Svatko sa svakim ili nitko s nikim, i je li to uopće važno?
Pošto sam stjecajem okolnosti odrastao u vrijeme Domovinskog rata (iako nasreću u Rijeci gdje ga nije bilo), dakle u vrijeme kad nije bilo moguće upaliti TV a da ne vidiš Tuđmanovu ružnu facu, imao sam čast gledati Tuđmanove presice umjesto crtića. Zbog toga sam već negdje sa 11 ili 12 godina počeo kužiti osnovne pojmove s područja politike, a intenzivno sam to počeo pratiti negdje s 15 kad sam otkrio novinsku satiru na Tuđmanov račun (a toga nije falilo pošto je do moje petnaeste već dopizdio i Bogu i narodu). Prvi put sam glasovao na predsjedničkim izborima 2000., jer sam 18 godina navršio desetak dana nakon parlamentarnih izbora iste godine, a još prije nego sam dobio pravo glasa, sam u raznim diskusijama objašnjavao ljudima da treba izlaziti na izbore, i da nisu svi političari isti....Nakon izbora 2007. prvi put preispitujem taj stav, što je i povod za ovaj post....Evo kako je do toga došlo....
Razlog prvi je osjećaj da ove izbore nisu riješili građani već Josip Friščić i Đurđa Adlešić, i da zapravo, nakon ovih, nema garancije da će ijedne buduće izbore riješiti građani. Mandat za sastavljanje Vlade će vjerojatno dobiti Sanader, ali ne voljom građana, već voljom Friščića i Adlešićke. Oni su se u istim okolnostima mogli odlučiti i za koaliciju sa SDP-om, i u tom slučaju bi Milanovićeva Vlada bila jednako legitimna kao što će biti Sanaderova. Potpuno neovisno o volji građana. Što dulje gledam sve to skupa, više mi se čini da bi bilo poštenije da smo Milanoviću i Sanaderu dali da bacaju novčić. Bar bismo odmah znali tko je dobio, i na temelju čega. Ima li smisla sustav u kojem milijun i pol ljudi izađe na izbore, da bi na kraju dvoje ljudi koji zajedno imaju 10% glasova odlučivalo o tome tko će voditi zemlju i pod kojim uvjetima?
Razlog drugi je činjenica da sam i prije, a još više nakon ovih izbora čuo priče o svim mogućim kombinacijama stranaka koje bi podržavale novu Vladu (počevši od priče o velikoj koaliciji HDZ-SDP, pa preko koalicije HDZ-HNS, do SDPove vlade koju bi podržao Branimir Glavaš s 3 zastupnika). Čuo sam i neke desničarske stavove s ljevice i ljevičarske s desnice. Nakon cijelog tog vrludanja prvi put više nisam siguran, tko je za što, a tko protiv čega. Stvara mi se dojam da su svi spremni pristati na svašta uz odgovarajuću raspodjelu funkcija i proračunskog novca. Nitko nije postavio nikakve standarde ispod kojih neće ići pa makar otišao u oporbu. Nitko zapravo nije rekao kako vidi ovu državu u slijedeće 4 godine. Pričalo se o glasovanju dijaspore, i vjeronauku u školama, što su bitna pitanja, ali o tome ne ovisi ničiji život, i ničiji životni standard. Milanović i Sanader su se međusobno pošteno izvrijeđali, i gađali ironičnim dosjetkama kao da se natječu za predsjednika 5.a razreda osnovne škole, pa pokušavaju impresionirati curice. Na ove izbore sam izišao i glasao za SDP, jer dugo pratim politiku i znam koncepcijske i svjetonazorske razlike između HDZ-a i SDP-a i bez da mi ih Ivo i Zoran nacrtaju. Ali da nemam znanje otprije ne bih imao dovoljno materijala za odluku. I nisam siguran hoće li te razlike među njima postojati i za 4 godine. Živi bili pa vidjeli....
Razlog treći: Kad uzmemo u obzir prva dva razloga, i povežemo ih sa standardima pristojnog ponašanja koje nam nameće EU i kojih će se morati držati i Sanader i Milanović, pitanje je hoće li ubuduće biti važno koji od njih dvojice je premijer. Ionako su obojica vezani EU standardima, i obojica su spremni na iste kompromise s HSSom i HSLSom, samo da dobiju vlast....Razlika bi se mogla svesti na to da će nam Sanader kao demokršćanski Premijer čestitati Božić sa suzom u oku, a Milanović kao građanski liberal, hladno i po službenoj dužnosti.....Treba li nas biti briga?
