje onda "ozbiljni i odrasli ljudi" kažnjavaju. Ona djeca koja o trošku roditelja ne treniraju neki sport, zapravo i nemaju neku organiziranu aktivnost koja bi im činila zadovoljstvo, i učila ih interakciji.

Nije ni čudo da u društvu imamo samo 7% visoko obrazovanih, kad se sustav temelji na selekciji, a selekcija se temelji na pretpostavci da 13godišnjak treba imati stupanj zrelosti i odgovornosti kao odrastao čovjek. U suprotnom mu se ruše ocjene i onemogućava upis u željenu srednju školu.

- 21:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	prosinac, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31